Sigurnost građana i sloboda kretanja u Sarajevu ozbiljno su narušeni nakon dva stravična događaja u posljednjih petnaest dana. Prvo je ispred ulaza u zgradu polivena benzinom i zapaljena 72-godišnja starica koja je nakon tjedan preminula. Počinioci: maljoletni delikventi. Zatim je, prije dva dana u tramvaju, na Marindvoru, bez ikakvog povoda brutalno izboden 17-godišnji mladić,kojem nije bilo spasa. Počinitelj – maloljetnik. Sarajevskim ulicama je zavladao strah….
Denis Mrnjavac imao je samo 17 godina. U jednom od sarajevskih tramvaja, naočigled putnika, pretučen je i nožem zboden u stomak. Slika jednog od najboljih učenika Katoličkog školskog centra u Sarajevu, umjesto u maturskom godišnjaku, sutra će osvanuti na smrtovnici. Prijatelji ga pamte po dobru:
«Bio je miran. Bio je odličan učenik. Jedini sin u svoje majke.» «Bio je pristojan momak, nije se ničim isticao u negativnom smislu. Odličan učenik. Primjerno vladanje.»
Petnaestak dana ranije Ljubicu Đokić-Spasojević, trojica maloljetnika živu su spalila u haustoru zgrade u kojoj je živjela. Mada su zločin počinili maloljetnici od ranije poznati policiji i tužilaštvu, umjesto ostavki, ako ništa drugo, ono iz moralnih razloga, odgovornost se prebacuje s jednih na druge. Javnosti se usput saopštilo da Sarajevom šeta 26 maloljetnika koji su ili ubili ili pokušali ubiti nekoga, što je zvanična statistika MUP-a Kantona Sarajevo.
Blaga kaznena politika u svim oblastima kriminalitetam, te nedostatak institucija najveći su krivci za to što maloljetnici ali i drugi kriminalci koji su počinili i po nekoliko najtežih krivičnih djela, normalno šetaju gradom, kaže dr Hana Korać, kriminolog:
«Oni ne trebaju da normalno šetaju gradom. Srećnom je to mali broj. U sarajevskom Kantonu to je nekih 30-ak maloljetnih osoba koji su višestruki povratnici. Ne postoji tretman, niti ustanova poluzatvorenog tipa, gdje bi se moglo, na neki način, korigovati njihovo ponašanje i vratiti u društvenu zajednicu.»
Istovremeno, BiH već dvije godine ima strategiju borbe protiv maloljetničke delinkvencije, ali zbog nacionalnog sastava tijela koje bi nadziralo aktivnosti nikada nije ni zaživjela. No koordinaciono tijelo je samo korektiv. Krivce zbog kojih imamo maloljetne ubice na slobodi, Damir Vejo iz Ministarsva sigurnosti BiH jasno imenuje:
«To bi bila vlade i ministarstva pravde, na entitetskim nivoima, pa do kantonalnih vlada i td., koji su trebali da urade taj posao. Znači, nosilac aktivnosti su resorna ministarstva koja se bave tim pitanjima. Koordinaciono tijelo bi samo trebalo u tom slučaju da prati te aktivnosti. Možemo konstatovati da se mnoge stvari iz strategije nisu implementirale na jedan efikasan i odgovarajući način.»
Vijest da je mladić ubijen u tramvaju, oko sedam sati uveče, pred očima desetine očevidaca, unijela je nemir među građane, kaže ravnatelj KŠC Ivica Mršo:
«Nažalost, činjenica da su djeca, u svim školama u gradu Sarajevu, vrlo često meta napada, i radi mobitela, i radi ucjenjivanja... Djeca, iz straha, ili roditelji, to ne prijavljuju, bilo radi nepovjerenja u policiju ili čak u školu, da bi mogli poduzeti neke korake. Ono što je zastrašujuće je da su i ljudi u strahu. U punom tramvaju, u večernjim satima, negdje prije 7 sati, da se nisu usudili, da li od straha ili čega drugog, reagirati. Tek kad su trojica napadača pobjegli iz tramvaja, tada su prišli ili pokušali pružiti pomoć.»
Lidija Bradara, majka i poslanik u Parlamentu FBiH, predložila je rezoluciju o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima. I ona dijeli strah mngih roditelja:
«Prenerazilo me da se u dječjim glavama može roditi nešto monstruozno, da staricu možete politi benzinom i zapaliti... I to ubojstvo dječaka koji iz KŠC ide doma, dijete koje je na upit «šta me gledaš?» reklo «ništa» i dobilo ubod nožem u stomak, koji je nažalost završio smrtnim ishodom, to sve mi je strašno. Ja kao roditelj se s time ne mogu pomiriti jer svi mi imamo svoju djecu i mislim da je društvo došlo do te granice da mora ovim stvarima posvetiti veću pozornost.»
Tatjana Mihajlović, koja radi kao psiholog u banjalučkoj osnovnoj školi «Ivo Andrić» smatra kako je, u ovoj oblasti, cijelo društvo zatajilo:
«Počevši od nekih strategija koje se tiču i borbe protiv nasilja i suzbijanja maloljetničke delinkvencije, mi sve više i više uočavamo da prosto ne postoji nikakve povezanosti između tih institucija, od Centara za socijalni rad, škola, kako osnovnih, tako i do srednjih, a naročito porodice.»
Zbog ljenosti ministarstava pravde da urede papirologiju i pod svoje okrilje preuzmu bivše institucije za vaspitanje omladine u BiH, te da ih pretvore u institucije za pritvor maloljetnika, dvije su osobe umrle. Osim slikanja pored žrtava, posjeta u bolnicama i utrkivanja u izrazima saučešća, uglavnom zbog dobijanja političkih poena - u drugo se ne miješaju. A koliko još ljudi treba umrijeti na najmonstruozniji način da bi se obnovilo nekoliko zgrada i promijenilo par slova na papiru?