O Dejtonskom sporazumu, o planu amnestiranja haških optuženika Karadžića i Mladića, o BiH danas i sutra, govori Vilijem Stabner, bivši zamjenik specijalnog američkog izaslanika za BiH i nekadašnji dužnosnik Haškog tribunala.
Dejtonski sporazum je legitimizirao podjelu među ljudima u BiH i spriječio je da zaista postane država, smatra Vilijem Stabner, nekadašnji zamjenik specijalnog američkog izaslanika za BiH, Roberta Frovika, i bivši dužnosnik u haškom Tribunalu.
„Nikada nisam vjerovao da pod Dejtonom Bosna može postati država. Mislim da je to najveća tragedija za mlade širom zemlje koji žele priliku, koji žele budućnost. Svi pričaju o ulasku u EU, a EU u stvari predstavlja jedinstvo, a ne podjele. Nisu svi političari u ovoj zemlji loši, nemaju svi loše namjere, no onima koji su željeli da Bosna ostane podijeljena, Dejton je bio veoma dobar alat.“
Dejton je, kaže Stabner, bio i mjesto skandaloznih kompromisa:
„Bio je sam kraj dejtonskog procesa i nije se postigao sporazum. Dobio sam poziv u Hagu od osobe koja je učestvovala u procesu, ne mogu je imenovati jer bi, vjerovatno, imala problem, i rečeno mi je da vjeruju kako će se napraviti dogovor o imunitetu ili amnestiji za Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Nazvao sam sudiju Goldstona, bila je nedjelja, i rekao mu da postoji ta mogućnost. Naredni dan, bio je ponedjeljak, imao je ručak za novinare, i najavio da ukoliko se to dogodi, razmišlja o ostavci. Dobio sam poziv iz Vašingtona i pitali su me da li je on ozbiljan i rekao sam da sam već pričao sa većinom Amerikanaca koji rade u Tribunalu i svi su se složili da će, ako on podnese ostavku, svi do jednog prići mikrofonu i podnijeti ostavku, i reći zbog čega. Ne znam da li je to istina, da je postojao takav dogovor u procesu, ali znamo da se takav dogovor nikad nije dogodio.“
Međunarodna zajednica, prema njegovom mišljenju, nema interesa da uhapsi najtraženije ratne zločince, Ratka Mladića i Radovana Karadžića, iako je bilo mnoštvo prilika:
„Kada je NATO došao imao je mnogo snage da to uradi. Ja sam se susreo s predsjednikom Karadžićem u maju 1996. u Famosovoj fabrici na Palama. Svi su znali da je on tu. General Mladić je živio u američkom sektoru u Han Pijesku, i svi su to znali. Donošene su političke odluke u to vrijeme da niko ne želi probleme, pa je odlučeno da se ne kreće na njih. Zašto su još na slobodi, i o tome se može špekulisati. Mislim da postoji dobar obavještajni sistem koji možda upozorava Karadžića kad bi neko mogao doći, ali mislim i da ne postoje dovoljni napori da se on uhapsi.“
Napredak koji je BiH postigla u posljednjih deset godina tek je privid:
„Ljudi se ne ubijaju, nisu ni blizu da ponovo ratuju, ali nisam od onih koji kažu da nikada neće ratovati. Kad se razmišlja o prošlosti, mislim da je sjeme za novi rat već posijano. Stvaranje tri verzije istine o tome zašto je bio konflikt i šta se desilo, ko je odgovoran, da li za 20 ili 50 godina - naša djeca i unučad će ponovo ratovati. I kad mi ljudi kažu: to se nikada više ne može dogoditi, ja im kažem: da li ste 1985. vjerovali da će se dogoditi što se dogodilo? Sjeme je posijano. Ne može se reći da nije napravljen nikakav progres, ali većina je kozmetičkih promjena. Stranci dolaze ovamo i vide obojene zgrade, stakla, napravljene mostove. To je ustvari kozmetika. Većina nas stranaca ne može vidjeti unutar ljudi, ne možemo vidjeti ruševine u ljudima. Mnoge je Dejton i podjela jednostavno produbila. Sa jednim, bosanskim biznismenom radim na pokretanju radnih mjesta širom zemlje jer mislim da je jedan od najvećih promašaja u posljednjih deset godina to što dobrog, produktivnog posla nema, naročito za mlade.“
Za budućnost BiH, smatra Stabner, bilo dobro da sljedeći Visoki predstavnik bude Kristijan Švarc Šiling:
„Poznajem dr. Šilinga, mislim da je iskren čovjek, prisutan je deset godina, poznaje ljude, razumije ljude, sigurno ne bi ovdje bio zbog novca - on je veoma bogat. Mislim da bi on sa svojim razumijevanjem, pošto je veoma inteligentan čovjek i poznaje državu, bio odličan izbor i pomogao ovoj državi da postane država, jer ja sada nisam siguran da je BiH država.“
„Nikada nisam vjerovao da pod Dejtonom Bosna može postati država. Mislim da je to najveća tragedija za mlade širom zemlje koji žele priliku, koji žele budućnost. Svi pričaju o ulasku u EU, a EU u stvari predstavlja jedinstvo, a ne podjele. Nisu svi političari u ovoj zemlji loši, nemaju svi loše namjere, no onima koji su željeli da Bosna ostane podijeljena, Dejton je bio veoma dobar alat.“
Dejton je, kaže Stabner, bio i mjesto skandaloznih kompromisa:
„Bio je sam kraj dejtonskog procesa i nije se postigao sporazum. Dobio sam poziv u Hagu od osobe koja je učestvovala u procesu, ne mogu je imenovati jer bi, vjerovatno, imala problem, i rečeno mi je da vjeruju kako će se napraviti dogovor o imunitetu ili amnestiji za Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Nazvao sam sudiju Goldstona, bila je nedjelja, i rekao mu da postoji ta mogućnost. Naredni dan, bio je ponedjeljak, imao je ručak za novinare, i najavio da ukoliko se to dogodi, razmišlja o ostavci. Dobio sam poziv iz Vašingtona i pitali su me da li je on ozbiljan i rekao sam da sam već pričao sa većinom Amerikanaca koji rade u Tribunalu i svi su se složili da će, ako on podnese ostavku, svi do jednog prići mikrofonu i podnijeti ostavku, i reći zbog čega. Ne znam da li je to istina, da je postojao takav dogovor u procesu, ali znamo da se takav dogovor nikad nije dogodio.“
Međunarodna zajednica, prema njegovom mišljenju, nema interesa da uhapsi najtraženije ratne zločince, Ratka Mladića i Radovana Karadžića, iako je bilo mnoštvo prilika:
„Kada je NATO došao imao je mnogo snage da to uradi. Ja sam se susreo s predsjednikom Karadžićem u maju 1996. u Famosovoj fabrici na Palama. Svi su znali da je on tu. General Mladić je živio u američkom sektoru u Han Pijesku, i svi su to znali. Donošene su političke odluke u to vrijeme da niko ne želi probleme, pa je odlučeno da se ne kreće na njih. Zašto su još na slobodi, i o tome se može špekulisati. Mislim da postoji dobar obavještajni sistem koji možda upozorava Karadžića kad bi neko mogao doći, ali mislim i da ne postoje dovoljni napori da se on uhapsi.“
Napredak koji je BiH postigla u posljednjih deset godina tek je privid:
„Ljudi se ne ubijaju, nisu ni blizu da ponovo ratuju, ali nisam od onih koji kažu da nikada neće ratovati. Kad se razmišlja o prošlosti, mislim da je sjeme za novi rat već posijano. Stvaranje tri verzije istine o tome zašto je bio konflikt i šta se desilo, ko je odgovoran, da li za 20 ili 50 godina - naša djeca i unučad će ponovo ratovati. I kad mi ljudi kažu: to se nikada više ne može dogoditi, ja im kažem: da li ste 1985. vjerovali da će se dogoditi što se dogodilo? Sjeme je posijano. Ne može se reći da nije napravljen nikakav progres, ali većina je kozmetičkih promjena. Stranci dolaze ovamo i vide obojene zgrade, stakla, napravljene mostove. To je ustvari kozmetika. Većina nas stranaca ne može vidjeti unutar ljudi, ne možemo vidjeti ruševine u ljudima. Mnoge je Dejton i podjela jednostavno produbila. Sa jednim, bosanskim biznismenom radim na pokretanju radnih mjesta širom zemlje jer mislim da je jedan od najvećih promašaja u posljednjih deset godina to što dobrog, produktivnog posla nema, naročito za mlade.“
Za budućnost BiH, smatra Stabner, bilo dobro da sljedeći Visoki predstavnik bude Kristijan Švarc Šiling:
„Poznajem dr. Šilinga, mislim da je iskren čovjek, prisutan je deset godina, poznaje ljude, razumije ljude, sigurno ne bi ovdje bio zbog novca - on je veoma bogat. Mislim da bi on sa svojim razumijevanjem, pošto je veoma inteligentan čovjek i poznaje državu, bio odličan izbor i pomogao ovoj državi da postane država, jer ja sada nisam siguran da je BiH država.“