Savez je spreman da sugestijama, idejama i konkretnim mjerama pomogne ovom procesu, te izražava zadovoljstvo što će narednih godina biti riješeni problemi rekonstrukcije stambenih objekata, zatvaranja kolektivnih centara, povrata imovine, rekonstrukcije i izgradnje infrastrukture, kao i pitanja zdravstvene i socijalne zaštite povratnika, i njihovog prava na rad, obrazovanje i sigurnost. Predsjednica Saveza Mirhunisa Zukić:
„Državne vlasti su prije pet godina preuzele odgovornost za proces povratka. U BiH imamo više od 40.000 porodica koje su beskućnici. Ako tome dodamo ljude koji žive u alternativnom smještaju i kolektivnim centrima, to govori o jednom alarmantnom stanju. Ono što nam daje veliku nadu, to je izrada nove strategije, odnosno revizija Strategije za implementaciju aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, koja bi – nadamo se – ispravila ove greške i posljedice koje su se desile na prostoru BiH i koja bi uključila sva državna ministarstva, entitetska ministarstva i nas nevladine organizacije. Vidjeli smo da je i Komisija za izbjeglice spremna da se zaduži za veća finansijska sredstva za obnovu većeg broja kuća i za održivi povratak.“
I u Brčko Distriktu, prije svega zbog problema u obnovi stambenog fonda, očekuju reviziju Strategije za implementaciju aneksa VII. Jedna od ideja je da pravo na novčanu naknadu imaju i oni koji su uložili svoja sredstva da djelimično ili u potpunosti obnove svoje domove. Detalje saznajemo od Zorana Matkića:
Postojeća zakonska rješenja, proistekla iz aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojima se reguliraju prava građana BiH na obnovu u ratu porušenih stambenih objekata, u svojoj provedbi su pokazala niz manjkavosti. A u pojedinim slučajevima se radi o klasičnoj diskriminaciji.
Tako, primjerice, vlasnici stambenih objekata koji su svoju imovinu djelomično obnovili svojim sredstvima, nemaju zakonski osnov da dobiju pomoć i u potpunosti ga završe. Također vlasnici koji su vlastitim sredstvima izgradili svoj stambeni objekat izvan Brčko Distrikta nemaju prava na pomoć pri obnovi u Brčkom. Zbog toga se događa da u Brčko Distriktu, od ukupno 3.200 podnesenih zahtjeva građana za sanaciju i rekonstrukciju u ratu oštećenih ili porušenih obiteljskih kuća, zakonske uvjete ispunjava njih svega oko tisuću. Zamjenik šefa Odjela za izbjeglice, raseljene osobe i stambena pitanja u Vladi Brčko Distrikta Enes Šerifović:
„Zalagat ćemo se da se postojeći opći kriteriji, koji su zakonom propisani i koji jedan veliki broj građana isključuje iz mogućnosti da dobiju pomoć pri obnovi, promijene. Na taj način želimo omogućiti većem broju građana Brčko Distrikta da tu traženu pomoć u obnovi dobiju.“Brčko Distrikt nije usamljen slučaj. S identičnim problemima se susreću na desetine tisuća građana i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Stoga se traži od državnog Ministarstva za izbjeglice da pokrene postupak revizije aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma. Resorni odjel Vlade Brčko Distrikta će također predložiti da prava na sredstva izdvojena iz proračuna za sanaciju i rekonstrukciju imaju i oni koji su iz svog džepa djelomično ili u potpunosti obnovili svoju kuću:
„U praksi imamo i slučaj da je građanin za vrijeme rata bio prijavljen u Sloveniji. Kuća mu je porušena, ali obzirom da u to vrijeme nije imao prijavljeno prebivalište na toj adresi, on – po sada važećim kriterijima – ne može dobiti traženu pomoć u obnovi.“
Ukoliko bude prihvaćena ova inicijativa, još oko tisuću građana Brčko Distrikta ostvariće pravo na donaciju sredstava iz proračuna distrikta, ili pravo na povrat sredstava koja su uložili u obnovu svojih u ratu porušenih ili oštećenih kuća.
Odbijen prijedlog za skraćenje roka isplate deviznim štedišama
Poslanici Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, raspravljali su o izmjenama i dopunama Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje, čiji je predlagač Jerko Ivanković Lijanović iz Narodne stranke „Radom za boljitak“. Izmjenama ovog zakona je predviđeno skraćenje roka za povrat stare devizne štednje sa devet na pet godina. Sredstva za ove namjene bi bila osigurana iz poreza na luksuzne robe. Međutim, ovaj prijedlog nije dobio potreban broj glasova, što znači da nisu podržane izmjene zakona o vraćanju stare devizne štednje.
U sadašnjem zakonu rok za vraćanje stare devizne štednje je do devet godina, a Ivanković je tražio skraćenje na pet godina, uz tvrdnju da se sredstva za isplatu po skraćenom roku mogu obezbijediti od poreza na luksuznu robu. Predsjednik Udruženja građana za vraćanje stare devizne štednje u BiH i dijaspori Svetozar Nišić optužio je predstavnike vlasti da se postojećim zakonom krše ljudska prava. Nišić je između ostalog najavio radikalne mjere članova udruženja za povrat stare devizne štednje:„Ovoga puta mi više nemamo šta izgubiti i nikad više nećemo krenuti goloruki. Budite sigurni, oni od poštenih građana stvaraju teroriste. Ući ćemo u stotinu banaka za jedan dan i jedan minut. Ili će se ovo pitanje riješiti ili će one banke u koje smo mi ulagali biti naše.“
Policija RS-a je ozbiljno shvatila prijetnje deviznih štediša da bi u banke mogli ući čak i sa eksplozivom. Govori Uroš Pena, direktor Policije Republike Srpske:
„Moraju da znaju da će, ako prekrše zakon, snositi posljedice. Prema tome, moraju voditi računa i o tome da policija neće sjediti skrštenih ruku, pogotovo ako neko prijeti unošenjem eksploziva. Mislim da su njihove reakcije malo frustrirajuće, odnosno da to nije baš tako.“ Zamjenik ministra finansija BiH Fuad Kasumović, na osnovu podataka dobijenih u procesu verifikacije stare devizne štednje je izjavio da deviznim štedišama ne treba veća garancija da će njihova potraživanja biti izmirena od one iz sadašnjeg zakona, prema kojoj je isplata stare devizne štednje u rangu sa izmirenjem spoljnog duga."
Parlamentarna skupština BiH je u parlamentarnoj proceduri, koja prethodi davanju amandmana, razmatrala i Prijedlog zakona o denacionalizaciji kojim se uređuju osnove i postupak vraćanja ili nadoknađivanja imovine prinudno prenesene u državno vlasništvo od 1. januara 1945. godine do stupanja na snagu ovog zakona. Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH usvojio je Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima koji rješava pitanje otkupa bivših vojnih stanova.
Vlada Federacije BiH prihvatila je amandmane poslanika Irfana Ajanovića, Jasmina Duvnjaka i Mersije Krzić, koji se odnose na dodavanje dva nova stava koji imaju za cilj da se pojednostavi i ubrza postupak realizacije rješenja izdatih do kraja 2005. godine za stanove iz fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH. Suština je da se i u ovim slučajevima postupi po principu da rješenje o dodjeli stana predstavlja osnov za otkup, odnosno za uvođenje u posjed stana, a gdje to još nije urađeno, korištenje i njegov otkup. Da bi ovaj zakon postao operativan mora ga usvojiti i Dom naroda Federalnog parlamenta. Govori jedan od inicijatora izmjena zakona, poslanik Jasmin Duvnjak:
„Dosadašnja rješenje nisu bila dovoljan osnov da ova lica uđu u proceduru otkupa stana. Ovim amandmanima smo ta rješenja učinili dovoljnim osnovom za otkup tih stanova. I ukoliko neko nije ušao u posjed stana, da se ti stanovi iz bivšeg stambenog fonda Federalnog ministarstva odbrane koriste kao zamjenski.“
Odgovori na pitanja slušalaca
Na vaša pitanja odgovara Envera Kudić, šef Sektora za ostvarivanje prava na penziju PIO FBiH:
RSE: Prvo pitanje glasi: „Kada i gdje mogu ostvariti pravo na penziju. Kao prognanik iz BiH sada živim u Sjedinjenim Američkim Državama. Imam ukupno 42 godine radnog staža. Od toga u BiH 30, u Njemačkoj četiri i u Americi osam. U februaru 2008. godine ću napuniti 64 godine života. Prema postojećim zakonima, ni u jednoj od navedenih država nisam ostvario minimum staža za penziju, pa vas molim da mi odgovorite da li se moj ukupni radni staž na neki način može sabirati?“
Kudić: Prema Zakonu o penzijsko-invalidskom osiguranju koji se primjenjuje u FBiH, osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kad navrši najmanje 20 godina penzijskog staža i 65 godina života. Bosna i Hercegovina nema zaključen sporazum o socijalnom osiguranju sa SAD, međutim sa Njemačkom ima. Tako da bi se u ovom slučaju uračunao staž stečen u BiH i u Njemačkoj, što čini 34 godine. SAD na drugu stranu imaju sporazum o socijalnom osiguranju s Njemačkom.“
RSE: Slušateljka iz Kanade pita kako se može ostvariti pravo na invalidsku penziju, to jest šta je sve za to potrebno i kome treba da se obrati. Da li lično PIO FBiH ili da podnese zahtjev u Kanadi, gdje sada živi, te da se taj njen problem rješava službenim putem?
Kudić: Bosna i Hercegovina nema sporazum o socijalnom osiguranju ni sa Kanadom. Slušateljka može podnijeti zahtjev za ocjenu radne sposobnosti izravno kod nosioca osiguranja u Bosni i Hercegovini, pri čemu mora imati vladinu dokumentaciju – sve one upute i dokumente koji su propisani zakonima i propisima FBiH. To znači da bi morala dostaviti validnu medicinsku dokumentaciju, obrađenu i od strane ljekara specijaliste, koji će onda dati svoje nalaze i mišljenja o radnoj sposobnosti. Na temelju takve obrade osiguranika stručni tim vještaka procjenjuje da li kod nekoga postoji invalidnost. To je jedan od uslova za dobivanje invalidske penzije, dakle da je nesposoban za rad. Drugi element je potreban broj godina staža.
RSE: „Kako se za ostvarivanje prava na penziju računa tzv. beneficirani radni staž i da li se može smanjiti starosna granica za penziju ukoliko se uvaži na ovaj način ostvaren radni staž?“
Kudić: Ukoliko gospođa ima beneficirani staž, za koji su plaćeni doprinosi, njen staž će se uvećati za vrijeme koje ima na osnovu efektivnog radnog staža odnosno beneficiranog staža za koji je uplaćen doprinos. U ovisnosti od ukupnog broja godina beneficiranog staža može eventualno doći i do pomjeranja starosne granice. Propis koji reguliše pitanje pomjeranja starosne granice jeste Pravilnik o beneficiranom radnom stažu.
Izbjeglice iz BiH u Vojvodini
Radenko Popić, predsjednik Regionalnog odbora za pomoć izbjeglicama u Vojvodini, govori o položaju bosanskohercegovačkih izbjeglica:
RSE: Koliko je izbjeglica iz BiH danas u Vojvodini odnosno u Srbiji ukupno?
Popić: Po zadnjem popisu iz 2006. godine, u Srbiji je svega 1.001 izbjeglica iz BiH. Polovina je na području Vojvodine. Najveći dio tih ljudi još uvijek nema riješen status. To su ljudi kojima je priznat izbjeglički status u Srbiji. Oni koji su izašli iz tog statusa, dobili su državljanstvo Republike Srbije i osim toga nemaju ništa drugo – nemaju posao, nemaju riješeno stambeno pitanje i tako dalje. I dalje se nalaze i izuzetno velikoj krizi.
RSE: Koliko ih radi?
Popić: Ne više od 20 posto u nekim legalnim tokovima. Ostali su svi u sferi nekakve sive ekonomije, rade na crno i tako dalje. Problem takođe predstavlja činjenica da ti ljudi 15 godina rade razne poslove da bi izmirli sve svoje građanske obaveze a da nemaju upisan nijedan dan radnog staža. Kada dođu pozne godine i kada prestanu biti sposobni za radne aktivnosti, onda će doći u najveću krizu jer neće imati od čega da namire egzistencijalne potrebe.
RSE: Da li se popravio odnos vlasti prema izbjeglicama?
Popić: Situacija je i dalje veoma teška, odnosno mnogo gora nego ranije. Ranije je, naime, međunarodna zajednica posvećivala više pažnje problemima tih ljudi ovdje. Međutim, sada je i njima svega dosta. Ako država neće da pomogne, ako država ne smatra da treba riješiti problem ovih ljudi, zašto bi to radila međunarodna zajednica? Ta kriza nekome odgovara. Nema nijednog razumnog odgovora na pitanje zašto sve to traje 15 godina, kad postoji aneks VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, kad postoji Sporazum o sukcesiji koji zagovara vraćanje imovine, a imamo i tu Sarajevsku deklaraciju. Stanje je i dalje dramatično. Vlast je neodgovorna da neodgovornija ne može biti. Nedavno je ponuđena neka verzija zakona o izbjeglicama koja je bila skaradna i sramotna. Jedna njegova odrednica govori o tome da će država proglasiti državnim vlasništvom sve donacije, odnosno kuće i stanove koji su građeni od stranih donacija. To se nikada nigdje nije desilo, da država otima od ljudi koji su najteži socijalni slučajevi, da proglašava svojim ono što su tim ljudima dale vlade stranih zemalja i onda to isto pokušava da proda istim tim ljudima da bi napravila nekakav fond – kako rekoše – za nekakvih 3.000 kuća, pa će kao time rješavati probleme svih. Država je prije par godina, uz pomoć UNHCR-a, napravila nekakvu nacionalnu strategiju. Ali ja sam mnogo puta rekao – sve što nosi nacionalni predznak u ovoj državi je propalo, pa i ta strategija. Nema dovoljno parametara koji ukazuju na širinu problema, niti ponuđenih rješenja, niti dobre volje države da takav dokument inovira i kasnije da uđe u ozbiljnije rješavanje tog problema.
RSE: Pomenuli ste Sarajevsku deklaraciju. Njen osnovni smisao da se problem izbjeglica rješava regionalno. Koliko je ona uspjela u toj svojoj namjeri?
Popić:: Dok ne vratite ljude kući nema rješenja problema, niti ima stvarnog završetka rata. Jer, ljudi i dalje nose teret. Najveća kočnica normalizacije odnosa je hrvatska vlada koja sprječava povratak ljudi odnosno imovine ljudima u Hrvatskoj. Pa ni te nesretne mape puta koje su napravljene, ne upuštaju se u obaveze svake od potpisnica. Ovi iz Beograda uvijek vole da prebace odgovornost na druge i tvrde da je tu Hrvatska potpuno zakazala. Ja nemam razloga ni da vjerujem, ni da ne vjerujem u tako nešto. Međutim, dok u tom procesu ne budete imali ljude koji taj problem žive – izbjegličke organizacije odnosno izbjeglice – nema rješenja. Nažalost, u Srbiji je praksa takva da se sve što nosi izbjeglički predznak tjera kao sam đavo. A iznikle su različite poluprivatne agencije, koje su se nekad zvale nevladine organizacije, koje danas o toj problematici odlučuju a vrlo malo o tome znaju. Za 15 godina nije riješeno ni 50 posto problema ovih ljudi, što ukazuje na to da su potrošeni novci i vrijeme a da problem nije riješen.