Primjeri u kojima predstavnici konstitutivnih naroda u ime vlastite interpretacije patriotizma imaju široko razumijevanje za različite oblike kriminala – sve do višegodišnjeg jatakovanja u skrivanju optuženih za genocid – uopšte nisu neki incidenti “izvađeni iz konteksta” nego su u samoj prirodi i srži na Balkanu raširenog poimanja vlasti, u kojem visoka funkcija daje sva prava i poništava sve obzire.
Moj petoipogodišnji izlet u međunarodnu diplomatiju, u ulozi predstavnika za štampu agencije Ujedinjenih nacija za drogu i organizovani kriminal u Beču, vremenski se podudario s tektonskim poremećajem u međunarodnim odnosima od 11. seprembra 2001. u kojem će uloga u kojoj sam se našao biti na svakodnevnoj provjeri poznavanja fakata i načina njihovog saopštavanja. Droga i organizovani kriminal našli su se u samom epicentru zaokupljenosti međunarodnim terorizmom, a Afganistan – kao proizvođač više od 90 posto opiuma na svjetskim tržištima – postao je poprište prvog velikog oružanog sukoba u tek dočekanom 21. stoljeću. Svjetski mediji svakodnevno su postavljali desetine osjetljivih i relevantnih pitanja: kakve su konkretno veze između krijumčarenja drogom i terorizma; šta sve preduzima Odjeljenje za sprečavanje terorizma u vašoj agenciji; kako je talibanski režim uspio da gotovo potpuno obustavi gajenje opiuma a on se rascvjetao pred očima NATO-snaga; podržavate li upotrebu bioloških sredstava za uništavanje opiuma; kako prekinuti linije krijumčarenja droge iz Afganistana u Evropu uključujući i najprometniju “balkansku rutu”? Izazov je bio dvostruk: trebalo je dati faktografski tačne i medijski zanimljive odgovore kako bi se očuvalo povjerenje među novinarima a istovremeno i diplomatski obzirne – kako se ne bi narušavali strateški interesi najuticajnijih zemalja čije su snage i angažovane u Afganistanu.
Nastojao sam da odgovore na ta pitanja daju ljudi koji to najbolje znaju, desetine eksperata koji se time bave godinama, ali oni bi najradije izbjegli svaki kontakt sa štampom. “Ko zna u kakvom će kontekstu oni to objaviti” – bila je najčešće izražavana bojazan. To je određivalo i prvu lekciju koju sam im pokušavao dati u vezi s odnosima s javnošću: vi ne možete kontrolisati kontekst – i ne treba da ga kontrolišete – a možete i treba da kontrolišete to što ćete sami reći. I onda bismo strpljivo, na obilju činjenica koje oni savršeno znaju, oblikovali poruku koja će imati smisao i pozitivno djejstvo a poštovaće i medijsku znatiželju i diplomatske obzire i iznad svega pravo javnosti na informaciju.
Razmišljam o svemu tome povodom najnovijeg debakla u odnosima s javnošću politički prvoga u Bošnjaka, člana bosanskohercegovačkog Predsjedništva, koji je upriličio javni prijem za haškog optuženika i bivšeg glavnokomandujućeg bosanske armije. Vijest kako je Haris Silajdžić primio Rasima Delića i kako su razgovarali o toku haškog suđenja umalo je koštala generala privremene slobode: bilo je zahtjeva da se on s dopusta prijevremeno vrati u pritvor Tribunala.
Objašnjenja kako je sve to bilo samo posljedica “greške u kabinetu” površan su pokušaj prebacivanja odgovornosti na nivo tehničkih razmatranja. Ovdje je, naime, potpuno nevažno je li taj prijem bio javan ili tajan; je li neko u kabinetu pogrešno interpretirao prirodu i sadržaj razgovora; je li uopšte i trebalo da bude nekog saopštenja, a jedino je važno – zašto se najviši državni izabranik uopšte službeno sastaje s nekim ko je, šta god mi pojedinačno mislili o tome, pred međunarodnim sudom optužen za ratne zločine. Tu se, dakle, ne radi o propustu u komunikaciji u službama Predsjedništva već o nivou prosuđivanju na samom državnom vrhu.
U najblažu ruku upitan nivo prosuđivanja demonstrirali su i Silajdžićevi prethodnici – na primjer, bivši član Predsjedništva Sulejman Tihić kad se u službenoj posjeti Njujorku sastao s bivšim bosanskohercegovačkim ambasadorom Muhamedom Šaćirbejom, optuženim za nestanak stotina hiljada dolara iz kase misije te zemlje u Ujedinjenim nacijama. Tihić je kasnije pravdao taj susret Šaćirbejevim “patriotskim zaslugama”.
Ovi, i svi slični primjeri u kojima predstavnici konstitutivnih naroda u ime vlastite interpretacije patriotizma imaju široko razumijevanje za različite oblike kriminala – sve do višegodišnjeg jatakovanja u skrivanju optuženih za genocid – uopšte nisu neki incidenti “izvadjeni iz konteksta” nego su u samoj prirodi i srži na Balkanu raširenog poimanja vlasti, u kojem visoka funkcija daje sva prava i poništava sve obzire.
Ta institucionalizovana bahatost sistematski se pothranjuje odsustvom kritičke javnosti, u kojoj ni medijski tretirani ni golim okom vidljivi primjeri pljačke javnih dobara i besprimjernog bogaćenja više ne izazivaju nikakve moralne ili krivične posljedice a lopovluk se predstavlja tek kao “snalaženje”; gdje se porodična ili partijska bliskost učvršćuje kao vrlina dobrodošla u zapošljavanju i napredovanju u javnoj službi; i gdje se i zakoni interpretiraju zavisno od toga jesu li korisni za “našu stvar” i “naše mangupe”.
Sve to, naravno, ne bi bilo moguće kad takvo nipodaštavanje javnosti ne bi imalo i svoju svestranu, ekonomsku-medijsku-akademsku, logistiku. Šta da povodom toga radi poniženi “obični građanin” kad recimo uvaženi akademik u novinskoj kolumni zagovara stav da nakon što su sadašnji bosanski vlastodršci izabrani na najviše državne funkcije kritika njihovog javnog djelovanja predstavlja gotovo uvredu za million i po onih koji su ih birali! Kao da su činom demokratskih izbora građani dali svojim izabranicima neku vrstu četverogodišnjeg ovlašćenja na zastupanje po vlastitoj mjeri i ukusu – bez prava na prijeko potrebnu dnevnu provjeru jesu li njihova ponašanja i odluke zaista u najboljem interesu onih koji su ih birali.
Priča mi poznanik, naš čovjek koji živi u važnoj evropskoj prijestonici, kako je u susretu s jednim od sretnika iz sazvježđa poratne bosanske elite – poslanim u Evropu da zastupa zemlju – obazrivo pokušao da ukaže na nepriličnost njegovog druženja s osobom iz ratnoprofiterskog miljea. “Zar ne vidiš koliko se taj nakrao?” – rekao je, apelujući valjda na građansku savjest, šta li. Čovjek je neko vrijeme nastavio ranije započetu priču a onda izvalio valjda promišljen odgovor: “Pa bolje da je ukrao on nego drugi”.
Kao, krađa se podrazumijeva, pa neka makar naših lopova.
Očekivati sad da, sa takvim poimanjem vladavine prava i odgovornosti za javne poslove, nekim čudom Bosna i Hercegovina u “sretnoj novoj 2008. godini” ubrzano krene u sustizanje odmaklih evropskih integracija bilo bi prilično naivno ili, blago rečeno – preoptimistično.