Naš večerašnji gost je Igor Mirković, televizijsku novinar i dokumentarista iz Zagreba, autor filma „Sretno, sretno dijete“, o novom talasu, rok sceni iz davnih sedamdesetih. Koautor je filma „ Novo, novo vrijeme“ o izborima u Hrvatskoj 2000. godine, filma koji je izašao iz zajedničke radionice sa starijim rediteljem Rajkom Grlićem, sa kojim naš gost godinama saradjuje, napre kao student Imaginarne akademije u Grožnjanu, a zatim kao član tima kultnog Motovunskog fimskog festivala. Oprobao se i kao ratni reporter iz Bosne i Hrvatske, radio je za CNN u kome se krajem osamdesetih i školovao. Film „Sretno, sretno dijete“ napravljen je kao sećanje na novi talas koji je snažno potresao bivšu Jugoslaviju: „Šarlo akrobata“, „Prljavo kazalište“, „Azra“ i „Haustor“ – gde su, šta danas rade. U knjizi koja je nastala uporedo sa filmom autor objašnjava: „Sastavi iz novog vala, čije sam koncerte neumorno pohodio u vrijeme kada mi je bilo 15-16, presudno su utjecali na činjenicu da sam ja danas sa 37 upravo ovakav, a ne drugačiji čovijek. Ovo je priča o detinjstvu u malom i dosadnom gradu što se smjestio uz pukotinu željezne zavjese, o čaroliji koja se igrom slučaja dogodila u tih nekoliko godina, i poslije više nikada“. Ili kako je povodom filma ovih dana neko podsetio na reči Milana iz „Ekaterine Velike“, koga inače nema u Mirkovićevom filmu: „Mi govorimo jednostavnim rokenrol rečnikom i šaljemo im poruke koje su veoma jasne, i za tu publiku nedvosmislene. Ko ima mozga u glavi, u porukama naših pesama može da pronadje život koji svi trenutno živimo. Ponosan sam na publiku koja to ume dešifrirati, jer jedino ako se razumemo možemo da učinimo nešto da nam svima bude bolje“.
RSE: Da se ne vratimo odmah na sedamdesete, šta se danas dogadja; da li danas posle navale šunda iz ratnih devedesetih postoje buntovnici dvehiljdaditih?
MIRKOVIĆ: Uvek se nekako klonim, pogotovu na početku razgovora, usporedjivati ta dva vremena, jer mi se čini da to nije ni bio smisao onoga što sam radio. Veliki je problem kada počnete usporedjivati jedno vreme sa drugim vremenom, jer je to obično disciplina koja nužno vodi u nejakve simplifikacije, a ja se upravo toga klonim. Ovo vrijeme i ono vrijeme su posve različiti; ideali koje imaju klinci danas i klinci onda ne mogu se više usporediti, što ne znači da su jedni bolji, a drugi lošiji.
RSE: Da vas i drugačije pitam: uz kakvu muziku, uz kakve poruke odrastaju sadašnje generacije?
MIRKOVIĆ: Muzička scena, evidentno više ne postoji iz puno razloga. Jedan od razloga je što ne postoji infrastruktura koja bi bila potrebna da se ona razvije, ne postoji taj sistem klubova koji je postojao onda. I to je, recimo, apsurd cele situacije, što su ondašnji bendovi bili uvjereni da se izruguju socijalizmu, a isti taj socijalizam im je izgradio klubove u kojima su nastupali, i bez toga scene ne bi ni bilo. Druga stvar: današnje su generacije, meni se čini, znatno materijalističnije, ako govorimo generalno; čini im se da novac ima puno veću vrijednost nego rokenrol, pa je onda i publika za jednu takvu scenu malobrojnija. Sa svojih, na pragu četrdesetih, danas se ne bih usudio procjenjivati kako stvari izgledaju medju ljudima koji imaju 20 ili 25 danas, jer mislim da bi to neko od njih trebao raditi.
RSE: Mislite i da ne biste mogli odgovoriti na pitanje da li bi se, uopšte, mogao napraviti film o generaciji koja je odrastala ovih godina pod nazivom „Sretno dijete“?
MIRKOVIĆ: Ne znam, jer suvišno je govoriti da ja ne živim isto kako sam živio onda. Što znači da sam ja, po nekim klubovima gdje se scene danas dogadjaju, mnogo manje prisutan. Nemam pojma šta se dogadja medju ljudima koji imaju 18 ili 20, a njima, vjerojatno, treba neki vremenski odmak da zaključe da li je ovo što žive sretno ili nesretno. Medjutim, s druge strane, uvijek se negdje dogadjaju neke zanimljive stvari, ono što se tada dogadjalo s rok muzikom u Hrvatskoj, mislim jedan takav vitalitet, dogadja sada medju piscima. Danas je književna scena življa nego ikad. Trebaće nam, vjerojatno 10 godina da ustanovimo važnost toga što se danas ovdje zbiva. Tako da stvari nisu tako jednostavne, preplošno bi bilo reći da je onda bilo dobro, a danas ništa ne valja, ili onda je bilo živo, a danas ne. Rekao bih da se kreativna energija pojavljuje u drugim agregatnim stanjima, na drugim mjestima.
RSE: Ipak, kada smo se dogovarali oko muzike u ovoj emisiji, vi ste pored podsećanja na muziku o kojoj govori vaš film i vaša knjiga, poželeli da čujete i nešto što slušaju i mlade generacije danas, naprimer Edu Majku.
MIRKOVIĆ: Pokušavam nekako ostati u kontakti, premda mi to sve teže ide. To je definitivno nešto što nije muzika moje generacije, ali meni u priličnoj mjeri odgovara.
RSE: Vraćamo se na vaš film, gde se prepliću dokumentarni materijali iz sedamdesetih i priče tadašnjih junaka, čija je sudbina različita. Negde sam pročitala da su dokumenti uglavnom iz privatnih arhiva. Da li to znači da državne televizije i druge institucije nemaju sačuvane dokumente iz tog perioda?
MIRKOVIĆ: U prilično maloj mjeri, što zapravo nije stvar koju bi trebalo jako zamjeriti, jer mi govorimo vremenu početka osamdesetih, kada elektronski način snimanja još ni izbliza nije bio ovoliko razvijen kao danas, i većina stvari koja je radjena, radjena je na filmu, što je znatno skuplje. Razumljivo je da su te male količine vrpce, koje su se mogle kupiti, uglavnom čuvane za neke stvari koje su se tadašnjim arhivarima činile bitnije. Sasvim sigurno da nekakvi klinci od 18 ili 20 godina, koji sviraju pank, njima nisu izgledali kao nešto bez čega povjest neće moći preživjeti za 20-30 godina. Tako da su te snimke u dosta maloj mjeri sačuvane, a sačuvali su ih, uglavnom, ljudi koji su tada generacijski bili bliski toj sceni, i koji su imali posve drugu ideju koliko je to važno. Tako da sam stvari koje sam našao, uglavno našao pod krevetima, na tavanima, na nekim čudnim i neočekivanim mjestima, a relativno malo u institucijama koje su zadužene i plaćene da se bave arhiviranjem.
RSE: Šta je, po vašem mišljenju, dovelo do te kreativne eksplozije sredinom sedamdesetih, početkom osamdesetih, koja nije bila samo u muzici; možemo se prisetiti i filma, pa i pozorišta, omladinske štampe?
MIRKOVIĆ: Recimo, godina koja se smatra kulminacijom te novovalne scene je 1981. godina kada se na Pulskom festivalu pojavljuju „Otac na službenom putu“, „Ritam zločina“, „Samo jednom se ljubi“. Kada vi danas čujete da se to pojavilo praktički u jednoj godini, to zvuči, maltene, nevjerojatno. Ne znam šta se tada dogodilo, ja sam i krenuo u cijeli ovaj projekt da samom sebi to objasnim. Nikakvih vanjskih faktora, uočljivih, nisam pronašao. Činjenica je da je to vrijeme kada slabi krutost socijalizma, kada se osjećaju neki novi vjetrovi i mogućnost postojanja nekih novih sloboda, medjutim, prejednostavno bi bilo stvari objasniti samo tom političkom klimom, pogotovu ne u muzici. Mislim da je to na kraju ipak nešto što se dogadja slučajno, recimo, da se ponekad dogodi neka generacija fantastičnih košarkaša, pa onda budete prvaci svijeta i osvojite sve zlatne medalje, a pet godina posle ste na predzadnjem mjestu. Nemam puno pametnije objašnjenje od tako nečeg.
RSE: Da li su tekstovi tadašnjih rok pesama bili pretežno politički?
MIRKOVIĆ: Da i ne, nema jednoznačnog odgovora. Rekao bih da je ljubljanska scena bila snažno politizirana, beogradska donekle, a zagrebačka minimalno. Stvar je bila u sljedećem: sve što je tada nastajalo, nastajalo je pod snažnim utjecajem britanskog i američkog panka, i pobuna je bila zapravo u modi; bilo je moderno buniti se protiv nečega. Tako su i ljudi, koji po svojoj osnovnoj ideji nisu jako zainteresirani za politiku, pisali političke ili relativno politizirane tekstove. Imate različite pojedince: ljubljanske „Pankrte“, koji su gotovi svi odreda studirali sociologiju, politologiju, pa su to ljudi koji su očito zainteresirani za politiku. Imate Branimira Štulića, koji je izuzetno zainteresiran za politiku, a imate ljudi, kao što su ovi iz grupe „Film“, „Haustor“, koje to uopće ne zanima, medjutim, svi su oni pokušavali imati nekakvu socijalnu oštricu u svojim tekstovima. A ono što je tu bitno razumjeti, s obzirom da se danas stvari vezane za socijalizam često simplificiraju, je da osnov te scene nije bila politička pobuna. Rekao bih da je osnov scene bila pobuna protiv upravo te gluposti kasnog socijalizma, zato jer su se stvari koje su se dogadjale upravo vredjale inteligenciju mladjih, dinamičnijih, obrazovanijih. Govorim konkretno o tadašnjem televizijskom programu: nije nužno bio uvjek u skladu sa onim što su oni tražili. Njih je nužno zanimala muzika, a te muzike koju su oni tražili nije bilo, na televiji se puštalo nešto što su oni duboko prezirali. Rekao bih da je tu riječ više o pobuni protiv establišmenta, nego o pobuni protiv politike
RSE: Vi ste, ja to moram da pomenem, u jednom trenutku poredili „kičastu operetu“, kako ste nazvali priredbu prilikom dočeka Josipa Broza Tita u Zagrebu, sa tadašnjom proslavom engleske kraljice. Hoćete nas podsetiti kako je to bilo u istoj godini, a možda i u istom mesecu, na jednom i na drugom mestu?
MIRKOVIĆ: Kada počinje moj film i moja knjiga, 1977. godine, to je u svijesti moje generacije neka važna godina, smatra se prekretnicom, kao i 1968. godina za generaciju koja prethodi mojoj. Dogodilo se da je 1977. godine kraljica slavila taj svoj srebrni jubilej 25 godina na prijestolju, a igrom slučaja to je bila godina kada je drug Tito slavio svoj veliki jubilej 40 godina na čelu partije, pa još nešto, pa 85 godina života, tako nešto, znam da su tri okrugle godišnjice bile. Ne mislim da tu ima neke velike uzročno-posljedične povezanosti, ali mi je bilo zgodno primjetiti da su se i pank u Britaniji, i novi val u Jugoslaviji desili u sjeni jedne velike obljetnice osobe, odnosno institucije koja ima apsolutnu političku moć.
RSE: Da li vas je iznenadila sudbina nekadašnjih junaka novog talasa kada ste počeli da snimate film i da tragate za njima?
MIRKOVIĆ: Da i ne. Ono što mi je prvo upalo u oči, što sam smatrao izuzetno zanimljivim, na čemu sam dosta insistirao u filmu je da su se oni, u medjuvremenu, rasuli kao rakova djeca; oni žive u nekoliko država, na nekoliko kontinenata. A sve te scene u Zagrebu, a vjerujem i u Beogradu, potiču od činjenice da su oni dane i dane provodili u istim lokalima i barovima. I onda ljudi, koji su po nekoliko godina živjeli u nekom skučenom, zadimljenom prostoru, sada žive svuda naokolo. Ono što je takodje zanimljivo je što u većem broju slučajeva uzrok njihovog odlaska nije rat. Rat je vjerojatno doprineo tome da se ne vrate, ali oni su otišli iz posve drugih razloga. Kako se meni čini da je cela ta priča sa muzikom osamdesetih pokušaj da se život u Jugoslaviji približi standardima Zapada, i da su ljudi koji su tu muziku svirali, zapravo pokušavali sami sebi napaviti život boljim, ili zapadnijim. U jednom trenutku kada u rekli što su imali reći, kada su se njihove grupe raspale i kada nisu više djelovali, oni su u velikom broju uglavno otišli vani. Danas ih možete tražiti u Francuskoj, Nizozemskoj, u Americi, Njemačkoj, Madjarskoj, posvuda.
RSE: Možemo li da krenemo od toga koga ste, naprimer našli u Holandiji?
MIRKOVIĆ: Krenuo sam tražiti Štulića, medjutim, njega nisam našao, pošto je on danas čovek koji ima dosta loš osjećaj prema toj priči koju sam ja radio; početak osamdesetih, iz meni ne do kraja jasnih razloga, on smatra vremenom svojih velikih neuspjeha. On je osebujna ličnost, vjerojatno je potrebno da budete podjednako osebujni da sa njim uspostavite kvalitetan kontakt. Ja očito nisam do kraja zadovoljio te kriterije, tako da tu nije uspjelo.
RSE: Znači ta su vrata bila zatvorena?
MIRKOVIĆ: Ta su vrata bila zatvorena, i to su zapravo uz Koju u Beogradu, jedina koja su ostala zatvorena. Koja je čovjek kome se taj film koji sam ja napravio nikako ne bi dopao, jer smo drukčiji ljudi. To sam u jednom trenutku shvatio i onda sam ga prestao trpati u film koji mu se ne bi svideo, što se kasnije pokazalo i kao točno, čuo sam da nije bio oduševljen onim što sam napravio. Cijeli taj film je trebao biti plod ljubavi, pa je onda podrazumevao da ako neko ima nekih velikih problema da u njemu sudjeluje, da ćemo onda to jednostavno tretirati kao stvar koja se nije dogodila, bez ikakvih pokušaja prisile. Tako je ispalo sa Štulićem, tako je ispalo sa Kojom, a ostali, a tu govorimo sigurno o nekakvih dvadesetak ljudi, su uglavnom bili dosta raspoloženi za to. U Ljublani sam našao bivšeg pjevača grupe „Pankrti“ Lovšina, koji živi tamo gdje je i živio. Zatim sam u Beču pronašao Vladu Divljana, u Parizu Darka Rundeka iz „Haustora“, u jednom selu pokraj Budimpešte Mišu Hrnjaka, basistu grupe „Azra“. Zatim sam u Njujorku pronašao Mirka Ilića, koji je bio strip crtač i dizajner velikog broja omota ploča tih grupa, ali on je bio i neka vrsta sive eminencije te scene. U Beogradu sam pronašao one koji su bili značajni za scenu tamo, a u Komiži neke ljude koji su bili inicijatori lista „Polet“, a koji je bio jako važan za formiranje te scene, i naravno, snimali smo u Zagrebu. Negdje izmedju tih osam gradova smo snimali taj film. Problem celog tog pokušaja je da je tu nemoguće generalizirati njihove sudbine. Neki od njih su danas iznimno uspješni poslovni ljudi, kao što je recimo Mirko Ilić, Srdjan Šaper. Ljudi koji su odavno u establišmentu, rekao bih u njegovom bolje pozicioniranom djelu. Neki od njih su i danas uvjereni u rokenrol jednakom ljubavlju i energijom kao što su bili i tada. Recimo, Davorin Bogović, čovjek koji je bio pjevač „Prljavog kazališta“, se po mom dubokom uvjerenju u zadnih 20 godina apsolutno ništa nije promjenio. Ili Srdjan Gojković – Gile iz „Električnog orgazma“. Ti ljudi su djelovali u istom vremenu, ali ih je po bilo kom drugom kriteriju nemoguće staviti pod isti nazivnik, nema te dodirne točke kako bi se njih danas moglo staviti u istu košaru.
RSE: Kakve su reakcije bile na film?
MIRKOVIĆ: Dobre, vrlo dobre – to je uvijek veselo kad ja govorim, zato jer onda ili moram umanjivati, ili moram biti neskroman. U Hrvatskoj je to bio najgledaniji film u kinima u zadnje tri godine, izazvao je val novinskih reakcija, rekao bih nezapamćen, upravo po tome što je, budući da je to jedan generacijski film, jedan veliki krug ljudi koji inače ne pišu o filmovima nego rade u novinama, imao je potrebu pisati o tom filmu. Ne zbog toga što inače pišu o filmovima, nego zato što ih je to generacijski dotaknulo. U svim prikazivanjima u eks-Jugo zamljama je nepodeljeno prolazio dobro. Zadnji primjer je prikazivanje na Sarajevo film festivalu, gdje je meni bio najupečatljiviji doživljaj sa tim filmom uopće, to je bio jedan aplauz kakav do sada nisam doživio. Film je uglavnom išao jako dobro, što naravno ne znači da ga vole svi. U Hrvatskoj je postojao jedan krug ljudi koji imaju problema sa tim kako je film postavljen, on je postavljen vrlo subjektivno, u njemu nema ničeg objektivnog, a to vam se može dopasti ili ne. Većini se dopalo, jednom broju se nije dopalo, tako da ne mogu reći da su reakcije bile uniformne, ali, uglavnom, u ogromnom postotku su bile pozitivne.
RSE: Vaš film, što se Srbije tiče, prikazan je u Beogradu na Festu, i ove nedelje u Novom Sadu, u okviru, takodje, filmskog festivala. Da li je mimo festivala išao u redovnom programu?
MIRKOVIĆ: Ne, na moju veliku žalost. Naime, prikazivanje filmova u svim ovim nesretnim zemljama, nesretnim u smislu baš te politike kinoprikazivanja, u potpunosti u poslednje vreme potpada pod ono što se proizvodi u Holivudu. I vi ako niste američki, holivudski film, šanse su vam minimalne. Meni su svi predvidjali da upravo u Srbiji taj moj film mora proći sjajno, iz raznih razloga, i u svim prikazivanjima se to potvrdilo. Medjutim, onog časa kad je trebalo dogovoriti da se film krene u kina, to je jednostavno puklo. Iz razloga koji nemaju veze da li je film ovakav ili onakav, nego politika prikazivanja je, nažalost, drukčija.
RSE: Ako se ne varam , ove nedelje …
MIRKOVIĆ: … Će se pojaviti na DVD-u i VHS-u na cijelom teritoriju bivše Jugoslavije, nadam se i u Srbiji, pa će ljudi imati prilike vidjeti. A čujem da i piratske kopije u sasvim zadovoljavajućoj mjeri pokrivaju to isto područje, tako da pretpostavljam da se može doći do filma.
RSE: Vi ste radili u devedesetim godinama na Hrvatskoj televiziji jedno vreme, i bili ste izveštač sa ratišta iz Bosne i Hrvatske. Da li se tada moglo izveštavati po pravilima profesije?
MIRKOVIĆ: Ne, naravno da ne. Iz vrlo banalnog razloga, ako ni zbog čega drugoga, ono zbog činjenice da vam je bila dostupna verzija samo jedne strane, što po svim pravilima izvještavanja ne može zadovoljiti pravila struke. Radio sam na Hrvatskoj televiziji negde od 1989. do 1996. godine, što znači da sam taj najžešći ratni period uglavnom proveo tamo, i rekao bih da, kada bi sad krenuli kopati po stvarima koje sam napravio, ne postoji niti jedna za koju bih rado da nestane, da sam je spalio, ali ukupno, taj period nije nešto na čega sam preterano ponosan. Tada sam imao 24-25 godina kada je sve to počinjalo, i čini mi se da sada ponovo imam te godine, i ponovo da imam to isto vrijeme, a da imam ovu pamet, da bi mnoge stvari napravio drukčije, a vjerovatno bih dao otkaz puno prije, a ne 1996. Rat je jedan ružan period u kojem isplivaju ljudi koji u normalnim, mirnodopskim odnosima ne mogu biti društveni predvodnici; u ratu oni isplivaju van i odjednom to postaju. Rat nije bilo vrijeme koje sam ja doživljavao kao svoje, ja sam novinar tada i onda bio, doživljavao sam da u ratnoj situaciji novinari i lječnici nemaju puno izbora, nego moraju biti tamo gdje se stvari dogadjaju, i to je ono što sam ja uglavnom radio. Nastojao sam da stvari koje sam radio odgovaraju nekim mojim osobnim moralnim kriterijumima, a istodobno mi je bilo jasno da kuća za koju radim ne odgovara tim istim kriterijima. Medjutim, moja je pretpostavka je bila da kada rat prestane da će prestati i doba propagande, da ćemo ponovo raditi kao ljudi, i to se pokazalo kao potpuno kriva pretpostavka, i zbog toga sam 1996., bez da me je iko na to tjerao, dao otkaz na Hrvatskoj televiziji. Bio bih puno sretniji da mi je život išao drugim smjerom.
RSE: A kako je došlo do saradnje sa Rajkom Grlićem i vašim odlaskom na Imaginarnu akademiju?
MIRKOVIĆ: To je bio jedan dosta mučan period kada sam ja zaključio da moram pokušati nešto drugo, i da me u svemu tome zanimaju filmovi. To je bio jedan dosta čudan splet okolnosti. Uvijek kažem da su ti ljudi, koji su tada vodili Televiziju i općenito dominirali medijskim prostorom, meni kao meni napravili puno lošega u životu, ali s druge strane napravili su mi beskrajnu uslugu, jer su mi dali poticaj i snagu da se okušam u nečemu što me zapravo puno više zanima, a to je film. Tako sam ja, tražeći nekakav bijeg od moje tadašnje pozicije, završio u Grožnjanu na toj Imaginarnoj akademiji, i koja je bila jedno zgodno mjesto gdje su se okupljali ljudi koji su učili film u jednom alternativnom školskom sustavu koji je predvodio Rajko Grlić, čovijek koji je tada, a i sada predavao na fakultetu u Americi…
RSE: … i koji je bio naš gost pre nekoliko nedelja i detaljno govorio o tome šta se radilo i kako se živelo u Istri, u Imaginarnoj akademiji u ratno vreme, i ko je sve tamo dolazio. Motovunski filmski festival, čini mi se, jedan je od najuspešnijih regionalnih projekata.
MIRKOVIĆ: Pokušavali smo da on na neki način pokrpa neku rupu koja postoji. Kad smo primjetili da je u programu kina nedostatak filmova, mi smo napravil festival. Zatim smo uočili da u regiji, ma šta značio taj pojam, filmovi izuzetno malo prelaze granice (ovaj primjer kada sam govodio o mom filmu i distribuciji u Srbiji). Filmovi koji su uspješni u svojim sredinama, koji bi sigurno imali publiku i u drugim sredinama, iz raznoraznih razloga ne prelaze granicu. Sad smo napravili nagradu koja se zove „Nagrada od A do A“, što znači za regiju od Albanije do Austrije, ponovo kažem što god to značilo. Najuspješniji film dobiva novčanu nagradu od 10 tisuća eura, čiji dio ide medju ostalim i da se stimulira distribucija u drugim zemljama regije. Oni koji prihvate distribuciju u drugim zemljama, dobivaju dio te nagrade da pokriju dio troškova.
RSE: Kako vi vidite duhovni prostor Balkana, mislite li da je obnavljanje kulturnih veza neminovno i da je možda već uspešno počelo?
MIRKOVIĆ: Ja to govorim već godinama da će Jugoslavija biti apsolutno jedinstveni kulturni prostor, to je sigurno i neizbežno. S tim da ja tome ne dodajem bilo kakve političke konotacije, nit one mene, kao mene, zapravo zanimaju, moram priznati. Stvar je vrlo jednostavna, meni je puno lakše uspostaviti kulturnu suradnju sa nekim iz Slovenije ili iz Makedonije, negoli s nekim iz Finske. A kako je u biti kulture da komunicira sa što širim prostorom, jednostavno u prirodi svih tih stvari je da prelaze granice, da traže srodne duše u novim i novim prostorima, kako god se oni zvali, onda je logično da će tu misiju uspjeti ispuniti na manjoj udaljenosti, nego na većoj. Na isti način na koji, po onome što ja znam, 90 posto filmova koji nastaju u Slovačkoj, nastaju u koprodukciji sa Češkom, ne iz želje da neko ponovo uspostavi Čehoslovačku, nego je to jednostavno prirodan proces, to su prirodne veze. Tako mi se čini da će se bivša Jugoslavija, prije ili kasnije, uspostaviti kao jedinstven kulturni prostor.
RSE: Koja vrsta ljudi može da povuče u ovom trenutku taj proces obnove duhovnog prostora?
MIRKOVIĆ: Mislim da će se dogoditi prirodno i spontano. Ako govorimo o filmu, moj je interes da za moj film koji proizvodim nadjem novac, i kad ga proizvedem, da za njega nadjem publiku. I novac i publiku ću puno lakše naći ako izadjem iz Hrvatske i odem za Beograd, odem do Sarajeva, do Ljubljane, do Budimpešte, bilo gdje. U Hrvatskoj postoji jedan otpor desnog kulturnog establišmenta da se to dogadja, i rekao bih da od svih zemalja koje su ostale nakon Jugoslavije, u Hrvatskoj postoji najjače izražen taj iracionalni moment. Ali to su takvi ljudi, i tu nema pomoći, ja jednostavno ne bih trošio puno vremena na njihove ideje.
RSE: Da li vi smislite da država treba da ostane po strani, ili bi ipak nove vlasti u tim državama trebalo da pospeše te procese? Naprimer, prošle nedelje u Beogradu je počeo jedan festival „Ljubljana – Beograd“, dogovor dve gradonačelnice Ljubljane i Beograda, i tada su Beogradjani imali priliku prvi put da čuju neke, kažu, sjajne muzičke grupe, kao što je naprimer „Sidarta“, iz Slovenije. I da je upravo to što su pospešile vlasti imalo presudni značaj da se nešto tako i dogodi.
MIRKOVIĆ: Moj osjećaj je da je stvar u tome da nije isto da li radite festival Ljubljane i Beograda, i recimo Zagreba i Beograda. Iz niza momenata, raznoraznih, opravdanih, neopravdanih, ovakvih ili onakvih, u Zagrebu je trenutno društvena klima ne bitno, ali malo drukčija. Mislim da vanjskim djelovanjem ne možete tu puno napraviti, treba pustiti ljude da si uzmu onoliko vremena koliko trebaju, da se te stvari dogode prirodno i spontano. Na isti način kao što vjerujem da su se dogodile izmedju Beograda i Ljubljane. Moj je dojam da tu intervencija države može jako puno pomoći, ali mislim da inicijativa mora doći od kreativaca, ljudi koji to rade, koji osjećaju potrebu u ovom momentu. Evo, recimo, vrlo banalan primjer: u ovom trenutku radim u produkciji filma Rajka Grlića koji se snima kao bosansko-hrvatsko-slovensko-makedonska koprodukcija, s dobrim šansama da se uključi i Srbija. Postoji vrlo dobar razlog zašto se taj film radi na taj način; priča se dogadja u kasarni Jugoslavenske narodne armije, znači da imate glumce iz svih tih zemalja, i to je jedan prirodan način da tražite kulturnu vezu cijelog tog prostora.
RSE: Film govori o devedesetim?
MIRKOVIĆ: O kraju osamdesetih, radjeno prema dosta poznatom romanu u Hrvatskoj, Ante Tomić ga je napisao i zove se „Ništa nas ne smije iznenaditi“. Sada spremamo i vjerojatno ćemo na proljeće početi snimati. Tu je postojala prirodna potreba da se takva veza uspostavi, iz svake takve veze će se radjati nove potrebe, nove veze. Čini mi se da je puno prirodnije da se takve veze uspostave tako, nego da prisiljavamo Ministarstvo kulture Hrvatske da ono uspostavi te nekakve te veze, ako ono već, iz raznih iracionalnih razloga ne želi.
RSE: Da li mislite da je za taj proces ponovnog povezivanja duhovnog prostora na teritoriji bivše Jugoslavije jako važan pošten pogled na prošlost? I da li u filmovima koji su snimani, u knjigama koje su napisane o tom periodu, devedesetim godinama, preteže taj pošteni pogled ili ne?
MIRKOVIĆ: Svaki pogled je krajnje osoban, i zbog toga je pitanje bili smo vi i ja iste stvari ocjenili kao poštene. Ja osobno volim neke filmove koji su se dogodili, neke manje volim, ali to je sada jedna jako duga tema koju se ja ne usudjujem načinjati. Meni se čini da smo svi iz ovog prošlog rata premalo naučili; to je tema koja već nema veze sa filmovima, pa je se čak i bojim otvarati. Ali sva moja iskustva do sada, sa svim ljudima koji su imali različite vrste trauma ovdje ili ondje, je da je najbolje što možete napraviti da svakome pustite vremena onoliko koliko mu treba. Što se mene tiče osobno, vrijeme za svu vrstu suradnje poštenim ljudima je odavno sazrelo, i ja se neću obazirati na mišljenje onih koji smatraju da treba zatvoriti granice, ja ću raditi po svom. Onaj ko misli da treba zatvoriti granice, neka ih zatvara, pa neka živi u zatvorenim granicama daljih 50 godina. Čini mi se da sam ja u priličnoj mjeri izgubio snagu i živce da se obazirem na to što misle ostali, što misle svi, što misle neki. Mislim da bi svatko od nas trebao raditi na temelju svoje vlastite procjene za što su stvari sazrele, i mislim da će to u najboljoj mogućoj mjeri pospješiti da se stvari dogadjaju u nekom boljem smjeru.
RSE: Osim filma koji pripremate sa Rajkom Grlićem, o kome ste nam govorili, da li imate još neki dokumentarni zanimljiv projekat?
MIRKOVIĆ: Imam nekoliko malih stvari u glavi, ali, recimo, da su one još u priličnoj mjeri na početku procesa. Znači, šta god se sa njima dogodilo, za njih će se čuti u najboljem slučaju za godinu i pol.
RSE: Da li je to došlo vreme dugometražnih dokumentarnih filmova?
MIRKOVIĆ: Pa da, mislim da je to neosporno. Ova godina je tu sigurno bila najuspešnija od kako se oni snimaju. Ne samo zbog Majkla Mura, premda je njemu otišla, pomalo i nezasluženo, sva slava, jer po meni bilo je puno zanimljivih, ako ne i zanimljivijih filmova od Farenhajta. Šteta je što sve to tako rijetko dolazi do kina. Konkretno, mi smo na Motovun film festivalu ove godine četvrtinu glavnog programa imali duge dokumentarce, jer nam se činilo da je to ono najvitalnije što se dogadja u industriji u ovom trenutku.
RSE: Da se ne vratimo odmah na sedamdesete, šta se danas dogadja; da li danas posle navale šunda iz ratnih devedesetih postoje buntovnici dvehiljdaditih?
MIRKOVIĆ: Uvek se nekako klonim, pogotovu na početku razgovora, usporedjivati ta dva vremena, jer mi se čini da to nije ni bio smisao onoga što sam radio. Veliki je problem kada počnete usporedjivati jedno vreme sa drugim vremenom, jer je to obično disciplina koja nužno vodi u nejakve simplifikacije, a ja se upravo toga klonim. Ovo vrijeme i ono vrijeme su posve različiti; ideali koje imaju klinci danas i klinci onda ne mogu se više usporediti, što ne znači da su jedni bolji, a drugi lošiji.
RSE: Da vas i drugačije pitam: uz kakvu muziku, uz kakve poruke odrastaju sadašnje generacije?
MIRKOVIĆ: Muzička scena, evidentno više ne postoji iz puno razloga. Jedan od razloga je što ne postoji infrastruktura koja bi bila potrebna da se ona razvije, ne postoji taj sistem klubova koji je postojao onda. I to je, recimo, apsurd cele situacije, što su ondašnji bendovi bili uvjereni da se izruguju socijalizmu, a isti taj socijalizam im je izgradio klubove u kojima su nastupali, i bez toga scene ne bi ni bilo. Druga stvar: današnje su generacije, meni se čini, znatno materijalističnije, ako govorimo generalno; čini im se da novac ima puno veću vrijednost nego rokenrol, pa je onda i publika za jednu takvu scenu malobrojnija. Sa svojih, na pragu četrdesetih, danas se ne bih usudio procjenjivati kako stvari izgledaju medju ljudima koji imaju 20 ili 25 danas, jer mislim da bi to neko od njih trebao raditi.
RSE: Mislite i da ne biste mogli odgovoriti na pitanje da li bi se, uopšte, mogao napraviti film o generaciji koja je odrastala ovih godina pod nazivom „Sretno dijete“?
MIRKOVIĆ: Ne znam, jer suvišno je govoriti da ja ne živim isto kako sam živio onda. Što znači da sam ja, po nekim klubovima gdje se scene danas dogadjaju, mnogo manje prisutan. Nemam pojma šta se dogadja medju ljudima koji imaju 18 ili 20, a njima, vjerojatno, treba neki vremenski odmak da zaključe da li je ovo što žive sretno ili nesretno. Medjutim, s druge strane, uvijek se negdje dogadjaju neke zanimljive stvari, ono što se tada dogadjalo s rok muzikom u Hrvatskoj, mislim jedan takav vitalitet, dogadja sada medju piscima. Danas je književna scena življa nego ikad. Trebaće nam, vjerojatno 10 godina da ustanovimo važnost toga što se danas ovdje zbiva. Tako da stvari nisu tako jednostavne, preplošno bi bilo reći da je onda bilo dobro, a danas ništa ne valja, ili onda je bilo živo, a danas ne. Rekao bih da se kreativna energija pojavljuje u drugim agregatnim stanjima, na drugim mjestima.
RSE: Ipak, kada smo se dogovarali oko muzike u ovoj emisiji, vi ste pored podsećanja na muziku o kojoj govori vaš film i vaša knjiga, poželeli da čujete i nešto što slušaju i mlade generacije danas, naprimer Edu Majku.
MIRKOVIĆ: Pokušavam nekako ostati u kontakti, premda mi to sve teže ide. To je definitivno nešto što nije muzika moje generacije, ali meni u priličnoj mjeri odgovara.
RSE: Vraćamo se na vaš film, gde se prepliću dokumentarni materijali iz sedamdesetih i priče tadašnjih junaka, čija je sudbina različita. Negde sam pročitala da su dokumenti uglavnom iz privatnih arhiva. Da li to znači da državne televizije i druge institucije nemaju sačuvane dokumente iz tog perioda?
MIRKOVIĆ: U prilično maloj mjeri, što zapravo nije stvar koju bi trebalo jako zamjeriti, jer mi govorimo vremenu početka osamdesetih, kada elektronski način snimanja još ni izbliza nije bio ovoliko razvijen kao danas, i većina stvari koja je radjena, radjena je na filmu, što je znatno skuplje. Razumljivo je da su te male količine vrpce, koje su se mogle kupiti, uglavnom čuvane za neke stvari koje su se tadašnjim arhivarima činile bitnije. Sasvim sigurno da nekakvi klinci od 18 ili 20 godina, koji sviraju pank, njima nisu izgledali kao nešto bez čega povjest neće moći preživjeti za 20-30 godina. Tako da su te snimke u dosta maloj mjeri sačuvane, a sačuvali su ih, uglavnom, ljudi koji su tada generacijski bili bliski toj sceni, i koji su imali posve drugu ideju koliko je to važno. Tako da sam stvari koje sam našao, uglavno našao pod krevetima, na tavanima, na nekim čudnim i neočekivanim mjestima, a relativno malo u institucijama koje su zadužene i plaćene da se bave arhiviranjem.
RSE: Šta je, po vašem mišljenju, dovelo do te kreativne eksplozije sredinom sedamdesetih, početkom osamdesetih, koja nije bila samo u muzici; možemo se prisetiti i filma, pa i pozorišta, omladinske štampe?
MIRKOVIĆ: Recimo, godina koja se smatra kulminacijom te novovalne scene je 1981. godina kada se na Pulskom festivalu pojavljuju „Otac na službenom putu“, „Ritam zločina“, „Samo jednom se ljubi“. Kada vi danas čujete da se to pojavilo praktički u jednoj godini, to zvuči, maltene, nevjerojatno. Ne znam šta se tada dogodilo, ja sam i krenuo u cijeli ovaj projekt da samom sebi to objasnim. Nikakvih vanjskih faktora, uočljivih, nisam pronašao. Činjenica je da je to vrijeme kada slabi krutost socijalizma, kada se osjećaju neki novi vjetrovi i mogućnost postojanja nekih novih sloboda, medjutim, prejednostavno bi bilo stvari objasniti samo tom političkom klimom, pogotovu ne u muzici. Mislim da je to na kraju ipak nešto što se dogadja slučajno, recimo, da se ponekad dogodi neka generacija fantastičnih košarkaša, pa onda budete prvaci svijeta i osvojite sve zlatne medalje, a pet godina posle ste na predzadnjem mjestu. Nemam puno pametnije objašnjenje od tako nečeg.
RSE: Da li su tekstovi tadašnjih rok pesama bili pretežno politički?
MIRKOVIĆ: Da i ne, nema jednoznačnog odgovora. Rekao bih da je ljubljanska scena bila snažno politizirana, beogradska donekle, a zagrebačka minimalno. Stvar je bila u sljedećem: sve što je tada nastajalo, nastajalo je pod snažnim utjecajem britanskog i američkog panka, i pobuna je bila zapravo u modi; bilo je moderno buniti se protiv nečega. Tako su i ljudi, koji po svojoj osnovnoj ideji nisu jako zainteresirani za politiku, pisali političke ili relativno politizirane tekstove. Imate različite pojedince: ljubljanske „Pankrte“, koji su gotovi svi odreda studirali sociologiju, politologiju, pa su to ljudi koji su očito zainteresirani za politiku. Imate Branimira Štulića, koji je izuzetno zainteresiran za politiku, a imate ljudi, kao što su ovi iz grupe „Film“, „Haustor“, koje to uopće ne zanima, medjutim, svi su oni pokušavali imati nekakvu socijalnu oštricu u svojim tekstovima. A ono što je tu bitno razumjeti, s obzirom da se danas stvari vezane za socijalizam često simplificiraju, je da osnov te scene nije bila politička pobuna. Rekao bih da je osnov scene bila pobuna protiv upravo te gluposti kasnog socijalizma, zato jer su se stvari koje su se dogadjale upravo vredjale inteligenciju mladjih, dinamičnijih, obrazovanijih. Govorim konkretno o tadašnjem televizijskom programu: nije nužno bio uvjek u skladu sa onim što su oni tražili. Njih je nužno zanimala muzika, a te muzike koju su oni tražili nije bilo, na televiji se puštalo nešto što su oni duboko prezirali. Rekao bih da je tu riječ više o pobuni protiv establišmenta, nego o pobuni protiv politike
RSE: Vi ste, ja to moram da pomenem, u jednom trenutku poredili „kičastu operetu“, kako ste nazvali priredbu prilikom dočeka Josipa Broza Tita u Zagrebu, sa tadašnjom proslavom engleske kraljice. Hoćete nas podsetiti kako je to bilo u istoj godini, a možda i u istom mesecu, na jednom i na drugom mestu?
MIRKOVIĆ: Kada počinje moj film i moja knjiga, 1977. godine, to je u svijesti moje generacije neka važna godina, smatra se prekretnicom, kao i 1968. godina za generaciju koja prethodi mojoj. Dogodilo se da je 1977. godine kraljica slavila taj svoj srebrni jubilej 25 godina na prijestolju, a igrom slučaja to je bila godina kada je drug Tito slavio svoj veliki jubilej 40 godina na čelu partije, pa još nešto, pa 85 godina života, tako nešto, znam da su tri okrugle godišnjice bile. Ne mislim da tu ima neke velike uzročno-posljedične povezanosti, ali mi je bilo zgodno primjetiti da su se i pank u Britaniji, i novi val u Jugoslaviji desili u sjeni jedne velike obljetnice osobe, odnosno institucije koja ima apsolutnu političku moć.
RSE: Da li vas je iznenadila sudbina nekadašnjih junaka novog talasa kada ste počeli da snimate film i da tragate za njima?
MIRKOVIĆ: Da i ne. Ono što mi je prvo upalo u oči, što sam smatrao izuzetno zanimljivim, na čemu sam dosta insistirao u filmu je da su se oni, u medjuvremenu, rasuli kao rakova djeca; oni žive u nekoliko država, na nekoliko kontinenata. A sve te scene u Zagrebu, a vjerujem i u Beogradu, potiču od činjenice da su oni dane i dane provodili u istim lokalima i barovima. I onda ljudi, koji su po nekoliko godina živjeli u nekom skučenom, zadimljenom prostoru, sada žive svuda naokolo. Ono što je takodje zanimljivo je što u većem broju slučajeva uzrok njihovog odlaska nije rat. Rat je vjerojatno doprineo tome da se ne vrate, ali oni su otišli iz posve drugih razloga. Kako se meni čini da je cela ta priča sa muzikom osamdesetih pokušaj da se život u Jugoslaviji približi standardima Zapada, i da su ljudi koji su tu muziku svirali, zapravo pokušavali sami sebi napaviti život boljim, ili zapadnijim. U jednom trenutku kada u rekli što su imali reći, kada su se njihove grupe raspale i kada nisu više djelovali, oni su u velikom broju uglavno otišli vani. Danas ih možete tražiti u Francuskoj, Nizozemskoj, u Americi, Njemačkoj, Madjarskoj, posvuda.
RSE: Možemo li da krenemo od toga koga ste, naprimer našli u Holandiji?
MIRKOVIĆ: Krenuo sam tražiti Štulića, medjutim, njega nisam našao, pošto je on danas čovek koji ima dosta loš osjećaj prema toj priči koju sam ja radio; početak osamdesetih, iz meni ne do kraja jasnih razloga, on smatra vremenom svojih velikih neuspjeha. On je osebujna ličnost, vjerojatno je potrebno da budete podjednako osebujni da sa njim uspostavite kvalitetan kontakt. Ja očito nisam do kraja zadovoljio te kriterije, tako da tu nije uspjelo.
RSE: Znači ta su vrata bila zatvorena?
MIRKOVIĆ: Ta su vrata bila zatvorena, i to su zapravo uz Koju u Beogradu, jedina koja su ostala zatvorena. Koja je čovjek kome se taj film koji sam ja napravio nikako ne bi dopao, jer smo drukčiji ljudi. To sam u jednom trenutku shvatio i onda sam ga prestao trpati u film koji mu se ne bi svideo, što se kasnije pokazalo i kao točno, čuo sam da nije bio oduševljen onim što sam napravio. Cijeli taj film je trebao biti plod ljubavi, pa je onda podrazumevao da ako neko ima nekih velikih problema da u njemu sudjeluje, da ćemo onda to jednostavno tretirati kao stvar koja se nije dogodila, bez ikakvih pokušaja prisile. Tako je ispalo sa Štulićem, tako je ispalo sa Kojom, a ostali, a tu govorimo sigurno o nekakvih dvadesetak ljudi, su uglavnom bili dosta raspoloženi za to. U Ljublani sam našao bivšeg pjevača grupe „Pankrti“ Lovšina, koji živi tamo gdje je i živio. Zatim sam u Beču pronašao Vladu Divljana, u Parizu Darka Rundeka iz „Haustora“, u jednom selu pokraj Budimpešte Mišu Hrnjaka, basistu grupe „Azra“. Zatim sam u Njujorku pronašao Mirka Ilića, koji je bio strip crtač i dizajner velikog broja omota ploča tih grupa, ali on je bio i neka vrsta sive eminencije te scene. U Beogradu sam pronašao one koji su bili značajni za scenu tamo, a u Komiži neke ljude koji su bili inicijatori lista „Polet“, a koji je bio jako važan za formiranje te scene, i naravno, snimali smo u Zagrebu. Negdje izmedju tih osam gradova smo snimali taj film. Problem celog tog pokušaja je da je tu nemoguće generalizirati njihove sudbine. Neki od njih su danas iznimno uspješni poslovni ljudi, kao što je recimo Mirko Ilić, Srdjan Šaper. Ljudi koji su odavno u establišmentu, rekao bih u njegovom bolje pozicioniranom djelu. Neki od njih su i danas uvjereni u rokenrol jednakom ljubavlju i energijom kao što su bili i tada. Recimo, Davorin Bogović, čovjek koji je bio pjevač „Prljavog kazališta“, se po mom dubokom uvjerenju u zadnih 20 godina apsolutno ništa nije promjenio. Ili Srdjan Gojković – Gile iz „Električnog orgazma“. Ti ljudi su djelovali u istom vremenu, ali ih je po bilo kom drugom kriteriju nemoguće staviti pod isti nazivnik, nema te dodirne točke kako bi se njih danas moglo staviti u istu košaru.
RSE: Kakve su reakcije bile na film?
MIRKOVIĆ: Dobre, vrlo dobre – to je uvijek veselo kad ja govorim, zato jer onda ili moram umanjivati, ili moram biti neskroman. U Hrvatskoj je to bio najgledaniji film u kinima u zadnje tri godine, izazvao je val novinskih reakcija, rekao bih nezapamćen, upravo po tome što je, budući da je to jedan generacijski film, jedan veliki krug ljudi koji inače ne pišu o filmovima nego rade u novinama, imao je potrebu pisati o tom filmu. Ne zbog toga što inače pišu o filmovima, nego zato što ih je to generacijski dotaknulo. U svim prikazivanjima u eks-Jugo zamljama je nepodeljeno prolazio dobro. Zadnji primjer je prikazivanje na Sarajevo film festivalu, gdje je meni bio najupečatljiviji doživljaj sa tim filmom uopće, to je bio jedan aplauz kakav do sada nisam doživio. Film je uglavnom išao jako dobro, što naravno ne znači da ga vole svi. U Hrvatskoj je postojao jedan krug ljudi koji imaju problema sa tim kako je film postavljen, on je postavljen vrlo subjektivno, u njemu nema ničeg objektivnog, a to vam se može dopasti ili ne. Većini se dopalo, jednom broju se nije dopalo, tako da ne mogu reći da su reakcije bile uniformne, ali, uglavnom, u ogromnom postotku su bile pozitivne.
RSE: Vaš film, što se Srbije tiče, prikazan je u Beogradu na Festu, i ove nedelje u Novom Sadu, u okviru, takodje, filmskog festivala. Da li je mimo festivala išao u redovnom programu?
MIRKOVIĆ: Ne, na moju veliku žalost. Naime, prikazivanje filmova u svim ovim nesretnim zemljama, nesretnim u smislu baš te politike kinoprikazivanja, u potpunosti u poslednje vreme potpada pod ono što se proizvodi u Holivudu. I vi ako niste američki, holivudski film, šanse su vam minimalne. Meni su svi predvidjali da upravo u Srbiji taj moj film mora proći sjajno, iz raznih razloga, i u svim prikazivanjima se to potvrdilo. Medjutim, onog časa kad je trebalo dogovoriti da se film krene u kina, to je jednostavno puklo. Iz razloga koji nemaju veze da li je film ovakav ili onakav, nego politika prikazivanja je, nažalost, drukčija.
RSE: Ako se ne varam , ove nedelje …
MIRKOVIĆ: … Će se pojaviti na DVD-u i VHS-u na cijelom teritoriju bivše Jugoslavije, nadam se i u Srbiji, pa će ljudi imati prilike vidjeti. A čujem da i piratske kopije u sasvim zadovoljavajućoj mjeri pokrivaju to isto područje, tako da pretpostavljam da se može doći do filma.
RSE: Vi ste radili u devedesetim godinama na Hrvatskoj televiziji jedno vreme, i bili ste izveštač sa ratišta iz Bosne i Hrvatske. Da li se tada moglo izveštavati po pravilima profesije?
MIRKOVIĆ: Ne, naravno da ne. Iz vrlo banalnog razloga, ako ni zbog čega drugoga, ono zbog činjenice da vam je bila dostupna verzija samo jedne strane, što po svim pravilima izvještavanja ne može zadovoljiti pravila struke. Radio sam na Hrvatskoj televiziji negde od 1989. do 1996. godine, što znači da sam taj najžešći ratni period uglavnom proveo tamo, i rekao bih da, kada bi sad krenuli kopati po stvarima koje sam napravio, ne postoji niti jedna za koju bih rado da nestane, da sam je spalio, ali ukupno, taj period nije nešto na čega sam preterano ponosan. Tada sam imao 24-25 godina kada je sve to počinjalo, i čini mi se da sada ponovo imam te godine, i ponovo da imam to isto vrijeme, a da imam ovu pamet, da bi mnoge stvari napravio drukčije, a vjerovatno bih dao otkaz puno prije, a ne 1996. Rat je jedan ružan period u kojem isplivaju ljudi koji u normalnim, mirnodopskim odnosima ne mogu biti društveni predvodnici; u ratu oni isplivaju van i odjednom to postaju. Rat nije bilo vrijeme koje sam ja doživljavao kao svoje, ja sam novinar tada i onda bio, doživljavao sam da u ratnoj situaciji novinari i lječnici nemaju puno izbora, nego moraju biti tamo gdje se stvari dogadjaju, i to je ono što sam ja uglavnom radio. Nastojao sam da stvari koje sam radio odgovaraju nekim mojim osobnim moralnim kriterijumima, a istodobno mi je bilo jasno da kuća za koju radim ne odgovara tim istim kriterijima. Medjutim, moja je pretpostavka je bila da kada rat prestane da će prestati i doba propagande, da ćemo ponovo raditi kao ljudi, i to se pokazalo kao potpuno kriva pretpostavka, i zbog toga sam 1996., bez da me je iko na to tjerao, dao otkaz na Hrvatskoj televiziji. Bio bih puno sretniji da mi je život išao drugim smjerom.
RSE: A kako je došlo do saradnje sa Rajkom Grlićem i vašim odlaskom na Imaginarnu akademiju?
MIRKOVIĆ: To je bio jedan dosta mučan period kada sam ja zaključio da moram pokušati nešto drugo, i da me u svemu tome zanimaju filmovi. To je bio jedan dosta čudan splet okolnosti. Uvijek kažem da su ti ljudi, koji su tada vodili Televiziju i općenito dominirali medijskim prostorom, meni kao meni napravili puno lošega u životu, ali s druge strane napravili su mi beskrajnu uslugu, jer su mi dali poticaj i snagu da se okušam u nečemu što me zapravo puno više zanima, a to je film. Tako sam ja, tražeći nekakav bijeg od moje tadašnje pozicije, završio u Grožnjanu na toj Imaginarnoj akademiji, i koja je bila jedno zgodno mjesto gdje su se okupljali ljudi koji su učili film u jednom alternativnom školskom sustavu koji je predvodio Rajko Grlić, čovijek koji je tada, a i sada predavao na fakultetu u Americi…
RSE: … i koji je bio naš gost pre nekoliko nedelja i detaljno govorio o tome šta se radilo i kako se živelo u Istri, u Imaginarnoj akademiji u ratno vreme, i ko je sve tamo dolazio. Motovunski filmski festival, čini mi se, jedan je od najuspešnijih regionalnih projekata.
MIRKOVIĆ: Pokušavali smo da on na neki način pokrpa neku rupu koja postoji. Kad smo primjetili da je u programu kina nedostatak filmova, mi smo napravil festival. Zatim smo uočili da u regiji, ma šta značio taj pojam, filmovi izuzetno malo prelaze granice (ovaj primjer kada sam govodio o mom filmu i distribuciji u Srbiji). Filmovi koji su uspješni u svojim sredinama, koji bi sigurno imali publiku i u drugim sredinama, iz raznoraznih razloga ne prelaze granicu. Sad smo napravili nagradu koja se zove „Nagrada od A do A“, što znači za regiju od Albanije do Austrije, ponovo kažem što god to značilo. Najuspješniji film dobiva novčanu nagradu od 10 tisuća eura, čiji dio ide medju ostalim i da se stimulira distribucija u drugim zemljama regije. Oni koji prihvate distribuciju u drugim zemljama, dobivaju dio te nagrade da pokriju dio troškova.
RSE: Kako vi vidite duhovni prostor Balkana, mislite li da je obnavljanje kulturnih veza neminovno i da je možda već uspešno počelo?
MIRKOVIĆ: Ja to govorim već godinama da će Jugoslavija biti apsolutno jedinstveni kulturni prostor, to je sigurno i neizbežno. S tim da ja tome ne dodajem bilo kakve političke konotacije, nit one mene, kao mene, zapravo zanimaju, moram priznati. Stvar je vrlo jednostavna, meni je puno lakše uspostaviti kulturnu suradnju sa nekim iz Slovenije ili iz Makedonije, negoli s nekim iz Finske. A kako je u biti kulture da komunicira sa što širim prostorom, jednostavno u prirodi svih tih stvari je da prelaze granice, da traže srodne duše u novim i novim prostorima, kako god se oni zvali, onda je logično da će tu misiju uspjeti ispuniti na manjoj udaljenosti, nego na većoj. Na isti način na koji, po onome što ja znam, 90 posto filmova koji nastaju u Slovačkoj, nastaju u koprodukciji sa Češkom, ne iz želje da neko ponovo uspostavi Čehoslovačku, nego je to jednostavno prirodan proces, to su prirodne veze. Tako mi se čini da će se bivša Jugoslavija, prije ili kasnije, uspostaviti kao jedinstven kulturni prostor.
RSE: Koja vrsta ljudi može da povuče u ovom trenutku taj proces obnove duhovnog prostora?
MIRKOVIĆ: Mislim da će se dogoditi prirodno i spontano. Ako govorimo o filmu, moj je interes da za moj film koji proizvodim nadjem novac, i kad ga proizvedem, da za njega nadjem publiku. I novac i publiku ću puno lakše naći ako izadjem iz Hrvatske i odem za Beograd, odem do Sarajeva, do Ljubljane, do Budimpešte, bilo gdje. U Hrvatskoj postoji jedan otpor desnog kulturnog establišmenta da se to dogadja, i rekao bih da od svih zemalja koje su ostale nakon Jugoslavije, u Hrvatskoj postoji najjače izražen taj iracionalni moment. Ali to su takvi ljudi, i tu nema pomoći, ja jednostavno ne bih trošio puno vremena na njihove ideje.
RSE: Da li vi smislite da država treba da ostane po strani, ili bi ipak nove vlasti u tim državama trebalo da pospeše te procese? Naprimer, prošle nedelje u Beogradu je počeo jedan festival „Ljubljana – Beograd“, dogovor dve gradonačelnice Ljubljane i Beograda, i tada su Beogradjani imali priliku prvi put da čuju neke, kažu, sjajne muzičke grupe, kao što je naprimer „Sidarta“, iz Slovenije. I da je upravo to što su pospešile vlasti imalo presudni značaj da se nešto tako i dogodi.
MIRKOVIĆ: Moj osjećaj je da je stvar u tome da nije isto da li radite festival Ljubljane i Beograda, i recimo Zagreba i Beograda. Iz niza momenata, raznoraznih, opravdanih, neopravdanih, ovakvih ili onakvih, u Zagrebu je trenutno društvena klima ne bitno, ali malo drukčija. Mislim da vanjskim djelovanjem ne možete tu puno napraviti, treba pustiti ljude da si uzmu onoliko vremena koliko trebaju, da se te stvari dogode prirodno i spontano. Na isti način kao što vjerujem da su se dogodile izmedju Beograda i Ljubljane. Moj je dojam da tu intervencija države može jako puno pomoći, ali mislim da inicijativa mora doći od kreativaca, ljudi koji to rade, koji osjećaju potrebu u ovom momentu. Evo, recimo, vrlo banalan primjer: u ovom trenutku radim u produkciji filma Rajka Grlića koji se snima kao bosansko-hrvatsko-slovensko-makedonska koprodukcija, s dobrim šansama da se uključi i Srbija. Postoji vrlo dobar razlog zašto se taj film radi na taj način; priča se dogadja u kasarni Jugoslavenske narodne armije, znači da imate glumce iz svih tih zemalja, i to je jedan prirodan način da tražite kulturnu vezu cijelog tog prostora.
RSE: Film govori o devedesetim?
MIRKOVIĆ: O kraju osamdesetih, radjeno prema dosta poznatom romanu u Hrvatskoj, Ante Tomić ga je napisao i zove se „Ništa nas ne smije iznenaditi“. Sada spremamo i vjerojatno ćemo na proljeće početi snimati. Tu je postojala prirodna potreba da se takva veza uspostavi, iz svake takve veze će se radjati nove potrebe, nove veze. Čini mi se da je puno prirodnije da se takve veze uspostave tako, nego da prisiljavamo Ministarstvo kulture Hrvatske da ono uspostavi te nekakve te veze, ako ono već, iz raznih iracionalnih razloga ne želi.
RSE: Da li mislite da je za taj proces ponovnog povezivanja duhovnog prostora na teritoriji bivše Jugoslavije jako važan pošten pogled na prošlost? I da li u filmovima koji su snimani, u knjigama koje su napisane o tom periodu, devedesetim godinama, preteže taj pošteni pogled ili ne?
MIRKOVIĆ: Svaki pogled je krajnje osoban, i zbog toga je pitanje bili smo vi i ja iste stvari ocjenili kao poštene. Ja osobno volim neke filmove koji su se dogodili, neke manje volim, ali to je sada jedna jako duga tema koju se ja ne usudjujem načinjati. Meni se čini da smo svi iz ovog prošlog rata premalo naučili; to je tema koja već nema veze sa filmovima, pa je se čak i bojim otvarati. Ali sva moja iskustva do sada, sa svim ljudima koji su imali različite vrste trauma ovdje ili ondje, je da je najbolje što možete napraviti da svakome pustite vremena onoliko koliko mu treba. Što se mene tiče osobno, vrijeme za svu vrstu suradnje poštenim ljudima je odavno sazrelo, i ja se neću obazirati na mišljenje onih koji smatraju da treba zatvoriti granice, ja ću raditi po svom. Onaj ko misli da treba zatvoriti granice, neka ih zatvara, pa neka živi u zatvorenim granicama daljih 50 godina. Čini mi se da sam ja u priličnoj mjeri izgubio snagu i živce da se obazirem na to što misle ostali, što misle svi, što misle neki. Mislim da bi svatko od nas trebao raditi na temelju svoje vlastite procjene za što su stvari sazrele, i mislim da će to u najboljoj mogućoj mjeri pospješiti da se stvari dogadjaju u nekom boljem smjeru.
RSE: Osim filma koji pripremate sa Rajkom Grlićem, o kome ste nam govorili, da li imate još neki dokumentarni zanimljiv projekat?
MIRKOVIĆ: Imam nekoliko malih stvari u glavi, ali, recimo, da su one još u priličnoj mjeri na početku procesa. Znači, šta god se sa njima dogodilo, za njih će se čuti u najboljem slučaju za godinu i pol.
RSE: Da li je to došlo vreme dugometražnih dokumentarnih filmova?
MIRKOVIĆ: Pa da, mislim da je to neosporno. Ova godina je tu sigurno bila najuspešnija od kako se oni snimaju. Ne samo zbog Majkla Mura, premda je njemu otišla, pomalo i nezasluženo, sva slava, jer po meni bilo je puno zanimljivih, ako ne i zanimljivijih filmova od Farenhajta. Šteta je što sve to tako rijetko dolazi do kina. Konkretno, mi smo na Motovun film festivalu ove godine četvrtinu glavnog programa imali duge dokumentarce, jer nam se činilo da je to ono najvitalnije što se dogadja u industriji u ovom trenutku.