RSE: Razlika u vremenu je takva da vi pijete, kako kažete, svoju jutarnju kafu, ovdje u Pragu je već veče, ali nećemo se dati smetati, napravićemo nedjeljni jutarnji ugođaj. Kakvu kafu pijete u Kanadi? Je li to ona na koju smo navikli u Bosni?
PERIJA: Ja uvijek pijem našu sarajevsku kafu. Nije ona tucana, ali je samljevena u mlinu. Dosta svijeta se preorijentisalo na ove automate i na talijanski espreso, međutim ja volim da popijem espreso kad izađem u kafić, a kod kuće se uvijek pije turska kafa, uz kocke šećera. Tu je ostalo ono naše sarajevsko.
RSE: Ima li tamo dovoljno onih vrsta kafa koje zadovoljavaju ukuse kakve smo mi nekada imali?
PERIJA: Ima svih vrsta kafa, jer je nas dosta došlo, naš se svijet odmah snašao, otvorile su se radnje, tako da ima apsolutno svega.
RSE: Radnje sa proizvodima sa Balkana?
PERIJA: Da. Sestra mi je u Connectticutu i kaže da tamo nemaju takve radnje. Ovdje kod nas ih ima, jer je nas u ovaj grad došlo oko dvadeset hiljada.
RSE: U Vaterlo?
PERIJA: Da, Vaterlo i Kičner su dva grada koja su spojena kao Slavonski i Bosanski Brod. Imaju ukupno oko tristo hiljada stanovnika, kao Sarajevo u malom. Kad idete subotom na pijacu, čuje se više naš jezik nego engleski. Kanađani nemaju naviku da idu subotom na pijacu. Mi idemo na pijacu da se družimo, da se vidimo.
RSE: Kako izgledaju pijace u vašem gradu?
PERIJA: Imaju dvije, Kičner ima svoju zatvorenu pijacu, a Vaterlo ima i otvorenu i zatvorenu, tu je sve domaće, vez pesticida. Ja tamo volim odvesti mamu, da malo izađe na zrak, da prošeta. Baš je kao naše Markale, onako isto, podsjeća me. Ja uvijek ovdje u svemu pokušavam da vidim nešto naše, a može se naći ako tražite.
RSE: Da li to kanadsko voće i povrće koje nalazite na pijaci ima onaj miris onog neretvanskog, onog hercegovačkog koje smo mi nekad kupovali u Sarajevu?
PERIJA: Pa baš i nema. Ali što god spremam, spremam po našem. Kad smo izašli iz Sarajevo, jedno vrijeme smo bili na Šolti, gdje smo se naučili na maslinovo ulje. Ovdje inače ima svega, imaju i zaleđeni ćevapčići, imaju i somuni, tako da imamo i „deset u pola“. Kažem, može se napraviti ambijent, odnosno dio Sarajeva ovdje, dio Bosne, a pogotovo kod mene u kući. Kod mene u kući se ne govori ni riječ engleskog. Kad uđete kod mene u kuću, to je samo Bosna. Ja sam išla u tehničku školu, međutim htjela sam studirati arapski i engleski, tako da znam i malo arapskog i malo engleskog. Na jednoj strani u kući imam natpis iz Kurana, sa blagoslovom kuće, sa imenima djece, a na drugoj strani su križ i osušena maslinova grančica sa Šolte. To je ambijent i ugođaj koji mi sebi napravimo. Kad smo kupili kuću prije tri godine, onda smo dom napravili tako što smo jednu cijelu dnevnu sobu napravili kao Bosnu. Kad sin ide na tenis uvijek nosi „Željin“ dres, pošto mi nismo navijali za „Sarajevo“ nego za „Želju“. Djed mi je bio željezničar, tako da je i tata navijao za „Želju“. Ali išli smo u ćevabdžinicu kod Haseta.
RSE: Ide se tamo gdje su bolji ćevapi. Jeste li skoro bili u Sarajevu?
PERIJA: Zadnji put sam bila kad sam išla po mamu, to je bilo prije tri godine. Tata je bio puno i dugo bolestan, mama ga je cijelo vrijeme pazila. Željeli smo da dovedemo obadvoje, jer smo mi ovdje već devet godina, međutim tata je možda mogao doći fizički, ali volio je Bosnu i rekao: „Ja sam ovdje rođen, ja ću ovdje i umrijeti“ i nije htio ni da dođe u posjetu. I kad je tata umro u maju 2000. godine, onda smo seka i ja doveli mamu da malo bude ovdje, malo u Americi, da malo promijeni, jer je bila umorna od konstantne njege, danju-noću, i da vidi kako joj se ovdje sviđa. Međutim, nije bilo razloga da joj se ne sviđa, jer smo mi tu i tu je unučad, tamo u Sarajevu su samo grobovi. Tako da nam je mama dala zeleno svjetlo da joj počnemo sređivati papire. Tako da je to sređeno i zadnji put kad sam bila u Sarajevu, to je bilo kad sam išla po mamu da je dovedem.
RSE: Je li se majka u međuvremenu snašla, naučila nešto jezika?
PERIJA: Mama je bila jedno vrijeme kod nas, međutim ovdje ima penzionerskih zgrada, gdje žive penzioneri sami u malim garsonijerama. Predala sam molbu i mama je dobila sobu u jednoj od tih zgrada, u naselju „Slavonija selo“. Pola stanovnika te zgrade su iz Hrvatske i iz Bosne. Imaju i satelitski program. Tako da ona uopšte nema potrebe da uči engleski, niti uči, a s druge strane ovaj moj mlađi sin, Dario, poboljšao je bosanski, pošto je mama bila učiteljica. Čita dobro, ne piše baš najbolje, ali govori odlično za ovdje ove uslove.
RSE: Znači uzajamna korist.
PERIJA: Da, uzajamna korist. Mama je prezadovoljna. Nije još išla kod seke, ali seka je dolazila ovamo.
RSE: Kako to da se to naselje zove „Slavonija selo“?
PERIJA: Zato što je neka naša gospođa iz Slavonije učestvovala u izgradnji tog naselja prije deset godina i nastojala je da se tu smjeste naši ljudi dok ne požele da kupe kuću ili da idu dalje. Ta penzionerska zgrada je u sredini tog naselja, tako da se mama non-stop druži. Predlagala sam joj da ide da uči engleski, imaju besplatni kursevi svako jutro ili veče, ali mama kaže da joj ne treba. Inače je bila učiteljica i dobro zna njemački, a ovaj grad se prije zvao Berlin, tako da ima dosta stanovnika koji govore njemački. Na pijaci se čuje ili naš ili njemački jezik, engleski jako rijetko.
RSE: Tako da ustvari baki Sarajevo toliko ne nedostaje.
PERIJA: Ne nedostaje joj, jer je tamo bila usamljena. Imala je dvije sestre, ali jedna je umrla ovog ljeta, a mlađa je još tamo kod „Velepekare“. Međutim, mama je bila opsjednu time da ide na grobove, na groblja i nekako sam je istrgla iz te depresije i dovela ovamo, zbog čega mi je toliko drago. Brinula sam se, kad je led, kako će izaći da kupi kruh i mlijeko i tako dalje. A ovako ovdje ima sve. Ja je posjetim svaki dan, donesem joj ručak, ona se druži, djeca je obiđu, tako da je zadovoljna.
RSE: Tako ste lijepo oslikali život u Vaterlou, život svoje majke, okruženje u kojem ste, vaš dom. Moram da kažem našim slušaocima da ćete vi 10. marta ove godine dobiti jednu nagradu od nevladine organizacije koja se zove „Focus for Ethnic Woman“ (približan prevod je Fokus na useljeničke žene). To je organizacija čija je orijentacija pomaganje ženama imigrantima da nađu zaposlenje, zapravo brine se o tim ženama uopšte na njihovom putu za uključivanje u kanadsko društvo. Kako je uopšte došlo do toga da ove godine laureat budete vi?
PERIJA: Ne znam, vjerujte. Kada dođete, prvo učite jezik. Ja sam jezik znala dosta dobro. Onda je bilo pitanje – šta dalje? Obzirom da sam završila mašinstvo i pedagošku grupu predmeta, predavala sam u Bosanskom Brodu deset godina kao nastavnik u srednjoj školi. Međutim, ovdje to nije bilo moguće. Da se bavim čistim mašinstvom, trebalo mi je znanje rada na kompjuteru, jer mi smo crtali na papirima. U ratu smo doživjeli tragediju, izgubili smo srednjeg sina, puno sam plakala kad smo izašli iz Sarajeva, i gledanje u sam ekran je bilo nemoguće. Mogla sam polagati za pomoćnog nastavnika, ali me sama ta graja, ta buka u školi nekako iritirala, i onda sam si rekla – idem na „Focus“ da malo s njima porazgovaram, jer oni vam pomognu da sebe pronađete. Moja Ivana, starija curica, mi kaže: „Vi ste, mama, žrtvovana generacija“. Međutim, ja to tako ne osjećam, zato što smo došli zbog njih, zbog njihove budućnosti, dakle zbog ovo dvoje žive djece. Onda sam otišla u „Focus“ i našla jednu krasnu ženu za savjetnika. Oni vam pomognu da sebe nađete, pomognu vam da završite što želite da napravite dobar rezime i da nađete posao i onda vas prate da vide za par mjeseci ili godinu-dvije gdje ste. A ove godine, izgleda, koliko sam ja razumjela, kad me zvala direktorica „Focusa“, tražili su nekoga iz oblasti umjetnosti. E sad, ovo što sam ja završila u Sarajevu i u Kanadi nema veze sa umjetnošću. U Sarajevu sam završila mašinstvo, a ovdje sam završila kurs za rad u staračkom domu, u čemu mi je pomogao „Focus“. Ja sad da imam sedamnaest ili osamnaest godina i da biram šta bih htjela da radim, izabrala bih to polje u zdravstvu, jer me oplemenjuje rad sa starim ljudima. Kad sam završavala kurs prije pet godina, pomišljala sam – ima li neko tamo u Sarajevu ko će pomoći mojima mami i tati. To me je vodilo, kurs sam završila uspješno. Ja ih hranim, kupam, budem s njima, radim noćnu smjenu tako da sam uglavnom noću s onima koji ne mogu da spavaju, razgovaram s njima…
RSE: To je neka vrsta medicinsko-socijalnog rada.
PERIJA: Jeste. Dakle, prvo mašinstvo i pedagoška, pa rad sa starim ljudima, dakle prvo rad s djecom pa rad sa starcima. Taj rad me tako opušta, jer nekako osjećam da radim nešto što je humano, da pomažem nekome. I tu sam našla sebe. Ali uz sve to, igrom slučaja ja sam završila, usporedo s mašinskom školom, i muzičku školu. Naš sin Rade je poginuo na kraju rata, u svojoj devetoj godini života. Sticajem okolnosti, par mjeseci prije njegove smrti, u septembru 1994. godine, muž Ivan je bio ranjen. Bio je pripadnik Armije BiH od prvog dana, izgubio je lijevo oko. Na Očnoj klinici u Sarajevu je imao dvije operacije, međutim na kraju su rekli da ne mogu više ništa učiniti i da bi se tkivo obnovilo da mora da izađe. UNHCR je rekao da će obezbijediti njegov odlazak u Švicarsku. Doktor na Očnoj klinici je i meni tada rekao: „Pa i ti si ženo umorna“. Cijelo vrijeme rata nisam dozvoljavala djeci da izlaze, uvijek sam ih ja snabdijevala, obilazila mamu, nabavljala kruh, odlazila u Karitas, stajala u redovima za vodu. Djeca nisu izlazila. Ali eto, desilo se da je Rade poginuo od neeksplodirane mine. Onda mi je taj doktor rekao da izađem i ja da se malo odmorim. Međutim, u međuvremenu mali je poginuo, ali mi nismo odustali od te ideje da se muž dalje liječi i izašli smo u oktobru 1994. godine, ispod piste, ali u organizovanoj koloni, za Split. Kad smo došli tamo, nije bilo sredstava za Švicarsku i onda su rekli da može na „Rebro“ u Zagreb. Muž je tamo imao dvije operacije i to sad dosta dobro izgleda, međutim teško mu je, ipak je invalid. Kad se desilo sve to što se desilo, ja sam zaboravila na svoju harmoniku i na svoje instrumente. Do tad sam sakupljala instrumente i svirala sam sve što mi padne pod ruku. Moj deda je vodio tamburaški orkestar u Kaknju – tata mi je iz Kaknja, a mama je Hercegovka, našli su se na studiju u Sarajevu i vjenčali – tako da sam ja dobila tu neku muzičku žicu. I tata je svirao i djed je svirao. Svirala sam od prima, gitare, saza, šargije, frulica, svih instrumenata, ali sam završila harmoniku. Tad smo živjeli u Hrasnici, gdje je bila oformljena niža muzička škola, koju sam pohađala šest godina. Ti neki osnovi su ostali. Ali ja sam cijeli život svirala. Predavala sam u Brodu tehničko crtanje, mašinske elemente i sve te mašinske predmete, a svi su mislili da predajem muzičko, jer sam vodila hor, jer sam djecu vodila u galerije, svi su mislili da sam puno povezana sa umjetnošću, što i jesam, jer je muzika moj hobi koji mi je igrom slučaja ovdje sada pomogao da „ozdravim“. Ivana, kćer naša, učila je klasičnu gitaru i jedino što je iznijela iz Sarajeva od instrumenata je gitara, međutim vrat te gitare je pukao kada smo prolazili ispod tunela. Nastojali smo da u Splitu uzima časove gitare, ali to je bilo nemoguće jer nismo imali sredstava dok smo bili na Šolti. Jedini način je bio da ja dajem časove matematike na otoku, što sam i radila, ljudi su mi plaćali maslinovim uljem, a ja sam onda u Splitu to maslinovo ulje davala nastavniku gitare. Razmišljali smo da možda ostanemo na Šolti, ali čujete kako govorim, ja nemam hrvatski naglasak, nemam domovnicu, mi smo rođeni u Bosni i ostajemo Bosanci. Da se dobije posao u školi, na Šolti, to je bilo nemoguće zbog mog naglaska. Muž je bio invalid, ja sa dvoje djece, nismo imali primanja. Pokušali smo dobiti posao u Trogiru. Da smo ga dobili, ostali bismo. Radilo se o radu s djecom. Dobili bi kuću i još djece da odgajamo, ratne siročadi, međutim nismo imali domovnice i nismo prošli. To je bio jedini razlog. Bili smo puno revoltirani, jer smo osjećali da ne pripadamo tom narodu, odnosno da pripadamo, ali i da ne pripadamo jer smo iz Bosne. Onda sam rekla – idemo u treće zemlje, bilo gdje, mi ćemo sebi Bosnu napraviti tamo gdje budemo živjeli. Ivana je i dalje svirala gitaru. Oni su nam rekli – vi ste izbjeglice, vama treba samo kruh i mlijeko, šta će vama gitara, šta će vama umjetnost i muzika. Ovdje je završila svih deset razreda i sada završava pedagošku akademiju, završila je i likovnu akademiju, ali je gitara ostala ljubav njenog života, zbog čega mi je strašno drago. Ta umjetnost kroz nju ostaje, provlači se od mog djeda koji je svirao prim, preko mog tate koji je svirao gitaru i trubu, mene koja sam svirala sve te instrumente, do Ivane. Ali da se opet vratim na harmoniku i na „Fokus“. Ja sam mislila da nakon smrti sina više nikad neću uzeti harmoniku u ruke. Kad smo ovdje došli, jedna djevojka je čula da ja nemam harmoniku i poklonila mi je. Gledala sam u nju, prekrasnu, kao labud bijelu i razmišljala sam da li je grijeh nakon smrti djeteta i svega što smo prošli da je opet uzmem u ruke. Ali svirajući je, osjećala sam da se na neki način liječim, a i da liječim ljude oko sebe. Mene je moj tata učio da sviram sevdalinke, a u orkestru u kojem sam svirala su svirali klasične stvari, tako da mogu svirati svašta. Osjećala sam da se i ljudi oko mene bolje osjećaju kad im sviram. Onda sam počela, uz ovo što radim, i da sviram. Naravno volonterski. Ovdje u Kanadi je volontiranje popularno. Znači svirate bez nadoknade. Ali meni to nije bitno, jer imam posao, imam nešto od čega mogu živjeti, od ovoga što radim u domu. Tako da sam počela da volontiram. Tad se tek bila osnovala bosanska škola, gdje sam djecu učila muziku. Onda ima dopunska jezička hrvatska škola, gdje sam također učila muziku. Ni u jednoj ni u drugoj se nisam zadržala dugo, zato što je bosanska vremenom prerasla u muslimansku dopunsku školu, a ja sam uvijek sa sobom vodila Darija i on više nije mogao tu da bude. A u hrvatskoj školi se nije osjećao dobrodošao zbog našeg naglaska. Jezik je mnogo više naučio od moje mame, a ni u kući se ne govori engleski. Počela sam da volontiram u hrvatskoj crkvi, u početku sam svake nedjelje svirala orgulje. Uzela sam par sati da naučim. Sve što vidim, pokušam da sviram, tako da sam naučila da sviram orgulje. Sad sviram nešto rjeđe – ima i drugih, mlađih, koji sviraju – pošto u staračkom domu radim puno radno vrijeme. Počela sam da radim i u jednom muzičkom programu. I to je bilo kao volontiranje, jako malo plaćeno. Program se zvao „Muzika i pokreti“, namijenjen za jako malu djecu. Pozvala me jedna kolegica, Kanađanka, da učestvujem kao muzički asistent. Ona je vodila program, a ja sam svirala. Radilo se o djeci od recimo pola godine do pet. Djeca su uživala, ja sam uživala. Svaki utorak i četvrtak dijete bi došlo s mamom. Note smo učili po duginim bojama. I sad kad sretnem neke od te djece u osnovnoj školi, pjesme koje smo radili i dalje znaju. Ja ne znam zašto ću dobiti nagradu, možda zbog svega ovoga što vam govorim. U svom staračkom domu radim noću, ali svaki petak tim starim ljudima također sviram, za svoju dušu i za njihovu dušu, šta god oni žele. Tu ima dosta bakica i deda koji su emigranti, a ja mogu da sviram i kazačok i talijanske i španjolske i njemačke polke. Prvi dio sviram sama, a onda im podijelim udaraljke ili neke druge male instrumente i oni sviraju sa mnom i stvarno uživaju. Mislim da stvarno uživaju. Nekad sviram i crkvene pjesme. To mi je nekako najdraže sad što radim. Radim noću, odradim svoj posao, ali ovo volontiranje mi je još draže.
RSE: Imate li vi uopšte slobodnog vremena?
PERIJA: Meni je porodica na prvom mjestu. Kćer završava pedagošku akademiju sada u aprilu, udaje se za Kanađanina u oktobru, tako da nastojim da njoj pomognem koliko mogu. Kao majka joj mogu pomoći tako što ću joj kad dođe nešto skuhati, skuham i mojoj majci. Volim kuhati. Kod mene je uvijek kao u ašćinici, uvijek je skuhano pet-šest jela, uvijek su tu i baklava i tulumba, pošto moj muž voli samo zalivene kolače, pravi je Bosanac. Uglavnom sam kući. Slobodno vrijeme mi je znači ispunjeno kuhanjem, čitanjem i sviranjem. Također se družim s našim ljudima. Ovdje možete upoznati puno svijeta. Pošto sam znala jezik kad sam došla, jedno vrijeme sam radila kao prevodilac, međutim samo na poziv, to nije bilo stalno zaposlenje, ali upoznala sam puno ljudi. Međutim, steknete samo par prijatelja. Kad sam izašla iz Sarajeva, sjećam se da sam toliko bila otrovana i razočarana i nikakva i tužna i mislila sam da više nikad neću naći prijatelja. Sve svoje sam tamo ostavila, i roditelje i sinov grob i prijatelje i nekako sam s nepovjerenjem prilazila ljudima. Na Šolti sam upoznala krasne ljude, rekli su da će doći na Ivanino vjenčanje. Kad smo došli u Kanadu, također smo bili nepovjerljivi u početku, ne znaš nikoga, međutim vremenom upoznaš ljude, ne treba ti u životu puno prijatelja. Družimo se s dvije familije i to su jako lijepa prijateljstva. Ovo je zemlja gdje imamo sve, ali isto tako puno radimo. Također pišem.
RSE: Pišete poeziju, je li tako?
PERIJA: Da, pišem malo poeziju. Ne znam da li je dobra, ali ja to pišem za svoju dušu. Nisam spomenula nešto što je sastavni dio mog života otkako je moj Rade poginuo. Nastojim da svake godine uradim dobro djelo nekome kao uspomenu na mog sina. Prve godine sam, pošto nas ima tu dosta iz Bosne, sakupila novac da se napravi spomenik osobi koju nisam poznavala, Ljiljani …, koja je bila likovna umjetnica, koja je voljela Bosnu. Čula sam da ju je voljela isto kao što je ja volim. Sakupila sam novac za spomenik njoj, a ostatak sam poslala njenoj snahi i unuci u Sarajevo. Naredne godine sam pisala o nastavnici engleskog mog sina u jednom američkom časopisu „Readers Digest“ i osvojila prvu nagradu. Za mene je bila nagrada što se to uopće odštampalo. Njen rad je poslije toga priznat, a do tad ju nije priznao ni cijenio dvadeset i pet godina, žena je bila već pred penziju. Cijelo vrijeme nastojim da pomažem i djecu u Domu za siročad „Egipat“. Razred mog sina svake godine za Božić i Uskrs pošalje novce gore na Bjelave. I nastojaću da pomognem, uvijek koliko mogu. A želja mi je, za koju ne znam da li će se ikad ostvariti, da usvojim jedno dijete, bilo iz „Ljubice Ivezić“, bilo iz Doma „Egipat“. Da li će se to ostvariti, ne znam, ali čovjek mora da ima nadu i želju i to ga tako drži.
PERIJA: Ja uvijek pijem našu sarajevsku kafu. Nije ona tucana, ali je samljevena u mlinu. Dosta svijeta se preorijentisalo na ove automate i na talijanski espreso, međutim ja volim da popijem espreso kad izađem u kafić, a kod kuće se uvijek pije turska kafa, uz kocke šećera. Tu je ostalo ono naše sarajevsko.
RSE: Ima li tamo dovoljno onih vrsta kafa koje zadovoljavaju ukuse kakve smo mi nekada imali?
PERIJA: Ima svih vrsta kafa, jer je nas dosta došlo, naš se svijet odmah snašao, otvorile su se radnje, tako da ima apsolutno svega.
RSE: Radnje sa proizvodima sa Balkana?
PERIJA: Da. Sestra mi je u Connectticutu i kaže da tamo nemaju takve radnje. Ovdje kod nas ih ima, jer je nas u ovaj grad došlo oko dvadeset hiljada.
RSE: U Vaterlo?
PERIJA: Da, Vaterlo i Kičner su dva grada koja su spojena kao Slavonski i Bosanski Brod. Imaju ukupno oko tristo hiljada stanovnika, kao Sarajevo u malom. Kad idete subotom na pijacu, čuje se više naš jezik nego engleski. Kanađani nemaju naviku da idu subotom na pijacu. Mi idemo na pijacu da se družimo, da se vidimo.
RSE: Kako izgledaju pijace u vašem gradu?
PERIJA: Imaju dvije, Kičner ima svoju zatvorenu pijacu, a Vaterlo ima i otvorenu i zatvorenu, tu je sve domaće, vez pesticida. Ja tamo volim odvesti mamu, da malo izađe na zrak, da prošeta. Baš je kao naše Markale, onako isto, podsjeća me. Ja uvijek ovdje u svemu pokušavam da vidim nešto naše, a može se naći ako tražite.
RSE: Da li to kanadsko voće i povrće koje nalazite na pijaci ima onaj miris onog neretvanskog, onog hercegovačkog koje smo mi nekad kupovali u Sarajevu?
PERIJA: Pa baš i nema. Ali što god spremam, spremam po našem. Kad smo izašli iz Sarajevo, jedno vrijeme smo bili na Šolti, gdje smo se naučili na maslinovo ulje. Ovdje inače ima svega, imaju i zaleđeni ćevapčići, imaju i somuni, tako da imamo i „deset u pola“. Kažem, može se napraviti ambijent, odnosno dio Sarajeva ovdje, dio Bosne, a pogotovo kod mene u kući. Kod mene u kući se ne govori ni riječ engleskog. Kad uđete kod mene u kuću, to je samo Bosna. Ja sam išla u tehničku školu, međutim htjela sam studirati arapski i engleski, tako da znam i malo arapskog i malo engleskog. Na jednoj strani u kući imam natpis iz Kurana, sa blagoslovom kuće, sa imenima djece, a na drugoj strani su križ i osušena maslinova grančica sa Šolte. To je ambijent i ugođaj koji mi sebi napravimo. Kad smo kupili kuću prije tri godine, onda smo dom napravili tako što smo jednu cijelu dnevnu sobu napravili kao Bosnu. Kad sin ide na tenis uvijek nosi „Željin“ dres, pošto mi nismo navijali za „Sarajevo“ nego za „Želju“. Djed mi je bio željezničar, tako da je i tata navijao za „Želju“. Ali išli smo u ćevabdžinicu kod Haseta.
RSE: Ide se tamo gdje su bolji ćevapi. Jeste li skoro bili u Sarajevu?
PERIJA: Zadnji put sam bila kad sam išla po mamu, to je bilo prije tri godine. Tata je bio puno i dugo bolestan, mama ga je cijelo vrijeme pazila. Željeli smo da dovedemo obadvoje, jer smo mi ovdje već devet godina, međutim tata je možda mogao doći fizički, ali volio je Bosnu i rekao: „Ja sam ovdje rođen, ja ću ovdje i umrijeti“ i nije htio ni da dođe u posjetu. I kad je tata umro u maju 2000. godine, onda smo seka i ja doveli mamu da malo bude ovdje, malo u Americi, da malo promijeni, jer je bila umorna od konstantne njege, danju-noću, i da vidi kako joj se ovdje sviđa. Međutim, nije bilo razloga da joj se ne sviđa, jer smo mi tu i tu je unučad, tamo u Sarajevu su samo grobovi. Tako da nam je mama dala zeleno svjetlo da joj počnemo sređivati papire. Tako da je to sređeno i zadnji put kad sam bila u Sarajevu, to je bilo kad sam išla po mamu da je dovedem.
RSE: Je li se majka u međuvremenu snašla, naučila nešto jezika?
PERIJA: Mama je bila jedno vrijeme kod nas, međutim ovdje ima penzionerskih zgrada, gdje žive penzioneri sami u malim garsonijerama. Predala sam molbu i mama je dobila sobu u jednoj od tih zgrada, u naselju „Slavonija selo“. Pola stanovnika te zgrade su iz Hrvatske i iz Bosne. Imaju i satelitski program. Tako da ona uopšte nema potrebe da uči engleski, niti uči, a s druge strane ovaj moj mlađi sin, Dario, poboljšao je bosanski, pošto je mama bila učiteljica. Čita dobro, ne piše baš najbolje, ali govori odlično za ovdje ove uslove.
RSE: Znači uzajamna korist.
PERIJA: Da, uzajamna korist. Mama je prezadovoljna. Nije još išla kod seke, ali seka je dolazila ovamo.
RSE: Kako to da se to naselje zove „Slavonija selo“?
PERIJA: Zato što je neka naša gospođa iz Slavonije učestvovala u izgradnji tog naselja prije deset godina i nastojala je da se tu smjeste naši ljudi dok ne požele da kupe kuću ili da idu dalje. Ta penzionerska zgrada je u sredini tog naselja, tako da se mama non-stop druži. Predlagala sam joj da ide da uči engleski, imaju besplatni kursevi svako jutro ili veče, ali mama kaže da joj ne treba. Inače je bila učiteljica i dobro zna njemački, a ovaj grad se prije zvao Berlin, tako da ima dosta stanovnika koji govore njemački. Na pijaci se čuje ili naš ili njemački jezik, engleski jako rijetko.
RSE: Tako da ustvari baki Sarajevo toliko ne nedostaje.
PERIJA: Ne nedostaje joj, jer je tamo bila usamljena. Imala je dvije sestre, ali jedna je umrla ovog ljeta, a mlađa je još tamo kod „Velepekare“. Međutim, mama je bila opsjednu time da ide na grobove, na groblja i nekako sam je istrgla iz te depresije i dovela ovamo, zbog čega mi je toliko drago. Brinula sam se, kad je led, kako će izaći da kupi kruh i mlijeko i tako dalje. A ovako ovdje ima sve. Ja je posjetim svaki dan, donesem joj ručak, ona se druži, djeca je obiđu, tako da je zadovoljna.
RSE: Tako ste lijepo oslikali život u Vaterlou, život svoje majke, okruženje u kojem ste, vaš dom. Moram da kažem našim slušaocima da ćete vi 10. marta ove godine dobiti jednu nagradu od nevladine organizacije koja se zove „Focus for Ethnic Woman“ (približan prevod je Fokus na useljeničke žene). To je organizacija čija je orijentacija pomaganje ženama imigrantima da nađu zaposlenje, zapravo brine se o tim ženama uopšte na njihovom putu za uključivanje u kanadsko društvo. Kako je uopšte došlo do toga da ove godine laureat budete vi?
PERIJA: Ne znam, vjerujte. Kada dođete, prvo učite jezik. Ja sam jezik znala dosta dobro. Onda je bilo pitanje – šta dalje? Obzirom da sam završila mašinstvo i pedagošku grupu predmeta, predavala sam u Bosanskom Brodu deset godina kao nastavnik u srednjoj školi. Međutim, ovdje to nije bilo moguće. Da se bavim čistim mašinstvom, trebalo mi je znanje rada na kompjuteru, jer mi smo crtali na papirima. U ratu smo doživjeli tragediju, izgubili smo srednjeg sina, puno sam plakala kad smo izašli iz Sarajeva, i gledanje u sam ekran je bilo nemoguće. Mogla sam polagati za pomoćnog nastavnika, ali me sama ta graja, ta buka u školi nekako iritirala, i onda sam si rekla – idem na „Focus“ da malo s njima porazgovaram, jer oni vam pomognu da sebe pronađete. Moja Ivana, starija curica, mi kaže: „Vi ste, mama, žrtvovana generacija“. Međutim, ja to tako ne osjećam, zato što smo došli zbog njih, zbog njihove budućnosti, dakle zbog ovo dvoje žive djece. Onda sam otišla u „Focus“ i našla jednu krasnu ženu za savjetnika. Oni vam pomognu da sebe nađete, pomognu vam da završite što želite da napravite dobar rezime i da nađete posao i onda vas prate da vide za par mjeseci ili godinu-dvije gdje ste. A ove godine, izgleda, koliko sam ja razumjela, kad me zvala direktorica „Focusa“, tražili su nekoga iz oblasti umjetnosti. E sad, ovo što sam ja završila u Sarajevu i u Kanadi nema veze sa umjetnošću. U Sarajevu sam završila mašinstvo, a ovdje sam završila kurs za rad u staračkom domu, u čemu mi je pomogao „Focus“. Ja sad da imam sedamnaest ili osamnaest godina i da biram šta bih htjela da radim, izabrala bih to polje u zdravstvu, jer me oplemenjuje rad sa starim ljudima. Kad sam završavala kurs prije pet godina, pomišljala sam – ima li neko tamo u Sarajevu ko će pomoći mojima mami i tati. To me je vodilo, kurs sam završila uspješno. Ja ih hranim, kupam, budem s njima, radim noćnu smjenu tako da sam uglavnom noću s onima koji ne mogu da spavaju, razgovaram s njima…
RSE: To je neka vrsta medicinsko-socijalnog rada.
PERIJA: Jeste. Dakle, prvo mašinstvo i pedagoška, pa rad sa starim ljudima, dakle prvo rad s djecom pa rad sa starcima. Taj rad me tako opušta, jer nekako osjećam da radim nešto što je humano, da pomažem nekome. I tu sam našla sebe. Ali uz sve to, igrom slučaja ja sam završila, usporedo s mašinskom školom, i muzičku školu. Naš sin Rade je poginuo na kraju rata, u svojoj devetoj godini života. Sticajem okolnosti, par mjeseci prije njegove smrti, u septembru 1994. godine, muž Ivan je bio ranjen. Bio je pripadnik Armije BiH od prvog dana, izgubio je lijevo oko. Na Očnoj klinici u Sarajevu je imao dvije operacije, međutim na kraju su rekli da ne mogu više ništa učiniti i da bi se tkivo obnovilo da mora da izađe. UNHCR je rekao da će obezbijediti njegov odlazak u Švicarsku. Doktor na Očnoj klinici je i meni tada rekao: „Pa i ti si ženo umorna“. Cijelo vrijeme rata nisam dozvoljavala djeci da izlaze, uvijek sam ih ja snabdijevala, obilazila mamu, nabavljala kruh, odlazila u Karitas, stajala u redovima za vodu. Djeca nisu izlazila. Ali eto, desilo se da je Rade poginuo od neeksplodirane mine. Onda mi je taj doktor rekao da izađem i ja da se malo odmorim. Međutim, u međuvremenu mali je poginuo, ali mi nismo odustali od te ideje da se muž dalje liječi i izašli smo u oktobru 1994. godine, ispod piste, ali u organizovanoj koloni, za Split. Kad smo došli tamo, nije bilo sredstava za Švicarsku i onda su rekli da može na „Rebro“ u Zagreb. Muž je tamo imao dvije operacije i to sad dosta dobro izgleda, međutim teško mu je, ipak je invalid. Kad se desilo sve to što se desilo, ja sam zaboravila na svoju harmoniku i na svoje instrumente. Do tad sam sakupljala instrumente i svirala sam sve što mi padne pod ruku. Moj deda je vodio tamburaški orkestar u Kaknju – tata mi je iz Kaknja, a mama je Hercegovka, našli su se na studiju u Sarajevu i vjenčali – tako da sam ja dobila tu neku muzičku žicu. I tata je svirao i djed je svirao. Svirala sam od prima, gitare, saza, šargije, frulica, svih instrumenata, ali sam završila harmoniku. Tad smo živjeli u Hrasnici, gdje je bila oformljena niža muzička škola, koju sam pohađala šest godina. Ti neki osnovi su ostali. Ali ja sam cijeli život svirala. Predavala sam u Brodu tehničko crtanje, mašinske elemente i sve te mašinske predmete, a svi su mislili da predajem muzičko, jer sam vodila hor, jer sam djecu vodila u galerije, svi su mislili da sam puno povezana sa umjetnošću, što i jesam, jer je muzika moj hobi koji mi je igrom slučaja ovdje sada pomogao da „ozdravim“. Ivana, kćer naša, učila je klasičnu gitaru i jedino što je iznijela iz Sarajeva od instrumenata je gitara, međutim vrat te gitare je pukao kada smo prolazili ispod tunela. Nastojali smo da u Splitu uzima časove gitare, ali to je bilo nemoguće jer nismo imali sredstava dok smo bili na Šolti. Jedini način je bio da ja dajem časove matematike na otoku, što sam i radila, ljudi su mi plaćali maslinovim uljem, a ja sam onda u Splitu to maslinovo ulje davala nastavniku gitare. Razmišljali smo da možda ostanemo na Šolti, ali čujete kako govorim, ja nemam hrvatski naglasak, nemam domovnicu, mi smo rođeni u Bosni i ostajemo Bosanci. Da se dobije posao u školi, na Šolti, to je bilo nemoguće zbog mog naglaska. Muž je bio invalid, ja sa dvoje djece, nismo imali primanja. Pokušali smo dobiti posao u Trogiru. Da smo ga dobili, ostali bismo. Radilo se o radu s djecom. Dobili bi kuću i još djece da odgajamo, ratne siročadi, međutim nismo imali domovnice i nismo prošli. To je bio jedini razlog. Bili smo puno revoltirani, jer smo osjećali da ne pripadamo tom narodu, odnosno da pripadamo, ali i da ne pripadamo jer smo iz Bosne. Onda sam rekla – idemo u treće zemlje, bilo gdje, mi ćemo sebi Bosnu napraviti tamo gdje budemo živjeli. Ivana je i dalje svirala gitaru. Oni su nam rekli – vi ste izbjeglice, vama treba samo kruh i mlijeko, šta će vama gitara, šta će vama umjetnost i muzika. Ovdje je završila svih deset razreda i sada završava pedagošku akademiju, završila je i likovnu akademiju, ali je gitara ostala ljubav njenog života, zbog čega mi je strašno drago. Ta umjetnost kroz nju ostaje, provlači se od mog djeda koji je svirao prim, preko mog tate koji je svirao gitaru i trubu, mene koja sam svirala sve te instrumente, do Ivane. Ali da se opet vratim na harmoniku i na „Fokus“. Ja sam mislila da nakon smrti sina više nikad neću uzeti harmoniku u ruke. Kad smo ovdje došli, jedna djevojka je čula da ja nemam harmoniku i poklonila mi je. Gledala sam u nju, prekrasnu, kao labud bijelu i razmišljala sam da li je grijeh nakon smrti djeteta i svega što smo prošli da je opet uzmem u ruke. Ali svirajući je, osjećala sam da se na neki način liječim, a i da liječim ljude oko sebe. Mene je moj tata učio da sviram sevdalinke, a u orkestru u kojem sam svirala su svirali klasične stvari, tako da mogu svirati svašta. Osjećala sam da se i ljudi oko mene bolje osjećaju kad im sviram. Onda sam počela, uz ovo što radim, i da sviram. Naravno volonterski. Ovdje u Kanadi je volontiranje popularno. Znači svirate bez nadoknade. Ali meni to nije bitno, jer imam posao, imam nešto od čega mogu živjeti, od ovoga što radim u domu. Tako da sam počela da volontiram. Tad se tek bila osnovala bosanska škola, gdje sam djecu učila muziku. Onda ima dopunska jezička hrvatska škola, gdje sam također učila muziku. Ni u jednoj ni u drugoj se nisam zadržala dugo, zato što je bosanska vremenom prerasla u muslimansku dopunsku školu, a ja sam uvijek sa sobom vodila Darija i on više nije mogao tu da bude. A u hrvatskoj školi se nije osjećao dobrodošao zbog našeg naglaska. Jezik je mnogo više naučio od moje mame, a ni u kući se ne govori engleski. Počela sam da volontiram u hrvatskoj crkvi, u početku sam svake nedjelje svirala orgulje. Uzela sam par sati da naučim. Sve što vidim, pokušam da sviram, tako da sam naučila da sviram orgulje. Sad sviram nešto rjeđe – ima i drugih, mlađih, koji sviraju – pošto u staračkom domu radim puno radno vrijeme. Počela sam da radim i u jednom muzičkom programu. I to je bilo kao volontiranje, jako malo plaćeno. Program se zvao „Muzika i pokreti“, namijenjen za jako malu djecu. Pozvala me jedna kolegica, Kanađanka, da učestvujem kao muzički asistent. Ona je vodila program, a ja sam svirala. Radilo se o djeci od recimo pola godine do pet. Djeca su uživala, ja sam uživala. Svaki utorak i četvrtak dijete bi došlo s mamom. Note smo učili po duginim bojama. I sad kad sretnem neke od te djece u osnovnoj školi, pjesme koje smo radili i dalje znaju. Ja ne znam zašto ću dobiti nagradu, možda zbog svega ovoga što vam govorim. U svom staračkom domu radim noću, ali svaki petak tim starim ljudima također sviram, za svoju dušu i za njihovu dušu, šta god oni žele. Tu ima dosta bakica i deda koji su emigranti, a ja mogu da sviram i kazačok i talijanske i španjolske i njemačke polke. Prvi dio sviram sama, a onda im podijelim udaraljke ili neke druge male instrumente i oni sviraju sa mnom i stvarno uživaju. Mislim da stvarno uživaju. Nekad sviram i crkvene pjesme. To mi je nekako najdraže sad što radim. Radim noću, odradim svoj posao, ali ovo volontiranje mi je još draže.
RSE: Imate li vi uopšte slobodnog vremena?
PERIJA: Meni je porodica na prvom mjestu. Kćer završava pedagošku akademiju sada u aprilu, udaje se za Kanađanina u oktobru, tako da nastojim da njoj pomognem koliko mogu. Kao majka joj mogu pomoći tako što ću joj kad dođe nešto skuhati, skuham i mojoj majci. Volim kuhati. Kod mene je uvijek kao u ašćinici, uvijek je skuhano pet-šest jela, uvijek su tu i baklava i tulumba, pošto moj muž voli samo zalivene kolače, pravi je Bosanac. Uglavnom sam kući. Slobodno vrijeme mi je znači ispunjeno kuhanjem, čitanjem i sviranjem. Također se družim s našim ljudima. Ovdje možete upoznati puno svijeta. Pošto sam znala jezik kad sam došla, jedno vrijeme sam radila kao prevodilac, međutim samo na poziv, to nije bilo stalno zaposlenje, ali upoznala sam puno ljudi. Međutim, steknete samo par prijatelja. Kad sam izašla iz Sarajeva, sjećam se da sam toliko bila otrovana i razočarana i nikakva i tužna i mislila sam da više nikad neću naći prijatelja. Sve svoje sam tamo ostavila, i roditelje i sinov grob i prijatelje i nekako sam s nepovjerenjem prilazila ljudima. Na Šolti sam upoznala krasne ljude, rekli su da će doći na Ivanino vjenčanje. Kad smo došli u Kanadu, također smo bili nepovjerljivi u početku, ne znaš nikoga, međutim vremenom upoznaš ljude, ne treba ti u životu puno prijatelja. Družimo se s dvije familije i to su jako lijepa prijateljstva. Ovo je zemlja gdje imamo sve, ali isto tako puno radimo. Također pišem.
RSE: Pišete poeziju, je li tako?
PERIJA: Da, pišem malo poeziju. Ne znam da li je dobra, ali ja to pišem za svoju dušu. Nisam spomenula nešto što je sastavni dio mog života otkako je moj Rade poginuo. Nastojim da svake godine uradim dobro djelo nekome kao uspomenu na mog sina. Prve godine sam, pošto nas ima tu dosta iz Bosne, sakupila novac da se napravi spomenik osobi koju nisam poznavala, Ljiljani …, koja je bila likovna umjetnica, koja je voljela Bosnu. Čula sam da ju je voljela isto kao što je ja volim. Sakupila sam novac za spomenik njoj, a ostatak sam poslala njenoj snahi i unuci u Sarajevo. Naredne godine sam pisala o nastavnici engleskog mog sina u jednom američkom časopisu „Readers Digest“ i osvojila prvu nagradu. Za mene je bila nagrada što se to uopće odštampalo. Njen rad je poslije toga priznat, a do tad ju nije priznao ni cijenio dvadeset i pet godina, žena je bila već pred penziju. Cijelo vrijeme nastojim da pomažem i djecu u Domu za siročad „Egipat“. Razred mog sina svake godine za Božić i Uskrs pošalje novce gore na Bjelave. I nastojaću da pomognem, uvijek koliko mogu. A želja mi je, za koju ne znam da li će se ikad ostvariti, da usvojim jedno dijete, bilo iz „Ljubice Ivezić“, bilo iz Doma „Egipat“. Da li će se to ostvariti, ne znam, ali čovjek mora da ima nadu i želju i to ga tako drži.