Namjera glavne tužiteljice Haškog tribunala, Karle del Ponte, koja je juče objavljena, da suđenje Pašku Ljubičiću, osumnjičenom za ratne zločine u lašvanskoj dolini, prepusti BiH a ne Hrvatskoj, kako se očekivalo, samo je još jedan argument za efikasnu saradnju među pravosudnim organima zemalja regije. Majkl Džonson, iz Odjela za ratne zločine Suda BiH:
“Vjerujem da postoji saglasnost kako je predmet Ljubičić apsolutno predmet za Sud BiH, jer se radi o zločinu počinjenom na području BiH, te krivični predmet treba porocesuirati na Sudu BiH tokom pravičnog procesa uz učešče međunarodnih sudaca.”
Ministar pravde BiH, Slobodan Kovač, ističe pak da BiH podržava napore susjednih zemalja da se saradnja na procesuiranju ratnih zločina riješi posebnim međudržavnim ugovorom:
“Saradnja BiH, Republike Hrvatske i Srbije i Crne Gore odvija se putem međunarodne pravne pomoći, koja je znatno olakšana sklapanjem direktnih bilateralnih ugovora između Tužilaštva BiH i nadležnih organa za provođenmje istrage Srbije i Crne Gore i Hrvatske, na koji način se brzo dolazi do prikupljanja dokaza za efikasno sporovođenje istrage.”
Iako saradnja zemalja regiona u istraživanju ratnih zločina nije u nadležnosti Haškog tribunala, ona je veoma značajna i uvijek će imati adekvatnu podršku, ističe Matijas Helman, predstavnik Tribunala u BiH:
“Tribunal sa svoje strane je spreman da pomaže svim domaćim tužilaštvima u istragama i suđenjima. Također, nedavno je bilo više sastanaka između zemalja u regionu po pitanju međusobne pravne pomoći u predmetima ratnih zločina, o pitanjima izručenja. Tribunal je učestvovao na tim sastancima i pokušavao da koliko je mogaće pomaže u tom pronalaženju konstruktivnih rješenja.”
Otvoren je problem procesuiranja osumnjičenih za ratni zločin kada oni imaju dvojno državljanstvo, ističe ministar pravde Slobodan Kovač. Ustavima entiteta i zakonima u BiH, ali i u Hrvatskoj, odnosno u Srbiji i Crnoj Gori nije dozvoljena ekstradicija vlastitih državljana:
“Dok je ustupanje krivičnog gonjenja zakonima BiH dosta ograničeno, a konkretno za krivično djelo ratnih zločina isključeno. Krivični zakoni u BiH propisuju mjesnu nadležnost suda po mjestu izvršenja krivičnog djela, pa shodno tome, počinioci krivičnih djela ratnih zločina počinjenih na teritoriji BiH trebaju biti procesuirani u BiH, bez obzira da li su domaći ili strani državljani. Relano je očekivati mogućnost da se zaključi poseban dokument između zemalja bivše Jugoslavije, kojim bi se uredilo pitanje izručenja lica optuženih za ratne zločine.”
U saradnji među zemljama posebno je važna razmjena dokumentacije, što neće uvijek ići lako, upozorava Fadila Memišević, iz Društva za ugrožene narode - sekcija za BiH:
“Koliko će biti ustupaka i kakva će biti razmjena dokumentacija, ja se bojim, tu sam jako veliki pesimista. Bar do sada toga nije bilo. A činjenica je da dokumentacija koja je ustupljena Tribunalu u predmetu Slobodana Miloševića ima embargo, dakle ona se ne može koristiti. Dakle, BiH tu domkumentaciju, npr. u slučaju tužbe protiv Srbije i Crne Gore, aposlutno ne može koristiti.”
U Društvu za ugrožene naerode, ali i u drugim organizacijama koje se bave zaštitom ljudskih prava skeptični su i prema sigurnosti svjedoka, odnosno njihove zaštite. Kako ističe Matijas Helman, predstavnik Tribunala, to je još jedno pitanje koje mora imati regionalni nivo:
“Tu može i cijelo društvo da odigra ulogu, čak i političari time da stalno naglašavaju da u suđenjima za ratne zločine ne radi se tome da vi izdajete svoje sunarodnjake, ne radi se o tome da se nekome sudi što je ’branio svoju državu’. Radi se o izuzetno okrutnim, strašnim zločinima, koje je stvarno neophodno procesuirati.”
Građani koji su na bilo koji način osjetili šta znači ratni zločin smatraju kako je jedino pravedno da ih stigne zaslužena kazna:
“Nikakve nema razlike, bilo da je iz srpskog, muslimanskog, hrvatskog - nije bitno narod. Bitno je ako je napravio zločin da se sudi, bilo koji narod da je.”
“Ja zločin ne opravdavam, nijedan - ni jedan, ni drugi, ni treći. Za mene zločin nema ni vjeru, ni ime i prezime, za mene je zločinac svaki zločinac. Idi gdje ti je mjesto, a pusti narod da živi.”
“Vjerujem da postoji saglasnost kako je predmet Ljubičić apsolutno predmet za Sud BiH, jer se radi o zločinu počinjenom na području BiH, te krivični predmet treba porocesuirati na Sudu BiH tokom pravičnog procesa uz učešče međunarodnih sudaca.”
Ministar pravde BiH, Slobodan Kovač, ističe pak da BiH podržava napore susjednih zemalja da se saradnja na procesuiranju ratnih zločina riješi posebnim međudržavnim ugovorom:
“Saradnja BiH, Republike Hrvatske i Srbije i Crne Gore odvija se putem međunarodne pravne pomoći, koja je znatno olakšana sklapanjem direktnih bilateralnih ugovora između Tužilaštva BiH i nadležnih organa za provođenmje istrage Srbije i Crne Gore i Hrvatske, na koji način se brzo dolazi do prikupljanja dokaza za efikasno sporovođenje istrage.”
Iako saradnja zemalja regiona u istraživanju ratnih zločina nije u nadležnosti Haškog tribunala, ona je veoma značajna i uvijek će imati adekvatnu podršku, ističe Matijas Helman, predstavnik Tribunala u BiH:
“Tribunal sa svoje strane je spreman da pomaže svim domaćim tužilaštvima u istragama i suđenjima. Također, nedavno je bilo više sastanaka između zemalja u regionu po pitanju međusobne pravne pomoći u predmetima ratnih zločina, o pitanjima izručenja. Tribunal je učestvovao na tim sastancima i pokušavao da koliko je mogaće pomaže u tom pronalaženju konstruktivnih rješenja.”
Otvoren je problem procesuiranja osumnjičenih za ratni zločin kada oni imaju dvojno državljanstvo, ističe ministar pravde Slobodan Kovač. Ustavima entiteta i zakonima u BiH, ali i u Hrvatskoj, odnosno u Srbiji i Crnoj Gori nije dozvoljena ekstradicija vlastitih državljana:
“Dok je ustupanje krivičnog gonjenja zakonima BiH dosta ograničeno, a konkretno za krivično djelo ratnih zločina isključeno. Krivični zakoni u BiH propisuju mjesnu nadležnost suda po mjestu izvršenja krivičnog djela, pa shodno tome, počinioci krivičnih djela ratnih zločina počinjenih na teritoriji BiH trebaju biti procesuirani u BiH, bez obzira da li su domaći ili strani državljani. Relano je očekivati mogućnost da se zaključi poseban dokument između zemalja bivše Jugoslavije, kojim bi se uredilo pitanje izručenja lica optuženih za ratne zločine.”
U saradnji među zemljama posebno je važna razmjena dokumentacije, što neće uvijek ići lako, upozorava Fadila Memišević, iz Društva za ugrožene narode - sekcija za BiH:
“Koliko će biti ustupaka i kakva će biti razmjena dokumentacija, ja se bojim, tu sam jako veliki pesimista. Bar do sada toga nije bilo. A činjenica je da dokumentacija koja je ustupljena Tribunalu u predmetu Slobodana Miloševića ima embargo, dakle ona se ne može koristiti. Dakle, BiH tu domkumentaciju, npr. u slučaju tužbe protiv Srbije i Crne Gore, aposlutno ne može koristiti.”
U Društvu za ugrožene naerode, ali i u drugim organizacijama koje se bave zaštitom ljudskih prava skeptični su i prema sigurnosti svjedoka, odnosno njihove zaštite. Kako ističe Matijas Helman, predstavnik Tribunala, to je još jedno pitanje koje mora imati regionalni nivo:
“Tu može i cijelo društvo da odigra ulogu, čak i političari time da stalno naglašavaju da u suđenjima za ratne zločine ne radi se tome da vi izdajete svoje sunarodnjake, ne radi se o tome da se nekome sudi što je ’branio svoju državu’. Radi se o izuzetno okrutnim, strašnim zločinima, koje je stvarno neophodno procesuirati.”
Građani koji su na bilo koji način osjetili šta znači ratni zločin smatraju kako je jedino pravedno da ih stigne zaslužena kazna:
“Nikakve nema razlike, bilo da je iz srpskog, muslimanskog, hrvatskog - nije bitno narod. Bitno je ako je napravio zločin da se sudi, bilo koji narod da je.”
“Ja zločin ne opravdavam, nijedan - ni jedan, ni drugi, ni treći. Za mene zločin nema ni vjeru, ni ime i prezime, za mene je zločinac svaki zločinac. Idi gdje ti je mjesto, a pusti narod da živi.”