Proces zbližavanja crkve i vlasti ima dugu tradiciju u povijesti čovječanstva. Ova je simbioza kroz stoljeća prolazila kroz različite faze i ovisno od stupanja društvenog i političkog progresa, raskidala se i nestajala od kasnog 18. do sredine 20. stoljeća.
Specifična povijest i zakasnjeli razvoj južnoslavenskih društava bez sumnje može objasniti današnji odnos crkve i vlasti na ovom prostoru. No, ponešto iz tog odnosa zavrjeđuje i dodatna objašnjenja.
Da li je i koliko crkva važan faktor u političkom odlučivanju? Da li je nakon prelaska na višepartijski politički sistem, crkva postala najjači integrativni faktor unutar pojedinih nacija? Da li je na ideološkom planu, metodama djelovanja i određivanja podobnosti, crkva na neki način zamijenila ulogu nekadašnje Partije? I na kraju, da li je crkva odvojena od države, odnosno vlasti. Odgovore na ova pitanja tražimo u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji.
* * * * *
Čelnici Katoličke crkve u Hrvatskoj prije nekoliko su dana osjetili potrebu da objave svoje mišljenje o karakteru operacije „Oluja“. Nešto ranije tražili su od premijera Sanadera da ih izvijesti o napretku zemlje u evropskim integracijama, a od državne televizije da prekine emitiranje satiričnog crtica.
Ugledni hrvatski sociolog Srđan Vrcan smatra kako je crkva iznimno važan faktor u političkom odlučivanju i to podjednako u stvarima koje se tiču unutrašnje i vanjske politike:
„Crkva je očito danas faktor koji se u političkom životu daleko više uvažava nego što je to bilo uobičajeno u vremenima kada je u Zapadnoj Evropi dominirao takozvani liberalni model rješavanja odnosa između crkve i države, to jest model koji je pretpostavljao da je država vjerski neutralna, da se ne miješa u sukobe i razlike između različitih religija.“
Poznati sociolog religije i splitski svećenik, don Ivan Grubišić, također se slaže o postojanju iznimnog utjecaja crkve na unutrašnjo i vanjsko političke poteze države. No, don Grubišić smatra kako za to, kad je Hrvatska u pitanju, ulogu imaju i bivše komunističke strukture:
„Mislim da su komunisti, od zemlja nastalih iz bivšeg Sovjetskog Saveza do zemalja nastalih iz bivše Jugoslavije, napravili, bez dogovora, ali jedan za njih poželjan scenarij. Bivši komunisti i komunistički dužnosnici su, naime, zaigrali na ulogu vjerskih zajednica u političkom životu. Oni su napravili jedan, da tako kažem, salto mortale, da su crkva i religija, koji su bili proglašeni neprijateljima broj jedan, postali saveznici novih političkih elita, zapravo bivših političkih dužnosnika u komunizmu. To je došlo do izražaja i u raspadu Jugoslavije, tako da su crkvene zajednice odnosno crkveni dužnosnici, velikodostojnici, našli zajednički jezik sa bivšim komunistima i prihvatili značajnu ulogu crkve u formiranju novih država i u strategiji njihova razvoja.“
Don Ivan Grubišić smatra kako ocjena da je crkva na ideološkom planu, ali i po metodama svog djelovanja koje krase jednoumlje, netolerancija i nerijetko agresivnost, zamijenila ulogu nekadašnje partije, možda ponešto gruba, no u suštini ipak točna:
„Ta ocjena je donekle gruba, ali ona stoji u smislu što je komunizam bio jednopartijski sustav i jednoumlje. To je imalo u odluci Vrhovnog sovjeta iz 1919. godine tri oznake – oznaku monopola, monologa i monolitnosti. Četvrti je monizam – jednoumlje. Te krilatice formiranja komunističkog društva nisu izmislili komunisti, nego su to bile krilatice na kojima je funkcioniralo srednjevjekovno društvo sa glavnom ulogom crkve, dakle monizam, monolog, monopol i monolitnost. Prenositi te vrijednosne stavove iz srednjeg vijeka, preko komunizma, a kasnije dogovorom crkve i starih partijskih kadrova, u suvremeno društvo, znači jedan politički idejni anakronizam.“
Obojica sociologa zaključuju kako se danas u Hrvatskoj ne može govoriti o odvojenosti crkve i države, već da je riječ o njihovoj snažnoj povezanosti i praktičnoj simbiozi. Srđan Vrcan i don Ivan Grubišić:
„Kod nas se govoriti o strogom razdvajanju crkve i države ne može. Crkva je, naprotiv, kao kolektivni subjekt koji nosi jednu kulturnu formu, to jest religiju, u ovom slučaju katolicizam, postala faktor koji je ugrađen u tkivo političkog sistema, odnosno političke države.“
„Crkva je de jure, navodno, odvojena od države, ali kad čovjek analizira sve poteze crkve, od najnovijeg gdje crkva, prigodom deset godina ,Oluje‘, poziva na jedinstvo i na neku slogu, uz riječi da je ona zahvalna Bogu i Gospi za pobjedu u ,Oluji‘, mislim da su to stvari koje su neprimjerene, dakle da se kršćanstvo povezuje sa ratnim pohodima ili ratnim operacijama. Ili kada je biskup Bozanić pozvao Sanadera da im da izvještaj o odnosima sa Evropskom unijom. Očito je, mada crkva to ne želi priznati, da se ništa bitnoga ne događa u hrvatskom društvu bez blagoslova i bez znanja crkve.“
* * * * *
Srpska pravoslavna crkva, u jednom je razdoblju Otomanske vlasti bila glavni predstavnik i, koliko je to bilo moguće, zaštitnik svih kršćana koji su živjeli na prostoru od Une do Vardara. Taj se primat izgubio u različitim povijesnim okolnostima, ali se osjećaj o duhovnom patronatu nad južnoslavenskim pravoslavcima zadržao do danas. Zato su odnosi Srpske s nacionalnim crkvama pravoslavaca u Crnoj Gori i Makedoniji cesto napeti. No, ne i slučajno, ta je napetost i politička, odnosno međudržavna. Instrumentalizira li crkva državu ili se događa obratno, i kakav je općenito njihov odnos?
U Srbiji je crkva ustavno-pravno odvojena od države, ali se postavlja pitanje da li je to tako i suštinski?
Radovan Bigović, profesor na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, kaže da odvojenost crkve od države nije samo formalna:
„Crkva jeste odvojena od države, ne samo formalno, već i suštinski. Doduše, postoji ona neophodna komunikacija na relaciji crkva-država, bez koje je nemoguće zamisliti jedno društvo, kao što postoji saradnja i komunikacija crkve i države u svim evropskim zemljama.“
Međutim, na drugoj strani, sociolog religije Mirko Đorđević smatra da crkva u Srbiji de fakto nije odvojena od države od Miloševićevog vremena, te posebno pod vladom Vojislava Koštunice:
„Nego igra ne samo važnu ulogu, a ona treba da igra važnu ulogu, nego nažalost igra dominantnu ulogu. Kao što vidite da ovo nisu puka kanonsko-teorijska razmišljanja. Zbog crkvenih razloga se prizemljuje civilna flota. Zbog nekakvih crkvenih motiva se podiže 172. vazduhoplovna jedinica Vojske Srbije i Crne Gore.“
„U pitanju je stvar procene i ne bih mogao to da komentarišem“, odgovora profesor Bogoslovskog fakulteta Radovan Bigović i kaže da crkva nema baš nikakav uticaj na donošenje bilo kakvih političkih odluka:
„Nema nikakve sumnje da ne postoji nijedna crkvena ličnost, pre svega mislim na episkope i na sveštenike, kojoj pada na pamet da se bavi državnom politikom. Tamo gde je to nužno, oko nekih pitanja, svakako postoji saradnja, i ona je nužna, ali crkva na političke odluke, po mom dubokom uverenju, nema nikakvog uticaja. Ne samo sada, nego nije imala ni u bližoj ni daljoj istorijskoj prošlosti, a da ne govorimo u prethodnih pedeset godina, za vreme komunizma.“
Podsetimo da su zbog crkvenih odnosa poslednjih dana zaoštreni i međudržavni odnosi između Srbije i Makedonije. Naime, nakon što su makedonske vlasti odbile zahtev srpskog premijera Vojislava Koštunice da oslobodi iz zatvora vladiku Jovana koji je osuđen na zatvorsku kaznu zbog izazivanja verske i nacionalne mržnje i netrpeljivosti, ministar za kapitalne investicije Vlade Srbije naložio je prizemljenje dva JAT-ova aviona iznajmljena makedonskoj aviokompaniji.
Sociolog religije Mirko Đorđević kaže da ni režim u Srbiji, ni u Makedoniji ne uspeva da to pitanje prepusti crkvama, jer je pitanje autokefalnosti međucrkveno. Kako slučaj sa Makedonijom objašnjava Radovan Bigović, profesor Bogoslovskog fakulteta:
„Tamo je zatvoren jedan pravoslavni episkop samo zato što je pravoslavni episkop i zato što je on u nekom odnosu, nekom jedinstvu sa ostalim pravoslavnim crkvama. To je praktično njegova krivica. I naravno da onda i naša crkva i ostale pravoslavne crkve i svi ljudi treba da reaguju, jer prosto jednom čoveku se gaze elementarna ljudska prava. Pretpostavljam da je to bio i motiv reagovanja države.“
Sociolog religije Mirko Đorđević je do sada više puta naglašavao da trenutno crkva u našem društvu ima istu ulogu koju je imao Savez komunista u doba Titove vladavine. Dok na drugoj strani profesor Bogoslovskog fakulteta Radovan Bigović negira takvu ulogu crkve:
„Bukvalno istu ulogu – pita se za sve, političari se ravnaju prema njoj i glavni je ideološki faktor režima. Nažalost, ona je tu servis režima, jer pruža logistiku za sve postupke režima.“
„Naravno da nije, jer je nekadašnja Partija bila totalitarna, ona je odlučivala o svim segmentima života, nametala jedan jedinstveni pogled na svet, a crkva nikada niti je nametala svoj pogled kao jedini mogući, niti može da zagovara jedan totalitarni pogled na svet i na život i na ustrojstvo društva. Naprotiv, crkva ako išta čini, čini upravo to da se poštuje sloboda svake ljudske ličnosti i jednostavno jedan pluralizam pogleda na život i na svet.“
* * * * *
Dvije suparničke pravoslavne crkve, te manjinske islamska i katolička zajednica, čine Crnu Goru specifičnim i osjetljivim područjem. Ustavom te republike, država i crkva su jasno razdvojeni, ali u tom je odnosu i dosta nerazjašnjenih problema. Dio ih je potaknut prilikama u samoj Crnoj Gori, a dio takozvanim vanjskim faktorima.
Caru carevo, a Bogu Božje, princip je duboko ustanovljen u hrišćanstvu, a ovaj put iskazan kroz citat Jevanđelja, koji je naveo Slobodan Franović, predsjednik crnogorskog Helsinškog komiteta, govoreći o odvojenosti države i crkve kao opšte prihvaćene vrijednosti. Prema ustavnopravnim rješenjima i međunarodnim dokumentima, i to onim čija je primjena obavezna, u Crnoj Gori postoji princip odvojenosti države od različitih crkava i vjerskih organizacija, što predstavlja princip koji je sada u praksi u mnogim modernim državama, rekao je Slobodan Franović, dodajući da je problem iskrivljavanja tih rješenja zbog kojih u Crnoj Gori postoji sasvim nešto suprotno. Franović je, imajući u vidu aktualne događaje u Crnoj Gori, ali i regionu, rekao da je ocjena njegove organizacije da se ne radi o miješanju crkve u poslove države, već obrnuto, ali sa beogradskih adresa:
„Državna, politička, akademska elita, prije svega u Beogradu, upotrebljavala je crkvu. Mislim da je to prisutno i danas, i kada je u pitanju Crna Gora, i da se zapravo želi srušiti ta ideja – Crna Gora građanska država.“
Po Franoviću, i crnogorska država ima svoj dio odgovornosti za neregularan odnos države i vjerskih zajednica i to zbog kršenja drugog principa koji zabranjuje državi da vrši diskriminaciju, odnosno različito tretira različite crkve, vjerske zajednice i organizacije:
„Postoji neustavna veza države sa jednom crkvom, a to je Srpska pravoslavna crkva, i postoji i dalje privilegovan tretman te crkve. Po zakonu u Crnoj Gori sve crkve, vjerske organizacije i zajednice moraju proći tu proceduru obaveznog registrovanja. U Crnoj Gori je od te obaveze izuzeta samo Srpska pravoslavna crkva. I na više upita, vlada je odgovarala da Srpska pravoslavna crkva ima specijalni status, ali nisu objasnili na osnovu kojeg dokumenta se daje za pravo vladi da oslobodi obaveze samo Srpsku pravoslavnu crkvu.“
Zoran Žižić, predsjednik Upravnog odbora Pokreta za evropsku državnu zajednicu Srbija i Crna Gora, smatra da su odnosi države i crkve u Crnoj Gori potpuno nesređeni i da zbog toga odudaraju od dobro uređenih odnosa u savremenim zemljama. Ustavom Crne Gore je predviđeno da je crkva odvojena od države, ali to, imajući u vidu još nekoliko stavova ustava koji se bave pitanjem odnosa države i crkve, ipak nije dovoljno za regulisanje tako značajnih i složenih odnosa, rekao je Žižić, koji predlaže donošenje posebnog sistemskog zakona kojim bi se ova oblast uredila:
„Pitanje odnosa države i crkve nije uređen u Crnoj Gori na način kako je to u normalnim civilizovanim zemljama. Pa onda taj odnos zavisi od subjektivne procjene nosilaca vlasti. Iako je crkva odvojena od države, ta odvojenost nije apsolutna. Jeste da crkva ne treba da se miješa u državne poslove, ali ona ne može apsolutno i potpuno biti odvojena od opšteg društvenog i državnog života.“
Crna Gora je sve tri konfesije pomagala na isti način, a definisana je kao laička država, rekao je Miodrag Vuković, visoki funkcioner vladajuće Demokratske partije socijalista, koji smatra da je sačuvana ustavom i zakonom definisana i praktikovana struktura građanske države, u kojoj se zna šta treba da radi država, a šta crkva. Vuković ipak smatra da već neko vrijeme u Crnoj Gori postoje vrlo vidljive političke ambicije Srpske pravoslavne crkve koja, po njegovoj procjeni, danas predstavlja veliki državni, politički i društveni problem:
„Kod Srpske pravoslavne crkve sada je definitivno vidljiva, ne više ambicija, nego namjera da ona odlučuje o budućnosti Crne Gore, po cijenu da poremeti vjekovima stvaranu tradiciju, dobre i očuvane međuvjerske odnose. To je dio jednog šireg scenarija koji je imao za ambiciju uspostavljanje velikosrpskog projekta po principu – gdje su Srbi, tu su srpske teritorije.“
* * * * *
Kao i u mnogo drugih oblasti, pitanje odnosa crkve i vlasti u Bosni i Hercegovini je posebno složeno. Tri konstitutivna naroda, tri dominantne nacionalne stranke i tri vjerske zajednice koje u tim strankama i sebi samima, prepoznaju isključive čuvare nacionalnih interesa i glavnu, ako ne i jedinu, integrativnu snagu unutar svakog etnosa – to je takozvana bosanska realnost. U zemlji koja je još uvijek državnopravni provizoriji i u kojoj se, navodno i u ime vjere, donedavno ubijalo, i teška riječ može biti povod za političku krizu.
Govoreći na nedavno držanom okruglom stolu u Mostaru o religiji kao integrativnom faktoru u društvu, sveučilišni profesor Slavo Kukić iznio je tezu kakio su vjerski službenici u Bosni i Hercegovini danas i veoma moćni političari. Posebno ako se zna da ne podliježu sankcijama međunarodne zajednice ili eventualno sudu naroda na izborima. S druge strane, on je dodao i kako je politička odgovornost vjerskih službenika u ratu neupitna, ali i u godinama nakon, jer se, kako dodaje, jednostavno nisu znali snaći:
„Posebno u seoskim župama, gdje su ti lokalni crkveni hohštapleri zapravo nastupali kao najveće fašisoidne face, bez obzira koje vjere i nacije. Prema tome, dakle, naprosto to vrijeme tranzicije uhvatilo je na izvjestan način nespremnu i crkvu. Naglo joj je povećalo apetite i uvelo je u jedan novi prostor u kojem se crkva nije snalazila.“
Koegzistiranje sa politikom ili vladajućim nacionalnim strankama, označilo je rad vjerskih zajednica u Mostaru. Ratko Pejanović, voditelj Srpskog građanskog vijeća, dodaje kako je primjerice Pravoslavna crkva vrlo malo napravila na povratku Srba. Kao primjer ističe upravo Mostar i zapadnu Hercegovinu:
„Ljudi su povedeni primjerom crkve koja je prodala najatraktivniji dio grada. To je bila ambasada pravoslavlja, na koju ni komunisti pedeset godina nisu htjeli, ni smjeli udariti. Ja imam podatak da je na području duvanjske opštine prodato sve ono što je bilo u vlasništvu crkve.“
Za profesora mostarskog univerziteta Saliha Čolakovića, religijske zajednice u Bosni i Hercegovini su odstupile od svojih izvornih postulata. Na istom okruglom stolu Čolaković je naglasio kako su vjerske zajednice danas posvećene više nacionalnim nego univerzalnim vrijednostima, više dnevnoj politici nego moralu i etici:
„To je vrlo bitno. Mada, kao što smo istakli, religijske zajednice ne mogu riješiti pitanja koja mi možda od njih očekujemo da riješe, a to je da spriječe sukobe i tako dalje. Međutim, mogu učiniti to da ublaže te sukobe, da dođe do pomirenja među ljudima što je moguće više i da se nastavi jedan normalan život dostojan čovjeka na ovoj zemlji.“
Istina da, slažu se naši sugovornici, komentirajući pitanje Mostara, ali i istina u ljubavi, što je također jedno od univerzalnih vjerskih načela, i preispitivanje vlastite uloge unutar svake od zajednica. Također dodaju i kako su neupitni primjeri koji svjedoče o toleranciji, a kojim se oduvijek ponosila Bosna i Hercegovina, da bi se unaprijedili, i građani i vjerski službenici i političari moraju naučiti da i religija i politika i država i crkva moraju služiti ljudskom dostojanstvu, odnosno pravima svih ljudi, bez obzira na vjeru i naciju.
* * * * *
U stabilnim zapadnim demokracijama, gdje je zaštita pojedinca zajamčena nezavisnim sudstvom, funkcionalnom demokracijom i prosperitetnom ekonomijom, uloga crkve je svedena isključivo na duhovnu sferu, onih koji to žele.
U turbulentnim područjima poput Balkana, gdje je proces tranzicije ka demokraciji još u toku i gdje se kroz povijest, politička svijest gotovo isključivo razvila unutar nacionalnih zajednica, u političkoj praksi još uvijek prevladava zastupanje i obrana kolektivnih, odnosno, nacionalnih prava i interesa. U takvoj postavci i crkva, koja je kroz povijest, umjesto plemstva i kasnije građanstva, bila glavni čuvar nacionalnog identiteta, jezika i povijesnih mitova, svoje mjesto, po prirodi stvari nalazi uz vlast.
Ovo međusobno oslanjanje potrajat će vjerojatno onoliko dugo koliko i put ka uspostavi vladavine prava i funkcionalnih demokracija koje će osigurati zaštitu pojedinca i omogućiti političko organiziranje na drugim osnovama.
Specifična povijest i zakasnjeli razvoj južnoslavenskih društava bez sumnje može objasniti današnji odnos crkve i vlasti na ovom prostoru. No, ponešto iz tog odnosa zavrjeđuje i dodatna objašnjenja.
Da li je i koliko crkva važan faktor u političkom odlučivanju? Da li je nakon prelaska na višepartijski politički sistem, crkva postala najjači integrativni faktor unutar pojedinih nacija? Da li je na ideološkom planu, metodama djelovanja i određivanja podobnosti, crkva na neki način zamijenila ulogu nekadašnje Partije? I na kraju, da li je crkva odvojena od države, odnosno vlasti. Odgovore na ova pitanja tražimo u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji.
* * * * *
Čelnici Katoličke crkve u Hrvatskoj prije nekoliko su dana osjetili potrebu da objave svoje mišljenje o karakteru operacije „Oluja“. Nešto ranije tražili su od premijera Sanadera da ih izvijesti o napretku zemlje u evropskim integracijama, a od državne televizije da prekine emitiranje satiričnog crtica.
Ugledni hrvatski sociolog Srđan Vrcan smatra kako je crkva iznimno važan faktor u političkom odlučivanju i to podjednako u stvarima koje se tiču unutrašnje i vanjske politike:
„Crkva je očito danas faktor koji se u političkom životu daleko više uvažava nego što je to bilo uobičajeno u vremenima kada je u Zapadnoj Evropi dominirao takozvani liberalni model rješavanja odnosa između crkve i države, to jest model koji je pretpostavljao da je država vjerski neutralna, da se ne miješa u sukobe i razlike između različitih religija.“
Poznati sociolog religije i splitski svećenik, don Ivan Grubišić, također se slaže o postojanju iznimnog utjecaja crkve na unutrašnjo i vanjsko političke poteze države. No, don Grubišić smatra kako za to, kad je Hrvatska u pitanju, ulogu imaju i bivše komunističke strukture:
„Mislim da su komunisti, od zemlja nastalih iz bivšeg Sovjetskog Saveza do zemalja nastalih iz bivše Jugoslavije, napravili, bez dogovora, ali jedan za njih poželjan scenarij. Bivši komunisti i komunistički dužnosnici su, naime, zaigrali na ulogu vjerskih zajednica u političkom životu. Oni su napravili jedan, da tako kažem, salto mortale, da su crkva i religija, koji su bili proglašeni neprijateljima broj jedan, postali saveznici novih političkih elita, zapravo bivših političkih dužnosnika u komunizmu. To je došlo do izražaja i u raspadu Jugoslavije, tako da su crkvene zajednice odnosno crkveni dužnosnici, velikodostojnici, našli zajednički jezik sa bivšim komunistima i prihvatili značajnu ulogu crkve u formiranju novih država i u strategiji njihova razvoja.“
Don Ivan Grubišić smatra kako ocjena da je crkva na ideološkom planu, ali i po metodama svog djelovanja koje krase jednoumlje, netolerancija i nerijetko agresivnost, zamijenila ulogu nekadašnje partije, možda ponešto gruba, no u suštini ipak točna:
„Ta ocjena je donekle gruba, ali ona stoji u smislu što je komunizam bio jednopartijski sustav i jednoumlje. To je imalo u odluci Vrhovnog sovjeta iz 1919. godine tri oznake – oznaku monopola, monologa i monolitnosti. Četvrti je monizam – jednoumlje. Te krilatice formiranja komunističkog društva nisu izmislili komunisti, nego su to bile krilatice na kojima je funkcioniralo srednjevjekovno društvo sa glavnom ulogom crkve, dakle monizam, monolog, monopol i monolitnost. Prenositi te vrijednosne stavove iz srednjeg vijeka, preko komunizma, a kasnije dogovorom crkve i starih partijskih kadrova, u suvremeno društvo, znači jedan politički idejni anakronizam.“
Obojica sociologa zaključuju kako se danas u Hrvatskoj ne može govoriti o odvojenosti crkve i države, već da je riječ o njihovoj snažnoj povezanosti i praktičnoj simbiozi. Srđan Vrcan i don Ivan Grubišić:
„Kod nas se govoriti o strogom razdvajanju crkve i države ne može. Crkva je, naprotiv, kao kolektivni subjekt koji nosi jednu kulturnu formu, to jest religiju, u ovom slučaju katolicizam, postala faktor koji je ugrađen u tkivo političkog sistema, odnosno političke države.“
„Crkva je de jure, navodno, odvojena od države, ali kad čovjek analizira sve poteze crkve, od najnovijeg gdje crkva, prigodom deset godina ,Oluje‘, poziva na jedinstvo i na neku slogu, uz riječi da je ona zahvalna Bogu i Gospi za pobjedu u ,Oluji‘, mislim da su to stvari koje su neprimjerene, dakle da se kršćanstvo povezuje sa ratnim pohodima ili ratnim operacijama. Ili kada je biskup Bozanić pozvao Sanadera da im da izvještaj o odnosima sa Evropskom unijom. Očito je, mada crkva to ne želi priznati, da se ništa bitnoga ne događa u hrvatskom društvu bez blagoslova i bez znanja crkve.“
* * * * *
Srpska pravoslavna crkva, u jednom je razdoblju Otomanske vlasti bila glavni predstavnik i, koliko je to bilo moguće, zaštitnik svih kršćana koji su živjeli na prostoru od Une do Vardara. Taj se primat izgubio u različitim povijesnim okolnostima, ali se osjećaj o duhovnom patronatu nad južnoslavenskim pravoslavcima zadržao do danas. Zato su odnosi Srpske s nacionalnim crkvama pravoslavaca u Crnoj Gori i Makedoniji cesto napeti. No, ne i slučajno, ta je napetost i politička, odnosno međudržavna. Instrumentalizira li crkva državu ili se događa obratno, i kakav je općenito njihov odnos?
U Srbiji je crkva ustavno-pravno odvojena od države, ali se postavlja pitanje da li je to tako i suštinski?
Radovan Bigović, profesor na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, kaže da odvojenost crkve od države nije samo formalna:
„Crkva jeste odvojena od države, ne samo formalno, već i suštinski. Doduše, postoji ona neophodna komunikacija na relaciji crkva-država, bez koje je nemoguće zamisliti jedno društvo, kao što postoji saradnja i komunikacija crkve i države u svim evropskim zemljama.“
Međutim, na drugoj strani, sociolog religije Mirko Đorđević smatra da crkva u Srbiji de fakto nije odvojena od države od Miloševićevog vremena, te posebno pod vladom Vojislava Koštunice:
„Nego igra ne samo važnu ulogu, a ona treba da igra važnu ulogu, nego nažalost igra dominantnu ulogu. Kao što vidite da ovo nisu puka kanonsko-teorijska razmišljanja. Zbog crkvenih razloga se prizemljuje civilna flota. Zbog nekakvih crkvenih motiva se podiže 172. vazduhoplovna jedinica Vojske Srbije i Crne Gore.“
„U pitanju je stvar procene i ne bih mogao to da komentarišem“, odgovora profesor Bogoslovskog fakulteta Radovan Bigović i kaže da crkva nema baš nikakav uticaj na donošenje bilo kakvih političkih odluka:
„Nema nikakve sumnje da ne postoji nijedna crkvena ličnost, pre svega mislim na episkope i na sveštenike, kojoj pada na pamet da se bavi državnom politikom. Tamo gde je to nužno, oko nekih pitanja, svakako postoji saradnja, i ona je nužna, ali crkva na političke odluke, po mom dubokom uverenju, nema nikakvog uticaja. Ne samo sada, nego nije imala ni u bližoj ni daljoj istorijskoj prošlosti, a da ne govorimo u prethodnih pedeset godina, za vreme komunizma.“
Podsetimo da su zbog crkvenih odnosa poslednjih dana zaoštreni i međudržavni odnosi između Srbije i Makedonije. Naime, nakon što su makedonske vlasti odbile zahtev srpskog premijera Vojislava Koštunice da oslobodi iz zatvora vladiku Jovana koji je osuđen na zatvorsku kaznu zbog izazivanja verske i nacionalne mržnje i netrpeljivosti, ministar za kapitalne investicije Vlade Srbije naložio je prizemljenje dva JAT-ova aviona iznajmljena makedonskoj aviokompaniji.
Sociolog religije Mirko Đorđević kaže da ni režim u Srbiji, ni u Makedoniji ne uspeva da to pitanje prepusti crkvama, jer je pitanje autokefalnosti međucrkveno. Kako slučaj sa Makedonijom objašnjava Radovan Bigović, profesor Bogoslovskog fakulteta:
„Tamo je zatvoren jedan pravoslavni episkop samo zato što je pravoslavni episkop i zato što je on u nekom odnosu, nekom jedinstvu sa ostalim pravoslavnim crkvama. To je praktično njegova krivica. I naravno da onda i naša crkva i ostale pravoslavne crkve i svi ljudi treba da reaguju, jer prosto jednom čoveku se gaze elementarna ljudska prava. Pretpostavljam da je to bio i motiv reagovanja države.“
Sociolog religije Mirko Đorđević je do sada više puta naglašavao da trenutno crkva u našem društvu ima istu ulogu koju je imao Savez komunista u doba Titove vladavine. Dok na drugoj strani profesor Bogoslovskog fakulteta Radovan Bigović negira takvu ulogu crkve:
„Bukvalno istu ulogu – pita se za sve, političari se ravnaju prema njoj i glavni je ideološki faktor režima. Nažalost, ona je tu servis režima, jer pruža logistiku za sve postupke režima.“
„Naravno da nije, jer je nekadašnja Partija bila totalitarna, ona je odlučivala o svim segmentima života, nametala jedan jedinstveni pogled na svet, a crkva nikada niti je nametala svoj pogled kao jedini mogući, niti može da zagovara jedan totalitarni pogled na svet i na život i na ustrojstvo društva. Naprotiv, crkva ako išta čini, čini upravo to da se poštuje sloboda svake ljudske ličnosti i jednostavno jedan pluralizam pogleda na život i na svet.“
* * * * *
Dvije suparničke pravoslavne crkve, te manjinske islamska i katolička zajednica, čine Crnu Goru specifičnim i osjetljivim područjem. Ustavom te republike, država i crkva su jasno razdvojeni, ali u tom je odnosu i dosta nerazjašnjenih problema. Dio ih je potaknut prilikama u samoj Crnoj Gori, a dio takozvanim vanjskim faktorima.
Caru carevo, a Bogu Božje, princip je duboko ustanovljen u hrišćanstvu, a ovaj put iskazan kroz citat Jevanđelja, koji je naveo Slobodan Franović, predsjednik crnogorskog Helsinškog komiteta, govoreći o odvojenosti države i crkve kao opšte prihvaćene vrijednosti. Prema ustavnopravnim rješenjima i međunarodnim dokumentima, i to onim čija je primjena obavezna, u Crnoj Gori postoji princip odvojenosti države od različitih crkava i vjerskih organizacija, što predstavlja princip koji je sada u praksi u mnogim modernim državama, rekao je Slobodan Franović, dodajući da je problem iskrivljavanja tih rješenja zbog kojih u Crnoj Gori postoji sasvim nešto suprotno. Franović je, imajući u vidu aktualne događaje u Crnoj Gori, ali i regionu, rekao da je ocjena njegove organizacije da se ne radi o miješanju crkve u poslove države, već obrnuto, ali sa beogradskih adresa:
„Državna, politička, akademska elita, prije svega u Beogradu, upotrebljavala je crkvu. Mislim da je to prisutno i danas, i kada je u pitanju Crna Gora, i da se zapravo želi srušiti ta ideja – Crna Gora građanska država.“
Po Franoviću, i crnogorska država ima svoj dio odgovornosti za neregularan odnos države i vjerskih zajednica i to zbog kršenja drugog principa koji zabranjuje državi da vrši diskriminaciju, odnosno različito tretira različite crkve, vjerske zajednice i organizacije:
„Postoji neustavna veza države sa jednom crkvom, a to je Srpska pravoslavna crkva, i postoji i dalje privilegovan tretman te crkve. Po zakonu u Crnoj Gori sve crkve, vjerske organizacije i zajednice moraju proći tu proceduru obaveznog registrovanja. U Crnoj Gori je od te obaveze izuzeta samo Srpska pravoslavna crkva. I na više upita, vlada je odgovarala da Srpska pravoslavna crkva ima specijalni status, ali nisu objasnili na osnovu kojeg dokumenta se daje za pravo vladi da oslobodi obaveze samo Srpsku pravoslavnu crkvu.“
Zoran Žižić, predsjednik Upravnog odbora Pokreta za evropsku državnu zajednicu Srbija i Crna Gora, smatra da su odnosi države i crkve u Crnoj Gori potpuno nesređeni i da zbog toga odudaraju od dobro uređenih odnosa u savremenim zemljama. Ustavom Crne Gore je predviđeno da je crkva odvojena od države, ali to, imajući u vidu još nekoliko stavova ustava koji se bave pitanjem odnosa države i crkve, ipak nije dovoljno za regulisanje tako značajnih i složenih odnosa, rekao je Žižić, koji predlaže donošenje posebnog sistemskog zakona kojim bi se ova oblast uredila:
„Pitanje odnosa države i crkve nije uređen u Crnoj Gori na način kako je to u normalnim civilizovanim zemljama. Pa onda taj odnos zavisi od subjektivne procjene nosilaca vlasti. Iako je crkva odvojena od države, ta odvojenost nije apsolutna. Jeste da crkva ne treba da se miješa u državne poslove, ali ona ne može apsolutno i potpuno biti odvojena od opšteg društvenog i državnog života.“
Crna Gora je sve tri konfesije pomagala na isti način, a definisana je kao laička država, rekao je Miodrag Vuković, visoki funkcioner vladajuće Demokratske partije socijalista, koji smatra da je sačuvana ustavom i zakonom definisana i praktikovana struktura građanske države, u kojoj se zna šta treba da radi država, a šta crkva. Vuković ipak smatra da već neko vrijeme u Crnoj Gori postoje vrlo vidljive političke ambicije Srpske pravoslavne crkve koja, po njegovoj procjeni, danas predstavlja veliki državni, politički i društveni problem:
„Kod Srpske pravoslavne crkve sada je definitivno vidljiva, ne više ambicija, nego namjera da ona odlučuje o budućnosti Crne Gore, po cijenu da poremeti vjekovima stvaranu tradiciju, dobre i očuvane međuvjerske odnose. To je dio jednog šireg scenarija koji je imao za ambiciju uspostavljanje velikosrpskog projekta po principu – gdje su Srbi, tu su srpske teritorije.“
* * * * *
Kao i u mnogo drugih oblasti, pitanje odnosa crkve i vlasti u Bosni i Hercegovini je posebno složeno. Tri konstitutivna naroda, tri dominantne nacionalne stranke i tri vjerske zajednice koje u tim strankama i sebi samima, prepoznaju isključive čuvare nacionalnih interesa i glavnu, ako ne i jedinu, integrativnu snagu unutar svakog etnosa – to je takozvana bosanska realnost. U zemlji koja je još uvijek državnopravni provizoriji i u kojoj se, navodno i u ime vjere, donedavno ubijalo, i teška riječ može biti povod za političku krizu.
Govoreći na nedavno držanom okruglom stolu u Mostaru o religiji kao integrativnom faktoru u društvu, sveučilišni profesor Slavo Kukić iznio je tezu kakio su vjerski službenici u Bosni i Hercegovini danas i veoma moćni političari. Posebno ako se zna da ne podliježu sankcijama međunarodne zajednice ili eventualno sudu naroda na izborima. S druge strane, on je dodao i kako je politička odgovornost vjerskih službenika u ratu neupitna, ali i u godinama nakon, jer se, kako dodaje, jednostavno nisu znali snaći:
„Posebno u seoskim župama, gdje su ti lokalni crkveni hohštapleri zapravo nastupali kao najveće fašisoidne face, bez obzira koje vjere i nacije. Prema tome, dakle, naprosto to vrijeme tranzicije uhvatilo je na izvjestan način nespremnu i crkvu. Naglo joj je povećalo apetite i uvelo je u jedan novi prostor u kojem se crkva nije snalazila.“
Koegzistiranje sa politikom ili vladajućim nacionalnim strankama, označilo je rad vjerskih zajednica u Mostaru. Ratko Pejanović, voditelj Srpskog građanskog vijeća, dodaje kako je primjerice Pravoslavna crkva vrlo malo napravila na povratku Srba. Kao primjer ističe upravo Mostar i zapadnu Hercegovinu:
„Ljudi su povedeni primjerom crkve koja je prodala najatraktivniji dio grada. To je bila ambasada pravoslavlja, na koju ni komunisti pedeset godina nisu htjeli, ni smjeli udariti. Ja imam podatak da je na području duvanjske opštine prodato sve ono što je bilo u vlasništvu crkve.“
Za profesora mostarskog univerziteta Saliha Čolakovića, religijske zajednice u Bosni i Hercegovini su odstupile od svojih izvornih postulata. Na istom okruglom stolu Čolaković je naglasio kako su vjerske zajednice danas posvećene više nacionalnim nego univerzalnim vrijednostima, više dnevnoj politici nego moralu i etici:
„To je vrlo bitno. Mada, kao što smo istakli, religijske zajednice ne mogu riješiti pitanja koja mi možda od njih očekujemo da riješe, a to je da spriječe sukobe i tako dalje. Međutim, mogu učiniti to da ublaže te sukobe, da dođe do pomirenja među ljudima što je moguće više i da se nastavi jedan normalan život dostojan čovjeka na ovoj zemlji.“
Istina da, slažu se naši sugovornici, komentirajući pitanje Mostara, ali i istina u ljubavi, što je također jedno od univerzalnih vjerskih načela, i preispitivanje vlastite uloge unutar svake od zajednica. Također dodaju i kako su neupitni primjeri koji svjedoče o toleranciji, a kojim se oduvijek ponosila Bosna i Hercegovina, da bi se unaprijedili, i građani i vjerski službenici i političari moraju naučiti da i religija i politika i država i crkva moraju služiti ljudskom dostojanstvu, odnosno pravima svih ljudi, bez obzira na vjeru i naciju.
* * * * *
U stabilnim zapadnim demokracijama, gdje je zaštita pojedinca zajamčena nezavisnim sudstvom, funkcionalnom demokracijom i prosperitetnom ekonomijom, uloga crkve je svedena isključivo na duhovnu sferu, onih koji to žele.
U turbulentnim područjima poput Balkana, gdje je proces tranzicije ka demokraciji još u toku i gdje se kroz povijest, politička svijest gotovo isključivo razvila unutar nacionalnih zajednica, u političkoj praksi još uvijek prevladava zastupanje i obrana kolektivnih, odnosno, nacionalnih prava i interesa. U takvoj postavci i crkva, koja je kroz povijest, umjesto plemstva i kasnije građanstva, bila glavni čuvar nacionalnog identiteta, jezika i povijesnih mitova, svoje mjesto, po prirodi stvari nalazi uz vlast.
Ovo međusobno oslanjanje potrajat će vjerojatno onoliko dugo koliko i put ka uspostavi vladavine prava i funkcionalnih demokracija koje će osigurati zaštitu pojedinca i omogućiti političko organiziranje na drugim osnovama.