Istinom u budućnost

Saradnja: Enis ZEBIĆ

Ljudi koji su jedini druge pre desetak godina vrebali preko nišana oružja, sada smatraju da upravo oni mogu reći pravu istinu o tim ratovima i da će u tome uspeti ukoliko iz svojih razgovora budu isključili političare koji su ih, kako sada osećaju, i gurnuli u taj besmisleni sukob. No sama mogućnost da pripadnici zaraćenih strana kroz međusobni dijalog pokušaju rešiti nagomilane nesporazume, tema je o kojoj govore bivši pripadnici različitih vojski sa prostora nekadašnje Jugoslavije: predsednik Hrvatske udruge razvojačenih branitelja Domovinskog rata Vladimir Gojanović, predsednik Izvršnog odbora Udruženja boraca ratova 1990. godine iz Republike Srbije Dobrivoje Radošević, Radan Nikolić, čelnik Udruženja boraca ratova od 1990. godine Crne Gore, predsednik Boračke organizacije Republike Srpske Savo Cvjetinović, Mehmed Fočić, prvi čovek Saveza demobiliziranih boraca Odbrambenooslobodilačkog rata 1992-1995 Federacije Bosne i Hercegovine.

No, pre nego što učesnici u ratovima progovore o različitim dilemama koje otvara njihov pokušaja da rasvetle događaje iz vremena devedesetih, da se podsetimo kako je projekat „Istinom u budućnost“ dočekan u samoj Hrvatskoj, gde se ta ideja i začela.

Inicijativa šibenske Hrvatske udruge razvojačenih branitelja Domovinskog rata o suradnji sa udrugama iz Bosne i Hercegovine, odnosno Srbije i Crne Gore, u hrvatskoj javnosti je imala odjeka. Negativna ocjena njihovih planova stigla je od HVIDRA-e, Udruge ratnih vojnih invalidna Domovinskog rata. Tradicionalno bliska Hrvatskoj demokratskoj zajednici, Udruga je na novinarsko pitanje kazala kako se zna tko je koga napao i da su Hrvati branili svoju domovinu, a da nisu ratovali u Sarajevu i Beogradu. Ideja o bratimljenju sa Srbijom je suluda, osjenjuju u HVIDRA-i, ali ako se u to već ide, prvi korak neka bude srpsko priznanje gdje su tijela preostalih tisuću dvjesto nestalih hrvatskih branitelja i civila. Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava ocjenjuje inicijativu Šibenčana početkom pluralizma među hrvatskim braniteljima. Pozitivna ocjena inicijative Šibenčana dolazi iz pera kolumnista riječkog „Novog lista“ Drage Pilsela. On posebno pozdravlja njihovu želju da senzibiliziraju javnost za otkrivanje istine o ratu da se on ne ponovi, da se zločini individualiziraju, a da se svi borci napokon okrenu pozitivnim temama i da počne dijalog. Pilsel upozorava i na posebne okolnosti u kojima kreće njihova inicijativa:

„U vremenu u kojem je borba za profit postala isključivo mjerilo uspješnosti, malen je broj onih koji se između borbe za pojedinačno i opće dobro, odlučuju za ovo drugo. Ali spomenuti branitelji vjeruju da se osobnim angažmanom mogu mijenjati okolnosti. Neka ti hrabri ljudi ne odustanu. Oni možda jesu manjina, ali ponekad neke manjine znaju osvjetlati obraz naciji“, zaključuje Drago Pilsel.

* * * * *

RSE: Bez obzira što su već savladane neke prepreke i uspostavljeni prvi kontakti između hrvatskih, srpskih, bošnjačkih i crnogorskih ratnika, još uvek nad ovim posve neobičnim projektom lebdi dilema javnosti: čemu uopšte saradnja onih koji su učestvovali u ratovima i šta se tim projektom uopšte želi postići?

GOJANOVIĆ: Svi smo mi sudjelovali u ovom ratu, svi smo mi u biti riskirali svoje živote i izgubili jedan dio svoje duše sa poginulima na ovim prostorima. Naše borilačke organizacije žele raščistiti između sebe sve ono što je upitno, sve ono što je sakriveno pod velom tajne i što političari koriste da bi manipulirali javnošću i sa našim narodima. Jedan od osnovnih preduvjeta za otkrivanje istine je upravo to da budemo svi skupa oslobođeni od političkih utjecaja. Smatram da je jedna od osnovnih postavki ovog projekta koji smo mi pokrenuli zajedno sa ostalim organizacijama, da prvo raščistimo kod sebe, dakle u svojoj savjesti, sve ono što je sakriveno, što se ne spominje, a upravo sa ciljem da na taj način riješimo našu budućnost u jednom smjeru boljitka.

RADOŠEVIĆ: Sigurno da je korisno da se vidimo, da se družimo, da se upoznamo kao ljudi. Teško da ćemo mi doći do neke kvalitetne istine na ovim prostorima, teško ćemo uopće doći do nekih parametara na kojima bi mogli da gradimo neku budućnost, ali ćemo sigurno učiniti sve da pokušamo da je pronađemo. Akcenat treba staviti na budućnost. Mislim da smo puno više u obavezi prema pokolenjima koja dolaze nego prema našim precima, pa iz tog ugla mi ćemo učiniti sve ne bi li učestvovali u toj akciji. Prvenstveno nam je cilj da se to više među nama nikad ne desi. Pa i ako se ponovo desi, bar da se poznajemo, bar da se čujemo, pa da se mi dogovorimo da li su takve razlike među nama nepremostive da opet pucamo jedni na druge ili je to onaj poznati balkanski PP sindrom, to jest politika i propaganda koja nas je uterala u sve ovo, odakle smo svi izašli sa teškim ožiljcima i gde niko nije zadovoljan ni ishodom rata, ni današnjim životom.

RSE: Šta uopšte nameravaju ovim projektom da postignu dojučerašnji borci?

NIKOLIĆ: Cilj zajedničkih aktivnosti boračkih organizacija iz država koje su do skora međusobno ratovale je da kroz prezentaciju pune istine u proteklim ratnim dešavanjima doprinesemo međusobnom pomirenju boraca, naroda i država nastalih ratnim raspadom bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. U proteklim ratnim dešavanjima smo svi izgubili i to žestoko izgubili i zbog naše djece i zbog prirodne upućenosti jednih na druge smo dužni da ne dozvolimo i da učinimo sve da ne bude opet ratova za neko vrijeme.

FOČIĆ: Svrha je uspostava dijaloga i kontakta. Ako se vrši dijalog na razini politike i na razini privrede, zašto se to ne bi vršilo i na razini onih koji su bili okrenuti puškama ili licem u lice jedan protiv drugog. Obični ljudi su ti koji se najviše kreću, koji najviše komuniciraju i kojima dijalog, saradnja i pomirenje najviše trebaju.

RSE: Mada su ratovi na prostoru bivše Jugoslavije okončani pre više godina, predstavnici zaraćenih strana, a pre svega obični vojnici koji su bili u rovovima, nikada se do sada nisu sretali na ovaj način. Stoga će verovatno mnogima koji su imali prilike da osete brutalnost tog sukoba, biti posve neobičan prizor bivših protivnika koji mirno sede i nastoje da civilizovano pretresaju pitanja rata. Bivši dobrovoljac iz Srbije koji je prošao brojna ratišta Hrvatske Vladimir Radošević i nekadašnji pripadnik 4. splitske brigade Vladimir Gojanović:

RADOŠEVIĆ: Mislim da to nije ništa neuobičajeno. Neuobičajeno je to što smo mi došli baš sami, bez ikakvih medijatora sa strane, bez ikoga. To je ono što je onako malo simpatično u toj akciji, što nas tera da je podržavamo. Mislim da smo svi iskreni u želji da nešto uradimo.

GOJANOVIĆ: Mnogima će sigurno biti čudno što danas zajedno sjede borci sa suprotnih strana koje su do jučer bile u sukobu. Međutim, upravo to razotkriva da su svi borci, bez obzira na to koju uniformu nose, ponosni na ono što su napravili u tom ratu, ponosni su zato što su riskirali svoje živote za jednu, možemo reći, uzvišenu stvar.

RSE: Bivši borci sa različitih strana već su imali prike da se sretnu jednom u Sarajevu u okviru projekta „Istinom u budućnost“. Kakav je uopšte osećaj sedeti sa onima koje su nosili uniformu suprotstavljene vojske, uz nastojanje da se u jednom otvorenom razgovoru, preispita uloga vlastite strane u tom ratnom sukobu. Radan Nikolić je kao pripadnik JNA bio u haubičkom divizionu na dubrovačko-hercegovačkom ratištu, dok je Vladimir Gojanović bio pripadnik motorizovane, gardijske brigade Hrvatske vojske:

NIKOLIĆ: Vidio sam da je mnogo teško iskreno učestvovati u tom projektu, da to zahtjeva mnogo samoodricanja i mnogo samokritike, a to je čovjeku najteže, dakle da kritikuje samog sebe. Što se tiče tog odnosa, toga da smo međusobno ratovali, kao da se jednostavno rat nije desio. Ali je s druge strane bio mnogo mučan utisak zbog toga što smo svi zajedno u tome učestvovali, jer se vidjelo da je zaista rezultat porazan.

GOJANOVIĆ: Jedna od javnih slika koja se protežirala u medijima je da su borci uglavnom, više-manje sluđeni samim sobom, samim tim ratom, da su svi više-manje pod nekim posttraumatskim stresom i da se s tim ljudima jako teško može komunicirati, a kamoli nešto raditi. Međutim, u osnovi ljudi koji vode udruge, danas su spremni da u ime svojih boraca sjednu za sto sa suprotnom stranom i da razotkrivaju između sebe tu istinu, možemo čak reći i bez nekih određenih emocija, na jedan hladan način, na jedan razuman način.

RSE: I mogu li uopšte nakon jednog krvavog rata koji će pre svega biti upamćen po zločinima, stradanju civila i masovnim egzodusu civlinog stanovništva, bivši pripadnici različitih vojnih formacija doći do neke zajedničke istine, koja neće biti određena hrvatskim, bošnjačkim ili srpskim predznakom?

FOČIĆ: Istina je jedna, ne može biti pet istina. Mi ne možemo istinu prikazati ovako ili onako. Postoji više uglova i više očiju koje gledaju na određene stvari iz različitih aspekata, uglova, fizičkih i metafizičkih, ali istina je jedna. E sad, neko vidi sto metara, neko ne vidi dalje od pedeset.

CVJETINOVIĆ: Nisam siguran da li ćemo mi ovim razgovorima doći do jedne istine ili ćemo ostati svi na svojim pozicijama i sačekati neko drugo vrijeme, kada ipak može biti samo jedna istina, kada će ta istina izaći na vidjelo. U ovom trenutku svako ima svoju verziju i ima svoju priču o onome što se dešavalo na prostorima bivše Jugoslavije. U svakom slučaju vrijedi pokušati. Vremena je prošlo dosta i mislim da možemo početi razgovarati o tome.

RSE: Kada krenu sa rasvetljavanjem onoga što se zbivalo tokom devedesetih, bivši učesnici u sukobu najpre će se sudariti sa pitanjem –
zašto je taj rat uopšte i počeo? Koliko god će tek u drugoj fazi ovog projekta biti uključeni istoričari, psiholozi, politikolozi ili ekonomisti, koji će pomoći u razumevenju krajnje složenih društvenih i političkih okolnosti koje su širom otvorile vrata sukoba, i sami borci će iz svog ugla pokušati do dođu do onoga što je dovelo krvoprolića. Gde sam koren rat vide Vladimir Gojanović i Radan Nikolić:

GOJANOVIĆ: Ja sa svoje strane, u ime Hrvatske udruge razvojačenih branitelja slobodno mogu reći da su uzroci ratova raznovrsne prirode, međutim ne onakvi kako se to u javnosti protežira – da je u narodu došlo do povišenja govora mržnje, do povišenja mržnje prema drugoj vjeroispovijesti ili drugoj nacionalnosti. Smatram da to apsolutno nisu osnovni razlozi, već su razlozi ekonomske prirode, upravo u interesu političara da raspodjeljuju sa geografskim područjima sa čistim etičkim sadržajem stanovništva, kako bi lakše došli do materijalnih dobara. Zbog toga smatram da je rat između Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije izrazito dogovoren od strane političara. To je bio rat ustvari isključivo samo za novac, a sirotinja koja je išla u rat, možemo reći da je najveća isključiva žrtva tog rata.

NIKOLIĆ: U svakom slučaju dio odgovornosti za ratni rasplet krize pripada međunarodnoj zajednici, zatim političkim liderima, odnosno bivšim predsjednicima republika bivše SFRJ, a onda svakako i određenim političkim grupacijama, vjerskim organizacijama i naravno pojedincima.

FOČIĆ: Prije svega ja mislim da je rat na prostoru bivše Jugoslavije počeo po diktatu sa strane, jer bivša Jugoslavija je bila država koja mnogima nije štimala takva kava jeste. I najjače oruđe u rukama tih manipulatora sa strane su bili Srbi koji su bili najmnogoljudniji narod i kojima je bilo najlakše probuditi nacionalizam.

RADOŠEVIĆ: Krivica se ne svaljuje isključivo na nas. Svi smo konstatovali da su žrtve bile na svim stranama, da su zločini bili na svim stranama, da apsolutno svaku žrtvu treba priznati i treba joj se pokloniti, svaki zločin treba osuditi i svaki zločinac treba da odgovara. Ne kvantifikujemo količinu zločinaca, niti se bavimo nekim srazmerama i nekim proporcijama da bi to ublažili kao što je nekada bilo. Ne smatramo uopšte ni mi iz Srbije da smo mi bili anđeli, da smo sveci, svakako da imamo svoj deo odgovornosti vrlo veliki, kao i svi ostali. I ako budemo išli na to da kvantifikujemo zločine i žrtve, onda nećemo ništa uraditi.

RSE: Kako uzroke rata objašnjavaju učesnici u projektu „Istinom u budućnost“ -- nekadašnji komandat posebnih jedinica MUP-a Republike Srpske Savo Cvjetinović i bivši pomoćnik komandanta za moral i politička pitanja jedne divizije kopnene vojske Armije Bosne i Hercegovine Mehmed Fočić:

CVJETINOVIĆ: Svakako je činjenica da je raspad Jugoslavije, osamostaljenje republika, počevši od Slovenije pa nadalje, uticao na početak tog rata.

FOČIĆ: Jeste, ali treba postaviti pitanje ko je doveo do toga da se republike počnu izdvajati? Onaj ko je htio da bude pop svim republikama, da bude car, paša ili kako ga već hoćete nazvati. Srbija je pokušavala da nameće, mimo volje drugih članica federacije, svoju volju i došlo se u fazu u koju se došlo.

CVJETINOVIĆ: Ono što je za nas posebno bitno kad govorimo o ratu u Bosni i Hercegovini, uzrok tome mi vidimo u referendumu za osamostaljenje Bosne i Hercegovine, koji je praktično učinjen bez učešća srpskog naroda, i time što je ignorisana volja jednog naroda. I time što je ignorisana volja jednog naroda mislimo da je praktično napravljen uzrok za početak ovog sukoba na prostoru Bosne i Hercegovine.

FOČIĆ: Ne može volja jednog naroda biti nametnuta volji druga dva. A ako su dva naroda za jednu stvar, nisam ni za to da se nameće njihova volja trećem narodu. Ali nigdje istorija nije zabilježila da ljudi koji su rođeni u Bosni i Hercegovini, koji su bili u svojoj državi, koji su živjeli u toj državi, kojima je deset koljena u toj državi, da budu toliki neprijatelji svoje države, kao što su to bili Srbi. Mogu tvrditi da su Srbi najveći gubitnici trenutno u Bosni i Hercegovini, samo što to oni trenutno ne mogu da skontaju.

FOČIĆ: Ja sam rekao mojim kolegama, ne dao Bog da je mene zapala ta zadaća da ja moram ubiti snajperom nečije dijete ili da ja moram silovati nečiju sestru ili nečije dijete ili nečiju majku i tako dalje. Hvala dragom Bogu što ja nisam radio to što ste vi radili. Nas su Srbi gonili da se mobilišemo. Pokolj koji su učinili arkanovci i šešeljovci i ti ljudi koji su ubačeni sa strane. Ti monstrumi koji su trenutno u Hagu su vršili mobilizaciju Bošnjaka.

RADOŠEVIĆ: Ne verujem da ćemo to prevladati. Jasno je iz svakog našeg razgovora da se najveći deo krivice pripisuje nama. Možda je to i realno kao najmnogobrojnijima u tom momentu, kao najnaoružanijima, i tako se jednostavno stvorila ta slika, ne samo na ovim prostorima, nego i u svetu, i naša strana je u vrlo podređenom položaju kad mora da se bori za te neke stavove.

RSE: U prvoj fazi projekta „Istinom u budućnost“ nekadašnji borci pokušaće pre svega da usaglase zajedničku deklaraciju koja bi dala podršku celovitosti Bosne i Hercegovine s ravnopravnošću sva tri konstitutivna naroda. Pripadnici suprotstavljenih vojnih formacija pokušaće sada istovremeno da usaglase zajednička saopštenja o etničkom čišćenju i ratnim zločinima, što je umnogome odredilo prirodu i karakter tog rata.

CVJETINOVIĆ: Da je bilo ratnih zločina, to je evidentno i mislim da ćemo se u tome složiti. E sad, pitanje je intenziteta tih ratnih zločina na jednoj, drugoj i trećoj strani, to je nešto oko čega ćemo se vjerovatno sporiti. Osjećam da će biti vrlo teška i druga pitanja, kao što je evo pitanje agresije na kojoj insistira bošnjačka strana.

FOČIĆ: Ja ne očekujem da to predstavnici boračkih udruženja javno priznaju. Oni to ne smiju priznati zbog svojih političara.

RSE: Mogu li se uopšte borci na bilo koji način saglasiti oko ovakvih krajnje osetljivih termina, koji indirektno određuju i krivnju određenih aktera u sukobu?

NIKOLIĆ: Tu se možemo složiti samo u načelima, to je najveća opasnost, da mi sad u tom projektu, poučeni primerom naših političara, kažemo – e vi ste agresori, a mi smo se samo branili. U svemu tome u tom projektu treba poći od početka, hladne glave analizirati i ne treba tu imati pretenzije da ćemo mi sad baš sve razotkriti.

GOJANOVIĆ: U tehničkom smislu sigurno da se u određenim fazama rata može odrediti tko je bio agresor, a tko ne. Međutim, smatram da su pravi agresori ovog rata upravo naši političari, a mi apsolutne žrtve. Sve što stoji iza tog rata je jedna kriminalno-gospodarska garnitura ljudi koji su iskoristili krv svojih žrtava i opljačkali sve ono što su mogli opljačkati.

RSE: I da li je u ratu u kome se raspala bivša Jugoslavije uopšte bilo pobednika?

RADOŠEVIĆ: To smo već konstatovali da smo svi izgubili. Da nismo to konstatovali, ne bi mogli ni da se družimo. Da je neko pobednik, a neko poraženi, mi sigurno ne bi mogli da sednemo i da popijemo kafu, dakle ne bi mogli da razgovaramo.

GOJANOVIĆ: U ovom ratu sigurno da nema pobjednika. U ovom ratu imate samo žrtve. Te žrtve su ljudi koji su poginuli, znači mislim i na borce i na civile, ali također i oni koji su preživjeli. Jer, strahote rata mi nosimo duboko u sebi i prenosimo na buduće generacije.

CVJETINOVIĆ: Nijedan narod nije pobijedio i ne znam da li se neko osjeća pobjednikom. Činjenica je da rat nije donio dobro nijednom od naroda na prostoru Bosne i na prostoru bivše Jugoslavije. Jednostavno, svi su izgubili. Mislim i na ljudske žrtve i na velika razaranja.

FOČIĆ: Mi ovdje imamo situaciju da ni Bošnjaci, na žalost, nisu dobili to što su platili. Ogromne su bile žrtve na strani Bošnjaka, ljudske žrtve prije svega, i cijena tih žrtava nije ono što trenutno imamo. I mislim da su Bošnjaci s tog aspekta najmanje dobili, a da su najviše žrtvovali i da su se jedini borili za istinsku državu, a drugi su se borili za hegemonističke i druge ciljeve.

RSE: Kada se nakon svega osvrnu na period svog vojevanja, osećaju li se borci nakon svega na neki način izmanipulisanima?

FOČIĆ: Mene je odredio Vuk Drašković onom svojom izjavom kad je rekao: „Šta hoće Turci? Eno im Turska“. On je mene mobilisao, nije me mobilisao gospodin Izetbegović. Govorim lično za sebe. Vidio sam da mi nema druge nego da prodam kravu i uzmem pušku i da kažem gospodinu Draškoviću da neću u Tursku nego da ću ostati u Bosni i Hercegovini.

CVJETINOVIĆ: Mislim da mi nismo imali izbora, da smo jednostavno morali braniti sebe. Da nismo tako uradili, mislim da bi Srbi doživjeli sudbinu Srba iz Hrvatske, odnosno Republike Srpske Krajine.

GOJANOVIĆ: Borci su itekako izmanipulirani. Narod je trebao još na vrijeme prepoznati, ustrojiti i disciplinirati zle političare, koji su jednostavno iskoristili povijesnu priliku da krenu u manipulaciju naroda i zbog toga je došlo do sukoba između različitih nacionalnosti i različitih vjeroispovijesti. A to što su svi skupa bili izmanipulirani od stane svojih političara, to nije sramota tih boraca, već apsolutna ljudska sramota tih političara.

RADOŠEVIĆ: Lako je biti pametan posle kada se to desi. Sigurno da smo svi izmanipulisani, i mi i Hrvati i Bosanci, svakako da su to bile velike manipulacije, svakako da je neko znao kako će to sve proći i kako će se završiti. Mi smo svi verovali u neke naše nacionalne ciljeve. Ja sam odabrao stranu, da li smatram da smo bili u pravu ili nismo, ja ću se i dalje boriti za tu stranu, bez obzira i na taj moralni i na taj ljudski aspekt, ali mislim da su stvarno najveće žrtve te politike bili baš ljudi koji su pucali jedni na druge.

RSE: Kada se uzme obzir sve što se u političkoj i medijskog sferi dešavalo pre, tokom i nakon rata, da li je moguće ostvariti jedan ovakav projekat u kome učestvuju nekadašnji borci, bez novih manipulacija i političkih uplitanja?

GOJANOVIĆ: Mislim da je izrazito moguće, ali je to stvar i svake udruge koja sudjeluje u tom projektu, smatram da ljudi koji budu sudjelovali u tom projektu, kao i ljudi koji ih budu podržavali u tome, moraju imati na sebi jedno veliko opterećenje, moraju nositi križ za mnoge borce koji nisu direktno uključeni u projekt. Jednostavno ne želimo biti pod nikakvim političkim patronatom. I mi kao Hrvatska udruga branitelja širimo to na boračke organizacije drugih zemalja, da boračke organizacije budu svjesnije svoje nepolitičke postojanosti i slobode. Jedino tako možemo reći da projekt „Istinom u budućnost“ ima neku perspektivu da nađe pravu istinu o svemu što se događalo na ovim prostorima.

NIKOLIĆ: Postoji velika opasnost da u samom startu taj projekat stane. Za projekat je potrebna jedna velika širina, jedna disciplina, da se međusobno saslušamo i da iz svega toga isključimo političare. Nama za ovaj projekat treba prvo podrška svakako i političkih struktura, bez miješanja i nametanja – e vi ćete kazati ovako, vi ćete imati ovaj stav, pazite kakve će imati koristi ili štete država od toga.

RSE: Pokušaj bivših boraca okupljenih u različitim udruženjima da se dođe do istine o ratu nije naišao na previše razumevanja ni u jednoj od zemalja bivše Jugoslavije. Dok se u javnosti sumnjičavo primećuje da će se oni koji su se međusobno ubijali teško o bilo čemu dogovoriti, a vlasti ignorišu njihove molbe za novčanu pomoć u ostvarenju tog projekta, čuju se i brojni prigovori kako sve to miriše na neko novo bratstvo i jedinstvo. Ima li zaista u projektu demobilisanih boraca „Istinom za budućnost“ natruha bratstva i jedinstva?

RADOŠEVIĆ: Ne bih rekao da je to bratstvo i jedinstvo, nikom od nas to ne pada na pamet, jer to je jedan eksperiment koji je očigledno propao i istorijski mu je već svakako suđeno, propao je u krvi. Ne pada nam na pamet da obnavljamo bratstvo i jedinstvo, već želimo da budemo dobri susedi, korektni ljudi, da radimo za dobrobit prvenstveno nas lično, naših porodica, pa samim tim i naših država, da se više to zlo ne ponovi.

GOJANOVIĆ: Ovdje se ne radi ni o kakvom bratstvu i jedinstvu, to uopće nema veze sa stvaranjem nekakve unije, boračke organizacije ili možemo reći onog bivšeg SUBNOR-a. Radi se samo o suradnji boračkih organizacija iz ovih zemalja u stvaranju i raščišćavanju svih sumnji u događaje koji su se dešavali na ovim prostorima.

FOČIĆ: Ja nikada nisam bio brat ni Srbinu ni Hrvatu, nikad. Ja lično sam odgojen i vaspitan religijski i samo je Tito mogao prosuti tu floskulu bratstva i jedinstva i tako dalje i pjevati pjesmu: „Nosim kapu sa tri roga, borimo se protiv Boga“. Za mene ne može nikada biti brat neko ko mi nije brat.

CVJETINOVIĆ: Ne mislim da ćemo mi stvarati neko novo bratstvo i jedinstvo, ali zar trebamo ostati podijeljeni za sva vremena, zar ne trebamo razgovarati i o najosjetljivijim pitanjima, a najosjetljivije pitanje je pitanje rata na prostoru bivše Jugoslavije.

RSE: S druge strane politički čelnici Srbije i Crne Gore, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, već su razmenili međusobna izvinjenja za sva zla koja su učinili pojedini narodi u proteklom ratu. Trebaju li se i neposredni učesnici u tom sukobu, to jest sami borci, izvinuti jedni drugima?

GOJANOVIĆ: Ovdje se radi o jednoj boračkoj inicijativi u kojoj se boračke organizacije ne žele međusobno iskorištavati za ono što se dogodilo u ovim ratovima. Smatram da svaki borac mora biti ponosan na svoju uniformu i mora biti ponosan na ono što je želio napraviti kroz tu uniformu. Apsolutno se nemaju što ispričavati, jer se borca mora poštivati i u ratu i u miru. Upravo ti ljudi su bili spremni da za svoje narode riskiraju svoj život, da se žrtvuju. Prema tome, mi danas imamo apsolutno moralno pravo da pričamo o istini bez ikakvih političkih utjecaja.

RADOŠEVIĆ: Mislim da mi nismo kreatori tog rata, mi smo samo oruđe tog rata, oni slepi izvršioci mislim da ćemo mi sigurno, u svim tim zemljama, na svim tim stratištima, otići jednog dana i pokloniti se i to je sve što možemo da uradimo u tom momentu. A izvinjavanje i sve ostale kurtoazije, i pravljenje rata i pravljenje mira, to sve spada na naše vrle političare.

RSE: Pod pretpostavkom da pripadnici zaraćenih strana uspeju da razmrse klupko sukoba i dođu do neke vrste saglasnosti, mogu li oni na taj način narode kojima pripadaju, povesti putem sveopšteg pomirenja?

CVJETINOVIĆ: Mislim da je najteže doći do pomirenja i doći do istine među ovim kategorijama. Ako to mi učinimo, onda ne vidim nikakav razlog zašto ne bi i ostali.

GOJANOVIĆ: Tu se radi o nekoj vrsti pomirenja, ali i raščišćavanju svoje savjesti. Jer, ovaj rat koji se dogodio, stvarno nije trebao biti i smatram da tu ima krivaca na svim stranama. Mi smo danas kao žrtve tih ratova spremni da snosimo određene konsekvence koje taj rat nosi sa sobom. Međutim, mi to, skupa sa svim ostalim borcima iz ostalih zemalja, tražimo upravo u svojim narodima, da se rashodi ta savjest naroda i da se napokon probudi ta kolektivna odgovornost za sve ono što je počinjeno u tom ratu.

RSE: Dalja okupljanja boraca sa prostora bivše Jugoslavije u svakom slučaju će najrečitije pokazati da li su njihove želje da zajednički dođu do istine o ratovima u kojima su i sami učestvavali, bile samo puke iluzije, ili uspeli da obave jednu stvar na koju se čekalo gotovo petnaest godina. No bez obzira na uspeh ovakvog projekta, sam pokušaj da se dojučerašnji ratnici sami bave pitanjem rata, biće svojevrsna poruka za budućnost.

CVJETINOVIĆ: Svrha toga je da izvučemo pouku da se više ono zlo koje smo imali ne ponovi. Mislim da je bolje razgovarati deset godina, nego ratovati jedan dan.

FOČIĆ: Prije svega se mora pokazati mladim generacijama kako dolazi do indoktrinacije dezinformacijama. Šta se dobiva ako se slijepo, gluho i jednostrano prihvata informacija. Ljudi se moraju naučiti kako da prihvate informaciju, moraju početi razmišljati o tome kako da uzmu sudbinu svog života u svoje ruke i moraju tačno znati u budućnosti šta je kriva, a šta prava informacija. Mi ćemo ljudima kazati koje su to posljedice tih ratova.

RADOŠEVIĆ: To bi bila jedna zaloga za budućnost, jedna pobuna malih ljudi na svim tim teritorijama. Prošlošću se nećemo puno baviti, čisto ćemo je naznačiti, ali jedini cilj ovih sastanaka i svega što ćemo uraditi sledećih godina da se ovo više nikada ne ponovi, to je cilj zbog naše dece, zbog naših pokolenja.

GOJANOVIĆ: Poruka je upravo da se mladi ljudi koji dolaze iza nas upoznaju s tim zbog čega smo mi uopće i bili u ratu i da se taj rat stvarno više nikad ne ponovi. Ta istina ne smije ostati samo između nas, ona se mora prenijeti na sve segmente naših društava. Ona mora biti i poruka i uputnica našim mladim ljudima da krenu u budućnost, bez utega, bez okova. Međutim, ti mladi ljudi moraju u svojim društvima prepoznati zlo, moraju odijeliti dobro od zla, moraju ih upravljati u pozitivnom, moralnom smjeru, kako ne bi ponavljali naše greške.

RSE: S obzirom da dogovori o narednom sastanku bivših boraca teku u vreme nekih verskih praznika, učesnici u projektu koji pripadaju trima konfesijama, sada pokušavaju da se usklade termine susreta, učeći polako da uvažavajući i tu vrstu razlika. Uostalom, preduslov za razumevanje drugog upravo i leži u mogućnosti da se shvati i prihvati nešto što je drugačije. Možda se upravo u tom saznanju nalazi onaj ključni delić mozaika, na osnovu koga je jedino moguće da se sklopi slika tragedije koju su preživeli svi narodi na ovim prostorima, a koji je do sada tako nasušno nedostajao.