RSE: Duško nam se javlja sa Floride.
ŠKORIĆ: Upravo tako, sa sunčane Floride.
RSE: Kakvo je vrijeme, koja je temperatura, koliko je sunčanih sati dnevno tamo?
ŠKORIĆ: Otprilike „25-28“ sunčanih sati dnevno u ovo doba godine. Sada je osamnaest minuta do devet ujutro, dan je prekrasan, a temperatura je nekih 70 farenhajta, što će reći negdje oko 20 stepeni celzijusa.
RSE: Kako vam je bilo navići se na termometar koji pokazuje tih groznih 70. Ja se sjećam mog prvog boravka u Njujorku, izašla sam i vidjela na jednoj velikoj zgradi termometar na kome je pisalo – 55 stepeni F. Nisam obraćala pažnju na to F i smrzla sam se jer sam mislila da je u pitanju 55 stepeni celzija. Kako ste se navikli na to?
ŠKORIĆ: Svima nama koji dolazimo iz Evrope u početku su sve te mjere vrlo neobične, i mjere za temperaturu i dužinske – inči, fiti i ostale stvari. Međutim, vremenom se naviknete i na jedno i na drugo, tako da vam postane gotovo uobičajeno. Međutim, pošto sam ja posljednjih gotovo pet godina proveo radeći u Bosni za američki kontingent vojnih mirovnih snaga u Tuzli, u bazi „Eagle“ u Dubravama, sad kad sam se vratio prije dvadesetak dana, ponovo mi treba neko vrijeme da se na to naviknem.
RSE: Idemo redom, hronološki. Dušana Škorića se naši, ako smijem reći stariji slušaoci, sjećaju kao sportskog reportera Televizije Sarajevo. Kada odlazite sa tog svog nekadašnjeg posla?
ŠKORIĆ: Gotovo godinu ratnih dana sam proveo u Sarajevu radeći sličan posao, pošto je „gađanje“ ili „pucanje“ u to vrijeme bilo „najpopularniji sport“. radio sam na neki način kao ratni izvještač. Mnogi će se sjetiti slike, koju i ja često viđam ovdje na različitim američkim televizijskim programima, kada je bila ona razmjena 3. maja 1992. godine Alija Izetbegović – Kukanjac, u Dobrovoljačkoj ulici, na onom transporteru, pored Jovana Divjaka, bio sam ja s mikrofonom. Mnogi gledaoci će se vjerovatno najčešće toga sjetiti.
RSE: To se stalno ponavlja, na svaku godišnjicu se te slike ponavljaju, pa je ljudima to još uvijek u sjećanju.
ŠKORIĆ: Upravo tako. Čak i ovdje na američkim televizijskim programima. Kad god se govori nešto o Bosni, gotovo u pravilu te slike se vrte i na njihovim televizijama.
RSE: Dakle, radite kao reporter u vrijeme rata, tih godinu dana. Zašto odlazite?
ŠKORIĆ: Moja familija, supruga i kćerka, na početku rata odlaze kod roditelja moje supruge koji žive na Pelješcu. Oni tamo žive i dan danas. Ja sam poslije određenog vremena jednostavno shvatio šta mi je važnije. Svi mi imamo neke svoje prioritete u životu, a meni je na prvom mjestu moja familija. Želio sam da budemo zajedno i u februaru 1993. godine sam otišao sa UNPROFOR-om do Splita, potom se pridružio svojoj supruzi i kćerki i onda smo pokušavali tražiti način za preživljavanje, kao što je to bio slučaj sa najvećim brojem onih koji su tokom rata napustili Sarajevo. Teško je bilo opstajati na tim prostorima, tražili smo mogućnost da odemo negdje da bismo koliko-toliko normalno živjeli, i na kraju se ukazala prilika da odemo u Ameriku i tako smo i učinili.
RSE: Kada se dešava odlazak u Ameriku?
ŠKORIĆ: Odlazak u Ameriku se dešava u januaru 1994. godine. Prije toga sam, zbog golog preživljavanja, radio u Poreču kod jednog mog školskog prijatelja koji je imao svoj ribarski brod, tako da sam otprilike šest mjeseci radio kao „profesionalni“ ribar.
RSE: Kako se čovjek sa kopna snašao na moru, kao ribar?
ŠKORIĆ: Meni to nije bilo teško. Ja more volim, volim i ribolov, međutim potpuno je drukčija situacija kad nešto moraš raditi za preživljavanje. Bio je to prilično naporan posao, znali smo ostajati – čak i po lošem vremenu – i po 36-37 sati na moru jer se uglavnom radilo o nekakvoj narudžbi koja je dolazila od strane Italijana, i onda dok ne obaviš ono što se od tebe traži, valja ostati na moru. Bilo je i morske bolesti i ljuljanja i lošeg vremena i svega, ali eto, kad čovjek ima motiv – familija, preživljavanje, prehranjivanje, onda, rekao bih, ništa nije teško i svako to može učiniti.
RSE: Znači biti ribar nije tako romantično kao u pjesmama.
ŠKORIĆ: Bogami ni približno. Drugo je kad se nešto radi iz hobija ili zadovoljstva, a sasvim je drugačija situacija kad se ista stvar radi iz nužde.
RSE: Rekli ste nam da nakon izlaska iz Sarajeva skoro godinu dana ostajete u Hrvatskoj i potom idete u Ameriku. Da li je to odmah bila Florida ili ste malo lutali?
ŠKORIĆ: Bilo je lutanja. Postoje organizacije koje se bave pomoći izbjeglicama iz različitih dijelova svijeta i ako nemate nikog od članova neke uže familije na tim prostorima, onda vam oni odrede mjesto gdje ćete živjeti. U našem slučaju je to bio jugoistočni dio države Vašington na krajnjem sjeverozapadu Sjedinjenih Američkih Država, jedno malo mjesto. Tu smo živjeli nekoliko godina. Onda smo, kad smo se na neki način snašli i vidjeli kako cijeli sistem funkcioniše, prešli u Sijetl, gdje smo supruga i ja radili ono što su radili mnogi naši ljudi – kao appartment menagers, što će reći da smo za neku firmu držali zgradu u kojoj su izdavani stanovi. Radili smo to tri-četiri godine. I onda, pošto je na tom američkom sjeverozapadu vrijeme onako prilično kišovito, gotovo 250 dana godišnje pada kiša – mada je Sijetl izuzetno lijep grad i prijatan za život – a pošto je moja žena Dalmatinka, htjela je sunce, jug, ljeto, preselili smo se na Floridu. Prvo smo se sreli s nekim prijateljima, takođe Sarajlijama, koji su nas pozvali da ih posjetimo i da vidimo kako to izgleda na zapadnoj obali Floride, što će reći u Meksičkom zaljevu. Svidio nam se gradić i odlučili smo da se preselimo na Floridu 1999. godine.
RSE: Od 1999. godine ste na Floridi, međutim tu se niste dugo zadržali, iako ste tamo kupili kuću.
ŠKORIĆ: Da. U to doba je na Floridi bilo vrlo povoljno, vrlo jeftino da se kupi kuća. Kupili smo krasnu kuću i ja sam u toj kući živio svega nekih dvadesetak dana jer se ukazala prilika za posao. To je bilo javno objavljivano i u novinama i na radiju, da američka vlada treba ljude koji govore engleski i srpskohrvatski, hrvatskosrpski, bosanski ili kako se već zove. Javio sam se, prošao testiranje i otišao da radim u Bosnu. Godinu dana nakon toga mi se pridružila supruga, radili smo oboje zajedno i živjeli gotovo normalan porodični život na prostorima s kojih smo i došli ovamo.
RSE: Od ljeta 2000. godine sve do prije nekoliko dana ste bili u Bosni, tačnije u Gornjim Dubravama, u američkoj bazi, gdje ste radili kao prevodilac. Kakav je to bio osjećaj doći praktično u svoju domovinu ali kao gost, kao službenik neke druge vlade?
ŠKORIĆ: Pa moram priznati da je osjećaj bio prilično neobičan. Što bi se na tim našim prostorima reklo, odjedanput postaješ „gastarbajter“ u vlastitoj domovini, u vlastitoj sredini. Međutim, vremenom je to postalo vrlo zanimljivo. Posao nije bio težak, na kraju krajeva sam radio nešto slično onome što sam radio i prije rata, dakle pričanjem zarađivao za život. Uslovi su bili prilično povoljni, solidno se zarađivalo. Na kraju krajeva, bio sam u prilici, pošto je bilo vremena, da obilazim i moju i supruginu familiju, što je bilo iznimno prijatno u to vrijeme. Na kraju krajeva, sretao sam se u Sarajevu i sa mnogim prijateljima i bivšim kolegama koji su sada, kao i vi, razasuti svuda po svijetu. To je bilo jedno izuzetno drago i prijatno iskustvo.
RSE: Jesu li vas ljudi prepoznavali na terenu?
ŠKORIĆ: Pa događalo se neobičnih, smiješnih, čak i neprijatnih situacija. Nekom se učinite odjedanput poznati, ali u prvom momentu nije u stanju da vas smjesti na odgovarajuće mjesto, tako da je bilo i razgovora i priča. Što vi rekoste, ljudi te neke srednje ili starije generacije su me uglavnom još uvijek prepoznavali.
RSE: Jesu li vas pitali šta sad radite, zašto niste ponovo na televiziji?
ŠKORIĆ: Jesu. Takvih je pitanja bilo čak i od kolega koji još uvijek rade na Televiziji BiH. Međutim, što se mene tiče, to je bio jedan izuzetan period, jedan period u kojem sam radio nešto što sam obožavao – sportsko novinarstvo. Cijeli svoj život sam na određen način posvetio sportu, ali ta profesija, ta struka je jednostavno završen period, zatvorena, pročitana knjiga i nemam više apsolutno nikakvih ambicija da se u tako nešto ponovo vraćam.
RSE: Sportsko novinarstvo, nikad više, ili uopšte novinarstvo?
ŠKORIĆ: Sportsko ili novinarstvo generalno. Mogu tu i tamo ponešto napisati. Bilo je čak s moje strane pokušaja, dok sam živio u Sijetlu, da taj posao ponovo radim. Javljao sam se na neke konkurse i tako dalje, ali prije svega zbog jezičke barijere, bez obzira na činjenicu što ja razumijem i govorim engleski, to još uvijek nije dovoljno dobro da se sa svojim glasom i likom pojavljujem na televiziji. Međutim, bilo je nekih konkursa za recimo kamermane, ton majstore i tako dalje, što meni nije strano, ali ima jedna zanimljiva stvar koja se događa kada se ovdje javite na neki konkurs s određenim iskustvom koje imate s nekih drugih prostora. Pozovu vas, lijepo s vama porazgovaraju, imate intervju i nakon svega dobijete odgovoru ne u smislu „ne, hvala“, nego „vi ste overqualified za posao“ ili drugim riječima „previše ste kvalifikovani za taj posao“.
RSE: Da li još uvijek postoji ljubav prema sportu bez obzira na novinarstvo?
ŠKORIĆ: Apsolutno. Sporta se nisam odrekao, niti ću ga se ikad odreći. Pogotovo ovih posljednjih pet godina sam imao prilike da se intenzivno bavim sportom u bazi „Orao“ u Dubravama. Možete zamisliti kakve fitnes centre i uslove za bavljenje sportom ima američka vojska. Tako da sam uvijek bio uz sport. Otkad sam se preselio na Floridu, prije nego što sam prešao u Bosnu da radim za američku vojsku, radio sam u jednom golf klubu. To je bio moj prvi susret sa tim sportom, a kao zaposlenik imao sam mogućnost da me uči, odnosno trenira golf profesionalac, tako da sam se zaljubio i u taj sport. Na kraju krajeva, to je sport kojim se možete baviti otkad prohodate pa sve dok možete hodati.
RSE: Osim golfa, koji je nova ljubav, šta još praktikujete od sportova? Tenis?
ŠKORIĆ: Tenis ne tako često. Skijanje naravno otpada ovdje na Floridi, nema za to uslova. Bavim se džogingom, vježbanjem na ovim različitim spravama i tako dalje, za održavanje kondicije.
RSE: I uspijeva li vam održati kondiciju?
ŠKORIĆ: Apsolutno. Nemam apsolutno nikakvih problema, niti zdravstvenih, niti bilo kakvih drugih, odlično se osjećam.
RSE: Pošto se većina ljudi iz naše generacije žali kako previše sjede za kompjuterom, kako nisu u mogućnosti da se dovoljno kreću i tako dalje, zbog čega onda kažu da nemaju kondiciju, zato pitam kako je s vama.
ŠKORIĆ: Apsolutno nemam tih problema. Ja sam uspio sebi tako organizovati život da se posvećujem nekim stvarima koje mene prije svega zanimaju. Tako da ne provodim previše vremena pred televizijom. Recimo pogledam utakmice NBA lige, to me zanima, ali ni približno nisam zaljubljenik onih najpopularnijih američkih sportova poput američkog fudbala ili bejzbola. Upoznao sam se, sebe radi, sa pravilima, ali bogami nisam baš previše zaljubljen u te sportove.
RSE: Gledala sam par filmova koji su snimljeni o američkom fudbalu, u kojima je taj sport jedna od glavnih uloga u filmu i moram priznati da sam se svaki put pitala u čemu je fol. Nikada nisam mogla prokužiti pravila te igre. Je li to tako teško za naučiti?
ŠKORIĆ: Pravila nisu teška, niti komplikovana. Glavna stvar je, kao i u evropskom fudbalu, smjestiti loptu u gol. Cilj u američkom fudbalu je donijeti loptu iza one zadnje linije. Tako da su pravila prilično jednostavna. Ja sam uvijek s mojim američkim prijateljima raspravljao, kad oni meni kažu: „Evropski fudbal dosadan sport, igra se cijela utakmica i rezultat bude 0:0“. Međutim, u američkom fudbalu, kad donesete onu jajoliku loptu iza zadnje linije, to je odmah šest poena. Oni se uvijek sa mnom raspravljaju oko toga kako je evropski fudbal nedinamičan, a američki zanimljiv i dinamičan, a ustvari cijela akcija traje najviše do desetak sekundi, a onda je pet minuta pozdravljanja, pričanja i pripremanja za sljedeću akciju, dakle ustvari se ne događa ništa.
RSE: Moraću se ponovo vratiti na vašu bosansku priču, ali onu postratnu, dakle od ljeta 2000. godine do prije par dana. Imate li vi obavezu šutnje u odnosu na ono što ste radili u proteklih pet godina?
ŠKORIĆ: Naravno da postoje određena pravila ponašanja u određenim stvarima koje se tiču striktno angažmana američkog kontingenta i u pravilu se o tome ne bi trebalo govoriti, pogotovo ne o nekim posebnim detaljima.
RSE: Neću vas pitati o tim detaljima, ali vas moram pitati kako američki vojnici koji su tamo doživljavaju Bosnu?
ŠKORIĆ: Vrlo su zanimljiva i raznolika iskustva, u zavisnosti od toga iz kojeg dijela Amerike su vojnici dolazili. Radeći, prolazeći kroz Bosnu –
sad u posljednjih nekoliko godina tek u pojedinim dijelovima zemlje mogu se vidjeti tragovi ruševina, tragovi rata – pitali su se kako je moguće da je ovdje uopšte bio rat. Ja sam im rekao da je u mojoj familiji supruga Hrvatica, a ja sam Srbin i mi to nazivamo mješovitim brakom. Za njih je to čudno i neobično, pitali su: „Kako može biti mješoviti brak kad ste vi oboje bijeli?“ Tako da je bilo dosta priča o tim stvarima i objašnjavanja. Ono što je vojnike pogotovo oduševljavalo, to je bio izgled ljudi u Bosni i Hercegovini. Vama je vjerovatno poznato i većini vaših slušalaca da je Amerika u ovim posljednjim godinama imala jedan veliki problem – problem prekomjerne težine. E sad, u Bosni smo izlazili dosta često na mjesta gdje se okupljaju mladi ljudi, gdje su vidjeli prelijepe djevojke, prelijepe mladiće, svi vitki i svi lijepo građeni i uvijek je jedno od obaveznih pitanja bilo – kako je to moguće? Nisam imao nikakvo posebno objašnjenje za to, rekao sam da jednostavno nemaju „Mekdonalds“, da nemaju „Vendis“, da nemaju „Burgerking“, dakle ne jedu ono što se ovdje u Americi zove junk.
RSE: Trebali ste im reći da jedu samo „bioprodukte“.
ŠKORIĆ: Jeste, „zdravu hranu“.
RSE: Odnosno, mogli ste reći da ne jedu ništa.
ŠKORIĆ: U mnogim slučajevima je i tako, da.
RSE: Kad su jednu moju kolegicu, koja ima izvanrednu liniju, pitale druge kolegice koje imaju problema sa težinom: „Kako održavaš liniju?“, ona bi odgovarala: „Gladna sam, čovječe, po cijeli dan, eto kako“.
ŠKORIĆ: To je jedan od vrlo mogućih recepata. Na kraju krajeva, tada i ne unosite nikakve otrove u organizam.
RSE: Tako je. Ali ne bi ipak trebalo preporučiti našim slušaocima, osobito ovim mlađim, da ne jedu. Jesti se mora da bi se bilo zdravo.
ŠKORIĆ: Ja im preporučujem da prije svega vježbaju. To je jedini način da se održi balans, i prirodni, a to je i najbolji način da se bori sa težinom.
RSE: Dakle da jedu i da vježbaju.
ŠKORIĆ: Jeste. Osnovni je princip spaljivanje kalorija koje unesete u organizam.
RSE: Da li je za vojnike s kojima ste bili u bazi, osim ovog doživljaja ljudi, Bosna bila neka divlja zemlja u koju su poslani, da li im je bila nešto blisko ili im je to bilo kao safari? Kakav je bio njihov odnos prema tome?
ŠKORIĆ: Većina tih vojnika služila je u američkoj armiji u različitim dijelovima svijeta, tako da su to u pravilu ljudi koji nemaju „televizijski“ pogled na te stvari. Nisu smatrali Bosnu i Hercegovinu zemljom u kojoj žive neka divlja plemena koja se eto tuku. Ali i dan danas kad ovdje razgovarate s ljudima, mnogi neće potrefiti čak ni kontinent na kojem se ta zemlja nalazi. Tako da su oni s jedne strane zasuti informacijama na televiziji, radiju, novinama, ali se s druge strane previše ne trude da zapamte gdje se ustvari ta zemlja nalazi.
RSE: Hoćete reći da čak i kad se vrate, mnogi od njih ne znaju gdje su bili?
ŠKORIĆ: To već ne. Kad se vrate, puni su utisaka i naravno u razgovoru s nama koji smo s njima radili, a koji smo s tih prostora, postavljaju pitanja i saznaju mnoštvo informacija, tako da se tako nešto za njih ne može reći.
RSE: Da li ste sklopili neka prijateljstva tokom rada u američkoj vojsci?
ŠKORIĆ: Pa u svakoj rotaciji – svaka rotacija je trajala otprilike po šest mjeseci – sretao sam se sa izuzetnim ljudima. Oni su, barem to pokazuju, vrlo brižni ljudi, ljudi koje zanima to što se događa u zemlji u kojoj oni služe dio svog roka i veliki je broj prijateljstava koja su se na takav način stekla. I dan danas sam, kao i s većinom mojih prijatelja i bivših kolega, i s njima u kontaktu putem e-maila.
RSE: Kad smo već kod prijateljstava, kod kolega, poznanika i tako dalje, gdje je trenutno najveći dio vaših prijatelja?
ŠKORIĆ: Jedna od velikih prednosti mog života u Sijetlu, u državi Vašington, bila je ta što se nalazi blizu Vankuvera. Od Sijetla do Vankuvera je možda nekih sat i po vožnje. Dok sam živio u Sijetlu, često sam odlazio u Vankuver i sretao se sa bivšim kolegama. Postoji gotovo čitava jedna kolonija ljudi koji su radili bilo na Radiju, bilo na Televiziji Sarajevo u to doba, a koji žive u Vankuveru.
RSE: A inače komunicirate uglavnom mailom, je li tako?
ŠKORIĆ: Da, sad, u ovo posljednje vrijeme, uglavnom mailom, da.
RSE: Šta su planovi za dalje?
ŠKORIĆ: Supruga i ja smo uzeli neko vrijeme odmor. Nismo bili dugo vremena na odmoru, osim dva puta godišnje po 15 dana. Imamo dosta posla oko ove kuće, da sve to dovedemo u red. Kad ne živite u kući, ona brže propada nego kad je svakodnevno održavate. Dakle, bavićemo se malo sobom i poslom oko kuće. A onda, pošto je meni sad već eto 56 godina, bez obzira što posla u Americi ima, kad se javite nekom na konkurs i vidi vam broj godina pored imena, odmah će reći – šta će mi ovaj. Tako da nas dvoje ustvari razmišljamo o tome da započnemo neki biznis. Ideja ima, planova ima, nešto smo i novaca uštedili radeći u Bosni, da bismo to mogli započeti sami, pa ćemo vidjeti. Uglavnom, namjeravamo se baviti nekim privatnim biznisom.
RSE: Ja sam mislila da ćete reći da se spremate za penziju.
ŠKORIĆ: Kad imate jaku motivaciju, što je u mom slučaju moja familija, i ovdje i na tim našim prostorima, ambicija postoji i planovi postoje. Moja familija mi je ustvari najveća motivacija za sve, i dok god mogu da radim, nešto ću raditi.
RSE: Za ovih skoro pet godina koje ste proveli u Bosni radeći, da li ste na godišnji odmor išli na Floridu?
ŠKORIĆ: Jesam, uglavnom sam se vraćao kući. Vidite kako to neobično zvuči. Moja kćerka je ostala u Sijetlu da studira, izvrstan je student na Vašingtonskom univerzitetu. Uči između ostalog i talijanski, pa je prošlog ljeta bila u Firenci dva mjeseca, tako da prošlog ljeta supruga i ja nismo išli na godišnji na Floridu, već smo se pridružili njoj u Firenci, pa se vratili opet malo nazad na jadransku obalu. Ili smo odlazili kod nje u Sijetl po sedam dana, sedam dana na Floridu. Uglavnom, zavisilo je u mnogome od nje.
RSE: Rekli ste: „Vratio sam se kući na Floridu“. Da li to znači i da je i dom uglavnom tu, u toj kući?
ŠKORIĆ: Mislim da jeste. Ja to za sada tako osjećam, mada je i suprugina i moja familija razasuta po tim našim bivšim prostorima, na različitim stranama. Ali što se moje najuže familije tiče, ovo jeste dom. Međutim, moji neki budući planovi, recimo kada dođe vrijeme za razmišljanje o penziji, ipak su provođenje više vremena na tim starim prostorima. Ono što je karakteristično za Ameriku, za stil i način života na ovim prostorima, to je izuzetna brzina. Ja sam recimo za svih ovih pet godina dok sam živio i radio u Bosni, imao, ne znam iz kojih razloga, dovoljno vremena za sve. Dan mi je bio dovoljno dug da uradim sve ono što sam naumio. Ovdje, međutim, iako evo sad ni supruga, ni ja ne radimo, bavimo se sobom i ovom kućom, sređivanjem stvari, dan mi je kratak. Previše se brzo živi i to je ono što meni ne odgovara.
RSE: Ostaje mi da vam se zahvalim što ste na trenutak iskoračili iz te brzine i družili se sa slušaocima Radija Slobodna Evropa.
ŠKORIĆ: Hvala vama. Meni je uvijek prijatno kad o bilo čemu porazgovaram sa ljudima sa naših prostora, pogotovo sa bivšim dragim kolegama i uvijek prijateljima.
ŠKORIĆ: Upravo tako, sa sunčane Floride.
RSE: Kakvo je vrijeme, koja je temperatura, koliko je sunčanih sati dnevno tamo?
ŠKORIĆ: Otprilike „25-28“ sunčanih sati dnevno u ovo doba godine. Sada je osamnaest minuta do devet ujutro, dan je prekrasan, a temperatura je nekih 70 farenhajta, što će reći negdje oko 20 stepeni celzijusa.
RSE: Kako vam je bilo navići se na termometar koji pokazuje tih groznih 70. Ja se sjećam mog prvog boravka u Njujorku, izašla sam i vidjela na jednoj velikoj zgradi termometar na kome je pisalo – 55 stepeni F. Nisam obraćala pažnju na to F i smrzla sam se jer sam mislila da je u pitanju 55 stepeni celzija. Kako ste se navikli na to?
ŠKORIĆ: Svima nama koji dolazimo iz Evrope u početku su sve te mjere vrlo neobične, i mjere za temperaturu i dužinske – inči, fiti i ostale stvari. Međutim, vremenom se naviknete i na jedno i na drugo, tako da vam postane gotovo uobičajeno. Međutim, pošto sam ja posljednjih gotovo pet godina proveo radeći u Bosni za američki kontingent vojnih mirovnih snaga u Tuzli, u bazi „Eagle“ u Dubravama, sad kad sam se vratio prije dvadesetak dana, ponovo mi treba neko vrijeme da se na to naviknem.
RSE: Idemo redom, hronološki. Dušana Škorića se naši, ako smijem reći stariji slušaoci, sjećaju kao sportskog reportera Televizije Sarajevo. Kada odlazite sa tog svog nekadašnjeg posla?
ŠKORIĆ: Gotovo godinu ratnih dana sam proveo u Sarajevu radeći sličan posao, pošto je „gađanje“ ili „pucanje“ u to vrijeme bilo „najpopularniji sport“. radio sam na neki način kao ratni izvještač. Mnogi će se sjetiti slike, koju i ja često viđam ovdje na različitim američkim televizijskim programima, kada je bila ona razmjena 3. maja 1992. godine Alija Izetbegović – Kukanjac, u Dobrovoljačkoj ulici, na onom transporteru, pored Jovana Divjaka, bio sam ja s mikrofonom. Mnogi gledaoci će se vjerovatno najčešće toga sjetiti.
RSE: To se stalno ponavlja, na svaku godišnjicu se te slike ponavljaju, pa je ljudima to još uvijek u sjećanju.
ŠKORIĆ: Upravo tako. Čak i ovdje na američkim televizijskim programima. Kad god se govori nešto o Bosni, gotovo u pravilu te slike se vrte i na njihovim televizijama.
RSE: Dakle, radite kao reporter u vrijeme rata, tih godinu dana. Zašto odlazite?
ŠKORIĆ: Moja familija, supruga i kćerka, na početku rata odlaze kod roditelja moje supruge koji žive na Pelješcu. Oni tamo žive i dan danas. Ja sam poslije određenog vremena jednostavno shvatio šta mi je važnije. Svi mi imamo neke svoje prioritete u životu, a meni je na prvom mjestu moja familija. Želio sam da budemo zajedno i u februaru 1993. godine sam otišao sa UNPROFOR-om do Splita, potom se pridružio svojoj supruzi i kćerki i onda smo pokušavali tražiti način za preživljavanje, kao što je to bio slučaj sa najvećim brojem onih koji su tokom rata napustili Sarajevo. Teško je bilo opstajati na tim prostorima, tražili smo mogućnost da odemo negdje da bismo koliko-toliko normalno živjeli, i na kraju se ukazala prilika da odemo u Ameriku i tako smo i učinili.
RSE: Kada se dešava odlazak u Ameriku?
ŠKORIĆ: Odlazak u Ameriku se dešava u januaru 1994. godine. Prije toga sam, zbog golog preživljavanja, radio u Poreču kod jednog mog školskog prijatelja koji je imao svoj ribarski brod, tako da sam otprilike šest mjeseci radio kao „profesionalni“ ribar.
RSE: Kako se čovjek sa kopna snašao na moru, kao ribar?
ŠKORIĆ: Meni to nije bilo teško. Ja more volim, volim i ribolov, međutim potpuno je drukčija situacija kad nešto moraš raditi za preživljavanje. Bio je to prilično naporan posao, znali smo ostajati – čak i po lošem vremenu – i po 36-37 sati na moru jer se uglavnom radilo o nekakvoj narudžbi koja je dolazila od strane Italijana, i onda dok ne obaviš ono što se od tebe traži, valja ostati na moru. Bilo je i morske bolesti i ljuljanja i lošeg vremena i svega, ali eto, kad čovjek ima motiv – familija, preživljavanje, prehranjivanje, onda, rekao bih, ništa nije teško i svako to može učiniti.
RSE: Znači biti ribar nije tako romantično kao u pjesmama.
ŠKORIĆ: Bogami ni približno. Drugo je kad se nešto radi iz hobija ili zadovoljstva, a sasvim je drugačija situacija kad se ista stvar radi iz nužde.
RSE: Rekli ste nam da nakon izlaska iz Sarajeva skoro godinu dana ostajete u Hrvatskoj i potom idete u Ameriku. Da li je to odmah bila Florida ili ste malo lutali?
ŠKORIĆ: Bilo je lutanja. Postoje organizacije koje se bave pomoći izbjeglicama iz različitih dijelova svijeta i ako nemate nikog od članova neke uže familije na tim prostorima, onda vam oni odrede mjesto gdje ćete živjeti. U našem slučaju je to bio jugoistočni dio države Vašington na krajnjem sjeverozapadu Sjedinjenih Američkih Država, jedno malo mjesto. Tu smo živjeli nekoliko godina. Onda smo, kad smo se na neki način snašli i vidjeli kako cijeli sistem funkcioniše, prešli u Sijetl, gdje smo supruga i ja radili ono što su radili mnogi naši ljudi – kao appartment menagers, što će reći da smo za neku firmu držali zgradu u kojoj su izdavani stanovi. Radili smo to tri-četiri godine. I onda, pošto je na tom američkom sjeverozapadu vrijeme onako prilično kišovito, gotovo 250 dana godišnje pada kiša – mada je Sijetl izuzetno lijep grad i prijatan za život – a pošto je moja žena Dalmatinka, htjela je sunce, jug, ljeto, preselili smo se na Floridu. Prvo smo se sreli s nekim prijateljima, takođe Sarajlijama, koji su nas pozvali da ih posjetimo i da vidimo kako to izgleda na zapadnoj obali Floride, što će reći u Meksičkom zaljevu. Svidio nam se gradić i odlučili smo da se preselimo na Floridu 1999. godine.
RSE: Od 1999. godine ste na Floridi, međutim tu se niste dugo zadržali, iako ste tamo kupili kuću.
ŠKORIĆ: Da. U to doba je na Floridi bilo vrlo povoljno, vrlo jeftino da se kupi kuća. Kupili smo krasnu kuću i ja sam u toj kući živio svega nekih dvadesetak dana jer se ukazala prilika za posao. To je bilo javno objavljivano i u novinama i na radiju, da američka vlada treba ljude koji govore engleski i srpskohrvatski, hrvatskosrpski, bosanski ili kako se već zove. Javio sam se, prošao testiranje i otišao da radim u Bosnu. Godinu dana nakon toga mi se pridružila supruga, radili smo oboje zajedno i živjeli gotovo normalan porodični život na prostorima s kojih smo i došli ovamo.
RSE: Od ljeta 2000. godine sve do prije nekoliko dana ste bili u Bosni, tačnije u Gornjim Dubravama, u američkoj bazi, gdje ste radili kao prevodilac. Kakav je to bio osjećaj doći praktično u svoju domovinu ali kao gost, kao službenik neke druge vlade?
ŠKORIĆ: Pa moram priznati da je osjećaj bio prilično neobičan. Što bi se na tim našim prostorima reklo, odjedanput postaješ „gastarbajter“ u vlastitoj domovini, u vlastitoj sredini. Međutim, vremenom je to postalo vrlo zanimljivo. Posao nije bio težak, na kraju krajeva sam radio nešto slično onome što sam radio i prije rata, dakle pričanjem zarađivao za život. Uslovi su bili prilično povoljni, solidno se zarađivalo. Na kraju krajeva, bio sam u prilici, pošto je bilo vremena, da obilazim i moju i supruginu familiju, što je bilo iznimno prijatno u to vrijeme. Na kraju krajeva, sretao sam se u Sarajevu i sa mnogim prijateljima i bivšim kolegama koji su sada, kao i vi, razasuti svuda po svijetu. To je bilo jedno izuzetno drago i prijatno iskustvo.
RSE: Jesu li vas ljudi prepoznavali na terenu?
ŠKORIĆ: Pa događalo se neobičnih, smiješnih, čak i neprijatnih situacija. Nekom se učinite odjedanput poznati, ali u prvom momentu nije u stanju da vas smjesti na odgovarajuće mjesto, tako da je bilo i razgovora i priča. Što vi rekoste, ljudi te neke srednje ili starije generacije su me uglavnom još uvijek prepoznavali.
RSE: Jesu li vas pitali šta sad radite, zašto niste ponovo na televiziji?
ŠKORIĆ: Jesu. Takvih je pitanja bilo čak i od kolega koji još uvijek rade na Televiziji BiH. Međutim, što se mene tiče, to je bio jedan izuzetan period, jedan period u kojem sam radio nešto što sam obožavao – sportsko novinarstvo. Cijeli svoj život sam na određen način posvetio sportu, ali ta profesija, ta struka je jednostavno završen period, zatvorena, pročitana knjiga i nemam više apsolutno nikakvih ambicija da se u tako nešto ponovo vraćam.
RSE: Sportsko novinarstvo, nikad više, ili uopšte novinarstvo?
ŠKORIĆ: Sportsko ili novinarstvo generalno. Mogu tu i tamo ponešto napisati. Bilo je čak s moje strane pokušaja, dok sam živio u Sijetlu, da taj posao ponovo radim. Javljao sam se na neke konkurse i tako dalje, ali prije svega zbog jezičke barijere, bez obzira na činjenicu što ja razumijem i govorim engleski, to još uvijek nije dovoljno dobro da se sa svojim glasom i likom pojavljujem na televiziji. Međutim, bilo je nekih konkursa za recimo kamermane, ton majstore i tako dalje, što meni nije strano, ali ima jedna zanimljiva stvar koja se događa kada se ovdje javite na neki konkurs s određenim iskustvom koje imate s nekih drugih prostora. Pozovu vas, lijepo s vama porazgovaraju, imate intervju i nakon svega dobijete odgovoru ne u smislu „ne, hvala“, nego „vi ste overqualified za posao“ ili drugim riječima „previše ste kvalifikovani za taj posao“.
RSE: Da li još uvijek postoji ljubav prema sportu bez obzira na novinarstvo?
ŠKORIĆ: Apsolutno. Sporta se nisam odrekao, niti ću ga se ikad odreći. Pogotovo ovih posljednjih pet godina sam imao prilike da se intenzivno bavim sportom u bazi „Orao“ u Dubravama. Možete zamisliti kakve fitnes centre i uslove za bavljenje sportom ima američka vojska. Tako da sam uvijek bio uz sport. Otkad sam se preselio na Floridu, prije nego što sam prešao u Bosnu da radim za američku vojsku, radio sam u jednom golf klubu. To je bio moj prvi susret sa tim sportom, a kao zaposlenik imao sam mogućnost da me uči, odnosno trenira golf profesionalac, tako da sam se zaljubio i u taj sport. Na kraju krajeva, to je sport kojim se možete baviti otkad prohodate pa sve dok možete hodati.
RSE: Osim golfa, koji je nova ljubav, šta još praktikujete od sportova? Tenis?
ŠKORIĆ: Tenis ne tako često. Skijanje naravno otpada ovdje na Floridi, nema za to uslova. Bavim se džogingom, vježbanjem na ovim različitim spravama i tako dalje, za održavanje kondicije.
RSE: I uspijeva li vam održati kondiciju?
ŠKORIĆ: Apsolutno. Nemam apsolutno nikakvih problema, niti zdravstvenih, niti bilo kakvih drugih, odlično se osjećam.
RSE: Pošto se većina ljudi iz naše generacije žali kako previše sjede za kompjuterom, kako nisu u mogućnosti da se dovoljno kreću i tako dalje, zbog čega onda kažu da nemaju kondiciju, zato pitam kako je s vama.
ŠKORIĆ: Apsolutno nemam tih problema. Ja sam uspio sebi tako organizovati život da se posvećujem nekim stvarima koje mene prije svega zanimaju. Tako da ne provodim previše vremena pred televizijom. Recimo pogledam utakmice NBA lige, to me zanima, ali ni približno nisam zaljubljenik onih najpopularnijih američkih sportova poput američkog fudbala ili bejzbola. Upoznao sam se, sebe radi, sa pravilima, ali bogami nisam baš previše zaljubljen u te sportove.
RSE: Gledala sam par filmova koji su snimljeni o američkom fudbalu, u kojima je taj sport jedna od glavnih uloga u filmu i moram priznati da sam se svaki put pitala u čemu je fol. Nikada nisam mogla prokužiti pravila te igre. Je li to tako teško za naučiti?
ŠKORIĆ: Pravila nisu teška, niti komplikovana. Glavna stvar je, kao i u evropskom fudbalu, smjestiti loptu u gol. Cilj u američkom fudbalu je donijeti loptu iza one zadnje linije. Tako da su pravila prilično jednostavna. Ja sam uvijek s mojim američkim prijateljima raspravljao, kad oni meni kažu: „Evropski fudbal dosadan sport, igra se cijela utakmica i rezultat bude 0:0“. Međutim, u američkom fudbalu, kad donesete onu jajoliku loptu iza zadnje linije, to je odmah šest poena. Oni se uvijek sa mnom raspravljaju oko toga kako je evropski fudbal nedinamičan, a američki zanimljiv i dinamičan, a ustvari cijela akcija traje najviše do desetak sekundi, a onda je pet minuta pozdravljanja, pričanja i pripremanja za sljedeću akciju, dakle ustvari se ne događa ništa.
RSE: Moraću se ponovo vratiti na vašu bosansku priču, ali onu postratnu, dakle od ljeta 2000. godine do prije par dana. Imate li vi obavezu šutnje u odnosu na ono što ste radili u proteklih pet godina?
ŠKORIĆ: Naravno da postoje određena pravila ponašanja u određenim stvarima koje se tiču striktno angažmana američkog kontingenta i u pravilu se o tome ne bi trebalo govoriti, pogotovo ne o nekim posebnim detaljima.
RSE: Neću vas pitati o tim detaljima, ali vas moram pitati kako američki vojnici koji su tamo doživljavaju Bosnu?
ŠKORIĆ: Vrlo su zanimljiva i raznolika iskustva, u zavisnosti od toga iz kojeg dijela Amerike su vojnici dolazili. Radeći, prolazeći kroz Bosnu –
sad u posljednjih nekoliko godina tek u pojedinim dijelovima zemlje mogu se vidjeti tragovi ruševina, tragovi rata – pitali su se kako je moguće da je ovdje uopšte bio rat. Ja sam im rekao da je u mojoj familiji supruga Hrvatica, a ja sam Srbin i mi to nazivamo mješovitim brakom. Za njih je to čudno i neobično, pitali su: „Kako može biti mješoviti brak kad ste vi oboje bijeli?“ Tako da je bilo dosta priča o tim stvarima i objašnjavanja. Ono što je vojnike pogotovo oduševljavalo, to je bio izgled ljudi u Bosni i Hercegovini. Vama je vjerovatno poznato i većini vaših slušalaca da je Amerika u ovim posljednjim godinama imala jedan veliki problem – problem prekomjerne težine. E sad, u Bosni smo izlazili dosta često na mjesta gdje se okupljaju mladi ljudi, gdje su vidjeli prelijepe djevojke, prelijepe mladiće, svi vitki i svi lijepo građeni i uvijek je jedno od obaveznih pitanja bilo – kako je to moguće? Nisam imao nikakvo posebno objašnjenje za to, rekao sam da jednostavno nemaju „Mekdonalds“, da nemaju „Vendis“, da nemaju „Burgerking“, dakle ne jedu ono što se ovdje u Americi zove junk.
RSE: Trebali ste im reći da jedu samo „bioprodukte“.
ŠKORIĆ: Jeste, „zdravu hranu“.
RSE: Odnosno, mogli ste reći da ne jedu ništa.
ŠKORIĆ: U mnogim slučajevima je i tako, da.
RSE: Kad su jednu moju kolegicu, koja ima izvanrednu liniju, pitale druge kolegice koje imaju problema sa težinom: „Kako održavaš liniju?“, ona bi odgovarala: „Gladna sam, čovječe, po cijeli dan, eto kako“.
ŠKORIĆ: To je jedan od vrlo mogućih recepata. Na kraju krajeva, tada i ne unosite nikakve otrove u organizam.
RSE: Tako je. Ali ne bi ipak trebalo preporučiti našim slušaocima, osobito ovim mlađim, da ne jedu. Jesti se mora da bi se bilo zdravo.
ŠKORIĆ: Ja im preporučujem da prije svega vježbaju. To je jedini način da se održi balans, i prirodni, a to je i najbolji način da se bori sa težinom.
RSE: Dakle da jedu i da vježbaju.
ŠKORIĆ: Jeste. Osnovni je princip spaljivanje kalorija koje unesete u organizam.
RSE: Da li je za vojnike s kojima ste bili u bazi, osim ovog doživljaja ljudi, Bosna bila neka divlja zemlja u koju su poslani, da li im je bila nešto blisko ili im je to bilo kao safari? Kakav je bio njihov odnos prema tome?
ŠKORIĆ: Većina tih vojnika služila je u američkoj armiji u različitim dijelovima svijeta, tako da su to u pravilu ljudi koji nemaju „televizijski“ pogled na te stvari. Nisu smatrali Bosnu i Hercegovinu zemljom u kojoj žive neka divlja plemena koja se eto tuku. Ali i dan danas kad ovdje razgovarate s ljudima, mnogi neće potrefiti čak ni kontinent na kojem se ta zemlja nalazi. Tako da su oni s jedne strane zasuti informacijama na televiziji, radiju, novinama, ali se s druge strane previše ne trude da zapamte gdje se ustvari ta zemlja nalazi.
RSE: Hoćete reći da čak i kad se vrate, mnogi od njih ne znaju gdje su bili?
ŠKORIĆ: To već ne. Kad se vrate, puni su utisaka i naravno u razgovoru s nama koji smo s njima radili, a koji smo s tih prostora, postavljaju pitanja i saznaju mnoštvo informacija, tako da se tako nešto za njih ne može reći.
RSE: Da li ste sklopili neka prijateljstva tokom rada u američkoj vojsci?
ŠKORIĆ: Pa u svakoj rotaciji – svaka rotacija je trajala otprilike po šest mjeseci – sretao sam se sa izuzetnim ljudima. Oni su, barem to pokazuju, vrlo brižni ljudi, ljudi koje zanima to što se događa u zemlji u kojoj oni služe dio svog roka i veliki je broj prijateljstava koja su se na takav način stekla. I dan danas sam, kao i s većinom mojih prijatelja i bivših kolega, i s njima u kontaktu putem e-maila.
RSE: Kad smo već kod prijateljstava, kod kolega, poznanika i tako dalje, gdje je trenutno najveći dio vaših prijatelja?
ŠKORIĆ: Jedna od velikih prednosti mog života u Sijetlu, u državi Vašington, bila je ta što se nalazi blizu Vankuvera. Od Sijetla do Vankuvera je možda nekih sat i po vožnje. Dok sam živio u Sijetlu, često sam odlazio u Vankuver i sretao se sa bivšim kolegama. Postoji gotovo čitava jedna kolonija ljudi koji su radili bilo na Radiju, bilo na Televiziji Sarajevo u to doba, a koji žive u Vankuveru.
RSE: A inače komunicirate uglavnom mailom, je li tako?
ŠKORIĆ: Da, sad, u ovo posljednje vrijeme, uglavnom mailom, da.
RSE: Šta su planovi za dalje?
ŠKORIĆ: Supruga i ja smo uzeli neko vrijeme odmor. Nismo bili dugo vremena na odmoru, osim dva puta godišnje po 15 dana. Imamo dosta posla oko ove kuće, da sve to dovedemo u red. Kad ne živite u kući, ona brže propada nego kad je svakodnevno održavate. Dakle, bavićemo se malo sobom i poslom oko kuće. A onda, pošto je meni sad već eto 56 godina, bez obzira što posla u Americi ima, kad se javite nekom na konkurs i vidi vam broj godina pored imena, odmah će reći – šta će mi ovaj. Tako da nas dvoje ustvari razmišljamo o tome da započnemo neki biznis. Ideja ima, planova ima, nešto smo i novaca uštedili radeći u Bosni, da bismo to mogli započeti sami, pa ćemo vidjeti. Uglavnom, namjeravamo se baviti nekim privatnim biznisom.
RSE: Ja sam mislila da ćete reći da se spremate za penziju.
ŠKORIĆ: Kad imate jaku motivaciju, što je u mom slučaju moja familija, i ovdje i na tim našim prostorima, ambicija postoji i planovi postoje. Moja familija mi je ustvari najveća motivacija za sve, i dok god mogu da radim, nešto ću raditi.
RSE: Za ovih skoro pet godina koje ste proveli u Bosni radeći, da li ste na godišnji odmor išli na Floridu?
ŠKORIĆ: Jesam, uglavnom sam se vraćao kući. Vidite kako to neobično zvuči. Moja kćerka je ostala u Sijetlu da studira, izvrstan je student na Vašingtonskom univerzitetu. Uči između ostalog i talijanski, pa je prošlog ljeta bila u Firenci dva mjeseca, tako da prošlog ljeta supruga i ja nismo išli na godišnji na Floridu, već smo se pridružili njoj u Firenci, pa se vratili opet malo nazad na jadransku obalu. Ili smo odlazili kod nje u Sijetl po sedam dana, sedam dana na Floridu. Uglavnom, zavisilo je u mnogome od nje.
RSE: Rekli ste: „Vratio sam se kući na Floridu“. Da li to znači i da je i dom uglavnom tu, u toj kući?
ŠKORIĆ: Mislim da jeste. Ja to za sada tako osjećam, mada je i suprugina i moja familija razasuta po tim našim bivšim prostorima, na različitim stranama. Ali što se moje najuže familije tiče, ovo jeste dom. Međutim, moji neki budući planovi, recimo kada dođe vrijeme za razmišljanje o penziji, ipak su provođenje više vremena na tim starim prostorima. Ono što je karakteristično za Ameriku, za stil i način života na ovim prostorima, to je izuzetna brzina. Ja sam recimo za svih ovih pet godina dok sam živio i radio u Bosni, imao, ne znam iz kojih razloga, dovoljno vremena za sve. Dan mi je bio dovoljno dug da uradim sve ono što sam naumio. Ovdje, međutim, iako evo sad ni supruga, ni ja ne radimo, bavimo se sobom i ovom kućom, sređivanjem stvari, dan mi je kratak. Previše se brzo živi i to je ono što meni ne odgovara.
RSE: Ostaje mi da vam se zahvalim što ste na trenutak iskoračili iz te brzine i družili se sa slušaocima Radija Slobodna Evropa.
ŠKORIĆ: Hvala vama. Meni je uvijek prijatno kad o bilo čemu porazgovaram sa ljudima sa naših prostora, pogotovo sa bivšim dragim kolegama i uvijek prijateljima.