O ovim pitanjima je vođena rasprava ove sedmice u Sarajevu, na konferenciji Mladi, mir i razvoj. Govori Bojana Škrobić, predstavnica mladih pri Svjetskoj banci u Bosni i Hercegovini: ''Što se tiče problema sa kojima se mladi suočavaju u regionu istakla bih da su to skori isti problemi: edukacija i zastario obrazovni sistem, neefikasan i neadekvatan, nezaposlenost, zdravstvo. Ako su mladi i zaposleni onda rade u sivoj ekonomiji u kojoj nemaju priliku zaraditi novac koji im pripada, nemaju priliku steći praksu i naučiti. Mladi su prilično needucirani o prevenciji od AIDS-a.''
Na koji način mislite riješiti te probleme?
''To su problemi koji se ne mogu baš tako lako riješiti. Ova tri problema vuku druge socijalne probleme kao što su narkomanija i kriminal. Mi se ne zavaramo da se ovi problemi mogu jednostavno i brzo riješiti, ali kada bi smo riješili makar jednu trećinu bili bi smo sretni. Mnogo je bitno da počne nešto da se kreće u tom pravcu. Probleme možemo riješiti samo uz pomoć podrške vlade zemalja iz kojih dolazimo. Mislim da mladi nemaju dovoljnu podršku vlade i da se vlada ne bavi dovoljno mladima. Vlada te probleme vidi i obećava njihovo rješenje, ali to onda ostaje samo mrtvo slovo na papiru. Više nam pomažu međunarodne organizacije nego naše domaće institucije, što nije logično.
Po anketama se izjasnilo 62 posto mladih da želi da ode iz zemlje, neki zauvijek a neki samo privremeno. Njih 24 posto je reklo da želi zauvijek da ode. Kao primarni razlog su naveli ekonomski. Nekih 12 posto se izjasnilo da bi željelo otići radi rada, ili edukacije, pa da se poslije vrati u zemlju. Mislim da je OK ako neko želi otići i završiti školu i vidjeti nešto novo, ali se poslije toga vratiti i pomoći pri izgradnji ovog društva ovdje.''
Kako mogu mladi u Bosni i Hercegovini doprinjeti razvoju i time dugoročnom uspostavljanu mira?
''Mislim da se mladi moraju povezivati i regionalno i globalno. Za početak nam treba bolja saradnja sa našim susjednim zemljama u regiji. Za sada je saradnja dobra, ali bi mogle konkretnije stvari da se čine na zajedničkim osnovama i po zajedničkim pitanjima, jer zaista ih ima puno sličnih.''
''Ja sam Maja Anđelković i živim u Torontu. Radim za Međunarodni institut za održivi razvoj koji je internacionalna organizacija koja je proizašla iz Rio Samita 1992. godine. Inače sam iz Beograda.''
Na koji način mladi mogu riješiti probleme koji postoje u regiji, prije svega i posebno kada se to odnosi na razvoj i dugoročno uspostavljanje mira u ovom području?
''Mladi svakako ne mogu sami riješiti sve probleme, ali mislim da im je mnogo lakše da se adaptiraju promenama. Oni su populacija koja ne nosi sa sobom isti teret kao neke starije generacije. Džojs kaža da je istorija san iz kojeg pokušava da se probudi. Mlade generacije su te koje imaju najviše šanse da se probude, da prekinu neke trendove i neka neshvatanja među različitim narodima, što je ovde aktualan problem. Koliko ima regiona toliko ima i problema, pa još više. Mladi su najviše zabrinuti za ekološka i socijalna pitanja, samo im je potrebno dati podršku i pustiti ih da sarađuju sa vladama i ostalim zvaničnim organizacijama u donošenju odluka.''
Ti si jedna od onih koja je otišla. Kakvo je tvoje iskustvo u novoj sredini u odnosu na ono što je bilo dok si ovdje živjela?
''Ne mogu da poredim Beograd iz 1992., 1993. godine sa Sarajevom danas. Ovde sam tek dva dana i nisam uspela da steknem neku sliku o tome. Ima razlika, ima i sličnosti. Ljudi su uglavnom svuda isti. Sistemi su drugačiji. Sistemi su ti koji ljudima omogućavaju uspešne karijere i život. U Kanadi je sistem trenutno bolji. Ocjenjujući po trci za gradonačelnika Beograda koja je trenutno u toku, mislim da se stvari menjaju i da političari počinju da razmišljaju o nekim konkretnim problemima, a ne o nekim apstraktnim emocionalnim pitanjima koji nikome ništa ne znače. Mladi imaju veću svest o politici i ekologiji u ovom regionu nego mladi u Kanadi. To je verovatno zato što moraju da se suočavaju sa takvim problemima svakodnevno. Najveća teškoća u življenju ovde je nemogućnost putovanja. Neko ko ovde živi ima mnogo manje šansi da dobije stipendiju na Zapadu, da sedne u voz i ode na neki festival ili neku konferenciju, a to su mogućnosti koje se pružaju mladima bilo gde u svetu.''
Šta se govori o odlivu mozgova, mislim da si i ti jedna od njih? Na koji način taj mladi svijet koji je otišao može doprinjeti razvoju ove regije? Na koji način može pomoći da se ovdje riješe problemi?
''To je dosta teško i kompleksno pitanje jer podrazumeva da se neki resursi odvoje za neke projekte koji bi radili na tome da se ti ljudi koji su napolju angažuju na projektima ovdje. Mislim da takvi resursi treba da se investiraju odavde. Ljudi koji su se odselili su jako voljni raditi na takvim projektima. Mislim da postoji inicijativa iz dijaspore koja je dosta jaka. Verovatno je potrebna neka organizacija koja bi to omogućila. Pokušavam da uspostavim vezu između instituta za koji radim i beogradskog Centra za ljudska prava putem jednog projekta koji se tiče vladavine zakona. Verujem da ima još puno sličnih primera.''
''Ja sam Risto Karajkov - Balkanska fondacija za djecu i omladinu – Skoplje - Makedonija. Mi smo regionalna fondacija i nismo samo fokusirani na Makedoniju. Pokrivamo čitav Balkan, deset država i entiteta, te bih više mogao da pričam o nekoj regionalnoj perspektivi nego samo o makedonskoj. Sloveniju bih isključio iz ovoga, jer je to već Evropska unija, mada i Slovenija ima neke slične probleme kao što je visoka stopa nezaposlenosti. Glavni problemi mladih su poprilično jasni. U Makedoniji je nezaposlenost do 70 posto, kao i na Kosovo i u Bosni. Tu je i politička apatija, ne uključenost u sistem, želja da se pobjegne od države, nezdravi životni stil koji je vezan sa socijalnom izolacijom. To su neki od glavnih problema koji su naši prioriteti.''
Kako mladi mogu riješite te probleme?
''To je pitanje za milion dolara. Nikako. Ni vlade iz regiona ne mogu da riješe te probleme same. Mislim da to nije samo problem regiona, već da su to globalni problemi koji su negdje više, a negdje manje, izraženi. Kod nas su poprilično kritični zbog svih ovih procesa tranzicija. Vrlo je teško dati jednostavan odgovor na pitanje kako se to može riješiti. Siguran sam da postoje dobre strategije i dobre prakse, kao i loše strategije i prakse. Ne može se dati jednostavan odgovor. Zavisi od toga koliko su vlade u regionu spremne da se uhvate u koštac sa takvim problemima. Mislim da je problem u regionu nespremnost vlada da se bave problemom nezaposlenosti mladih. Nezaposlenost se ne može gledati izolirana od ostalih problema. Bitno je uraditi pravilan balans. Ne može se gledati problem nezaposlenosti izvan ekonomskog razvoja. U sklopu toga je i sistem obrazovanja i priprema mladih. Mladi završe škole i poslije vide da su te njihove vještine nepodobne tržištu. Puno je stvari koje se ovdje mogu uraditi. Omladinske organizacije mogu puno pomoći, ali najveći teret moraju podnijeti vlade. Zavisi od toga koliko su spremne ili ne, koliko postoji proces socijalnog partnerstva. Pretpostavljam da je ovaj događaj jedan korak u tom smjeru. Ovo je standardna priča koja se nije promijenila u zadnjih pedeset godina i može se posmatrati na nekom filozofskom nivou kao i na nekom više praktičnom nivou. Nekada se pričalo da su mladi budućnost, a sada se priča da su sadašnjost. Uvijek su govorili da ne gledamo na mlade kao na problem već kao na dio društva. Postoje neki globalni procesi koji pogađaju mlade kao što globalizacija i nove tehnologije. Mladi se mogu lakše prilagoditi nego stari ljudi. Postoji puno disbalansa na Balkanu zbog procesa tranzicije. Jedni su problemi mladih u glavnim gradovima, a drugi u ruralnim sredinama. Mladi u gradovima se mogu vrlo lakše prilagoditi globalnom društvu, dok ovim iz ruralnih sredina to teže pada. U isto vrijeme, sve statistike pokazuju da mladi u glavnim gradovima više pate od nezaposlenosti, dok se mladi po selima, poslije neuspjeha u traženju posla, isključe i prestanu da traže uključenje u socijalne tokove života. Nisam ti dao ni jedan konkretan odgovor jer je svako od ovih pitanja za po jednu konferenciju. Uvijek je pravi odgovor pitanje nekih suptilnih balansa.''
Ovi koji su sada mladi za koju godinu više neće biti, a pitanje ostaje neriješeno. Šta sadašnja omladina može napraviti da se stanje promijeni?
''Neko je rekao da ne postoji drugi region na svijetu i na ovoj planeti koji je za deceniju i po prošao kroz toliko radikalnih procesa, iz jedne u drugu tranziciju, iz jednog sistema u drugi, iz jedne države u drugu, a sve to je bilo popraćeno ratovima. Mi nismo ni svjesni da to proživljavamo. Tek će to statistika pokazati za petnaestak godina. Reći će da je kod onih kojih su devedesetih imali dvadesetak godina stopa stupnja u braka opala za 60 posto. Statistika će kasnije pokazati šta se sve dešavalo s ovim generacijama. S druge strane je istina da je lakše mladima nego starima. Ljudi kojima je bilo iznad 40 kada je sve to počelo sada gotovo da i nemaju penzije. Mladi se bar mogu prilagoditi. Puno mladih ljudi se lakše adaptiralo i sistemu i socijalnoj neizvjesnosti. Oni koji su bili stariji su jednostavno ispali iz igre. Ova generacija se nosila sa puno rizika, ali je na neki način to jačalo. Ne može se baš na to gledati kao na školu života jer puno toga je izgubljeno.''
Položaj mladih u Bosni i Hercegovini je nešto o čemu se jako puno priča. Šta konkretno treba uraditi da se on promijeni i da se to popravi, pitali smo Zlatana Kulenovića, direktora omladinske informativne agencije.
''Problematika vezana za mlade je definitivno kompleksna i sasvim sigurno traži poprilično puno akcije od strane, prvenstveno, države. Preduvjet da bi država mogla nešto uraditi jeste da ima jedan institucionalni okvir koji će se na ozbiljan način i nekom ekspertizom baviti ovom problematikom. Problem u Bosni i Hercegovini je što država improvizira na mnogim područijima, a kada su mladi u pitanju to je jedna velika improvizacija, jer se ne zna ni ko je nadležan. Spadamo u jedinu zemlju u Evropi koja nema niti jednu adresu koja se bavi pitanjem mladih. Da bi došli do konkretnih projekata, bilo onih koji se tiču nezaposlenosti mladih, bilo za pitanja zdravlja, ili nečeg trećeg, moramo imati određene institucije, a te institucije moraju imati ekspertizu, kapacitete znanja i vještine. Danas, ne samo da toga nema, nego nema ni finansijskih sredstava, niti planova da se nešto takvo uradi. Država nije prepoznala određenu evropsku praksu koja postoji već desetljećima u pojedinim zemljama Evrope i da je treba primijeniti i u Bosni i Hercegovini. U takvom ambijentu vrlo je teško govoriti o nekim brzim akcijama koje će moći poboljšati položaj mladih. Sama konferencija u Sarajevu koju organizira Svjetska banka je globalnog karaktera. Ne bavi se samo Bosnom i Hercegovinom, mada određeni primjeri Bosne i Hercegovine, kao i niz drugih zemalja, mogu biti uzeti u obzir kao neki ukazatelji. Što se tiče BiH i omladinskih organizacija, one su, kao i mladi, u mnogim stvarima dezorijentirane i upitno je koliki uticaja mogu imati, ili izvršiti neki pritisak. Sasvim je sigurno da postoje određeni projekti od kojih se očekuje da budu ti koji će uraditi najvažniju stvar, a to je da će ubrzati proces u kojem će Bosna i Hercegovina imati adekvatne institucije i moći će odgovoriti na potrebe mladih, jer konferencije same za sebe ne znače puno ako nema puno konkretnih projekata. Smiješno je da Svjetska banka, kao jedna međunarodna institucija, više brige vodi po pitanju mladih u ovoj zemlji, nego sama država, vlada, i politički sistem koji je danas u Bosni i Hercegovini. Mladi imaju tri mogućnosti. Jedna mogućnost je izborni proces. U izbornom procesu nisu prepoznali niti jednu političku partiju koja ima strategiju za mlade. Ako i glasaju i biraju neće izabrati one koji će im to donijeti. Druga mogućnost je da su sami u vlasti. Trenutno govorimo o manje od šest posto parlamentaraca koji imaju manje od 30 godina u svih šesto i nešto parlamenata, koliko ih Bosna i Hercegovina ima. Ako je preko 94 posto onih koji imaju više od 30 godina, pitanje je da li oni mogu razumjeti potrebe mladih i njihove probleme, jer mladih u vlasti nema. Treća mogućnost je djelovanje kroz nevladine organizacije i, ako ništa, osvješćivanje većeg broja mladih na koji način mogu da djeluju u društvu. Imamo jako puno dobrih primjera, da ne bude sve crno. Na lokalnom nivou u određenim općinama u kojima su mladi uspjeli napraviti neki dijalog s vlastima, kao produkt toga jesu konkretni projekti, finansijska sredstva u kojima općina gradi zajedno sa mladima, realizira nešto za mlade, od otvaranja doma mladih, preko finansiranja većeg broja omladinskih projekata do formiranja info-deskova za informiranje mladih o bilo čemu. Bosna i Hercegovina se može pohvaliti u određenim primjerima, posebno na lokalnom nivou. Fali sistem, kao i institucije i ekspertize. To znači da će u narednom periodu trebati puno rada i motivacije da bi se problematika mladih mogla početi na adekvatan način rješavati. Nisam Nostradamus pa da mogu da kažem kakva će biti budućnost, ali mogu reći neke pokazatelje koji govore kakav naredni period može biti. Ukoliko nemamo institucije i ukoliko nemamo programe vrlo teško možemo riješiti problematiku mladih koja je kompleksna i koja je vezana i za druge strategije kao što je ekonomska situacija u zemlji, obrazovna reforma koja se najviše tiče mladih, a koja je u nekom zastoju, pogotovo kada se radi o visokom obrazovanju mladih, radi političkih previranja i neshvatanja da smo itekako zaostali po pitanju visokog obrazovanja. Ako ne investiramo u mlade, budućnost neće biti svijetla. Jedan od pokazatelja takve situacije je da je sto hiljada mladih otišlo samo u zadnjih sedam godina, nakon ratnih zbivanja. To je pokazatelj da mladi nisu zainteresirani da budu u ovakvom ambijentu.''
Lidija Pozajić Prketić:
''Pošto predstavljam Izviđački pokret mogu govoriti iz te perspektive. Mi već deset godina, zajedno sa drugim velikim organizacijama svijeta kao što su Crveni križ i ostali, radimo na promociji neformalnog obrazovanja, obrazovanja među prijateljima kroz rad u organiziranim grupama okrenutih mladima, kroz nešto što se već pokazalo učinkovitim. Treba organizirati mlade i pružiti im neke vještine kako bi oni lakše mogli uspjeti u životu. Upravo je to poruka koju pokušavamo prenijeti Svjetskoj banci. Uz niz škola, uz neko struktuirano formalno obrazovanje, postoji jedan veliki spektar mogućnosti gdje se mladim ljudima uz organizirani život može pružiti puno za daljnji uspjeh. Nadam se da smo kroz sve godine i tijekom ove konferencije uspjeli dostići nivo razumijevanja od strane Svjetske banke i da ćemo uz daljnju suradnju uspjeti promovirati taj način rada sa mladima - organiziranje njihovog slobodnog vremena.''
Dolazite iz Hrvatske, ali ste imali priliku da vidite kakav je položaj mladih u drugim zemljama. Koji su to osnovni problemi sa kojima se oni suočavaju, osim obrazovanja?
''Moram reći da radeći na evropskom nivou i vodeći veliku organizaciju u Evropi naše područje Balkana je specifično. Ovdje još uvijek u svim zemljama nemamo definiranu nacionalnu politiku djelovanja prema mladima. Možemo reći da je Slovenija izuzetak. Još uvijek mladi ljudi, uz sve što su prošli kroz zadnjih 10 godina, trebaju prostor za izražavanje svojih želja, trebaju mjesto i vrijeme da ih se sasluša, da ih se integrira u izgradnju novih država. U Zapadnoj Evropi mladi imaju drugačije probleme. Nezaposlenost je u svim zemljama, sa većim ili manjim razlikama. Klasični problemi mladih su kako početi život, kako osnovati obitelj i slično.''
Kako se mogu riješiti ti problemi?
''Uz organiziranje, uz rad s mladima, uz pružanje šanse mladima da shvate sami što žele u životu, uz vođenje mladih od dječje dobi do dobi samostalnog odrastanja, do formiranja obitelji, pružiti im sve moguće kanale da sami shvate što žele, usmjeriti ih i pomoći im da se usavrše.''
Kako poboljšati ulogu mladih u zemljama u tranziciji?
''Čini mi se da vlade svih naših zemalja nemaju baš veliki interes za dijalog sa mladima. Uz izgradnju infrastrukture i otvaranje prema Evropi, hitanje prema evropskoj zajednici, vlade bi trebale shvatiti da su mladi ne tamo negdje daleko i ne budućnost, ali da su mladi sadašnjost i važan faktor i da samo uz suradnju možemo u Evropsku uniju. Ako nas i dovedu u Evropske Unije, tko će dalje voditi zemlju, tko će nastaviti sve što su oni eventualno počeli. Prvenstveno što treba je otvoriti mogućnost mladima za dijalog. S druge strane, mladi trebaju shvatiti da je velika odgovornost na njima, da su oni ti koji će voditi zemlje.''
Da li mislite da će ovi koji su danas mladi dočekati da se sve te promjene dese za vrijeme njihovog života, ili za perioda u kojem su se oni borili za svoja prava?
''Recimo da su mladi oni do 35 godina, do neke dobi kada se uspiju organizirati sami u svojim životima. Mladi bi se trebali što prije i aktivnije uključiti u cijeli proces odlučivanja koji se tiče svih aspekata, jer nisu mladi izolirana grupa koja želi svoja prava, već su dio cjelokupne zajednice i svi problemi koji se tiču svih ostalih, tiču se i mladih. Zbog toga mladi moraju sudjelovati u njihovim rješavanjima. Što se prije uključimo sve aktivnije, rezultati će doći sami po sebi ranije i samo tada je nekakav održivi nastavak cijele priče moguć.''
Tomislava Tomaševića iz Zagreba pitali smo koji su problemi sa kojima se suočavaju mladi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i drugim zemljama u regiji?
''Problemi jesu slični, pogotovo između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Po mnogim pokazateljima su slični i socio i ekonomski problemi, ali to su problemi slični i u ostalim zemljama širom svijeta. Oni su uvijek prisutni i nadamo se da ćemo ih jednoga dana iskorijeniti. Najveći problemi su nezaposlenost i obrazovanje. Prije pola godine u Hrvatskoj smo u suradnji sa raznim programima UN-a proveli jedno veliko istraživanje na mladima u Hrvatskoj, u svim regijama, i dobili smo rang listu prioriteta mladih. Lista je izgrađena od jednog reprezentativnog uzorka mladih, ne od mladih iz nevladinih organizacija, već od nezaposlenih, studenata, srednjoškolaca. Dobili smo listu prioriteta prema kojoj je ekonomija prvi problem. U tu grupu spadaju i stan i posao. Iza toga je nesudjelovanje u društvu, pasivnost mladih i nemogućnost uticanja na politički sistem, političke stranke koje ne odgovaraju potrebama mladih. Tu je i slobodno vrijeme mladih, nedovoljno sadržaja za mlade kojima bi se mogli posvetiti u slobodno vrijeme, od neformalne edukacije, kulturnih aktivnosti, klubova, alternativnih vidova zabave, stilova i tako dalje. Onda se to kreće ka obrazovanju, a time se misli i na formalno obrazovanje koje je jako zastarjelo u našoj regiji i mi tu daleko zaostajemo za nekim standardima Evropske unije.''
Kako se mogu riješiti ti problemi?
''Vrlo teško. Mogu se riješiti jednom sustavnom, sveobuhvatnom, i transparentnom politikom mladih koja treba biti urađena na državnom nivou, koja treba sudjelovati u procesima u vladi kao jednaki partner. Ti isti mladi u raznim organizacijama i udrugama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj trebaju implementirati omladinsku politiku.''
Šta to konkretno znači?
''Da se napravi jedna radna grupa u kojoj neće sjediti samo profesori od 60 godina, nego i mladi koji će zastupati interese mladih i dati neke vidove u smislu poboljšanja obrazovnog sustava koji ne odgovara potrebama tržišta. A da ne govorim o standardima u edukaciji koju koriste zemlje Evropske unije. To znači da će mladi biti u jednoj radnoj grupi gdje će se davati inovativna i nova rješenja kako riješiti nezaposlenih mladih koja je tri puta veća u zemljama ove regije. Trebalo bi omogućiti davanje mikro-kredita za poduzeća i kompanije koja su pokrenuta od strane mladih, jer će mladi više zapošljavati mlade ljude u kompanijama koje oni pokreću. Treba dati mladima jednu šansu da se sami potrude da riješe svoje probleme. Treba im potpora vlade, institucionalna i finansijska potpora međunarodnih donatora da bi imali dovoljno kapaciteta da riješe te probleme. Početkom devedesetih su mladi tek prvi put prepoznati kao važna interesna grupa koja bi trebala imati jednaki status i koja bi se trebala konsultirati u tome kako bi te strategije mogle izgledati. Naši političari kažu da su mladi budućnost, da su mladi sutrašnjica. Mladi nisu budućnost, oni su danas, mladi već danas imaju velike kapacitete, inovativne prakse i mogućnost da mobiliziraju mlade širom svijeta koji onda čine veliku snagu. To je tek sada novi trend i mladi polako dobivaju šansu da kažu nešto i da ih čuju. Nadam se da ćemo jednog dana doći do faze u procesu kada će slušati naše savjete, jer postoji razlika između ćuti i slušati.''
Matea Prošek je predstavnica Omladinskog evropskog foruma. Vi dolazit iz Slovenije, prve zemlje koja je ušla u Evropsku uniju, a u isto vrijeme radite u Briselu gdje je sjedište evropskih integracija. Iz vaše perspektive, kako vidite ulogu mladih u Bosni i Hercegovini, posebno u ovim zemljama u tranziciji u ovom regionu?
''Mi radimo na teritoriji cijele jugoistočne Evrope i vidjeli smo da su problemi, više ili manje, jednaki kao i u Sloveniji. Mogu vam reći da kako već dvije godine radim u Briselu vidim da su problemi mladih cijele Evrope isti. Svi hoće više participacije, svi hoće da ih vlade slušaju. Mislim da je najveći problem, pored ekonomskih faktora, zašto mladi odlaze iz ovih država taj da vlade uopšte ne priznaju mlade kao neke resurse, nego ih uvijek vide kao problem. Vidjeli smo da je saradnja između omladinskih struktura odlična i da mamo puno nevladinih lokalnih omladinskih organizacija koje imaju svoje mreže po čitavoj Evropi koji rade projekte i koji znaju šta znači biti mlad, šta znači održati svoju organizaciju i gdje naći resurse. Za nas je mnogo više važno da se sada počinje surađivati sa vladama. Imamo dobre primjere širom Evrope. Takav primjer imamo u Sloveniji sa Nacionalnim omladinskim savjetom koji odlično sarađuje sa Ministarstvom za omladinu i sa ostalim dijelovima Evrope. Zbog toga je za nas ova konferencija vrlo važna jer smo danas vidjeli da i Svjetska banka nas vidi kao resurs, a ne kao problem, koja želi da počne sa nama neke konstruktivnije dijaloge koji će možda u budućnosti pružiti više mogućnosti za nas.''
Koji su vaši glavni partneri kada je riječ o omladinskim organizacijama? Imate nekoliko pojedinaca koji su uključeni u sve te forume, ali je s druge strane i veliki broj mladih koji su vrlo inertni. Kako njih aktivirati?
''To je sada izazov za nas, jer mi smo kao platforma koja se sastoji od više nego 90 organizacija koje su same platforme unutar svojih regija, kao što su nacionalni omladinski savjeti i međunarodne nevladine organizacije. Vidjeli smo da su mladi koji sa nama sarađuju sada više aktivniji i imaju ulogu nekih manipulatora, jer ovdje ima dosta informacija. Zbog toga želimo sada kreirati neku mrežu naših organizacija koje imaju i svoje lokalne organizacije u čitavoj jugoistočnoj Evropi. Nama je u interesu da proširimo mrežu naših organizacija u kojima želimo naći kredibilne aktere u regionu sa kojima ćemo održavati dijalog i koji će biti naši partneri.''
Pola čovječanstva čine mlade, koliko oni zaista nešto mogu promijeniti?
''Vjerujemo da možemo mnogo, samo nas stariji trebaju slušati''
Na koji način mislite riješiti te probleme?
''To su problemi koji se ne mogu baš tako lako riješiti. Ova tri problema vuku druge socijalne probleme kao što su narkomanija i kriminal. Mi se ne zavaramo da se ovi problemi mogu jednostavno i brzo riješiti, ali kada bi smo riješili makar jednu trećinu bili bi smo sretni. Mnogo je bitno da počne nešto da se kreće u tom pravcu. Probleme možemo riješiti samo uz pomoć podrške vlade zemalja iz kojih dolazimo. Mislim da mladi nemaju dovoljnu podršku vlade i da se vlada ne bavi dovoljno mladima. Vlada te probleme vidi i obećava njihovo rješenje, ali to onda ostaje samo mrtvo slovo na papiru. Više nam pomažu međunarodne organizacije nego naše domaće institucije, što nije logično.
Po anketama se izjasnilo 62 posto mladih da želi da ode iz zemlje, neki zauvijek a neki samo privremeno. Njih 24 posto je reklo da želi zauvijek da ode. Kao primarni razlog su naveli ekonomski. Nekih 12 posto se izjasnilo da bi željelo otići radi rada, ili edukacije, pa da se poslije vrati u zemlju. Mislim da je OK ako neko želi otići i završiti školu i vidjeti nešto novo, ali se poslije toga vratiti i pomoći pri izgradnji ovog društva ovdje.''
Kako mogu mladi u Bosni i Hercegovini doprinjeti razvoju i time dugoročnom uspostavljanu mira?
''Mislim da se mladi moraju povezivati i regionalno i globalno. Za početak nam treba bolja saradnja sa našim susjednim zemljama u regiji. Za sada je saradnja dobra, ali bi mogle konkretnije stvari da se čine na zajedničkim osnovama i po zajedničkim pitanjima, jer zaista ih ima puno sličnih.''
''Ja sam Maja Anđelković i živim u Torontu. Radim za Međunarodni institut za održivi razvoj koji je internacionalna organizacija koja je proizašla iz Rio Samita 1992. godine. Inače sam iz Beograda.''
Na koji način mladi mogu riješiti probleme koji postoje u regiji, prije svega i posebno kada se to odnosi na razvoj i dugoročno uspostavljanje mira u ovom području?
''Mladi svakako ne mogu sami riješiti sve probleme, ali mislim da im je mnogo lakše da se adaptiraju promenama. Oni su populacija koja ne nosi sa sobom isti teret kao neke starije generacije. Džojs kaža da je istorija san iz kojeg pokušava da se probudi. Mlade generacije su te koje imaju najviše šanse da se probude, da prekinu neke trendove i neka neshvatanja među različitim narodima, što je ovde aktualan problem. Koliko ima regiona toliko ima i problema, pa još više. Mladi su najviše zabrinuti za ekološka i socijalna pitanja, samo im je potrebno dati podršku i pustiti ih da sarađuju sa vladama i ostalim zvaničnim organizacijama u donošenju odluka.''
Ti si jedna od onih koja je otišla. Kakvo je tvoje iskustvo u novoj sredini u odnosu na ono što je bilo dok si ovdje živjela?
''Ne mogu da poredim Beograd iz 1992., 1993. godine sa Sarajevom danas. Ovde sam tek dva dana i nisam uspela da steknem neku sliku o tome. Ima razlika, ima i sličnosti. Ljudi su uglavnom svuda isti. Sistemi su drugačiji. Sistemi su ti koji ljudima omogućavaju uspešne karijere i život. U Kanadi je sistem trenutno bolji. Ocjenjujući po trci za gradonačelnika Beograda koja je trenutno u toku, mislim da se stvari menjaju i da političari počinju da razmišljaju o nekim konkretnim problemima, a ne o nekim apstraktnim emocionalnim pitanjima koji nikome ništa ne znače. Mladi imaju veću svest o politici i ekologiji u ovom regionu nego mladi u Kanadi. To je verovatno zato što moraju da se suočavaju sa takvim problemima svakodnevno. Najveća teškoća u življenju ovde je nemogućnost putovanja. Neko ko ovde živi ima mnogo manje šansi da dobije stipendiju na Zapadu, da sedne u voz i ode na neki festival ili neku konferenciju, a to su mogućnosti koje se pružaju mladima bilo gde u svetu.''
Šta se govori o odlivu mozgova, mislim da si i ti jedna od njih? Na koji način taj mladi svijet koji je otišao može doprinjeti razvoju ove regije? Na koji način može pomoći da se ovdje riješe problemi?
''To je dosta teško i kompleksno pitanje jer podrazumeva da se neki resursi odvoje za neke projekte koji bi radili na tome da se ti ljudi koji su napolju angažuju na projektima ovdje. Mislim da takvi resursi treba da se investiraju odavde. Ljudi koji su se odselili su jako voljni raditi na takvim projektima. Mislim da postoji inicijativa iz dijaspore koja je dosta jaka. Verovatno je potrebna neka organizacija koja bi to omogućila. Pokušavam da uspostavim vezu između instituta za koji radim i beogradskog Centra za ljudska prava putem jednog projekta koji se tiče vladavine zakona. Verujem da ima još puno sličnih primera.''
''Ja sam Risto Karajkov - Balkanska fondacija za djecu i omladinu – Skoplje - Makedonija. Mi smo regionalna fondacija i nismo samo fokusirani na Makedoniju. Pokrivamo čitav Balkan, deset država i entiteta, te bih više mogao da pričam o nekoj regionalnoj perspektivi nego samo o makedonskoj. Sloveniju bih isključio iz ovoga, jer je to već Evropska unija, mada i Slovenija ima neke slične probleme kao što je visoka stopa nezaposlenosti. Glavni problemi mladih su poprilično jasni. U Makedoniji je nezaposlenost do 70 posto, kao i na Kosovo i u Bosni. Tu je i politička apatija, ne uključenost u sistem, želja da se pobjegne od države, nezdravi životni stil koji je vezan sa socijalnom izolacijom. To su neki od glavnih problema koji su naši prioriteti.''
Kako mladi mogu riješite te probleme?
''To je pitanje za milion dolara. Nikako. Ni vlade iz regiona ne mogu da riješe te probleme same. Mislim da to nije samo problem regiona, već da su to globalni problemi koji su negdje više, a negdje manje, izraženi. Kod nas su poprilično kritični zbog svih ovih procesa tranzicija. Vrlo je teško dati jednostavan odgovor na pitanje kako se to može riješiti. Siguran sam da postoje dobre strategije i dobre prakse, kao i loše strategije i prakse. Ne može se dati jednostavan odgovor. Zavisi od toga koliko su vlade u regionu spremne da se uhvate u koštac sa takvim problemima. Mislim da je problem u regionu nespremnost vlada da se bave problemom nezaposlenosti mladih. Nezaposlenost se ne može gledati izolirana od ostalih problema. Bitno je uraditi pravilan balans. Ne može se gledati problem nezaposlenosti izvan ekonomskog razvoja. U sklopu toga je i sistem obrazovanja i priprema mladih. Mladi završe škole i poslije vide da su te njihove vještine nepodobne tržištu. Puno je stvari koje se ovdje mogu uraditi. Omladinske organizacije mogu puno pomoći, ali najveći teret moraju podnijeti vlade. Zavisi od toga koliko su spremne ili ne, koliko postoji proces socijalnog partnerstva. Pretpostavljam da je ovaj događaj jedan korak u tom smjeru. Ovo je standardna priča koja se nije promijenila u zadnjih pedeset godina i može se posmatrati na nekom filozofskom nivou kao i na nekom više praktičnom nivou. Nekada se pričalo da su mladi budućnost, a sada se priča da su sadašnjost. Uvijek su govorili da ne gledamo na mlade kao na problem već kao na dio društva. Postoje neki globalni procesi koji pogađaju mlade kao što globalizacija i nove tehnologije. Mladi se mogu lakše prilagoditi nego stari ljudi. Postoji puno disbalansa na Balkanu zbog procesa tranzicije. Jedni su problemi mladih u glavnim gradovima, a drugi u ruralnim sredinama. Mladi u gradovima se mogu vrlo lakše prilagoditi globalnom društvu, dok ovim iz ruralnih sredina to teže pada. U isto vrijeme, sve statistike pokazuju da mladi u glavnim gradovima više pate od nezaposlenosti, dok se mladi po selima, poslije neuspjeha u traženju posla, isključe i prestanu da traže uključenje u socijalne tokove života. Nisam ti dao ni jedan konkretan odgovor jer je svako od ovih pitanja za po jednu konferenciju. Uvijek je pravi odgovor pitanje nekih suptilnih balansa.''
Ovi koji su sada mladi za koju godinu više neće biti, a pitanje ostaje neriješeno. Šta sadašnja omladina može napraviti da se stanje promijeni?
''Neko je rekao da ne postoji drugi region na svijetu i na ovoj planeti koji je za deceniju i po prošao kroz toliko radikalnih procesa, iz jedne u drugu tranziciju, iz jednog sistema u drugi, iz jedne države u drugu, a sve to je bilo popraćeno ratovima. Mi nismo ni svjesni da to proživljavamo. Tek će to statistika pokazati za petnaestak godina. Reći će da je kod onih kojih su devedesetih imali dvadesetak godina stopa stupnja u braka opala za 60 posto. Statistika će kasnije pokazati šta se sve dešavalo s ovim generacijama. S druge strane je istina da je lakše mladima nego starima. Ljudi kojima je bilo iznad 40 kada je sve to počelo sada gotovo da i nemaju penzije. Mladi se bar mogu prilagoditi. Puno mladih ljudi se lakše adaptiralo i sistemu i socijalnoj neizvjesnosti. Oni koji su bili stariji su jednostavno ispali iz igre. Ova generacija se nosila sa puno rizika, ali je na neki način to jačalo. Ne može se baš na to gledati kao na školu života jer puno toga je izgubljeno.''
Položaj mladih u Bosni i Hercegovini je nešto o čemu se jako puno priča. Šta konkretno treba uraditi da se on promijeni i da se to popravi, pitali smo Zlatana Kulenovića, direktora omladinske informativne agencije.
''Problematika vezana za mlade je definitivno kompleksna i sasvim sigurno traži poprilično puno akcije od strane, prvenstveno, države. Preduvjet da bi država mogla nešto uraditi jeste da ima jedan institucionalni okvir koji će se na ozbiljan način i nekom ekspertizom baviti ovom problematikom. Problem u Bosni i Hercegovini je što država improvizira na mnogim područijima, a kada su mladi u pitanju to je jedna velika improvizacija, jer se ne zna ni ko je nadležan. Spadamo u jedinu zemlju u Evropi koja nema niti jednu adresu koja se bavi pitanjem mladih. Da bi došli do konkretnih projekata, bilo onih koji se tiču nezaposlenosti mladih, bilo za pitanja zdravlja, ili nečeg trećeg, moramo imati određene institucije, a te institucije moraju imati ekspertizu, kapacitete znanja i vještine. Danas, ne samo da toga nema, nego nema ni finansijskih sredstava, niti planova da se nešto takvo uradi. Država nije prepoznala određenu evropsku praksu koja postoji već desetljećima u pojedinim zemljama Evrope i da je treba primijeniti i u Bosni i Hercegovini. U takvom ambijentu vrlo je teško govoriti o nekim brzim akcijama koje će moći poboljšati položaj mladih. Sama konferencija u Sarajevu koju organizira Svjetska banka je globalnog karaktera. Ne bavi se samo Bosnom i Hercegovinom, mada određeni primjeri Bosne i Hercegovine, kao i niz drugih zemalja, mogu biti uzeti u obzir kao neki ukazatelji. Što se tiče BiH i omladinskih organizacija, one su, kao i mladi, u mnogim stvarima dezorijentirane i upitno je koliki uticaja mogu imati, ili izvršiti neki pritisak. Sasvim je sigurno da postoje određeni projekti od kojih se očekuje da budu ti koji će uraditi najvažniju stvar, a to je da će ubrzati proces u kojem će Bosna i Hercegovina imati adekvatne institucije i moći će odgovoriti na potrebe mladih, jer konferencije same za sebe ne znače puno ako nema puno konkretnih projekata. Smiješno je da Svjetska banka, kao jedna međunarodna institucija, više brige vodi po pitanju mladih u ovoj zemlji, nego sama država, vlada, i politički sistem koji je danas u Bosni i Hercegovini. Mladi imaju tri mogućnosti. Jedna mogućnost je izborni proces. U izbornom procesu nisu prepoznali niti jednu političku partiju koja ima strategiju za mlade. Ako i glasaju i biraju neće izabrati one koji će im to donijeti. Druga mogućnost je da su sami u vlasti. Trenutno govorimo o manje od šest posto parlamentaraca koji imaju manje od 30 godina u svih šesto i nešto parlamenata, koliko ih Bosna i Hercegovina ima. Ako je preko 94 posto onih koji imaju više od 30 godina, pitanje je da li oni mogu razumjeti potrebe mladih i njihove probleme, jer mladih u vlasti nema. Treća mogućnost je djelovanje kroz nevladine organizacije i, ako ništa, osvješćivanje većeg broja mladih na koji način mogu da djeluju u društvu. Imamo jako puno dobrih primjera, da ne bude sve crno. Na lokalnom nivou u određenim općinama u kojima su mladi uspjeli napraviti neki dijalog s vlastima, kao produkt toga jesu konkretni projekti, finansijska sredstva u kojima općina gradi zajedno sa mladima, realizira nešto za mlade, od otvaranja doma mladih, preko finansiranja većeg broja omladinskih projekata do formiranja info-deskova za informiranje mladih o bilo čemu. Bosna i Hercegovina se može pohvaliti u određenim primjerima, posebno na lokalnom nivou. Fali sistem, kao i institucije i ekspertize. To znači da će u narednom periodu trebati puno rada i motivacije da bi se problematika mladih mogla početi na adekvatan način rješavati. Nisam Nostradamus pa da mogu da kažem kakva će biti budućnost, ali mogu reći neke pokazatelje koji govore kakav naredni period može biti. Ukoliko nemamo institucije i ukoliko nemamo programe vrlo teško možemo riješiti problematiku mladih koja je kompleksna i koja je vezana i za druge strategije kao što je ekonomska situacija u zemlji, obrazovna reforma koja se najviše tiče mladih, a koja je u nekom zastoju, pogotovo kada se radi o visokom obrazovanju mladih, radi političkih previranja i neshvatanja da smo itekako zaostali po pitanju visokog obrazovanja. Ako ne investiramo u mlade, budućnost neće biti svijetla. Jedan od pokazatelja takve situacije je da je sto hiljada mladih otišlo samo u zadnjih sedam godina, nakon ratnih zbivanja. To je pokazatelj da mladi nisu zainteresirani da budu u ovakvom ambijentu.''
Lidija Pozajić Prketić:
''Pošto predstavljam Izviđački pokret mogu govoriti iz te perspektive. Mi već deset godina, zajedno sa drugim velikim organizacijama svijeta kao što su Crveni križ i ostali, radimo na promociji neformalnog obrazovanja, obrazovanja među prijateljima kroz rad u organiziranim grupama okrenutih mladima, kroz nešto što se već pokazalo učinkovitim. Treba organizirati mlade i pružiti im neke vještine kako bi oni lakše mogli uspjeti u životu. Upravo je to poruka koju pokušavamo prenijeti Svjetskoj banci. Uz niz škola, uz neko struktuirano formalno obrazovanje, postoji jedan veliki spektar mogućnosti gdje se mladim ljudima uz organizirani život može pružiti puno za daljnji uspjeh. Nadam se da smo kroz sve godine i tijekom ove konferencije uspjeli dostići nivo razumijevanja od strane Svjetske banke i da ćemo uz daljnju suradnju uspjeti promovirati taj način rada sa mladima - organiziranje njihovog slobodnog vremena.''
Dolazite iz Hrvatske, ali ste imali priliku da vidite kakav je položaj mladih u drugim zemljama. Koji su to osnovni problemi sa kojima se oni suočavaju, osim obrazovanja?
''Moram reći da radeći na evropskom nivou i vodeći veliku organizaciju u Evropi naše područje Balkana je specifično. Ovdje još uvijek u svim zemljama nemamo definiranu nacionalnu politiku djelovanja prema mladima. Možemo reći da je Slovenija izuzetak. Još uvijek mladi ljudi, uz sve što su prošli kroz zadnjih 10 godina, trebaju prostor za izražavanje svojih želja, trebaju mjesto i vrijeme da ih se sasluša, da ih se integrira u izgradnju novih država. U Zapadnoj Evropi mladi imaju drugačije probleme. Nezaposlenost je u svim zemljama, sa većim ili manjim razlikama. Klasični problemi mladih su kako početi život, kako osnovati obitelj i slično.''
Kako se mogu riješiti ti problemi?
''Uz organiziranje, uz rad s mladima, uz pružanje šanse mladima da shvate sami što žele u životu, uz vođenje mladih od dječje dobi do dobi samostalnog odrastanja, do formiranja obitelji, pružiti im sve moguće kanale da sami shvate što žele, usmjeriti ih i pomoći im da se usavrše.''
Kako poboljšati ulogu mladih u zemljama u tranziciji?
''Čini mi se da vlade svih naših zemalja nemaju baš veliki interes za dijalog sa mladima. Uz izgradnju infrastrukture i otvaranje prema Evropi, hitanje prema evropskoj zajednici, vlade bi trebale shvatiti da su mladi ne tamo negdje daleko i ne budućnost, ali da su mladi sadašnjost i važan faktor i da samo uz suradnju možemo u Evropsku uniju. Ako nas i dovedu u Evropske Unije, tko će dalje voditi zemlju, tko će nastaviti sve što su oni eventualno počeli. Prvenstveno što treba je otvoriti mogućnost mladima za dijalog. S druge strane, mladi trebaju shvatiti da je velika odgovornost na njima, da su oni ti koji će voditi zemlje.''
Da li mislite da će ovi koji su danas mladi dočekati da se sve te promjene dese za vrijeme njihovog života, ili za perioda u kojem su se oni borili za svoja prava?
''Recimo da su mladi oni do 35 godina, do neke dobi kada se uspiju organizirati sami u svojim životima. Mladi bi se trebali što prije i aktivnije uključiti u cijeli proces odlučivanja koji se tiče svih aspekata, jer nisu mladi izolirana grupa koja želi svoja prava, već su dio cjelokupne zajednice i svi problemi koji se tiču svih ostalih, tiču se i mladih. Zbog toga mladi moraju sudjelovati u njihovim rješavanjima. Što se prije uključimo sve aktivnije, rezultati će doći sami po sebi ranije i samo tada je nekakav održivi nastavak cijele priče moguć.''
Tomislava Tomaševića iz Zagreba pitali smo koji su problemi sa kojima se suočavaju mladi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i drugim zemljama u regiji?
''Problemi jesu slični, pogotovo između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Po mnogim pokazateljima su slični i socio i ekonomski problemi, ali to su problemi slični i u ostalim zemljama širom svijeta. Oni su uvijek prisutni i nadamo se da ćemo ih jednoga dana iskorijeniti. Najveći problemi su nezaposlenost i obrazovanje. Prije pola godine u Hrvatskoj smo u suradnji sa raznim programima UN-a proveli jedno veliko istraživanje na mladima u Hrvatskoj, u svim regijama, i dobili smo rang listu prioriteta mladih. Lista je izgrađena od jednog reprezentativnog uzorka mladih, ne od mladih iz nevladinih organizacija, već od nezaposlenih, studenata, srednjoškolaca. Dobili smo listu prioriteta prema kojoj je ekonomija prvi problem. U tu grupu spadaju i stan i posao. Iza toga je nesudjelovanje u društvu, pasivnost mladih i nemogućnost uticanja na politički sistem, političke stranke koje ne odgovaraju potrebama mladih. Tu je i slobodno vrijeme mladih, nedovoljno sadržaja za mlade kojima bi se mogli posvetiti u slobodno vrijeme, od neformalne edukacije, kulturnih aktivnosti, klubova, alternativnih vidova zabave, stilova i tako dalje. Onda se to kreće ka obrazovanju, a time se misli i na formalno obrazovanje koje je jako zastarjelo u našoj regiji i mi tu daleko zaostajemo za nekim standardima Evropske unije.''
Kako se mogu riješiti ti problemi?
''Vrlo teško. Mogu se riješiti jednom sustavnom, sveobuhvatnom, i transparentnom politikom mladih koja treba biti urađena na državnom nivou, koja treba sudjelovati u procesima u vladi kao jednaki partner. Ti isti mladi u raznim organizacijama i udrugama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj trebaju implementirati omladinsku politiku.''
Šta to konkretno znači?
''Da se napravi jedna radna grupa u kojoj neće sjediti samo profesori od 60 godina, nego i mladi koji će zastupati interese mladih i dati neke vidove u smislu poboljšanja obrazovnog sustava koji ne odgovara potrebama tržišta. A da ne govorim o standardima u edukaciji koju koriste zemlje Evropske unije. To znači da će mladi biti u jednoj radnoj grupi gdje će se davati inovativna i nova rješenja kako riješiti nezaposlenih mladih koja je tri puta veća u zemljama ove regije. Trebalo bi omogućiti davanje mikro-kredita za poduzeća i kompanije koja su pokrenuta od strane mladih, jer će mladi više zapošljavati mlade ljude u kompanijama koje oni pokreću. Treba dati mladima jednu šansu da se sami potrude da riješe svoje probleme. Treba im potpora vlade, institucionalna i finansijska potpora međunarodnih donatora da bi imali dovoljno kapaciteta da riješe te probleme. Početkom devedesetih su mladi tek prvi put prepoznati kao važna interesna grupa koja bi trebala imati jednaki status i koja bi se trebala konsultirati u tome kako bi te strategije mogle izgledati. Naši političari kažu da su mladi budućnost, da su mladi sutrašnjica. Mladi nisu budućnost, oni su danas, mladi već danas imaju velike kapacitete, inovativne prakse i mogućnost da mobiliziraju mlade širom svijeta koji onda čine veliku snagu. To je tek sada novi trend i mladi polako dobivaju šansu da kažu nešto i da ih čuju. Nadam se da ćemo jednog dana doći do faze u procesu kada će slušati naše savjete, jer postoji razlika između ćuti i slušati.''
Matea Prošek je predstavnica Omladinskog evropskog foruma. Vi dolazit iz Slovenije, prve zemlje koja je ušla u Evropsku uniju, a u isto vrijeme radite u Briselu gdje je sjedište evropskih integracija. Iz vaše perspektive, kako vidite ulogu mladih u Bosni i Hercegovini, posebno u ovim zemljama u tranziciji u ovom regionu?
''Mi radimo na teritoriji cijele jugoistočne Evrope i vidjeli smo da su problemi, više ili manje, jednaki kao i u Sloveniji. Mogu vam reći da kako već dvije godine radim u Briselu vidim da su problemi mladih cijele Evrope isti. Svi hoće više participacije, svi hoće da ih vlade slušaju. Mislim da je najveći problem, pored ekonomskih faktora, zašto mladi odlaze iz ovih država taj da vlade uopšte ne priznaju mlade kao neke resurse, nego ih uvijek vide kao problem. Vidjeli smo da je saradnja između omladinskih struktura odlična i da mamo puno nevladinih lokalnih omladinskih organizacija koje imaju svoje mreže po čitavoj Evropi koji rade projekte i koji znaju šta znači biti mlad, šta znači održati svoju organizaciju i gdje naći resurse. Za nas je mnogo više važno da se sada počinje surađivati sa vladama. Imamo dobre primjere širom Evrope. Takav primjer imamo u Sloveniji sa Nacionalnim omladinskim savjetom koji odlično sarađuje sa Ministarstvom za omladinu i sa ostalim dijelovima Evrope. Zbog toga je za nas ova konferencija vrlo važna jer smo danas vidjeli da i Svjetska banka nas vidi kao resurs, a ne kao problem, koja želi da počne sa nama neke konstruktivnije dijaloge koji će možda u budućnosti pružiti više mogućnosti za nas.''
Koji su vaši glavni partneri kada je riječ o omladinskim organizacijama? Imate nekoliko pojedinaca koji su uključeni u sve te forume, ali je s druge strane i veliki broj mladih koji su vrlo inertni. Kako njih aktivirati?
''To je sada izazov za nas, jer mi smo kao platforma koja se sastoji od više nego 90 organizacija koje su same platforme unutar svojih regija, kao što su nacionalni omladinski savjeti i međunarodne nevladine organizacije. Vidjeli smo da su mladi koji sa nama sarađuju sada više aktivniji i imaju ulogu nekih manipulatora, jer ovdje ima dosta informacija. Zbog toga želimo sada kreirati neku mrežu naših organizacija koje imaju i svoje lokalne organizacije u čitavoj jugoistočnoj Evropi. Nama je u interesu da proširimo mrežu naših organizacija u kojima želimo naći kredibilne aktere u regionu sa kojima ćemo održavati dijalog i koji će biti naši partneri.''
Pola čovječanstva čine mlade, koliko oni zaista nešto mogu promijeniti?
''Vjerujemo da možemo mnogo, samo nas stariji trebaju slušati''