RSE: U Staničnoj ulici u prestižnom naselju Sunčana strana u Brizbejnu, glavnom gradu australijske savezne države Kvinslend, već četrdesetak godina postoji privatna ordinacija doktora Boška Maksimovića. Odiseja ovog vremešnog gospodina, krepkog duha, je zapravo putovanje kroz najburnije decenije XX vijeka. Dok su u jesen 1939. godine nacističke trupe marširale Poljskom, Boško Maksimović, nakon mature u rodnoj Bijeljini, kao i većina momaka iz dobrih kuća, počinje studije. Upisao se na Medicinski fakultet u Beogradu. Završio je dvije godine. A potom?
MAKSIMOVIĆ: Došao je rat. Pobjegao sam u Banju Kobiljaču. Tamo je u izbjeglištvu bilo pet hiljada djece kojima su roditelje pobile ustaše po Bosni. Nedićeva vlada je napravila izbjegličke domove od hotela. Imali smo i sanatorij na vrh brda. To je bila bolnica. Jedan doktor iz Brčkog, Milošević, bio je jedini na tih pet hiljada djece. Čuo je da sam ja student medicine i odmah me zaposlio. Radili smo tamo skoro sve do kraja rata. Onda je došla policija, uhapsila me i odvela jer su čuli da je moj brat u partizanima. Dali su me u Šabački lager. Odatle sam pobjegao u Beograd. Jednoga dana čujem pucnjava. Otvorim prozor i vidim ruskog vojnika. Kažem sebi, hvala Bogu, gotovo je. Nastavio sam treću godinu fakulteta, ali nikakvog studiranja nije bilo, samo brigade, sjednice, propaganda. Rekao sam da sam izgubio četiri godine u ratu i da mi je to bilo dovoljno. Sada želim studirati i završiti medicinu. Bilo je čišćenje ruševina, ali nije bilo studiranja. Otišao sam u Prag. Da dobijem pasoš pomogao mi je Kecmanović. On je bio predsjednik Narodne Skupštine Bosne i Hercegovine. Znao me je. Nisu me htjeli pustiti u London jer su vladali komunisti. Inform Biro je došao po mene pred moj posljednji ispit. To je bila 1948. godina. Tjerali su me da idem natrag kući, a meni fali samo još jedan ispit da budem doktor. Češka tajna policija, da bi nas imala na očima, zaposlila je mene i profesora Polaka u Vinohradsku bolnicu. Pitali su me šta hoću da specijaliziram. Rekao sam hirurgiju. Bio sam sedam godina asistent profesora hirurgije. Svaki dan smo imali po 30 operacija u tri operacione sale. Pošto je profesor bio vrlo poznati hirurg, ko god je htio da se operiše, pošto je to bilo za džabe, dolazili su kod nas jer su najviše vjerovali njemu. Iz svih komunističkih država, na teže operacije, razni državnici i partijski predsjednici dolazili su kod nas. Ja nisam bio komunista, a oni su to znali. Jednoga dana uhapsiše i mene i Maru.
RSE: Da li ste znali zbog čega?
MAKSIMOVIĆ: Zato što je pobjegao avion. Znao sam da se pripremaju na bijeg, ali nisam htio da ih prijavim. Ukrali su DC3 koji je vozio iz Praga do Brna i okrenuli ga ka Zapadnoj Njemačkoj. To su bili naši Jugosloveni. Mara je bila treći mjesec trudnoće sa našom kćerkom tako da ja nisam mogao sa njima. Jedan Jugoslaven, koji je bio u tom avionu, bio je oženjen Čehinjom. Pošto nije došao kući, njegova žena je mislila da mu je bilo loše i da je došao kod mene. Došla je do mene da se raspita. Nju su pratili tajni i tako ih je dovela do mene. Onda su pratili i mene i uhapsili nas. Nisam znao da li je dan ili noć jer sam bio pod zemljom. Ostavili su me negdje gdje nije bilo prozora, već samo je jedna mala žarulja gorila. Nisam smio da sjednem na zemlju, da ne zaprljam državno robijaško odijelo. Na kraju su me pustili. Kada sam malo bolje pogledao vidio sam da sam u bašti moje bolnice. Shvatio sam da tamo meni više života nema. Na sreću, umro je Staljin. Bili smo mu kao na sprovodu. Stvari se onda malo omekšaše i konačno sam skupio hrabrosti da odem da tražim izlaznu vizu. Moj stari pasoš je bio već istekao. Nisam smio da idem na ambasadu. Probao sam sa starim pasošem. Policija ga je uzela i rekla mi da dođem za sedam nedjelja. Za sedam nedjelja sam poslao Maru. Oni su na nju bili drski i rekli joj da dođe za pet nedjelja.
RSE: Odlazila je Mara Ćupina, doktorova supruga i studentska ljubav iz mjeseca u mjesec u pasoško odjeljenje češke policije i odgovor je uvije bio isti - Dođite za pet nedjelja. Onda je, sasvim slučajno, tokom ljetovanja, upoznala ženu koja joj je u trenutku slabosti povjerila svoju muku. Imala je kćer čiji se brak raspadao jer nije mogla da rodi. Sjajan student medicine i još bolji specijalista, doktorica Mara je košmar pretvorila u neizmjernu sreću. Mlada žena se porodila. Ispostavilo se da je njen otac jedan od dvanaest apostola, kako su Česi zvali pripadnike sovjetske tajne policije NKVD, koji su brinuli o bezbjednosti predsjednika Čehoslovačke. Uz njegovu intervenciju, u znak zahvalnosti doktorici Mari, pasoš za porodicu Maksimović bio je spreman za par sati.
MAKSIMOVIĆ: Mara se vratila oko dva sata popodne. Do četiri sata smo spakovali sve što smo mogli u naše auto i izašli iz Praga. Zaustavili smo se u Taboru kod prijatelja i tamo prenoćili. Prijatelj je s nama sjeo u auto do Budjejovica. Tamo smo se pozdravili. Na kraju smo došli na granicu. Jedna rampa se podigla, mi smo prošli i ona se ponovo spustila. Ispred nas je bila druga, pa nismo mogli ni tamo ni ovamo. Na granici su bila dva tornja i u njima vojnici sa mitraljezima. Bila je tu i mala kućica. Prema nama domaršira vojnik sa puškom i traži naše pasoše. Vratio se za tri minuta i rekao da moramo malo pričekati jer je glavni oficir otišao u selo na poštu da telefonira. Vratio se glavni i pozdravio me sa - Zdravo gospodine doktore. Pogledao me i rekao da je sve u redu i da možemo da idemo. Ispred nas poljana u dužini od jednog kilometra, a iza nje austrijska karaula. Htio sam da pritisnem gas, da vozim stotinu na sat, ali sam se bojao da ne počnu pucati po nama. Polako sam došao pred austrijsku karaulu i ušao u Austriju. U Austriji sam čekao šest mjeseci da dobijem vizu za Australiju. Imao sam toliko para da platim avion samo do Darvina.
RSE: Tih pedesetih, let do Australije trajao je, sa presjedanjem, tri noći i dva dana. Do posljednjeg penija se sjeća ušteđevine koja je bila dovoljna za par dana u hotelu u Darvinu.
MAKSIMOVIĆ: Legli smo u tom hotelu da spavamo. Kada smo se probudili htjeli smo nešto da pojedemo, ali sam prvo pitao koliko to košta. Reče konobar - 13 funti i 12 šilinga. Spakovali smo se i izašli napolje. Preko ulice je bio park, klupica i hladovina. Poslao sam Maru sa kćerkom da tamo sjednu, a ja sam otišao u bolnicu da tržim posao. Bolnica je bila iza ćoška. Bio je mart mjesec. U Beču je bio snijeg. U Darvinu je bilo strašno vruće. Nisam imao šešir. Došao sam pješke do bolnice. Super intendant bolnice me je saslušao i rekao da ne mogu raditi jer nemam englesku diplomu. Vidio je da mi je vruće, pa me je poslao u drugu zgradu gdje je bila operaciona sala. Tamo je bila i klima. Sestra mi je dala šolju čaja i sendvič. Sjedio sam tamo, pio čaj i jeo sendviče kada su se otvorila vrata. Na kolicima su doveli pacijenta pokrivenog čaršafom. U operacionu salu uđe neki mladi engleski hirurg i poče da se presvlači. Nešto mi je pričao na engleskom, ali nisam ga baš sve razumio. Pitam ga šta će operirati. Kaže trbuh. Pitao sam a šta konkretno. Reče da će vidjeti kada ga otvori. Pitao sam ga da li je napravio rendgen. Kaže da nije. Pomislio sam da bi ga moj profesor zbog toga ubio. Zainteresovao sam se i pitao ga da li bih mogao prisustvovati. Rekao je da mogu. Obukao sam se i ušao u salu. Pogledam u pacijenta, a kod njega ogroman trbuh, asimetričan. Ja bih napravio mali rez, uvukao ruku unutra da opipam, da vidim šta mu je, ali ovaj idiot napravi ogroman rez, a crijeva koja su bila pod pritiskom i gasovima izletiše napolje. Tanko crijevo je bilo debelo kao moja ruka, a debelo crijevo kao moja noga. Mislio sam da će to sve popucati. On je tražio po utrobi i ništa nije mogao napipati. Na kraju je rekao da se ništa ne može uraditi. Htio je da ga zatvori, da umre. Počeo je da vraća crijeva unutra, ali mu nije polazilo za rukom. Počeo je da paniči. Pitao sam ga da li bi htio da mu pomognem. Izgledalo je da je samo na to čekao. Brzo sam se umio. Uvukao sam ruku unutra i izvadio tumor koji je bio veličine jajeta. Bio je sretan i pitao šta da radimo dalje. Izvadili smo tumor, gasove smo preko gume izbacili napolje, da splasnu crijeva. Sve sam mu rekao šta da uradi. Kada smo završili operaciju, izašao sam na ulicu i počeo plakati - Kako on može da radi, a ja ne mogu.
RSE: Slučaj je htio da doktor Maksimović bez poznavanja engleskog, ali sa velikim znanjem hirurgije, na prvoj operaciji u Australiji spasi život pacijenta. Intendant za zdravstvo dobio je odmah izvještaj o tome podvigu i ponudio bračnom paru naših ljekara da rade na Papui, Nova Gvineja. Poslije Beograda, Beča i Praga, bio je to kraj svijeta. Ljekarske vizite vodile su doktora Maksimovića do ostrva dostupnih samo hidro avionima i do predjela gdje je malo ko do naših ikada kročio.
MAKSIMOVIĆ: Jednog dana išli smo na ostrvo Ferguson. Tamo se neka žena porađala sedam dana, a nikako nije mogla da se porodi. Letjeli smo nekoliko sati. Spustili smo se između dva ostrva. Iz aviona sam vidio vulkan koji se pušio sa lijeve strane, ali mi smo trebali da idemo udesno. Na moru nas je čekao domorodac sa splavom koji je bio dva i po metra dug i metar i po širok. Istovarili su me i dali mi instrumente i sterilni materijal. Avion je odletio. Okolo more. Ne vidim ni jedno ostrvo. Ovaj ide u jednom pravcu. Nema kompas i pitam se kako naviguje. Sjetio sam se vulkana i vidio sam dim. Na kraju smo došli do obale. Sačekao me gradonačelnik i rekao mi da je ona žena upravo umrla. Htio sam da napravimo carski rez i da možda spasimo dijete koje je vjerovatno još živo. Ali ona je bila na drugom ostrvu. Trebao je da dođe drugi čamac da me odveze na drugo ostrvo. Pozvao me na ručak kod sebe. Imao je stalažu i na stalaži su bili mali kameni kipovi. Znao sam da domorodci na Gvineji prave kipove od drveta, a ne od kamena. Pitao sam ga otkud mu to. Reče dok je bio gradonačelnik na Novoj Gvineji da su ga odveli do neke kamene tvrđave gdje je našao 150 komada ovih kipova. Poslali su ih u muzej i rekli da su takve kipove pravili Jevreji i da možda pripadaju nekom izgubljenom jevrejskom plemenu. Svi ti domorodci imaju jevrejske noseve. Konačno je došao čamac sa druge strane. Pored domorodca, u čamcu je sjedio jedan učitelj, bogomoljac. Čitao je Sveto pismo. Domorodac nastartovao čamac, zavezao radar i bacio udicu. Dva sata smo se vozili dok nismo došli do drugog ostrva. Ušli smo u ušće jedne rijeke. Kada je plima, tamo je rijeka dosta duboka, a kada je oseka, tamo je blato. Tamo su bile kuće od slame, a u blatu su trčala djeca i prasići. Sjeli smo u malo veći džip u kojem je baterija bila napolju, na gasu, a iz nje je virila obična žica. Kako je domorodac vozio po neravnom terenu, tako je varničilo na sve strane. Na kraju smo stigli do cilja. Na žalost, stigli smo kasno. Žena je umrla davno i bilo je kasno da se vadi dijete. Radijom mi rekoše da nemaju avion, tek za sedam dana. Morao sam tu da ostanem. Pošto nisam imao šta da radim, drugi dan sam im rekao da dođe cijelo ostrvo da ih pregledam. Sve sam ih pregledao. Imali su malu bolnicu. Našao sam njih pet koji su trebali na operaciju. Operisao sam ih. Stanovao sam kod bogomoljca, učitelja iz čamca. Imao je svjetlo zahvaljujući struji iz akumulatora. Htio sam da mu popravim auto. Pitao sam otkuda mu auto. Reče da su domorodci našli to auto na drugoj strani ostrva. Priča se da kada su se Amerikanci iskrcali, napali su ih Japanci i auto je ostalo tamo. Pritisak u gumama je bio originalni, onaj prije 15 godina. Uspjeli su iz blata da ga izvade. Bateriju smo vratili na svoje mjesto. Baterija je bila prljava, kao i starter. Počeli smo od rezervoara. Sve smo očistili. Stavili smo izolaciju na žice. Na kraju, kada okreneš ključem, motor je radio, prava divota. Noć prije odlaska domorodci su mi priredili predstavu. Vidio sam čudnu stvar. Oni su imali dječji hor koji je imao četiri glasa. Prekrasno su pjevali. Učitelj je imao tablu i na tabli brojeve. Kako su oni pjevali, on im je pokazivao broj. Umjesto do-re-mi-fa-so-la-ti-do, on je koristio brojeve 1-2-3-4-5-6-7-8. Bilo je nevjerovatno na koji ih je način naučio i kako je napravio pravi hor. Drugi dan prolazim svojim gradom. Svi gledaju u mene i smiju mi se. Tamo je državni apotekar bio Čeh. Pitao sam ga šta se dešava. Za sve su bile krive novine. Novinari su napali direktora zdravlja da troši državne pare, da šalje doktora po nekim dalekim ostrvima, kada je žena već umrla. On im je rekao da doktor nije tamo išao za džabe jer je pregledao sve stanovnike ostrva, izvršio šest operacija i popravio lokalni automobil.
RSE: Rad na Papu i Novoj Gvineji omogućio je doktoru Maksimoviću solidnu ušteđevinu od koje je kupio kuću i započeo privatnu praksu u Brizbenu ranih šezdesetih. Zahvaljujući stručnom znanju i činjenici da je govorio nekoliko jezika, stekao je široku klijentelu.
MAKSIMOVIĆ: Jednog dana sam od pacijenata dobio grip. Ležao sam u sobi. Ni poslije nedjelju dana mi nije bilo bolje. Drugu nedjelju sam se dosađivao. Ustao sam iz kreveta i ušao u sobu moje kćerke. Moja kćerka je voljela istoriju i politiku. Tražio sam neku knjigu da čitam. Vidim sam knjigu Istorija vizantijskog carstva. Tamo su bile fotografije vizantijskih mozaika. Gledao sam u njih i pomislio da je šteta što je ljudska rasa zaboravila to da radi. Mara je došla iz ordinacije, pogledala u mozaike i rekla kako su lijepi. Rekao sam da mislim da bi ih mogao raditi. Mjesec dana poslije toga išli smo u šoping. Mara me uhvatila za leđa i ugurala me u dućan sa staklima. Rekla je da sam onomad rekao da bih mogao raditi mozaike i da zna da ja nikada ne lažem. Pitali smo da li imaju staklo za mozaike. Prodavač nam reče da se ona mala stakla za mozaike zove tesera-tesera i da toga ima samo u Italiji. Prije nego što smo izašli iz prodavnice, prodavač se sjetio da je prije nekoliko godina poručio iz Italije jednu narudžbu za nekog umjetnika koji je napravio u crkvi mozaiku, a ono što mu je ostalo, on im je vratio. Otišli smo u magazu da tražimo. Na kraju smo u jednom ormaru našli 64 kese, sa 64 boje. Pošto to nikada nisam radio, tražio sam deset deka od svake boje, da probam. Prodavač mi je dao šaku od svake boje za džabe. Kući sam napravio prvu mozaiku. To je bio težak posao. Na kraju, kada sam očistio mozaik, slike nije bilo. Pitao sam se gdje sam pogriješio. Dao sam bijeli cement, mjesto običnog, da bude ljepša mozaika, ali je bijela boja prekrila mozaiku i slika se nije vidjela. Onda sam se sjetio da tome moram da dam nešto kao sjenku. Zaključio sam da je sjenka boje drvenog uglja. Crnom bojom sam to prefarbao, obrisao i slika je progovorila. Tako sam se naučio. Za drugi put sam izmislio bolju tehniku. Drugi put sam napravio imitaciju Teodore iz Italije, iz Ravene. Nisam mogao spavati tu noć. Zanimalo me kako će to ispasti. Ujutro sam imao prelijepi mozaik. Metodu sam izmislio sam Onda sam otišao u Italiju, u Veneciju, u fabriku stakla. Direktor je donio paletu sa 700 boja. Divota. Tražio sam kilo od svake. On je rekao da su oni fabrika i da može da mi proda minimalno 20 kila od svake boje. Objasnio sam im da im nisam konkurencija, već da sam doktor i da to radim kao hobi. On nije htio da čuje. Rekao sam mu da sam prešao 20 hiljada kilometra zbog ovoga. Ni to nije pomoglo. Onda sam se sjetio da sam htio da kupim Rojs-rojs i da sam u banci uzeo oko 20 hiljada funti. Te pare sam imao u džepu. Dali su mi nove pare koje su tek izišle iz štampe i još uvijek su mirisale na boju. Napravio sam od njih lepezu i turio mu pod nos. ''U vašem slučaju'', rekao je ''napraviti ću iznimku''. Počeo je sve da organizuje i da traži lađu koja ide do Brizbejna. Platio sam mu. On me ispratio do kapije. Nije mi dao nikakve papire, niti priznanice, a Talijani nisu pouzdani. Pitao sam se da li ću to ikada dobiti. Mjesec dana poslije toga zazvonio je telefon. Zvali su me iz luke da imaju za mene neka dva sanduka. Tako sam počeo da radim mozaike sa 700 boja.
RSE: Stručnjaci koji se razumiju u umjetnost tvrde da mozaici doktora Maksimovića vrijede na desetine hiljada dolara. On se za sada teško rastaje od svojih radova.
MAKSIMOVIĆ: Sada radim Adama i Evu. Joj što je to teško. Napraviti golog muškog i golu žensku, to nije ništa teško. Napraviti rajsku baštu, to je već teže. Treba nacrtati neku bašču koja je izvan ovog svijeta. Ljudi su me pitali šta ću raditi kada se penzionišem. Rekao sam da ću čitati jer se bavim kvantnom fizikom, koja je moj hobi, muzikom. Od šeste godine sviram violinu. Majka mi je poslije kupila klavir. Onda je moderna bila harmonika. U Beogradu sam kupio saksofon. Saksofon sam zamijenio za klarinet. Tako sam postao neka vrsta svirača. Sada imam klavijature. Isprogramiraš ih kako hoćeš i sviraš šta hoćeš. Takođe ću praviti mozaike. Ali, ne mogu se skoncentrisati na to. Taman sjednem da radim a neko zvoni. Hoće da mu napišem neki recept. Drugi me pitaju da li sam dobio njihove nalaze. Sada zarađujem malo manje nego što sam zarađivao kada sam radio.
RSE: Živjeli ste u različitim mjestima: rodna Bijeljina, Beograd, Prag, Darvin, Brizbejn, Papua Nova Gvineja. Svaki period je imao nešto svoje. Kojeg perioda se najrađe sjećate?
MAKSIMOVIĆ: Da nije bilo Staljina, komunista, progona i straha, Prag bi bio perfektan. Plata je tamo bilo tako mala. Za dan smo pravili po deset operacija, a dobijao sam za to 20 čeških kruna. Za to sam mogao kupiti pet litara benzina.
RSE: Da li se onda bolje živjelo u Jugoslaviji nego u Čehoslovačkoj?
MAKSIMOVIĆ: Što se tiče hrane, jeste. Što se tiče politike, ne znam. U životu sam vjerovao sebi. Bio sam siguran da nikada ne mogu ostati gladan. Nisam htio da se upišem u Komunističku partiju da me ona pomaže. Bio sam svoj čovjek.
RSE: Doktor Maksimović je dva puta bježao od komunističkog jednoumlja. Jednom iz Titove Jugoslavije, drugi put iz Staljinističke Čehoslovačke. Njegov moto gotovo bi se mogao iskazati naslovom sjajnog romana Milana Kundere - Život je negdje drugdje. Da li ste ikada pomislili da će ljekar iz čuvene bijeljinske kuće živjeti dvadeset hiljada kilometara dalje, imati rojs-rojsa i uživati u suptropima?
MAKSIMOVIĆ: Ne. Imali smo prijatelja bankara, Brabca, ali kada su komunisti došli, oni su ga protjerali. Do Brabca je dolazio neki prijatelj koji je bio vidovnjak. Pitao me datum rođenja i na osnovu toga mi rekao da ću otići daleko, preko mora. Nikada nisam sanjao da ću imati rojls-rojsa. Šta je formula uspjeha? Strpljenje i upornost. Učiti, učiti i učiti.
MAKSIMOVIĆ: Došao je rat. Pobjegao sam u Banju Kobiljaču. Tamo je u izbjeglištvu bilo pet hiljada djece kojima su roditelje pobile ustaše po Bosni. Nedićeva vlada je napravila izbjegličke domove od hotela. Imali smo i sanatorij na vrh brda. To je bila bolnica. Jedan doktor iz Brčkog, Milošević, bio je jedini na tih pet hiljada djece. Čuo je da sam ja student medicine i odmah me zaposlio. Radili smo tamo skoro sve do kraja rata. Onda je došla policija, uhapsila me i odvela jer su čuli da je moj brat u partizanima. Dali su me u Šabački lager. Odatle sam pobjegao u Beograd. Jednoga dana čujem pucnjava. Otvorim prozor i vidim ruskog vojnika. Kažem sebi, hvala Bogu, gotovo je. Nastavio sam treću godinu fakulteta, ali nikakvog studiranja nije bilo, samo brigade, sjednice, propaganda. Rekao sam da sam izgubio četiri godine u ratu i da mi je to bilo dovoljno. Sada želim studirati i završiti medicinu. Bilo je čišćenje ruševina, ali nije bilo studiranja. Otišao sam u Prag. Da dobijem pasoš pomogao mi je Kecmanović. On je bio predsjednik Narodne Skupštine Bosne i Hercegovine. Znao me je. Nisu me htjeli pustiti u London jer su vladali komunisti. Inform Biro je došao po mene pred moj posljednji ispit. To je bila 1948. godina. Tjerali su me da idem natrag kući, a meni fali samo još jedan ispit da budem doktor. Češka tajna policija, da bi nas imala na očima, zaposlila je mene i profesora Polaka u Vinohradsku bolnicu. Pitali su me šta hoću da specijaliziram. Rekao sam hirurgiju. Bio sam sedam godina asistent profesora hirurgije. Svaki dan smo imali po 30 operacija u tri operacione sale. Pošto je profesor bio vrlo poznati hirurg, ko god je htio da se operiše, pošto je to bilo za džabe, dolazili su kod nas jer su najviše vjerovali njemu. Iz svih komunističkih država, na teže operacije, razni državnici i partijski predsjednici dolazili su kod nas. Ja nisam bio komunista, a oni su to znali. Jednoga dana uhapsiše i mene i Maru.
RSE: Da li ste znali zbog čega?
MAKSIMOVIĆ: Zato što je pobjegao avion. Znao sam da se pripremaju na bijeg, ali nisam htio da ih prijavim. Ukrali su DC3 koji je vozio iz Praga do Brna i okrenuli ga ka Zapadnoj Njemačkoj. To su bili naši Jugosloveni. Mara je bila treći mjesec trudnoće sa našom kćerkom tako da ja nisam mogao sa njima. Jedan Jugoslaven, koji je bio u tom avionu, bio je oženjen Čehinjom. Pošto nije došao kući, njegova žena je mislila da mu je bilo loše i da je došao kod mene. Došla je do mene da se raspita. Nju su pratili tajni i tako ih je dovela do mene. Onda su pratili i mene i uhapsili nas. Nisam znao da li je dan ili noć jer sam bio pod zemljom. Ostavili su me negdje gdje nije bilo prozora, već samo je jedna mala žarulja gorila. Nisam smio da sjednem na zemlju, da ne zaprljam državno robijaško odijelo. Na kraju su me pustili. Kada sam malo bolje pogledao vidio sam da sam u bašti moje bolnice. Shvatio sam da tamo meni više života nema. Na sreću, umro je Staljin. Bili smo mu kao na sprovodu. Stvari se onda malo omekšaše i konačno sam skupio hrabrosti da odem da tražim izlaznu vizu. Moj stari pasoš je bio već istekao. Nisam smio da idem na ambasadu. Probao sam sa starim pasošem. Policija ga je uzela i rekla mi da dođem za sedam nedjelja. Za sedam nedjelja sam poslao Maru. Oni su na nju bili drski i rekli joj da dođe za pet nedjelja.
RSE: Odlazila je Mara Ćupina, doktorova supruga i studentska ljubav iz mjeseca u mjesec u pasoško odjeljenje češke policije i odgovor je uvije bio isti - Dođite za pet nedjelja. Onda je, sasvim slučajno, tokom ljetovanja, upoznala ženu koja joj je u trenutku slabosti povjerila svoju muku. Imala je kćer čiji se brak raspadao jer nije mogla da rodi. Sjajan student medicine i još bolji specijalista, doktorica Mara je košmar pretvorila u neizmjernu sreću. Mlada žena se porodila. Ispostavilo se da je njen otac jedan od dvanaest apostola, kako su Česi zvali pripadnike sovjetske tajne policije NKVD, koji su brinuli o bezbjednosti predsjednika Čehoslovačke. Uz njegovu intervenciju, u znak zahvalnosti doktorici Mari, pasoš za porodicu Maksimović bio je spreman za par sati.
MAKSIMOVIĆ: Mara se vratila oko dva sata popodne. Do četiri sata smo spakovali sve što smo mogli u naše auto i izašli iz Praga. Zaustavili smo se u Taboru kod prijatelja i tamo prenoćili. Prijatelj je s nama sjeo u auto do Budjejovica. Tamo smo se pozdravili. Na kraju smo došli na granicu. Jedna rampa se podigla, mi smo prošli i ona se ponovo spustila. Ispred nas je bila druga, pa nismo mogli ni tamo ni ovamo. Na granici su bila dva tornja i u njima vojnici sa mitraljezima. Bila je tu i mala kućica. Prema nama domaršira vojnik sa puškom i traži naše pasoše. Vratio se za tri minuta i rekao da moramo malo pričekati jer je glavni oficir otišao u selo na poštu da telefonira. Vratio se glavni i pozdravio me sa - Zdravo gospodine doktore. Pogledao me i rekao da je sve u redu i da možemo da idemo. Ispred nas poljana u dužini od jednog kilometra, a iza nje austrijska karaula. Htio sam da pritisnem gas, da vozim stotinu na sat, ali sam se bojao da ne počnu pucati po nama. Polako sam došao pred austrijsku karaulu i ušao u Austriju. U Austriji sam čekao šest mjeseci da dobijem vizu za Australiju. Imao sam toliko para da platim avion samo do Darvina.
RSE: Tih pedesetih, let do Australije trajao je, sa presjedanjem, tri noći i dva dana. Do posljednjeg penija se sjeća ušteđevine koja je bila dovoljna za par dana u hotelu u Darvinu.
MAKSIMOVIĆ: Legli smo u tom hotelu da spavamo. Kada smo se probudili htjeli smo nešto da pojedemo, ali sam prvo pitao koliko to košta. Reče konobar - 13 funti i 12 šilinga. Spakovali smo se i izašli napolje. Preko ulice je bio park, klupica i hladovina. Poslao sam Maru sa kćerkom da tamo sjednu, a ja sam otišao u bolnicu da tržim posao. Bolnica je bila iza ćoška. Bio je mart mjesec. U Beču je bio snijeg. U Darvinu je bilo strašno vruće. Nisam imao šešir. Došao sam pješke do bolnice. Super intendant bolnice me je saslušao i rekao da ne mogu raditi jer nemam englesku diplomu. Vidio je da mi je vruće, pa me je poslao u drugu zgradu gdje je bila operaciona sala. Tamo je bila i klima. Sestra mi je dala šolju čaja i sendvič. Sjedio sam tamo, pio čaj i jeo sendviče kada su se otvorila vrata. Na kolicima su doveli pacijenta pokrivenog čaršafom. U operacionu salu uđe neki mladi engleski hirurg i poče da se presvlači. Nešto mi je pričao na engleskom, ali nisam ga baš sve razumio. Pitam ga šta će operirati. Kaže trbuh. Pitao sam a šta konkretno. Reče da će vidjeti kada ga otvori. Pitao sam ga da li je napravio rendgen. Kaže da nije. Pomislio sam da bi ga moj profesor zbog toga ubio. Zainteresovao sam se i pitao ga da li bih mogao prisustvovati. Rekao je da mogu. Obukao sam se i ušao u salu. Pogledam u pacijenta, a kod njega ogroman trbuh, asimetričan. Ja bih napravio mali rez, uvukao ruku unutra da opipam, da vidim šta mu je, ali ovaj idiot napravi ogroman rez, a crijeva koja su bila pod pritiskom i gasovima izletiše napolje. Tanko crijevo je bilo debelo kao moja ruka, a debelo crijevo kao moja noga. Mislio sam da će to sve popucati. On je tražio po utrobi i ništa nije mogao napipati. Na kraju je rekao da se ništa ne može uraditi. Htio je da ga zatvori, da umre. Počeo je da vraća crijeva unutra, ali mu nije polazilo za rukom. Počeo je da paniči. Pitao sam ga da li bi htio da mu pomognem. Izgledalo je da je samo na to čekao. Brzo sam se umio. Uvukao sam ruku unutra i izvadio tumor koji je bio veličine jajeta. Bio je sretan i pitao šta da radimo dalje. Izvadili smo tumor, gasove smo preko gume izbacili napolje, da splasnu crijeva. Sve sam mu rekao šta da uradi. Kada smo završili operaciju, izašao sam na ulicu i počeo plakati - Kako on može da radi, a ja ne mogu.
RSE: Slučaj je htio da doktor Maksimović bez poznavanja engleskog, ali sa velikim znanjem hirurgije, na prvoj operaciji u Australiji spasi život pacijenta. Intendant za zdravstvo dobio je odmah izvještaj o tome podvigu i ponudio bračnom paru naših ljekara da rade na Papui, Nova Gvineja. Poslije Beograda, Beča i Praga, bio je to kraj svijeta. Ljekarske vizite vodile su doktora Maksimovića do ostrva dostupnih samo hidro avionima i do predjela gdje je malo ko do naših ikada kročio.
MAKSIMOVIĆ: Jednog dana išli smo na ostrvo Ferguson. Tamo se neka žena porađala sedam dana, a nikako nije mogla da se porodi. Letjeli smo nekoliko sati. Spustili smo se između dva ostrva. Iz aviona sam vidio vulkan koji se pušio sa lijeve strane, ali mi smo trebali da idemo udesno. Na moru nas je čekao domorodac sa splavom koji je bio dva i po metra dug i metar i po širok. Istovarili su me i dali mi instrumente i sterilni materijal. Avion je odletio. Okolo more. Ne vidim ni jedno ostrvo. Ovaj ide u jednom pravcu. Nema kompas i pitam se kako naviguje. Sjetio sam se vulkana i vidio sam dim. Na kraju smo došli do obale. Sačekao me gradonačelnik i rekao mi da je ona žena upravo umrla. Htio sam da napravimo carski rez i da možda spasimo dijete koje je vjerovatno još živo. Ali ona je bila na drugom ostrvu. Trebao je da dođe drugi čamac da me odveze na drugo ostrvo. Pozvao me na ručak kod sebe. Imao je stalažu i na stalaži su bili mali kameni kipovi. Znao sam da domorodci na Gvineji prave kipove od drveta, a ne od kamena. Pitao sam ga otkud mu to. Reče dok je bio gradonačelnik na Novoj Gvineji da su ga odveli do neke kamene tvrđave gdje je našao 150 komada ovih kipova. Poslali su ih u muzej i rekli da su takve kipove pravili Jevreji i da možda pripadaju nekom izgubljenom jevrejskom plemenu. Svi ti domorodci imaju jevrejske noseve. Konačno je došao čamac sa druge strane. Pored domorodca, u čamcu je sjedio jedan učitelj, bogomoljac. Čitao je Sveto pismo. Domorodac nastartovao čamac, zavezao radar i bacio udicu. Dva sata smo se vozili dok nismo došli do drugog ostrva. Ušli smo u ušće jedne rijeke. Kada je plima, tamo je rijeka dosta duboka, a kada je oseka, tamo je blato. Tamo su bile kuće od slame, a u blatu su trčala djeca i prasići. Sjeli smo u malo veći džip u kojem je baterija bila napolju, na gasu, a iz nje je virila obična žica. Kako je domorodac vozio po neravnom terenu, tako je varničilo na sve strane. Na kraju smo stigli do cilja. Na žalost, stigli smo kasno. Žena je umrla davno i bilo je kasno da se vadi dijete. Radijom mi rekoše da nemaju avion, tek za sedam dana. Morao sam tu da ostanem. Pošto nisam imao šta da radim, drugi dan sam im rekao da dođe cijelo ostrvo da ih pregledam. Sve sam ih pregledao. Imali su malu bolnicu. Našao sam njih pet koji su trebali na operaciju. Operisao sam ih. Stanovao sam kod bogomoljca, učitelja iz čamca. Imao je svjetlo zahvaljujući struji iz akumulatora. Htio sam da mu popravim auto. Pitao sam otkuda mu auto. Reče da su domorodci našli to auto na drugoj strani ostrva. Priča se da kada su se Amerikanci iskrcali, napali su ih Japanci i auto je ostalo tamo. Pritisak u gumama je bio originalni, onaj prije 15 godina. Uspjeli su iz blata da ga izvade. Bateriju smo vratili na svoje mjesto. Baterija je bila prljava, kao i starter. Počeli smo od rezervoara. Sve smo očistili. Stavili smo izolaciju na žice. Na kraju, kada okreneš ključem, motor je radio, prava divota. Noć prije odlaska domorodci su mi priredili predstavu. Vidio sam čudnu stvar. Oni su imali dječji hor koji je imao četiri glasa. Prekrasno su pjevali. Učitelj je imao tablu i na tabli brojeve. Kako su oni pjevali, on im je pokazivao broj. Umjesto do-re-mi-fa-so-la-ti-do, on je koristio brojeve 1-2-3-4-5-6-7-8. Bilo je nevjerovatno na koji ih je način naučio i kako je napravio pravi hor. Drugi dan prolazim svojim gradom. Svi gledaju u mene i smiju mi se. Tamo je državni apotekar bio Čeh. Pitao sam ga šta se dešava. Za sve su bile krive novine. Novinari su napali direktora zdravlja da troši državne pare, da šalje doktora po nekim dalekim ostrvima, kada je žena već umrla. On im je rekao da doktor nije tamo išao za džabe jer je pregledao sve stanovnike ostrva, izvršio šest operacija i popravio lokalni automobil.
RSE: Rad na Papu i Novoj Gvineji omogućio je doktoru Maksimoviću solidnu ušteđevinu od koje je kupio kuću i započeo privatnu praksu u Brizbenu ranih šezdesetih. Zahvaljujući stručnom znanju i činjenici da je govorio nekoliko jezika, stekao je široku klijentelu.
MAKSIMOVIĆ: Jednog dana sam od pacijenata dobio grip. Ležao sam u sobi. Ni poslije nedjelju dana mi nije bilo bolje. Drugu nedjelju sam se dosađivao. Ustao sam iz kreveta i ušao u sobu moje kćerke. Moja kćerka je voljela istoriju i politiku. Tražio sam neku knjigu da čitam. Vidim sam knjigu Istorija vizantijskog carstva. Tamo su bile fotografije vizantijskih mozaika. Gledao sam u njih i pomislio da je šteta što je ljudska rasa zaboravila to da radi. Mara je došla iz ordinacije, pogledala u mozaike i rekla kako su lijepi. Rekao sam da mislim da bi ih mogao raditi. Mjesec dana poslije toga išli smo u šoping. Mara me uhvatila za leđa i ugurala me u dućan sa staklima. Rekla je da sam onomad rekao da bih mogao raditi mozaike i da zna da ja nikada ne lažem. Pitali smo da li imaju staklo za mozaike. Prodavač nam reče da se ona mala stakla za mozaike zove tesera-tesera i da toga ima samo u Italiji. Prije nego što smo izašli iz prodavnice, prodavač se sjetio da je prije nekoliko godina poručio iz Italije jednu narudžbu za nekog umjetnika koji je napravio u crkvi mozaiku, a ono što mu je ostalo, on im je vratio. Otišli smo u magazu da tražimo. Na kraju smo u jednom ormaru našli 64 kese, sa 64 boje. Pošto to nikada nisam radio, tražio sam deset deka od svake boje, da probam. Prodavač mi je dao šaku od svake boje za džabe. Kući sam napravio prvu mozaiku. To je bio težak posao. Na kraju, kada sam očistio mozaik, slike nije bilo. Pitao sam se gdje sam pogriješio. Dao sam bijeli cement, mjesto običnog, da bude ljepša mozaika, ali je bijela boja prekrila mozaiku i slika se nije vidjela. Onda sam se sjetio da tome moram da dam nešto kao sjenku. Zaključio sam da je sjenka boje drvenog uglja. Crnom bojom sam to prefarbao, obrisao i slika je progovorila. Tako sam se naučio. Za drugi put sam izmislio bolju tehniku. Drugi put sam napravio imitaciju Teodore iz Italije, iz Ravene. Nisam mogao spavati tu noć. Zanimalo me kako će to ispasti. Ujutro sam imao prelijepi mozaik. Metodu sam izmislio sam Onda sam otišao u Italiju, u Veneciju, u fabriku stakla. Direktor je donio paletu sa 700 boja. Divota. Tražio sam kilo od svake. On je rekao da su oni fabrika i da može da mi proda minimalno 20 kila od svake boje. Objasnio sam im da im nisam konkurencija, već da sam doktor i da to radim kao hobi. On nije htio da čuje. Rekao sam mu da sam prešao 20 hiljada kilometra zbog ovoga. Ni to nije pomoglo. Onda sam se sjetio da sam htio da kupim Rojs-rojs i da sam u banci uzeo oko 20 hiljada funti. Te pare sam imao u džepu. Dali su mi nove pare koje su tek izišle iz štampe i još uvijek su mirisale na boju. Napravio sam od njih lepezu i turio mu pod nos. ''U vašem slučaju'', rekao je ''napraviti ću iznimku''. Počeo je sve da organizuje i da traži lađu koja ide do Brizbejna. Platio sam mu. On me ispratio do kapije. Nije mi dao nikakve papire, niti priznanice, a Talijani nisu pouzdani. Pitao sam se da li ću to ikada dobiti. Mjesec dana poslije toga zazvonio je telefon. Zvali su me iz luke da imaju za mene neka dva sanduka. Tako sam počeo da radim mozaike sa 700 boja.
RSE: Stručnjaci koji se razumiju u umjetnost tvrde da mozaici doktora Maksimovića vrijede na desetine hiljada dolara. On se za sada teško rastaje od svojih radova.
MAKSIMOVIĆ: Sada radim Adama i Evu. Joj što je to teško. Napraviti golog muškog i golu žensku, to nije ništa teško. Napraviti rajsku baštu, to je već teže. Treba nacrtati neku bašču koja je izvan ovog svijeta. Ljudi su me pitali šta ću raditi kada se penzionišem. Rekao sam da ću čitati jer se bavim kvantnom fizikom, koja je moj hobi, muzikom. Od šeste godine sviram violinu. Majka mi je poslije kupila klavir. Onda je moderna bila harmonika. U Beogradu sam kupio saksofon. Saksofon sam zamijenio za klarinet. Tako sam postao neka vrsta svirača. Sada imam klavijature. Isprogramiraš ih kako hoćeš i sviraš šta hoćeš. Takođe ću praviti mozaike. Ali, ne mogu se skoncentrisati na to. Taman sjednem da radim a neko zvoni. Hoće da mu napišem neki recept. Drugi me pitaju da li sam dobio njihove nalaze. Sada zarađujem malo manje nego što sam zarađivao kada sam radio.
RSE: Živjeli ste u različitim mjestima: rodna Bijeljina, Beograd, Prag, Darvin, Brizbejn, Papua Nova Gvineja. Svaki period je imao nešto svoje. Kojeg perioda se najrađe sjećate?
MAKSIMOVIĆ: Da nije bilo Staljina, komunista, progona i straha, Prag bi bio perfektan. Plata je tamo bilo tako mala. Za dan smo pravili po deset operacija, a dobijao sam za to 20 čeških kruna. Za to sam mogao kupiti pet litara benzina.
RSE: Da li se onda bolje živjelo u Jugoslaviji nego u Čehoslovačkoj?
MAKSIMOVIĆ: Što se tiče hrane, jeste. Što se tiče politike, ne znam. U životu sam vjerovao sebi. Bio sam siguran da nikada ne mogu ostati gladan. Nisam htio da se upišem u Komunističku partiju da me ona pomaže. Bio sam svoj čovjek.
RSE: Doktor Maksimović je dva puta bježao od komunističkog jednoumlja. Jednom iz Titove Jugoslavije, drugi put iz Staljinističke Čehoslovačke. Njegov moto gotovo bi se mogao iskazati naslovom sjajnog romana Milana Kundere - Život je negdje drugdje. Da li ste ikada pomislili da će ljekar iz čuvene bijeljinske kuće živjeti dvadeset hiljada kilometara dalje, imati rojs-rojsa i uživati u suptropima?
MAKSIMOVIĆ: Ne. Imali smo prijatelja bankara, Brabca, ali kada su komunisti došli, oni su ga protjerali. Do Brabca je dolazio neki prijatelj koji je bio vidovnjak. Pitao me datum rođenja i na osnovu toga mi rekao da ću otići daleko, preko mora. Nikada nisam sanjao da ću imati rojls-rojsa. Šta je formula uspjeha? Strpljenje i upornost. Učiti, učiti i učiti.