RSE
Dobro jutro, Gorane.
RADONJIĆ
I ja vama želim dobro jutro iz Pariza. Ovdje je inače malo oblačno. Francuzi su nedavno proslavili veliki praznik – 14. jul – pad Bastilje, bila je velika parada, svečanost, sve je bilo fenomenalno, a što je najvažnije u ovo ljetno vrijeme u Parizu, sa puno oblaka i puno kiše, taj dan je bilo prelijepo vrijeme.
RSE
Goran Radonić je internacionalni košarkaški sudija već (ili tek) dvadeset i sedam godina.
RADONJIĆ
Kad razmišljam o tih dvadeset i sedam godina, onda mi toliko toga prođe kroz glavu i jednostavno ne mogu da povjerujem da se sve to što se izdešavalo u tih dvadeset i sedam godina, izdešavalo meni. S druge strane sam akumulirao toliko puno iskustva da sam tim svim prebogat. Svima bih savjetovao da se uključe u sport, jer je sport najveće čudo na svijetu – ono što miri zaraćene, ono što donosi samo ugođaje i radosti, pa sam eto i ja uzeo jedan dio tog kolača od sporta i učinio svoj život mnogo bogatijim nego što bi mi bio da to nisam.
RSE
Vi ste taj svoj dvadeset-sedmogodišnji jubilej obilježili 3. jula na Antilima, sasvim slučajno u tom dijelu svijeta. Kazali ste da je to za vas bio jedan poseban ugođaj i da su se u vama miješali osjećaji radosti i tuge. Prisjetite se za naše slušaoce tog 3. jula.
RADONJIĆ
Treći juli 1977. godine je datum kada sam položio ispit za međunarodnog sudiju u Burgasu, u Bugarskoj. Tad sam izračunao, ako svake godine odem dva puta u inostranstvo, da ću u inostranstvu biti pedeset puta do kraja svoje karijere. Tada mi nije moglo pasti na pamet da ću kao sudija obići svijet uzduž i poprijeko, da ću suditi olimpijske igre, pa evo i da ću se zahvaljujući tom košarkaškom suđenju jednog dana naći i ovdje u Francuskoj i da ću sa preko pedeset i dvije godine života još uvijek dijeliti košarkašku pravdu na mnogim košarkaškim terenima u Evropskoj ligi. Trećeg jula 2004. godine sam se našao na Antilima, na Martiniku. Ne znam ni kako su saznali, možda sam im rekao da mi je jubilej, ali mi nije palo na pamet da će gostoljubivi domaćini – ljudi iz Košarkaške federacije Francuske – tome pridati važnost. I prije početka utakmice, dok sam se koncentrisao na utamicu koja je trebala da uslijedi, u jednom trenutku kolega koji je sudio sa mnom me je gurnuo i rekao: „Pa oni o tebi govore“. Govorili su o čovjeku koji je prije jedanaest godina došao iz Sarajeva, iz Bosne i Hercegovine koja je tada bila u ratu, iz Jugoslavije, nekad najveće košarkaške sile u svijetu, koja se tada raspadala… Zemlja se raspadala, dolazili smo u situaciju da smo počeli bivati svuda po svijetu, postajali izbjeglice, snalazili se u tim vremenima. Meni se desilo da sam došao u Francusku, sticajem okolnosti i na moju veliku sreću. A kad su govorili tog dana na Antilima, nisam mogao da vjerujem da to što govore, govore o meni, jer su govorili samo u superlativima. Nisam mogao zadržati suze. Nije lako kad se čovjek prisjeti tih vremena, naročito onih u bivšoj Jugoslaviji, kad smo svi bili udruženi, kad smo svi bili zadovoljni, a danas smo došli u situaciju da se toga samo prisjećamo i onda nam naravno uz radost uvijek dođe i tuga.
RSE
Vi ste u Parizu od septembra 1993. godine, a 5. aprila te godine ste izašli iz Sarajeva. Proteklo je dakle jedanaest godina.
RADONJIĆ
U aprilu sam izašao, a 6. septembra će biti jedanaest godina otkako sam u Parizu.
RSE
Jednom ste svom prijatelju, povodom ove godišnjice izlaska iz Sarajeva, napisali: „Kad se uporedim s drugim ljudima, onda sam srećan i zadovoljan“. S kim se vi to, Gorane, poredite?
RADONJIĆ
Uvijek kad se prisjećam tih vremena dolazim u poziciju da mi se miješaju tuga i sjeta, zajedno i s ovim sretnim trenutcima koji mi se dešavaju danas. Ja sam čovjek koji je pripadao Balkanu, koji je pripadao bivšoj Jugoslaviji, koji je pripadao Bosni i Hercegovini, Sarajevu, pripadao sam FIS-u, pripadao sam Skenderiji, pripadao sam ulicama grada kojeg sam volio. Danas se nalazim u jednom gradu koji je najljepši grad na svijetu, ali na žalost nije moj. Moj je onaj tamo.
RSE
Teško vam je.
RADONJIĆ
Teško mi je. Teško je i meni i svima nama danas. Ja sam sretan i zadovoljan u Parizu, zadovoljan sam svojim poslom u Kancelariji Košarkaške federacije Francuske, fenomenalno mi je na poslu, svi me cijene, poštuju, vole, uvažavaju, smatraju me jednim od najboljih sudija ovdje, ove godine sam sudio finale, sudio sam finale Kupa po treći put zaredom… Dakle, mogu da kažem da sam imao sreće kad se uporedim s onim ljudima koji su došli iz Sarajeva, završili fakultete kao i ja, ali na žalost im ti fakulteti ovdje nisu priznati. Kao što ni moj nije priznat u Francuskoj – Fakultet političkih nauka. Možete misliti šta bih ovdje mogao raditi sa tim fakultetom kad doktori ne mogu da rade. Ali ja sam eto, na moju veliku sreću, završio fakultet života – fakultet košarke – i došao u priliku da sam ovdje u Košarkaškoj federaciji Francuske u Sektoru međunarodnih odnosa. Kad sam došao ovdje, nisu mi dali ribu, već su mi dali udicu da je lovim, kako kažu. Niti jednog jedinog trenutka me nisu tretirali kao izbjeglicu, nego su me prihvatili kao prijatelja i dali mi mogućnost da radim. A ja sam rado došao u priliku da steknem sve ovo što danas imam. Činjenica je da sam najsretniji čovjek u Francuskoj federaciji, da sam čovjek koji najviše voli sve njih i oni mene svi najviše vole. Izašao sam iz zemlje koja je nekada bila raj, pa se onda pretvorila u pakao, da bih onda došao u zemlju koja je za mene opet bila raj. Tu naravno ima i dobrih i loših stvari, ali čovjek se adaptira. Kad se uporedim s onim ljudima koji su bili na mom nivou ili koji su bili iz mog miljea, znam da mnogi od njih sa završenim fakultetima, danas ne rade u svojim strukama, pa mi je zbog toga teško.
RSE
Govorite nekoliko jezika.
RADONJIĆ
Na moju veliku sreću, govorim. Zahvaljujući ličnom obrazovanju, kao i obrazovanju koje sam stekao školujući se, a imao sam i priliku mnogo da putujem. Bio sam u sedamdeset i dvije različite zemlje, a samo u Italiji ili Španiji jedno pedeset puta do sada. Imao sam izvanrednu profesoricu ruskog jezika u osnovnoj školi, pa sam i ruski zapamtio. Tako da danas mogu da kažem da govorim pet ili više jezika, ne znam ni sam, zavisi šta se sve danas računa kao jezik.
RSE
Koji su to?
RADONJIĆ
Engleski, francuski, talijanski, ruski, sve jezike naših područja; razumijem španski sasvim dovoljno i dosta razumijem jezike drugih slavenskih naroda, tako da sam dosta bogat. Imao sam košarku iza sebe i dolazio u situaciju da mnogo putujem, tako da sam mnogo i naučio, sreo sam mnoge ljude i to mi je najveće bogatstvo. Najveće mi je bogatstvo što danas mogu u bilo kojoj zemlji svijeta da okrenem mnogobrojne telefone i što znam da će tim ljudima biti drago što sam im se javio, isto kao što meni bude drago kad se oni meni jave ili kad dođu u Pariz. Stekao sam mnogobrojne prijatelje putujući i sudeći svuda po svijetu, te na taj način došao u situaciju da sam najbogatiji čovjek na svijetu. Dakle, imao sam priliku da vidim puno zemalja, stekao u njima mnoge prijatelje i to je ono što me čini sretnim i što me ispunjava u ovim teškim vremenima za sve nas.
RSE
Vi ste bili generalni sekretar Košarkaškog kluba „Bosna“ u vrijeme kad je „Bosna“ bila klupski prvak Evrope.
RADONJIĆ
Ne, ja sam došao poslije. U to vrijeme kad je „Bosna“ bila šampion Evrope i šampion Jugoslavije ja sam bio generalni sekretar Košarkaškog saveza BiH i zahvaljujući „Bosni“, kao perjanici košarkaškog sporta, mi smo digli košarku u BiH u to vrijeme na jedan izvanredan nivo. A direktor KK „Bosna“ sam bio od 1989. do 1991. godine i to je za mene bio jedan vrlo ugodan period, u kojem sam naučio nevjerovatno puno u životu, to je period kojeg se uvijek rado sjećam.
RSE
I danas ste internacionalni košarkaški sudija, susrećete li se na terenima sa košarkašima sa Balkana?
RADONJIĆ
Susrećem se svakodnevno. Danas ne postoji niti jedan jedini klub u Evropi u kojem nema igrača sa prostora bivše Jugoslavije, zahvaljujući upravo tome da je Jugoslavija nekada bila fenomenalna košarkaška sila. Na zajedničkom seminaru sudija i trenera, održanom prije dvije godine, bilo je čak devetnaest trenera iz bivše Jugoslavije koji su u klubovima raznih zemalja Evropske lige. Duško Ivanović, nekadašnji igrač „Jugoplastike“ i sadašnji trener jednog od najboljih košarkaških timova u Evropi – španjolskog prvaka Tau Vitoria – ustao je da nešto kaže uz izvinjene da ne govori engleski, na šta sam mu ja rekao da govori naš jezik, jer nas ima najviše. Zapravo se svakodnevno susrećemo i to je velika sreća da je devedeset i devet posto ljudi koji su kod nas bili u sportu, u sportu i ostalo. Dakle i nadalje cijene čestitost, korektnost i poštenje; cijene ljude po tim vrijednostima, a ne po onim drugim obilježjima. Tako da je to prosto ugođaj. Na jednoj utakmici koju sam sudio u Italiji zajedno sa Iztokom Remsom, konstatovali smo da nas je tu jedanaest s prostora bivše Jugoslavije, iz BiH, Srbije, Crna Gore, Hrvatske i Slovenije, i bilo je zaista ugodno. Svaki put je ugodno.
RSE
Kako procjenjujete košarku koja se danas igra na Balkanu?
RADONJIĆ
Košarka na Balkanu je bez ikakve dileme i dan danas u vrhu Evrope, iz jednostavnog razloga što je taj prostor uvijek bio rasadnik sporta, naročito kolektivnog sporta. Godine 1999. u Francuskoj je održano Evropsko prvenstvo, gdje sam ja bio član Organizacionog komiteta, zadužen za međunarodne relacije. Tada sam se šalio sa svoji kolegama Francuzima i pitao ih: „Znate zašto na prvenstvu učestvuje pet zemalja s prostora bivše Jugoslavije?“ Oni nisu znali da mi odgovore. „Zato što ih na prostoru bivše Jugoslavije više ni nema“. Na posljednjem Evropskom prvenstvu su učestvovale četiri naše zemlje – Slovenija, Hrvatska, Srbija i Crna Gora i Bosna i Hercegovina. Ako ubrojimo i Tursku gdje igra mnogo igrača s prostora bivše Jugoslavije, pogotovo iz BiH, ako ubrojimo i Grčku koja je u posljednjih dvadeset godina jedna od evropskih košarkaških velesila, onda moramo konstatovati da su na svakom prvenstvu najmanje četiri balkanske zemlje. Ove godine, na primer, u pripremama za sljedeću sezonu će Francuska federacija napraviti završni turnir u Nantu i taj turnir naravno neće moći proći bez tih zemalja. Učestvovaće BiH i Hrvatska zajedno sa Ukrajinom, a nakon toga će reprezentacija BiH ostati još pet dana u Francuskoj da odigra još dvije dodatne utakmice, što će biti od velike koristi i izabranicima selektora reprezentacije BiH i reprezentacije Francuske kao priprema za ono što ih očekuje u septembru.
RSE
Zašto su pojedinačni uspjesi košarkaša iz BiH veći od onih timskih?
RADONJIĆ
Zato što je rat donio razaranje onih uslova koje smo imali, a koji su uvijek bili skromni. Mi smo uvijek igrali srcem, uvijek smo imali veliku želju, ali nikad nismo imali dobre uslove, ekonomske i materijalne; uvijek su druge zemlje u našem okruženju, bile ekonomski i finansijski jače. Kad je došao rat i sve razorio, onda su mnogi morali otići da bi se iskazali u drugim sredinama. Tako da su igrači koji su otišli i iz BiH, a i sa ostalih prostora bivše Jugoslavije, svakog dana sve više iskazivali svoje kvalitete, tako da je danas praktično devedeset posto reprezentativaca koji su nekada bili u reprezentaciji, u inostranstvu; igraju u Njemačkoj, igraju u Francuskoj, igraju u Italiji, igraju u drugim zemljama. Tek u posljednje dvije-tri godine su počeli da se stvaraju uslovi u BiH za ponovni razvoj košarke. Bilo je veličanstveno vidjeti na finalnim utakmicama u Sarajevu po osam hiljada gledalaca u Skenderiji, to je podsjetilo na ona nekadašnja vremena kad je Tanjevićeva ekipa harala Evropom i bila prvak, ne samo Jugoslavije, nego joj je i Jugoslavija bila mala, pa je bila i prvak Evrope.
RSE
Vaš sin Gorjan također je košarkaš.
RADONJIĆ
Da, Gorjan je prvi put ušao u Skenderiju kad je imao svega dva mjeseca i „nikada više iz nje nije izlazio“. Čak i sada kada provodi ljeto u Sarajevu, uvijek iskoristi priliku da trenira u Skenderiji, zahvaljujući gostoprimstvu ljudi tamo. On je došao u Pariz sa šesnaest godina i upisao se kao prvi stranac u INSEP (Institut za nacionalni sport i fizičku edukaciju), to je nešto kao sportska škola ovdje u Francuskoj. Najbolji pokazatelj toga koliko je to uspješna organizacija je broj osvojenih medalja. Od trideset i sedam osvojenih medalja na Olimpijadi u Sidneju, koje su osvojili Francuzi, devetnaest su dobili sportisti koji su prošli kroz INSEP. Na Olimpijadi u Atlanti su Francuzi osvojili trideset i šest medalja, od kojih su čak dvadeset osvojili sportisti koji su prošli kroz INSEP. Dakle, to je sportska škola za mnoge sportove, pa i za košarku. To je nešto što je za naše pojmove, pa i ondašnje pojmove u BiH, nezamislivo. Selekcija mladih francuskih igrača, koji su stacionirani u tom INSEP-u, muška i ženska, imaju na raspolaganju jednu salu samo za te dvije selekcije. Pored toga imaju teretane, saune, bazene i sve ono dodatno da bi mogli da rade. Gorjan je imao sreću da je bio u generaciji sa Borisom Diawom i Tonyjem Parkerom, koji su već postali šampioni NBA sa San Antioniom. Gorjan je sad već četiri godine profesionalni igrač, prošle godine je igrao u ULEB kupu, bio je poprilično dobar, a ima i onu osnovnu karakteristiku svih igrača s naših prostora – dobar je šuter, ima izvanredan šut. Ne znam tačno gdje će igrati narednu sezonu. Trenutno ima nekoliko kontakata s raznim klubovima, još nije potpisao ugovor, ali sigurno je da će ponovo igrati i evropsko takmičenje.
RSE
Otkud mu ime Gorjan?
RADONJIĆ
Ja sam predložio supruzi da mu ona da ime, a ona me je pitala imam li ja neki prijedlog. Ja sam onda svom imenu dodao početno slovo njenog imena – ona se zove Jadranka – i ispala mi je približna složenica – Gorjan. Poslije toga sam imao priliku da sretnem još puno Gorjana koji su dobili ime na sličan način.
RSE
Imaju li Francuzi problema sa izgovaranjem njegovog imena?
RADONJIĆ
Imaju. Da bi pravilno izgovorili morali bi napisati „Goryan“, jer Gorjan izgovaraju kao „Goržan“. Gorjan ima mentalitet djece s naših područja, tako da je pokupio sve simpatije ovdje. Svi ga odreda zovu „petit Gorjan“.
RSE
Možete li zamisliti svog sina da igra za BiH?
RADONJIĆ
Zašto da ne. Gorjan je dijete koje je rođeno u Sarajevu, Gorjan je dijete koje je odraslo u Sarajevu, niti jedne godine nije propustio priliku da posjeti Sarajevo, nikada ne prođe više od sedam dana da ne zovne svog dedu u Sarajevu, a najbolji prijatelj u Parizu mu je dječak koji je išao s njim zajedno u razred u Sarajevu, na Mejtašu, u Školu „Silvija Strahimira Kranjčevića“. Kad se preselio u Pariz, nisu se više razdvojili, kao što su bili nerazdvojni i u Sarajevu.
RSE
Kako Gorjan danas govori naš jezik?
RADONJIĆ
Isto kao vi i ja. On je vrlo inteligentan dječak i pored svog vlastitog jezika govori i engleski i francuski vrlo dobro i vrlo tečno, i ne samo Gorjan. Baš danas sam dobio pismo jednog dječaka iz Sarajeva koji je prije devet godina došao u Australiju, završio dva fakulteta, već dva puta bio u posjeti kod australijskog premijera… Ovo što sam sad govorio o svom sinu nije karakteristika mog sina, već sve naše djece. Ne znam da li ste imali prilike da se uvjerite u to, ali vas uvjeravam da su naša djeca dva puta talentovanija od ove djece. Na žalost, naša djeca su bila hendikepirana, hendikepirana sistemom, hendikepirana neimaštinom i kad su došli u priliku da im bude pristupno bogatstvo znanja, oni su pokazali svoj puni talent. Danas imate koliko god hoćete naše djece koja su svuda u svijetu uspjela da postignu tako briljantne rezultate, u Americi, u Kanadi, u Australiji, u Švedskoj, u Njemačkoj, u Francuskoj… Bilo gdje sa su, naša djeca su fenomenalna. Naša djeca su dva puta bolja nego što smo mi bili.
RSE
Koliko često vi odlazite u Sarajevo i da li uopšte?
RADONJIĆ
Ja nemam puno prilike da odem u Sarajevo, odlazim od prilike jednom godišnje. Moje obaveze su izuzetno velike. Od septembra do kraja juna sam na od prilike pedeset puta na putovanjima po Francuskoj i najmanje dvadeset puta na putovanjima u inostranstvu. Međutim, to me ne sprječava da budem u Sarajevu. Ja sam svakodnevno u Sarajevu dušom, glavom i sjećanjima. Sve Sarajlije koje znam, a koji prođu kroz Pariz, ne propuste priliku da mi se jave. Najmanje što mogu da uradim je da ručam s njima. Jutros sam ispratio doktora koji se brinuo o mojoj majci njene posljednje tri godine života, svaki dan je dolazio kod nje kući. Danas je otišao iz Pariza, gdje je zajedno s porodicom bio moj gost petnaest dana. Sarajevo živi u meni, ja Sarajevo nikad ne mogu zaboraviti. Svakodnevno kontaktiram svoje prijatelje u Sarajevu ili moje sarajevske prijatelje koji danas žive svuda po svijetu. Jučer sam dobio mail od Šerkana, Hidajeta Šerića, nekadašnjeg rukometaša. Rastužio me i rasplakao, poslao mi je slike rukometnih ekipa „Željezničara“ i „Bosne“, poslao mi je slike mnogih ljudi koje sam skoro bio i zaboravio u sjećanjima, košarkaše, rukometaše… Dakle, svakodnevno kontaktiramo, svakodnevno dođem u priliku da razgovaram sa svojim drugarima iz Košarkaškog saveza BiH, sa svojim prijateljima koji su, kao što Bajaga kaže, kao „biseri rasuti po cijelom svijetu“. Ja Sarajevo ne mogu zaboraviti i ne samo ja. Nisam ja ni po čemu drugačiji. Ne prođu dva dana da ne čujem oca, da ga ne upitam kako je, da ga ne upitam kakvo je vrijeme u Sarajevu, da ga ne upitam kako su komšije. Jer, komšije su oni koji su najvažniji. Moj otac i moja majka, dok je bila živa, svaki dan su pili kafu kod prijatelja i prijatelji su pili kafu kod njih. Kod nas je to potpuno drugačije nego svuda u svijetu. Ja ovdje stanujem u zgradi gdje su ljudi vrlo ljubazni, ali naši odnosi su ograničeni na „dobar dan“ ili ako vidim ženu da nešto nosi, ponudim joj pomoć. To je sav kontakt koji ja ovdje imam sa svojim komšijama. Naš mentalitet i naš način života je potpuno drugačiji. Tako da je moja veza sa Sarajevom svakodnevna čak i kad nisam i njemu.
RSE
Gdje je vaše raje više, da li u Sarajevu ili u svijetu?
RADONJIĆ
Teško je reći gdje nas je više, ima nas svuda. Ima nas puno i u Sarajevu i izvan Sarajeva. Tačno ne mogu kazati koliko ih je gdje, ali imam kontakte sa svima. Jednako volim one koji su ostali u Sarajevu i one koji su iz Sarajeva izašli, kod mene ne postoje podjele. Ja sam uvijek ljude cijenio samo po jednom – po tome da li su raja ili nisu raja. Tako je bilo u Sarajevu. Sa svima onima koji su čestiti i korektni i dan danas imam kontakta. Kad dođem u Sarajevo, ne prestajem da susrećem svoje drage i mile prijatelje. Razlika je samo u tome što sam te ljude nekada u prolazu samo pozdravljao, jer smo se viđali svaki dan, a danas ih srećem kao najdraže prijatelje. Mi nismo izabrali ono što se desilo, ali eto desilo nam se da smo svuda po svijetu, ali na sreću još uvijek imamo kontakte.
RSE
Jednom ste govorili o nekoliko pojmova koji i vas određuju. Pitaću vas i sad šta vam znače „Malo pozorište“, „Nadrealisti“, FIS, „Parkuša“, Vrelo Bosne, Trebević, Wilsonovo šetalište…?
RADONJIĆ
Znače mi isto ono što su mi značili i nekada. Razlika je samo u tom što danas idem u Operu na Bastilji ili u Teatar u Parizu, a nisam u „Malom pozorištu“ ili u Operi u Sarajevu. Ne propustim niti jednog jedinog dana priliku da se sjetim svega toga što ste pomenuli. Svi se danas sjećamo Aleksandra Mičića, neko mi je rekao da više nije među živima. On je bio iz srca Šumadije odnosno Srbije, a u Sarajevu je bio prezentiran kao Fistik. Bio je najbolji glumac koji je glumio na najbolji mogući način čovjeka s našeg područja. Takvi ljudi se ne mogu zaboraviti. A nije samo on bio takav, svi smo mi bili takvi. Šta mi znači Vrelo Bosne? Pa Vrelo Bosne je najljepše mjesto na ovom svijetu. Možda se ne smatra najljepšim, ali je moje i meni jeste. Svaki put kad sam bio tamo, bio sam presrećan. Stanovao sam na Mejtašu i svako jutro kad bih ustao, prvo što sam vidio bio je Trebević. I dan danas kad otvorim oči, često ga ugledam. Nemojte me previše pitati takva pitanja, jer onda neće moći sa mnom razgovarati. Teško je govoriti o svim tim sjećanjima.
RSE
Bili ste na izložbi autoportreta 20. vijeka u Muzeju Luksemburg i rekli ste da ste tom prilikom bili jako ponosni.
RADONJIĆ
Ne samo tada. Kad dođe bilo šta s prostora Balkana, s prostora bivše Jugoslavije, ovdje je prihvaćeno na najbolji mogući način. Biti na izložbi autoportreta 20. vijeka i među najboljim autoportretistima naći sliku Safeta Zeca nije mala stvar. A ne pitajte me koliko je ljudi bilo na jednomjesečnoj izložbi Safeta Zeca ovdje u Parizu, koja se održala u aprilu ili maju. Toliko puno ljudi je izlazilo oduševljeno njegovim slikama. Ali to nije slučaj samo sa Safetom Zecom ili kad je u pitanju koncert nekoga s naših područja. Bilo šta što s naših prostora dođe ovdje u Francusku, fenomenalno je prihvaćeno. Sjećam se, kad sam bio klinac, nisam znao šta znači „Olimpia“ i šta znači to da je tu Tereza Kesovija pjevala dvanaest noći zaredom. Međutim, kad sam došao u Francusku i kad sam vidio šta je „Olimpia“, tek onda sam shvatio kolika je bila veličina Tereze Kesovije tada. I dan danas se ljudi u Francuskoj sjećaju Tereze Kesovije. Dakle, sve ono što je s naših prostora došlo ovdje, bez obzira da li je u pitanju sport, kultura ili nauka ili bilo šta drugo, fenomenalno je prihvaćeno. Prije dvije godine je kod mene boravila jedna porodica koju nisam od prije znao. Došli su sa klincem koji je imao rak na mozgu i bio je operisan na našim područjima. Ljekari u Francuskoj su kazali da je operacija bila napravljena na čudesan način. Klinac je zahvaljujući toj operaciji i postoperativnom periodu u Francuskoj ozdravio. Kad je prošlog mjeseca bio na kontroli, rekli su mu da je zdrav i roditelji su bili najsrećniji na svijetu. Sve što je kod nas bilo, bilo je izvanredno. Međutim, kad je u pitanju tehnika, kad je u pitanju bogatstvo, kad je u pitanju mogućnost da se uradi nešto poslije toga, tu smo na žalost hendikepirani.
RSE
Ljudi koji vas lično poznaju, koji su se s vama sretali na bilo koji način, privatno ili poslovno, kažu da ste učtiv, obrazovan i radin. Da li vas to iznenađuje?
RADONJIĆ
Pa ne iznenađuje me, ali mi je to drago čuti.
RSE
Kako biste vi sami sebe opisali?
RADONJIĆ
Prvo ću vam kazati kako sam vaspitan, pa ću vam onda kazati kakav sam. U mojoj porodici se govorilo da se samo radom može postići sve. Loto ili sportska prognoza, tu se može dobiti veliki novac, međutim šanse su male. Svi smo mi imali nekih svojih propusta, i ja sam u mladosti imao propusta, ali sam na vrijeme shvatio da radom mogu da učinim sve. Kad sam došao u Pariz, znao sam pet-šest riječi francuskog. Danas, a to sam izjavio i u novinama, sam najsretniji i najbogatiji čovjek francuske košarke. Tačno je da sam korektan, jer sam tako vaspitan. Meni u kući nikad nisu kazali da su Srbi, Muslimani ili Hrvati loši ili dobri, već su mi uvijek govorili da postoje dobri i čestiti ljudi i oni koji to nisu i da postoji oni koji rade i oni koji ne radi, da postoje oni koji su korektni prema ljudima i oni koji to nisu. U mojoj porodici smo dijelili ljude samo na taj način i tako sam i ja učen. Moji najbolji drugovi su bili i Kemo i Anto i nikad mi nije palo na pamet da su oni nešto drugačiji od mene. U mojoj kući se ispeklo više bajramskih baklava nego kod komšinice Fate sprat ispod nas. A zašto? Zato što smo svi živjeli na isti način. Meni je baklava čitavog života bila najdraži kolač. Na žalost sada ne mogu puno da je jedem, jer moram voditi računa o liniji, moram biti u formi. Dakle, mi smo takvi uvijek bili. Nisu moje karakteristike bile ništa drugačije od karakteristika onih koji su bili u mom okruženju. Svi smo mi bili vaspitani na način da poštujemo starije. Jer, ako mi želimo da nas neko poštuje, onda mi moramo respektovati druge. Moramo voljeti ljude da bi oni nas voljeli. Tako sam i ja pokušao svog Gorjana da vaspitam, da i on spozna sve ono što je neophodno u životu. A ono što sam spoznao ja, spoznao sam u kući, u školi, u sportu i to sam zadržao. Na kraju, možda nas je vaspitavala i ulica, ali sarajevska ulica nas nije vaspitavala da budemo ni lopovi, ni razbojnici, nego nas je vaspitavala da se družimo, da podijelimo ono što imamo. Kad smo imali jednu loptu, igrali smo svi zajedno, zato i jesmo uvijek bili najjači u kolektivnim sportovima. Knjigu koju sam ja kupio, čitali su svi, išla je od ruke do ruke. Svi smo slušali iste ploče, svi smo slušali istu muziku, svi smo išli na ista mjesta – ili u „Slogu“ ili u FIS na igranke. Drago mi je čuti to što ste rekli da ljudi o meni govore, ali vjerujte mi da ja nisam ništa drugačiji od mojih prijatelja. Ako bih vam ja govorio o Aliji Ramiću, koji je u Parizu i kojeg srećem svakodnevno, morate mi vjerovati da je to čovjek sa najvećim srcem na ovom svijetu. Isto tako ako bi vam govorio o Boši Tanjeviću, kojeg ne postoji dan a da ne nazovem telefonom. Ako bih vam govorio o mnogim drugim ljudima kojima svakodnevno pišem i koji mi svakodnevno pišu, vjerujte mi da su oni isti kao i ja, odnosno da sam ja isti kao i oni. Svi smo mi isti. Svi smo mi odrasli na istim prostorima, svi smo na podjednak način voljeli i naš grad i našu državu i naš prostor na kojem smo živjeli; mi koji nismo tamo danas patimo za tim prostorom, a oni koji su tamo i dalje vole ono u čemu su i gdje su. Dakle, ja nisam ni po čemu drugačiji, ja sam kao i svi mi ostali.
RSE
Vaša energija je zaista zapanjujuća, baš kao i optimizam kojim zračite, bez obzira na tu sjetu o kojoj stalno pričate. Ostaje mi da vam se zahvalim za izdvojeno vrijeme i za druženje sa slušaocima Radija Slobodna Evropa.
RADONJIĆ
Bilo mi je zadovoljstvo. I vjerujte mi, sve ovo što sam vam ja kazao, nije ličnog karaktera, već je nešto od onoga što svi mi nosimo u sebi. Svi mi volimo Sarajevo, svi mi volimo Bosnu i Hercegovinu, svi mi volimo prostor na kojem smo odrasli i u kojem smo živjeli i dan danas imamo puno toga u srcu. Hvala vama što ste mi dali priliku da kažem mnogima ono što su možda zaboravili.
Dobro jutro, Gorane.
RADONJIĆ
I ja vama želim dobro jutro iz Pariza. Ovdje je inače malo oblačno. Francuzi su nedavno proslavili veliki praznik – 14. jul – pad Bastilje, bila je velika parada, svečanost, sve je bilo fenomenalno, a što je najvažnije u ovo ljetno vrijeme u Parizu, sa puno oblaka i puno kiše, taj dan je bilo prelijepo vrijeme.
RSE
Goran Radonić je internacionalni košarkaški sudija već (ili tek) dvadeset i sedam godina.
RADONJIĆ
Kad razmišljam o tih dvadeset i sedam godina, onda mi toliko toga prođe kroz glavu i jednostavno ne mogu da povjerujem da se sve to što se izdešavalo u tih dvadeset i sedam godina, izdešavalo meni. S druge strane sam akumulirao toliko puno iskustva da sam tim svim prebogat. Svima bih savjetovao da se uključe u sport, jer je sport najveće čudo na svijetu – ono što miri zaraćene, ono što donosi samo ugođaje i radosti, pa sam eto i ja uzeo jedan dio tog kolača od sporta i učinio svoj život mnogo bogatijim nego što bi mi bio da to nisam.
RSE
Vi ste taj svoj dvadeset-sedmogodišnji jubilej obilježili 3. jula na Antilima, sasvim slučajno u tom dijelu svijeta. Kazali ste da je to za vas bio jedan poseban ugođaj i da su se u vama miješali osjećaji radosti i tuge. Prisjetite se za naše slušaoce tog 3. jula.
RADONJIĆ
Treći juli 1977. godine je datum kada sam položio ispit za međunarodnog sudiju u Burgasu, u Bugarskoj. Tad sam izračunao, ako svake godine odem dva puta u inostranstvo, da ću u inostranstvu biti pedeset puta do kraja svoje karijere. Tada mi nije moglo pasti na pamet da ću kao sudija obići svijet uzduž i poprijeko, da ću suditi olimpijske igre, pa evo i da ću se zahvaljujući tom košarkaškom suđenju jednog dana naći i ovdje u Francuskoj i da ću sa preko pedeset i dvije godine života još uvijek dijeliti košarkašku pravdu na mnogim košarkaškim terenima u Evropskoj ligi. Trećeg jula 2004. godine sam se našao na Antilima, na Martiniku. Ne znam ni kako su saznali, možda sam im rekao da mi je jubilej, ali mi nije palo na pamet da će gostoljubivi domaćini – ljudi iz Košarkaške federacije Francuske – tome pridati važnost. I prije početka utakmice, dok sam se koncentrisao na utamicu koja je trebala da uslijedi, u jednom trenutku kolega koji je sudio sa mnom me je gurnuo i rekao: „Pa oni o tebi govore“. Govorili su o čovjeku koji je prije jedanaest godina došao iz Sarajeva, iz Bosne i Hercegovine koja je tada bila u ratu, iz Jugoslavije, nekad najveće košarkaške sile u svijetu, koja se tada raspadala… Zemlja se raspadala, dolazili smo u situaciju da smo počeli bivati svuda po svijetu, postajali izbjeglice, snalazili se u tim vremenima. Meni se desilo da sam došao u Francusku, sticajem okolnosti i na moju veliku sreću. A kad su govorili tog dana na Antilima, nisam mogao da vjerujem da to što govore, govore o meni, jer su govorili samo u superlativima. Nisam mogao zadržati suze. Nije lako kad se čovjek prisjeti tih vremena, naročito onih u bivšoj Jugoslaviji, kad smo svi bili udruženi, kad smo svi bili zadovoljni, a danas smo došli u situaciju da se toga samo prisjećamo i onda nam naravno uz radost uvijek dođe i tuga.
RSE
Vi ste u Parizu od septembra 1993. godine, a 5. aprila te godine ste izašli iz Sarajeva. Proteklo je dakle jedanaest godina.
RADONJIĆ
U aprilu sam izašao, a 6. septembra će biti jedanaest godina otkako sam u Parizu.
RSE
Jednom ste svom prijatelju, povodom ove godišnjice izlaska iz Sarajeva, napisali: „Kad se uporedim s drugim ljudima, onda sam srećan i zadovoljan“. S kim se vi to, Gorane, poredite?
RADONJIĆ
Uvijek kad se prisjećam tih vremena dolazim u poziciju da mi se miješaju tuga i sjeta, zajedno i s ovim sretnim trenutcima koji mi se dešavaju danas. Ja sam čovjek koji je pripadao Balkanu, koji je pripadao bivšoj Jugoslaviji, koji je pripadao Bosni i Hercegovini, Sarajevu, pripadao sam FIS-u, pripadao sam Skenderiji, pripadao sam ulicama grada kojeg sam volio. Danas se nalazim u jednom gradu koji je najljepši grad na svijetu, ali na žalost nije moj. Moj je onaj tamo.
RSE
Teško vam je.
RADONJIĆ
Teško mi je. Teško je i meni i svima nama danas. Ja sam sretan i zadovoljan u Parizu, zadovoljan sam svojim poslom u Kancelariji Košarkaške federacije Francuske, fenomenalno mi je na poslu, svi me cijene, poštuju, vole, uvažavaju, smatraju me jednim od najboljih sudija ovdje, ove godine sam sudio finale, sudio sam finale Kupa po treći put zaredom… Dakle, mogu da kažem da sam imao sreće kad se uporedim s onim ljudima koji su došli iz Sarajeva, završili fakultete kao i ja, ali na žalost im ti fakulteti ovdje nisu priznati. Kao što ni moj nije priznat u Francuskoj – Fakultet političkih nauka. Možete misliti šta bih ovdje mogao raditi sa tim fakultetom kad doktori ne mogu da rade. Ali ja sam eto, na moju veliku sreću, završio fakultet života – fakultet košarke – i došao u priliku da sam ovdje u Košarkaškoj federaciji Francuske u Sektoru međunarodnih odnosa. Kad sam došao ovdje, nisu mi dali ribu, već su mi dali udicu da je lovim, kako kažu. Niti jednog jedinog trenutka me nisu tretirali kao izbjeglicu, nego su me prihvatili kao prijatelja i dali mi mogućnost da radim. A ja sam rado došao u priliku da steknem sve ovo što danas imam. Činjenica je da sam najsretniji čovjek u Francuskoj federaciji, da sam čovjek koji najviše voli sve njih i oni mene svi najviše vole. Izašao sam iz zemlje koja je nekada bila raj, pa se onda pretvorila u pakao, da bih onda došao u zemlju koja je za mene opet bila raj. Tu naravno ima i dobrih i loših stvari, ali čovjek se adaptira. Kad se uporedim s onim ljudima koji su bili na mom nivou ili koji su bili iz mog miljea, znam da mnogi od njih sa završenim fakultetima, danas ne rade u svojim strukama, pa mi je zbog toga teško.
RSE
Govorite nekoliko jezika.
RADONJIĆ
Na moju veliku sreću, govorim. Zahvaljujući ličnom obrazovanju, kao i obrazovanju koje sam stekao školujući se, a imao sam i priliku mnogo da putujem. Bio sam u sedamdeset i dvije različite zemlje, a samo u Italiji ili Španiji jedno pedeset puta do sada. Imao sam izvanrednu profesoricu ruskog jezika u osnovnoj školi, pa sam i ruski zapamtio. Tako da danas mogu da kažem da govorim pet ili više jezika, ne znam ni sam, zavisi šta se sve danas računa kao jezik.
RSE
Koji su to?
RADONJIĆ
Engleski, francuski, talijanski, ruski, sve jezike naših područja; razumijem španski sasvim dovoljno i dosta razumijem jezike drugih slavenskih naroda, tako da sam dosta bogat. Imao sam košarku iza sebe i dolazio u situaciju da mnogo putujem, tako da sam mnogo i naučio, sreo sam mnoge ljude i to mi je najveće bogatstvo. Najveće mi je bogatstvo što danas mogu u bilo kojoj zemlji svijeta da okrenem mnogobrojne telefone i što znam da će tim ljudima biti drago što sam im se javio, isto kao što meni bude drago kad se oni meni jave ili kad dođu u Pariz. Stekao sam mnogobrojne prijatelje putujući i sudeći svuda po svijetu, te na taj način došao u situaciju da sam najbogatiji čovjek na svijetu. Dakle, imao sam priliku da vidim puno zemalja, stekao u njima mnoge prijatelje i to je ono što me čini sretnim i što me ispunjava u ovim teškim vremenima za sve nas.
RSE
Vi ste bili generalni sekretar Košarkaškog kluba „Bosna“ u vrijeme kad je „Bosna“ bila klupski prvak Evrope.
RADONJIĆ
Ne, ja sam došao poslije. U to vrijeme kad je „Bosna“ bila šampion Evrope i šampion Jugoslavije ja sam bio generalni sekretar Košarkaškog saveza BiH i zahvaljujući „Bosni“, kao perjanici košarkaškog sporta, mi smo digli košarku u BiH u to vrijeme na jedan izvanredan nivo. A direktor KK „Bosna“ sam bio od 1989. do 1991. godine i to je za mene bio jedan vrlo ugodan period, u kojem sam naučio nevjerovatno puno u životu, to je period kojeg se uvijek rado sjećam.
RSE
I danas ste internacionalni košarkaški sudija, susrećete li se na terenima sa košarkašima sa Balkana?
RADONJIĆ
Susrećem se svakodnevno. Danas ne postoji niti jedan jedini klub u Evropi u kojem nema igrača sa prostora bivše Jugoslavije, zahvaljujući upravo tome da je Jugoslavija nekada bila fenomenalna košarkaška sila. Na zajedničkom seminaru sudija i trenera, održanom prije dvije godine, bilo je čak devetnaest trenera iz bivše Jugoslavije koji su u klubovima raznih zemalja Evropske lige. Duško Ivanović, nekadašnji igrač „Jugoplastike“ i sadašnji trener jednog od najboljih košarkaških timova u Evropi – španjolskog prvaka Tau Vitoria – ustao je da nešto kaže uz izvinjene da ne govori engleski, na šta sam mu ja rekao da govori naš jezik, jer nas ima najviše. Zapravo se svakodnevno susrećemo i to je velika sreća da je devedeset i devet posto ljudi koji su kod nas bili u sportu, u sportu i ostalo. Dakle i nadalje cijene čestitost, korektnost i poštenje; cijene ljude po tim vrijednostima, a ne po onim drugim obilježjima. Tako da je to prosto ugođaj. Na jednoj utakmici koju sam sudio u Italiji zajedno sa Iztokom Remsom, konstatovali smo da nas je tu jedanaest s prostora bivše Jugoslavije, iz BiH, Srbije, Crna Gore, Hrvatske i Slovenije, i bilo je zaista ugodno. Svaki put je ugodno.
RSE
Kako procjenjujete košarku koja se danas igra na Balkanu?
RADONJIĆ
Košarka na Balkanu je bez ikakve dileme i dan danas u vrhu Evrope, iz jednostavnog razloga što je taj prostor uvijek bio rasadnik sporta, naročito kolektivnog sporta. Godine 1999. u Francuskoj je održano Evropsko prvenstvo, gdje sam ja bio član Organizacionog komiteta, zadužen za međunarodne relacije. Tada sam se šalio sa svoji kolegama Francuzima i pitao ih: „Znate zašto na prvenstvu učestvuje pet zemalja s prostora bivše Jugoslavije?“ Oni nisu znali da mi odgovore. „Zato što ih na prostoru bivše Jugoslavije više ni nema“. Na posljednjem Evropskom prvenstvu su učestvovale četiri naše zemlje – Slovenija, Hrvatska, Srbija i Crna Gora i Bosna i Hercegovina. Ako ubrojimo i Tursku gdje igra mnogo igrača s prostora bivše Jugoslavije, pogotovo iz BiH, ako ubrojimo i Grčku koja je u posljednjih dvadeset godina jedna od evropskih košarkaških velesila, onda moramo konstatovati da su na svakom prvenstvu najmanje četiri balkanske zemlje. Ove godine, na primer, u pripremama za sljedeću sezonu će Francuska federacija napraviti završni turnir u Nantu i taj turnir naravno neće moći proći bez tih zemalja. Učestvovaće BiH i Hrvatska zajedno sa Ukrajinom, a nakon toga će reprezentacija BiH ostati još pet dana u Francuskoj da odigra još dvije dodatne utakmice, što će biti od velike koristi i izabranicima selektora reprezentacije BiH i reprezentacije Francuske kao priprema za ono što ih očekuje u septembru.
RSE
Zašto su pojedinačni uspjesi košarkaša iz BiH veći od onih timskih?
RADONJIĆ
Zato što je rat donio razaranje onih uslova koje smo imali, a koji su uvijek bili skromni. Mi smo uvijek igrali srcem, uvijek smo imali veliku želju, ali nikad nismo imali dobre uslove, ekonomske i materijalne; uvijek su druge zemlje u našem okruženju, bile ekonomski i finansijski jače. Kad je došao rat i sve razorio, onda su mnogi morali otići da bi se iskazali u drugim sredinama. Tako da su igrači koji su otišli i iz BiH, a i sa ostalih prostora bivše Jugoslavije, svakog dana sve više iskazivali svoje kvalitete, tako da je danas praktično devedeset posto reprezentativaca koji su nekada bili u reprezentaciji, u inostranstvu; igraju u Njemačkoj, igraju u Francuskoj, igraju u Italiji, igraju u drugim zemljama. Tek u posljednje dvije-tri godine su počeli da se stvaraju uslovi u BiH za ponovni razvoj košarke. Bilo je veličanstveno vidjeti na finalnim utakmicama u Sarajevu po osam hiljada gledalaca u Skenderiji, to je podsjetilo na ona nekadašnja vremena kad je Tanjevićeva ekipa harala Evropom i bila prvak, ne samo Jugoslavije, nego joj je i Jugoslavija bila mala, pa je bila i prvak Evrope.
RSE
Vaš sin Gorjan također je košarkaš.
RADONJIĆ
Da, Gorjan je prvi put ušao u Skenderiju kad je imao svega dva mjeseca i „nikada više iz nje nije izlazio“. Čak i sada kada provodi ljeto u Sarajevu, uvijek iskoristi priliku da trenira u Skenderiji, zahvaljujući gostoprimstvu ljudi tamo. On je došao u Pariz sa šesnaest godina i upisao se kao prvi stranac u INSEP (Institut za nacionalni sport i fizičku edukaciju), to je nešto kao sportska škola ovdje u Francuskoj. Najbolji pokazatelj toga koliko je to uspješna organizacija je broj osvojenih medalja. Od trideset i sedam osvojenih medalja na Olimpijadi u Sidneju, koje su osvojili Francuzi, devetnaest su dobili sportisti koji su prošli kroz INSEP. Na Olimpijadi u Atlanti su Francuzi osvojili trideset i šest medalja, od kojih su čak dvadeset osvojili sportisti koji su prošli kroz INSEP. Dakle, to je sportska škola za mnoge sportove, pa i za košarku. To je nešto što je za naše pojmove, pa i ondašnje pojmove u BiH, nezamislivo. Selekcija mladih francuskih igrača, koji su stacionirani u tom INSEP-u, muška i ženska, imaju na raspolaganju jednu salu samo za te dvije selekcije. Pored toga imaju teretane, saune, bazene i sve ono dodatno da bi mogli da rade. Gorjan je imao sreću da je bio u generaciji sa Borisom Diawom i Tonyjem Parkerom, koji su već postali šampioni NBA sa San Antioniom. Gorjan je sad već četiri godine profesionalni igrač, prošle godine je igrao u ULEB kupu, bio je poprilično dobar, a ima i onu osnovnu karakteristiku svih igrača s naših prostora – dobar je šuter, ima izvanredan šut. Ne znam tačno gdje će igrati narednu sezonu. Trenutno ima nekoliko kontakata s raznim klubovima, još nije potpisao ugovor, ali sigurno je da će ponovo igrati i evropsko takmičenje.
RSE
Otkud mu ime Gorjan?
RADONJIĆ
Ja sam predložio supruzi da mu ona da ime, a ona me je pitala imam li ja neki prijedlog. Ja sam onda svom imenu dodao početno slovo njenog imena – ona se zove Jadranka – i ispala mi je približna složenica – Gorjan. Poslije toga sam imao priliku da sretnem još puno Gorjana koji su dobili ime na sličan način.
RSE
Imaju li Francuzi problema sa izgovaranjem njegovog imena?
RADONJIĆ
Imaju. Da bi pravilno izgovorili morali bi napisati „Goryan“, jer Gorjan izgovaraju kao „Goržan“. Gorjan ima mentalitet djece s naših područja, tako da je pokupio sve simpatije ovdje. Svi ga odreda zovu „petit Gorjan“.
RSE
Možete li zamisliti svog sina da igra za BiH?
RADONJIĆ
Zašto da ne. Gorjan je dijete koje je rođeno u Sarajevu, Gorjan je dijete koje je odraslo u Sarajevu, niti jedne godine nije propustio priliku da posjeti Sarajevo, nikada ne prođe više od sedam dana da ne zovne svog dedu u Sarajevu, a najbolji prijatelj u Parizu mu je dječak koji je išao s njim zajedno u razred u Sarajevu, na Mejtašu, u Školu „Silvija Strahimira Kranjčevića“. Kad se preselio u Pariz, nisu se više razdvojili, kao što su bili nerazdvojni i u Sarajevu.
RSE
Kako Gorjan danas govori naš jezik?
RADONJIĆ
Isto kao vi i ja. On je vrlo inteligentan dječak i pored svog vlastitog jezika govori i engleski i francuski vrlo dobro i vrlo tečno, i ne samo Gorjan. Baš danas sam dobio pismo jednog dječaka iz Sarajeva koji je prije devet godina došao u Australiju, završio dva fakulteta, već dva puta bio u posjeti kod australijskog premijera… Ovo što sam sad govorio o svom sinu nije karakteristika mog sina, već sve naše djece. Ne znam da li ste imali prilike da se uvjerite u to, ali vas uvjeravam da su naša djeca dva puta talentovanija od ove djece. Na žalost, naša djeca su bila hendikepirana, hendikepirana sistemom, hendikepirana neimaštinom i kad su došli u priliku da im bude pristupno bogatstvo znanja, oni su pokazali svoj puni talent. Danas imate koliko god hoćete naše djece koja su svuda u svijetu uspjela da postignu tako briljantne rezultate, u Americi, u Kanadi, u Australiji, u Švedskoj, u Njemačkoj, u Francuskoj… Bilo gdje sa su, naša djeca su fenomenalna. Naša djeca su dva puta bolja nego što smo mi bili.
RSE
Koliko često vi odlazite u Sarajevo i da li uopšte?
RADONJIĆ
Ja nemam puno prilike da odem u Sarajevo, odlazim od prilike jednom godišnje. Moje obaveze su izuzetno velike. Od septembra do kraja juna sam na od prilike pedeset puta na putovanjima po Francuskoj i najmanje dvadeset puta na putovanjima u inostranstvu. Međutim, to me ne sprječava da budem u Sarajevu. Ja sam svakodnevno u Sarajevu dušom, glavom i sjećanjima. Sve Sarajlije koje znam, a koji prođu kroz Pariz, ne propuste priliku da mi se jave. Najmanje što mogu da uradim je da ručam s njima. Jutros sam ispratio doktora koji se brinuo o mojoj majci njene posljednje tri godine života, svaki dan je dolazio kod nje kući. Danas je otišao iz Pariza, gdje je zajedno s porodicom bio moj gost petnaest dana. Sarajevo živi u meni, ja Sarajevo nikad ne mogu zaboraviti. Svakodnevno kontaktiram svoje prijatelje u Sarajevu ili moje sarajevske prijatelje koji danas žive svuda po svijetu. Jučer sam dobio mail od Šerkana, Hidajeta Šerića, nekadašnjeg rukometaša. Rastužio me i rasplakao, poslao mi je slike rukometnih ekipa „Željezničara“ i „Bosne“, poslao mi je slike mnogih ljudi koje sam skoro bio i zaboravio u sjećanjima, košarkaše, rukometaše… Dakle, svakodnevno kontaktiramo, svakodnevno dođem u priliku da razgovaram sa svojim drugarima iz Košarkaškog saveza BiH, sa svojim prijateljima koji su, kao što Bajaga kaže, kao „biseri rasuti po cijelom svijetu“. Ja Sarajevo ne mogu zaboraviti i ne samo ja. Nisam ja ni po čemu drugačiji. Ne prođu dva dana da ne čujem oca, da ga ne upitam kako je, da ga ne upitam kakvo je vrijeme u Sarajevu, da ga ne upitam kako su komšije. Jer, komšije su oni koji su najvažniji. Moj otac i moja majka, dok je bila živa, svaki dan su pili kafu kod prijatelja i prijatelji su pili kafu kod njih. Kod nas je to potpuno drugačije nego svuda u svijetu. Ja ovdje stanujem u zgradi gdje su ljudi vrlo ljubazni, ali naši odnosi su ograničeni na „dobar dan“ ili ako vidim ženu da nešto nosi, ponudim joj pomoć. To je sav kontakt koji ja ovdje imam sa svojim komšijama. Naš mentalitet i naš način života je potpuno drugačiji. Tako da je moja veza sa Sarajevom svakodnevna čak i kad nisam i njemu.
RSE
Gdje je vaše raje više, da li u Sarajevu ili u svijetu?
RADONJIĆ
Teško je reći gdje nas je više, ima nas svuda. Ima nas puno i u Sarajevu i izvan Sarajeva. Tačno ne mogu kazati koliko ih je gdje, ali imam kontakte sa svima. Jednako volim one koji su ostali u Sarajevu i one koji su iz Sarajeva izašli, kod mene ne postoje podjele. Ja sam uvijek ljude cijenio samo po jednom – po tome da li su raja ili nisu raja. Tako je bilo u Sarajevu. Sa svima onima koji su čestiti i korektni i dan danas imam kontakta. Kad dođem u Sarajevo, ne prestajem da susrećem svoje drage i mile prijatelje. Razlika je samo u tome što sam te ljude nekada u prolazu samo pozdravljao, jer smo se viđali svaki dan, a danas ih srećem kao najdraže prijatelje. Mi nismo izabrali ono što se desilo, ali eto desilo nam se da smo svuda po svijetu, ali na sreću još uvijek imamo kontakte.
RSE
Jednom ste govorili o nekoliko pojmova koji i vas određuju. Pitaću vas i sad šta vam znače „Malo pozorište“, „Nadrealisti“, FIS, „Parkuša“, Vrelo Bosne, Trebević, Wilsonovo šetalište…?
RADONJIĆ
Znače mi isto ono što su mi značili i nekada. Razlika je samo u tom što danas idem u Operu na Bastilji ili u Teatar u Parizu, a nisam u „Malom pozorištu“ ili u Operi u Sarajevu. Ne propustim niti jednog jedinog dana priliku da se sjetim svega toga što ste pomenuli. Svi se danas sjećamo Aleksandra Mičića, neko mi je rekao da više nije među živima. On je bio iz srca Šumadije odnosno Srbije, a u Sarajevu je bio prezentiran kao Fistik. Bio je najbolji glumac koji je glumio na najbolji mogući način čovjeka s našeg područja. Takvi ljudi se ne mogu zaboraviti. A nije samo on bio takav, svi smo mi bili takvi. Šta mi znači Vrelo Bosne? Pa Vrelo Bosne je najljepše mjesto na ovom svijetu. Možda se ne smatra najljepšim, ali je moje i meni jeste. Svaki put kad sam bio tamo, bio sam presrećan. Stanovao sam na Mejtašu i svako jutro kad bih ustao, prvo što sam vidio bio je Trebević. I dan danas kad otvorim oči, često ga ugledam. Nemojte me previše pitati takva pitanja, jer onda neće moći sa mnom razgovarati. Teško je govoriti o svim tim sjećanjima.
RSE
Bili ste na izložbi autoportreta 20. vijeka u Muzeju Luksemburg i rekli ste da ste tom prilikom bili jako ponosni.
RADONJIĆ
Ne samo tada. Kad dođe bilo šta s prostora Balkana, s prostora bivše Jugoslavije, ovdje je prihvaćeno na najbolji mogući način. Biti na izložbi autoportreta 20. vijeka i među najboljim autoportretistima naći sliku Safeta Zeca nije mala stvar. A ne pitajte me koliko je ljudi bilo na jednomjesečnoj izložbi Safeta Zeca ovdje u Parizu, koja se održala u aprilu ili maju. Toliko puno ljudi je izlazilo oduševljeno njegovim slikama. Ali to nije slučaj samo sa Safetom Zecom ili kad je u pitanju koncert nekoga s naših područja. Bilo šta što s naših prostora dođe ovdje u Francusku, fenomenalno je prihvaćeno. Sjećam se, kad sam bio klinac, nisam znao šta znači „Olimpia“ i šta znači to da je tu Tereza Kesovija pjevala dvanaest noći zaredom. Međutim, kad sam došao u Francusku i kad sam vidio šta je „Olimpia“, tek onda sam shvatio kolika je bila veličina Tereze Kesovije tada. I dan danas se ljudi u Francuskoj sjećaju Tereze Kesovije. Dakle, sve ono što je s naših prostora došlo ovdje, bez obzira da li je u pitanju sport, kultura ili nauka ili bilo šta drugo, fenomenalno je prihvaćeno. Prije dvije godine je kod mene boravila jedna porodica koju nisam od prije znao. Došli su sa klincem koji je imao rak na mozgu i bio je operisan na našim područjima. Ljekari u Francuskoj su kazali da je operacija bila napravljena na čudesan način. Klinac je zahvaljujući toj operaciji i postoperativnom periodu u Francuskoj ozdravio. Kad je prošlog mjeseca bio na kontroli, rekli su mu da je zdrav i roditelji su bili najsrećniji na svijetu. Sve što je kod nas bilo, bilo je izvanredno. Međutim, kad je u pitanju tehnika, kad je u pitanju bogatstvo, kad je u pitanju mogućnost da se uradi nešto poslije toga, tu smo na žalost hendikepirani.
RSE
Ljudi koji vas lično poznaju, koji su se s vama sretali na bilo koji način, privatno ili poslovno, kažu da ste učtiv, obrazovan i radin. Da li vas to iznenađuje?
RADONJIĆ
Pa ne iznenađuje me, ali mi je to drago čuti.
RSE
Kako biste vi sami sebe opisali?
RADONJIĆ
Prvo ću vam kazati kako sam vaspitan, pa ću vam onda kazati kakav sam. U mojoj porodici se govorilo da se samo radom može postići sve. Loto ili sportska prognoza, tu se može dobiti veliki novac, međutim šanse su male. Svi smo mi imali nekih svojih propusta, i ja sam u mladosti imao propusta, ali sam na vrijeme shvatio da radom mogu da učinim sve. Kad sam došao u Pariz, znao sam pet-šest riječi francuskog. Danas, a to sam izjavio i u novinama, sam najsretniji i najbogatiji čovjek francuske košarke. Tačno je da sam korektan, jer sam tako vaspitan. Meni u kući nikad nisu kazali da su Srbi, Muslimani ili Hrvati loši ili dobri, već su mi uvijek govorili da postoje dobri i čestiti ljudi i oni koji to nisu i da postoji oni koji rade i oni koji ne radi, da postoje oni koji su korektni prema ljudima i oni koji to nisu. U mojoj porodici smo dijelili ljude samo na taj način i tako sam i ja učen. Moji najbolji drugovi su bili i Kemo i Anto i nikad mi nije palo na pamet da su oni nešto drugačiji od mene. U mojoj kući se ispeklo više bajramskih baklava nego kod komšinice Fate sprat ispod nas. A zašto? Zato što smo svi živjeli na isti način. Meni je baklava čitavog života bila najdraži kolač. Na žalost sada ne mogu puno da je jedem, jer moram voditi računa o liniji, moram biti u formi. Dakle, mi smo takvi uvijek bili. Nisu moje karakteristike bile ništa drugačije od karakteristika onih koji su bili u mom okruženju. Svi smo mi bili vaspitani na način da poštujemo starije. Jer, ako mi želimo da nas neko poštuje, onda mi moramo respektovati druge. Moramo voljeti ljude da bi oni nas voljeli. Tako sam i ja pokušao svog Gorjana da vaspitam, da i on spozna sve ono što je neophodno u životu. A ono što sam spoznao ja, spoznao sam u kući, u školi, u sportu i to sam zadržao. Na kraju, možda nas je vaspitavala i ulica, ali sarajevska ulica nas nije vaspitavala da budemo ni lopovi, ni razbojnici, nego nas je vaspitavala da se družimo, da podijelimo ono što imamo. Kad smo imali jednu loptu, igrali smo svi zajedno, zato i jesmo uvijek bili najjači u kolektivnim sportovima. Knjigu koju sam ja kupio, čitali su svi, išla je od ruke do ruke. Svi smo slušali iste ploče, svi smo slušali istu muziku, svi smo išli na ista mjesta – ili u „Slogu“ ili u FIS na igranke. Drago mi je čuti to što ste rekli da ljudi o meni govore, ali vjerujte mi da ja nisam ništa drugačiji od mojih prijatelja. Ako bih vam ja govorio o Aliji Ramiću, koji je u Parizu i kojeg srećem svakodnevno, morate mi vjerovati da je to čovjek sa najvećim srcem na ovom svijetu. Isto tako ako bi vam govorio o Boši Tanjeviću, kojeg ne postoji dan a da ne nazovem telefonom. Ako bih vam govorio o mnogim drugim ljudima kojima svakodnevno pišem i koji mi svakodnevno pišu, vjerujte mi da su oni isti kao i ja, odnosno da sam ja isti kao i oni. Svi smo mi isti. Svi smo mi odrasli na istim prostorima, svi smo na podjednak način voljeli i naš grad i našu državu i naš prostor na kojem smo živjeli; mi koji nismo tamo danas patimo za tim prostorom, a oni koji su tamo i dalje vole ono u čemu su i gdje su. Dakle, ja nisam ni po čemu drugačiji, ja sam kao i svi mi ostali.
RSE
Vaša energija je zaista zapanjujuća, baš kao i optimizam kojim zračite, bez obzira na tu sjetu o kojoj stalno pričate. Ostaje mi da vam se zahvalim za izdvojeno vrijeme i za druženje sa slušaocima Radija Slobodna Evropa.
RADONJIĆ
Bilo mi je zadovoljstvo. I vjerujte mi, sve ovo što sam vam ja kazao, nije ličnog karaktera, već je nešto od onoga što svi mi nosimo u sebi. Svi mi volimo Sarajevo, svi mi volimo Bosnu i Hercegovinu, svi mi volimo prostor na kojem smo odrasli i u kojem smo živjeli i dan danas imamo puno toga u srcu. Hvala vama što ste mi dali priliku da kažem mnogima ono što su možda zaboravili.