Ponoćka

Mora da je to bilo negdje 1989-e godine. Mržnja se još nije bila zahuktala i još uvijek se nismo počeli dijeliti na Hrvate, Muslimane (još nisu postali Bošnjaci i još su se pisali velikim slovom na početku) i Srbe. Još nismo znali da će oni kojima sve to uopće i nije bitno najgore proći. Još nismo znali da će neki “najveći” i najpravovjerniji komunisti postati najpravovjerniji čuvari svoje nacije. Bilo je to, dakle, vrijeme neznanja.

Telefon je zazvonio u mojoj kancelariji i Blaža (krasna osoba koja je obavljala nezahvalnu dužnost sekretarice) mi je rekla da je na liniji – sarajevska Jevrejska općina. Mora da sam podignuo obrve i upitao se šta to od mene traži Jevrejska općina. Nakon uobičajenih pozdrava i izručenih poštovanja pitanje je glasilo:

“Gdje Vam je, gospodine Pejiću, osobna karta?”

Zbunjen, šta sam drugo mogao odgovoriti nego da mi je u džepu.

“Možda je bolje da to provjerite!”

Provjerio sam i, naravno, osobne karte nije bilo. Oni su, dakle, imali moju osobnu. Neko je našao kad sam noć prije tuda prolazio i ostavio im je. Dogovorio sam kad da dodjem. Sramota me reći, ali nikad prije toga nisam bio Jevrejskoj općini. Pristojno su me sačekali kako to i dolikuje ali kad sam zatražio osobnu sačekalo me drugo iznenadjenje.

“Ne možete dobiti osobnu dok ne pogledate šta to ovdje imamo. Vi, novinari, ovdje kao da ne smijete ovdje zalaziti pa se nikad i ne pojavljujete!” Mogao sam, naravno, uzeti osobnu i otići ali bi to bilo krajnje nepristojno. Osim toga, moji su domaćini bili u pravu. Nas je komunizam tako odgajao da tamo i ne treba zalaziti. Govorili su nam da je vjera nešto loše i da su vjernici neke zalutale osobe, da se bogu mole ili klanjaju samo neobrazovani i primitivni ljudi, da su tu neki neprijatelji “našeg društva” i slično.

Vidio sam čudnovate stvari tada u Jevrejskoj općini i bilo me je stid što sam morao izgubiti osobnu da se zagledam u njihova i naša zajednička blaga. Božić je evo pred nama pa mi se učinilo da je priča koju sam opisao prigodna. Stariji će se sjetiti one kratke emisije “Hoću da kažem” sarajevske televizije, koju smo emitirali odmah nakon TV dnevnika, apelirajući na ljude da odbiju politiku mržnje i ukazivali na zajedničke nam vrijednosti. Oni bi se trebali sjetiti i obraćanja Gorana Bregovića koje smo snimili negdje na nekom sarajevskom krovu u čaršiji. Kad je kamera pokazala zvonike katoličke i pravoslavne crkve, kad se vidjela džamija i sinagoga i kad je Goran rekao nešto kao: ”Hoćete li da to izgubimo?” Bilo je već drugo vrijeme, već smo se počeli mrziti i mi smo na TV Sarajevu vodili bitku koju smo već tada bili izgubili. Ali - nismo znali.

Sjećam se kao dijete da mi je mati, kad god nam je dolazila komšinica, na stol stavljala čisti i ispeglani ubrus. Da nam komšije znaju da na ubrusu nema ni mirisa, a kamoli okusa svinjetine. Znam da sam utrčavao kod komšinice kad god sam htio - djeca ko djeca - i da mi kod njih nikad ništa nije nedostajalo. Išli smo kod njih na baklavu za Bajram (mada smo baklavu često dobijali i “nako”). Mati im nikad nije vraćala prazan tanjir, naravno. Znam i da smo kod drugih prijatelja išli na božičnu prasetinu, bilomje bogme i kod nas, a i oni su u nas dolazili. Susjed ili komšija je bio božje poslanstvo I svi smo govorili - draži mi je komšo od rodjenog brata. Ostavljali smo jedni drugima ključeve, novce da plate stanarine, zalijevali smo jedni drugima cvijeće i zajedno pili zadnje zalihe vina. Nekad uz prasetinu, nekad uz ribu i nekad uz sudžuke i pite.

U božične dane nije u Sarajevu bilo većeg dogadjaja od odlaska na ponoćku pred katedralom. U vrijeme onog tvrdog i “pravog” komunizma tamo su odlazili samo vjernici, gotovo kriomice. Iskradali su se iz kuća i pazili da ih, kao, niko ne primjeti. Onda je malo olabavilo pa smo išli svi - i vjernici i nevjernici, i katolici i pravoslavci i muslimani. Svi smo slavili jedno lijepo druženje. Većina nas tada u katedralu ni ulazila nije. Ne zato što se nije smjelo već zato što nismo htjeli smetati onima koji su ondje u ova doba dolazili da mole. Njihov je motiv bio jači, njihovo pravo je bilo božje, ovo je bila njihova noć prije svega i mi smo dolazili da se družimo i da zajedno proslavljamo. Biti na ponoćki se moralo biti. Tamo se okupljao najgradjanskiji dio grada.

Kasnije, pred rat, sve se opet vratilo na gore. Svak je počeo ići samo pred svoju crkvu ili džamiju i opet kriomice. Na ponoćku su išli tek oni koji se nisu dali pa su iz inata, svih vjera i nacija, stajali tamo prkoseći podjelama i mržnji. Oni koji nisu više dolazili i koji su se već bili opredijelili nisu se bojali vlasti nego nekako zazirali da ih ne vidi komšo i da, ne daj bože, nešto ružno pomisli. Tamo u crkvama i džamijama su sada uvijek bili “oni”, a ovamo smo bili “mi”. Gomila se pred katedralom povećavala ali se njena struktura mijenjala. Sve je više stizalo katolika, medju njima sve više pravovjernih komunista i sve su to više gledali samo kao svoj praznik. Oni drugi su dolazili u sve manjem broju, gradjansko Sarajevo je gubilo bitku. Ponoćka pred katedralom je postajala sve više katolički, a sve manje sarajevski dogadjaj. Ne treba ni reći – isto su se tako punile pravoslavne crkve i džamije. Vrag je došao po svoje i uskoro će početi patiti i jedni i drugi i treći i četvrti. Bogme - i oni "ostali" koji nikome nisu mogli ići niti ih je iko htio. Za njih nije bilo ni crkve ni džamije ni samoga boga. Niti su se molili. Ali im je bilo krivo što ne mole jer bi im u gomili bilo lakše. Ovako, nije ih niko ni "volio" niti su oni "voljeli" nekog.

Sad smo se lijepo podijelili, baš onako kako smo htjeli. Ili, kako su nas natjerali - svejedno. Mnogi su od nas u dalekom svijetu i hodamo već sada okićenim ulicama sa blještavim reklamama. Dio smo gomile koja kupuje sve što treba i ne treba. Šta god slavili i kad god slavili - zdravo vam i veselo bilo. Kol’ko može.

Samo me jedna stvar zanima - ko li će večeras od raje biti pred katedralom!