RSE
Dobro jutro.
JELOVAC
Dobro jutro. Pozdrav slušaocima, pozdrav i tebi. U Londonu je prilično tmurno, kišovito, vjetrovito… Uostalom, tipično englesko vrijeme.
RSE
Otkud Momo u Londonu?
JELOVAC
A otkud mi svi razbacani po cijelom svijetu? To se vjerovatno svaki dan pitamo, ne samo ja nego i mnoge moje kolege, mnogi moji prijatelji i poznanici i tako dalje. Zbog svega onoga što nam se dogodilo – da se ne vraćamo na to, jer to su prilično traumatične teme – ljudi su jednostavno krenuli potražiti neki mir koji smo tad izgubili, a neki su krenuli da spase i goli život. Ja sam došao u London pošto mi je praktički cijela familija godinu poslije početka rata otišla prvo u Hrvatsku, pa prešla u Englesku, u London. Ja sam jedno vrijeme bio u Sarajevu, radio kao i svi mi, zatim sam se preselio malo u Hrvatsku, pa sam radio u Italiji i na kraju došao u London da s porodicom pokušamo rekonstruirati život koji smo nekada imali. Nije bilo lako. Nije bilo lako ni odlučiti šta, kako i kud, jer su sve opcije bile u to vrijeme nekako potrošene i u tom trenutku, kada se moja familija odlučila na odlazak u inostranstvo, Engleska je ostala jedina otvorena. I eto tako smo se uspjeli nekako, da ne upotrijebim krivu riječ, ne znam da li adaptirati, ali smo uspjeli nekako nastaviti život. Ja radim ono što sam radio i u Sarajevu – kao novinar, ali ne naravno u onom obimu i na onaj način. Naime, slobodni sam novinar - freelancer i radim, kako bi se to reklo, za one koji plate. Ostao sam u svom fahu – radim sport, iako je bilo i nekih drugih varijanti na koje nisam pristao iz raznoraznih razloga, jer mi je oduvijek sport bio najbliži i ja sam sportu bio najbliži, tako da nisam htio miješati kruške i jabuke.
RSE
Možemo li malo podrobnije o tvom freelance novinarstvu? Za koga radiš?
JELOVAC
Za one koji možda malo manje znaju o značenju i profilu takve vrste novinarstva, reći ću da slobodni novinar zapravo nudi robu na tezgu ili na tržište, koja onda bude ili ne bude kupljena. Dakle onoliko koliko radiš i kvalitet tvog proizvoda se valorizuju na raznorazne načine, pa onda na osnovu toga ili dobiješ produženje ugovora ili ti kažu – hvala, ali nismo zadovoljni, traži neku drugu varijantu. Dakle to je od prilike suština. Prvo sam jedno vrijeme radio u Italiji, pošto mi je skijanje – vjerovatno me po tome slušaoci, a i gledaoci najviše pamte – uvijek bilo fah i nekako sam uvijek bio bliži zimi nego ljetu, mada mi je i ljeto bilo drago zbog surfanja i jedrenja, ali me mnogi vjerovatno pamte po tom skijanju. Radio sam u Italiji za jednu talijansku kompaniju koja se zove HALVA iz Milana. Ne radi se ni o kakvoj asocijaciji na naši halvu, ali eto ta skraćenica je vrlo simbolična; sastavljena je od imena nekoliko firmi koje se bave kupovinom i prodajom televizijskih prava, posebno za zimske spotove. Mene su angažirali jedno vrijeme da radim alpsko skijanje, da pravim intervjue nakon trka i kraće priloge, reportaže o raznim skijašima… U to vrijeme je bilo dosta skijaša iz Slovenije, tako da sam im tu bio adekvatan. Tada su bili u vrhu, međutim u zadnje vrijeme slovenačkih skijaša baš nema, ali su se pojavili Kostelići pa je to onda opet izazvalo jedan drugi peak u tome svemu. Tako da sam našao mjesto u toj talijanskoj kompaniji. Međutim, u zadnje dvije godine je posao malo krenuo prema dole, jer je interes za skijanje, što se tiče medija, pao. Ali ljudi skijaju više nego ranije. Eto to je bio jedan dio, a drugi dio je moj sadašnji rad za BBC World Service. Radim isključivo sport, radio sam nogomet, skijanje, sad je bio aktualan tenis pošto je bio Wimbledon koji je nedavno završen, hrvatski tenisači su postigli veliki uspjeh… I uglavnom eto tako, od rezultata sportaša koji su u žiži uglavnom zavisi i roba koju prodajem.
RSE
Da li to znači da govoriš i talijanski i engleski tako dobro da možeš raditi na tim jezicima?
JELOVAC
Strani jezici uvijek ostaju strani, ali je se jako dobro snalazim naročito na talijanskom. To je bio sklop raznih okolnosti, pozitivnih i pogodnih za mene. Imao sam dosta dobre prijatelje u Italiji koji su mi omogućili i otvorili vrata u mnogim medijima u koje nije baš lako ući. Ali zahvaljujući tom nekom minulom radu, kako bi mi to rekli, i poznanstvima koja datiraju još od Olimpijskih igara 1984. godine, uspio sam se nekako uključiti u taj krug. Dosta brzo sam naučio talijanski, zahvaljujući tom latinskom koji smo svi u gimnaziji učili. Iako se govorilo da je to mrtav jezik, eto meni je ipak pomogao da preživim. Vrlo brzo sam uskočio na kolosijek koji mi je otvorio vrata da počnem povremeno surađivati. Poslije sam naučio talijanski dosta dobro, moram biti malo neskroman i reći da sam ga naučio čak bolje nego engleski, iako mi je engleski nekako uvijek bio bliži. Tako da sam oba jezika savladao dosta dobro i mogu bez nekih velikih problema učestvovati čak i u živim emisijama. Bio sam nekoliko puta gost i na talijanskom Prvom i Drugom programu i u Engleskoj na BBC Radiju Five Live, posebno kad je Ivanišević osvojio Wimbledon, tako da je to bio splet okolnosti koji mi je, opet kažem, išao na ruku. Dakle, da se vratim na pitanje, sasvim pristojno se služim s oba jezika.
RSE
Vratićemo se ovogodišnjem Wimbledonu, pošto je jako interesantan po mnogim stvarima, ali prije toga moram da te pitam nešto drugo. Pomenuo si Olimpijadu 1984. godine, gdje si bio na dvadesetu godišnjicu?
JELOVAC
Na dvadesetu godišnjicu sam bio na Svjetskom kupu. Mislim da je to bilo vrijeme između Kitzbuehela i Wengena. Prošle godine na Svjetskom prvenstvu u Saint Moritzu, dakle godinu prije dvadesetogodišnjice Olimpijade, bili su prisutni mnogi skijaši koji su učestvovali u Sarajevu, kao na primjer, naša generacija će se sigurno sjetiti, Maria Walliser i Michaela Figini koje su u Sarajevu osvojile medalje. Pobjednika u spustu Johnsona tamo nije bilo. On je bio vrlo atraktivan, ali je u ovom drugom dijelu života bio upao u drogu pa je kasnije stradao u saobraćajnoj nesreći. Mnogi od tih skijaša su se raspitivali hoće li Sarajevo napraviti jednu memorijalnu trku, vezanu za dvadeset godina Olimpijade, i pozvati sve te velike skijaše ili skijaše koji su tada osvojili medalje. Sarajevo se ponovo htjelo kandidirati za Olimpijske igre, situacija je bila poprilično konfuzna i neke ideje se nisu mogle plasirati, da ne kažem da se nisu mogle realizirati. Niko od njih nije tražio novce, htjeli su na neki način da participiraju u toj dvadesetogodišnjici sarajevske Olimpijade. Iako je prošao i Salt Lake City kao tehnološki najbolje Zimske olimpijske igre u istoriji, i ne samo zimske, niko ne zaboravlja Sarajevo. I brojne moje kolege novinari s kojima se srećem upravo na zimskim priredbama, da ih tako nazovem, svi se rado sjećaju Sarajeva. Svi kažu – ovo je bilo dobro, ono je bilo dobro, Salt Lake City je bio krasan zbog toga i toga, ali ono što su svi doživjeli u Sarajevu, to je bilo naprosto bajka, i ne samo novinari nego i većina skijaša koje sam pomenuo. Čak sam vidio i Mariu-Lisu Hyamyalainen koja je osvojila četiri medalje u Sarajevu, koja je tada bila zvijezda, i ona se vrlo rado sjeća Sarajeva, iako joj je bilo vrlo hladno na Igmanu; u to vrijeme je svaki dan bilo između minus deset, minus petnaest i padao je snijeg, toga se svi sjećamo. Uglavnom, svima je Olimpijada u Sarajevu 1984. godine ostala duboko urezana u sjećanje.
RSE
Kad smo dogovarali ovaj razgovor, ti si sve vrijeme bio na Wimbledonu. U mailovima si pisao da te mogu naći prije osam ujutro i poslije devet uvečer. Je li naporno cijeli dan provesti na zelenim terenima?
JELOVAC
Da malo pojasnim. Ja bih volio da provodim toliko vremena na zelenim terenima. To bi značilo da se krećem više nego što to dozvoljava situacija. Uglavnom, pošto se u isto vrijeme igra puno mečeva, moraš odrediti šta ćeš gledati, šta ti je prioritet. Za Talijane, za koje sam naravno također radio, bili su prioritet dvojica-trojica njihovih igrača koji su bili zanimljivi do trenutka kada je recimo Goran Ivanišević pobijedio Volandrija. To je bio vrlo važan meč za Gorana Ivaniševića koji se, da podsjetim naše slušatelje, vratio nakon tri godine. Dakle on je prije tri godine osvojio Wimbledon i njemu je meč sa Volandrijem bio jako važan. Dobio ga je u pet setova. To je bio zaista dramatičan i dobar meč. Tako da moraš odrediti ono što ti je prioritet tog dana, a tog dana je priča svakako bio Goran Ivanišević. Ali pošto su se istovremeno igrali i drugi mečevi u kojima su učestvovali igrači o kojima sam trebao izvještavati, onda sam recimo pedeset posto vremena provodio na mom novinarskom mjestu, hajde da ga nazovemo komentatorsko, gdje sam imao četiri monitora na kojima sam mogao da pratim četiri najvažnija meča, dakle četiri najvažnija terena – centralni teren, teren broj jedan, teren broj dva i teren broj trinaest. To su takozvani Show Courts i tu igraju najbolji igrači i najbolje igračice.
RSE
Da li te to zbunjuje, gledati u četiri ekrana istovremeno?
JELOVAC
Više ne. Ja nisam nov na Wimbledonu. Na Wimbledonu sam bio evo upravo pomenute 1984. godine. Nisam išao svake godine, preskočio sam tri. Tehnologija se mijenja, tada sam radio kao televizijski komentator i imali smo samo tv-komentatorsku kabinu iz koje smo vidjeli centralni teren i stari teren broj jedan (pošto je sada napravljen novi). Ali ako je neko od naših igrača igrao na nekom od terena koji nisu takozvani Show Courts, gdje nisu bile televizijske kamere, onda smo morali tražiti takozvani „unilateral“, gdje su kamere bile postavljene za potrebe isključivo naše televizije i pokrivanje tog konkretnog meča. Stvari se mijenjaju, sad odjedanput imaš šest monitora, odnosno četiri plus dva na kojima je sva statistika. Tako da me to nije zbunjivalo nego mi je ustvari mnogo olakšavalo posao. Ovi uslovi u kojima sad komentatori rade su fantastični. Ranije to nismo mogli ni u snu zamisliti. Uzet ću za primjer atletiku, kad sam svojevremeno radio atletiku. Na nekoliko prenosa sam bukvalno propao, jer jednostavno nisam imao osnovne uslove za rad, nisam imao pomagala koja danas imamo – kompjutere, statistike i tako dalje. Tako da bez obzira što sve to što te okružuje izgleda kao mali svemirski brod, kad se čovjek na to navikne, to mu jako puno pomaže i olakšava posao, a da ne govorim koliko ga ubrzava.
RSE
Šta je sa državama bivše Jugoslavije? Koliko mladih igrača, odnosno koliko teniskih nada imaju?
JELOVAC
Ako govorimo samo o tenisu, ako bismo izvukli – a ja sam to radio u nekoliko zadnjih godina – juniore i seniore iz bivše Jugoslavije koji igraju za razne države, vidjećemo da se radi o velikom broju. Četvero ih igra za Australiju, dvoje nešto mlađih za Sjedinjene Američke Države, onda za Švedsku, za Englesku, za Italiju, Ljubičić igra za Hrvatsku, ali živi u Italiji i praktično mu je baza tamo, onda Jelena Dokić, Monika Seleš i tako dalje. Ja sam napravio statistički pregled i našao sam da je u zadnje četiri godine za osam zemalja osamnaest velikih turnira igralo čak dvadeset i sedam igrača s područja bivše Jugoslavije, a tu ne računam igrače koji igraju za Hrvatsku i za Srbiju. Dakle, kad sve te igrače skupimo, Englezi mogu o tome samo da sanjaju. Oni nemaju nijednog igrača koji bi mogao da napravi ovo što je napravio recimo Mario Ančić. Engleska ima šezdeset miliona stanovnika i njihov Savez ima tri miliona funti godišnje za juniorski sastav, ali oni ne mogu da naprave juniora koji pobjeđuje recimo na Wimbledonu. A s prostora bivše Jugoslavije ih samo gledaš – ovaj u finalu, onaj osvojio turnir, ovdje junior na drugom, trećem mjestu, ovaj vodi i tako dalje. Dakle, nevjerovatan je broj naših mladih tenisera koji kruže po svijetu i igraju za druge države, a koji su vrlo talentirani. To znači da nije samo stvar u parama, da nije samo stvar u procesu rada nego je stvar i u mentalitetu, možda i u životnoj filozofiji, možda i u nekom kućnom odgoju i tako dalje.
RSE
Koliko je među tih dvadeset i sedam onih iz BiH?
JELOVAC
Ima ih šest i uglavnom su mlađi. Imamo mi i Bosanku Mervanu Salkić-Jugić koja je odlično igrala cijelu ovu godinu i ušla je među sto najboljih što je fantastično. Recimo nijedna Engleskinja još nije ušla među sto najboljih. Ona inače živi i trenira u Zagrebu. Na Wimbledonu je imala nesreću sa žrijebom, izgubila je prvo kolo od jake igračice u tri seta. Iz Bosne, recimo, za Švedsku igraju dva juniora, jedan igra za Švicarsku, jedan je čini mi se u Belgiji i tako dalje. Dakle, ima ih zaista dosta. Ima dečko, devetnaest mu je godina, zove se Delić, igra za Sjedinjene Američke Države. Sad je upravo na jednom turniru prošao kvalifikacije na jakom turniru, ali izgubio je prvo kolo.
RSE
Koliko tvojih stranih kolega i koliko šira javnost zna da su to Bosanci, bez obzira što zastupaju Švedsku, Sjedinjene Američke Države i tako dalje?
JELOVAC
Zna se to. Posebno se zna za švedskog fudbalera Zlatana Ibrahimovića. Ljudi koji prate sport to znaju. I naravno da ćeš u svakom životopisu, u svakoj biografiji tih mladih igrača, koju možeš naći i na Internetu i svugdje, u bilo kojoj teniskoj publikaciji (ili o bilo kojem sportu da se radi), naći odakle potiču.
RSE
Radiš li išta za bosanskohercegovačke medije?
JELOVAC
Na žalost ne, sticajem raznoraznih okolnosti. Jednostavno nisam siguran da to može u ovom trenutku sinhronizovano funkcionirati iz puno razloga. Jer, recimo, biću na Olimpijskim igrama u Atini, ali ću raditi za „Evroviziju“ kao urednik programa i u tim situacijama, dakle ako radim za nekoga, recimo ako radim za BBC World Service u ovom trenutku, naprosto ne mogu raditi ni za kog drugog i to je osnovni problem. Ne mogu raditi za dvije kompanije istovremeno, jer je to nespojivo i sa novinarskim kodeksom, a to posebno važi za ova elektronska medija i to posebno na Zapadu. Pisao sam jedno vrijeme, ali to je bilo prije – 1996-8. godine, kad su bile zanimljive nogometne utakmice, za tadašnje „Sarajevske novine“. Ali kasnije, kada sam počeo raditi ove neke druge stvari, jednostavno je ta komunikacija nekako nestala i prestala. Naravno, vrlo rado bih prihvatio saradnju svake vrste, posebno s televizijom, jer sam odatle i potekao, odrastao i tu ustvari naučio posao.
RSE
Vratimo se malo dolasku u London. Je li bilo teško promijeniti ponovo sredinu?
JELOVAC
Meni nije bilo teško promijeniti sredinu, jer sam se ja bio navikao – putovao sam puno; posebno pred rat, kad je sportska redakcija Televizije Sarajevo stvarno izrasla u jaku redakciju koja je konačno naučila da radi i koja je zaista imala dobar sastav. Putovali smo puno, svi zajedno smo puno radili, tako da se meni nije bilo teško privići. A ima i druga varijanta, kaže se – što se mora, nije teško. Međutim, jedna je stvar doći tu na dvije sedmice Wimbledona sa solidnim dnevnicama, raditi posao za koji znaš da je siguran, da će sve ići u program, da će sve biti u redu, da nemaš nikakvih stresova osim onih koji uz taj posao neminovno idu. Tako da je to jedan dio priče. A drugi dio priče je kad dođeš tu i moraš stvarno da kopaš duboko da bi ponovo uspostavio taj neki balans, da bi uspostavio opet taj svoj neki status. Da se odmah razumijemo, svako ko radi ovaj posao, a radi ga bilo gdje vani, mora biti svjestan situacije da nikad neće moći raditi taj posao kao što ga je nekad radio. Dakle ja nisam imao nikakvih pretenzija da radim kao komentator na bilo kojoj engleskoj ili talijanskoj televiziji. Druga je stvar raditi kao novinar, izvještavati, u kratkim crtama napraviti neki intervju, neku reportažu gdje se može intervenisati na greškama i tako dalje. Onda, gledajući recimo mnoge ljude koji rade taj posao ovdje, mnoge engleske komentatore, pa i talijanske, najveće frustracije dolaze s te strane, kad vidiš da oni zarađuju godišnje od sto do sto pedeset hiljada funti, što je pola miliona nekadašnjih maraka ili sadašnjih konvertibilnih u BiH, pa do milionskih transfera velikih voditelja, sportskih komentatora, kao što su recimo Gary Lineker ili Desmond Lynam, oni su zaista poznati u Engleskoj. Kad recimo jedan od njih pređe u drugu kompaniju dobije dva-dva i po miliona funti, isto kao i vrhunski nogometaši, a ti se boriš za neki izvještaj koji pošalješ i kad zaradiš hiljadu i po funti mjesečno bacaš trenerku u zrak, kako to sportaši kažu. I to je suština toga kad me pitaš da li se lako navići. Nije se problem navići na dobro. Kažu, na dobro se lako navići, ali se treba navići na ono što zahtijeva, ne mogu reći malo više truda, već je to nekad udaranje glavom u zid, jer koliko god da radiš, taj zid ne možeš preskočiti.
RSE
Imaš dva sina. Kojih su godina?
JELOVAC
Mlađi ima devetnaest, a stariji dvadeset i pet.
RSE
Šta oni rade?
JELOVAC
Da počnem od mlađeg ili od starijeg? Hajde počeću od starijeg. On je iz Sarajeva istrgnut kao cvijet iz svoje bašte, kako se to kaže, sa četrnaest godina. Volio je sport, svirao gitaru, po dolasku u Englesku upisuje muzički koledž, sve je to išlo do jednog trenutka kad on više sebe nije vidio ovdje. Vratio se u Bosnu, pa je tamo bio dvije godine, pa se onda opet vratio ovdje. Tako da je njemu bilo teško adaptirati se na potpuno novi život, potpuno drugačiji nego što je on navikao u našem tadašnjem, lijepom Sarajevu, u Bosni i Jugoslaviji. A mlađem je bilo šest godina kad je otišao i on se relativno dobro adaptirao. Igra tenis. Evo da napravim malo reklame, mogao bi biti uspješniji, međutim to je opet splet raznoraznih okolnosti, od finansijskih pa do toga da on, iako ima engleski pasoš, engleski je državljanin i tako dalje, ipak nema ono što bi imao da smo recimo ostali u Sarajevu. Ko zna, možda ne bi bio teniser, možda bi otišao u skijaše ili nešto drugo, ali hoću reći da ipak ima malo distance kad se traži pomoć od Saveza ili Federacije, onda će naravno prevagnuti neki drugi činioci, a ne samo kvalitet u igri. Tako da se dosta borimo, situacija je dosta kompleksna, jer tenis je zaista specifičan sport i spada sigurno među najteže individualne sportove, ne govorim zbog fizičkog napora, nego generalno. Jer, ako dobro rade ruke i noge, nekad ne radi glava i obrnuto. Tako da sve to treba biti sinhronizirano i pod jednom komandom, ali vrlo rijetko se događa da netko sve to sabije u pravom trenutku. Ustvari se po tome i poznaju šampioni. Oni to sve sakupe na jedno mjesto u pravom trenutku. Ali je on, kad sve skupa saberemo, relativno uspješan. Vidjećemo, još ima vremena, još je mlad. Ali ako ne bude išao u profesionalnom smjeru, ići će u školskom smjeru, pa može jako lijepo živjeti kao teniski ili sportski trener. On je inače već završio prve dvije godine sportskog koledža, tako da se ja puno ne brinem za njega.
RSE
Da li ga forsiraš kad je tenis u pitanju?
JELOVAC
Ne previše. Dok je bilo vrijeme i dok sam ja mogao da mu pomognem, tad sam mogao nešto i da kažem. Ali pošto sam bio svjedok mnogo primjera gdje su loši odnosi između roditelja i djece rezultirali negativnim rezultatima, frustracijama i tako dalje, na kraju krajeva sam i nešto malo studirao o tome, pedagogiju, metodiku i tako dalje, svaki put sam to imao na umu. Kad god sam mislio da sam blizu granice gdje ću napraviti kontraefekt ili kontraproduktivan efekt, rekao sam si – stani malo, analizirajmo stvari, pogledajmo kako je najlakše preći preko neke prepreke ili problema i tako dalje. Tako da nisam jedan od onih za koje bi se moglo reći da su goniči robova – hajmo, po svaku cijenu moraš i tako dalje. Ništa se ne mora. Ako može, može, ako ne, ima i drugih izbora u životu, nije sport jedina preokupacija kojom čovjek treba da se bavi u životu. Ako nešto ne ide, onda ima kolosijek na koji se eventualno možemo prebaciti pa funkcionirati na drugi način.
RSE
Ako nećeš, ne moraš odgovoriti na sljedeće pitanje. Kako se snalaziš u ulozi samohranog oca?
JELOVAC
Pa ne bih mogao reći da je situacija baš potpuno nova što se snalaženja tiče. Ja nisam nikada imao problema oko toga skuhati, oprati, ako ćemo govoriti o tim banalnim stvarima, tehničkom dijelu života u takvoj situaciji. Ali ove neke druge stvari su prilično kompleksne i više se odnose na taj drugi dio, na taj psihološki, psihološko stanje sve trojice u toj situaciji. Još smo svi svježi u toj situaciji. A moram priznati da svi to osjećamo kao privremenost. Možda je u ovoj situaciji to i nekako lakše. Ali za sad uključimo automatskog pilota i što moraš da uradiš, uradiš, što ne možeš, ne možeš. Što kažu, imaš jednu kožu i iz nje ne možeš iskočiti, ne možeš je nikako promijeniti.
RSE
Sjećam se da si ti u Sarajevu bio vrstan skijaš, da si na svim novinarskim takmičenjima osvajao pehare. Engleska baš i nije poznata po skijanju, šta radiš glede toga?
JELOVAC
Skije nisam nikad bacio u podrum, bez obzira što sam u Engleskoj. I dalje se takmičim za BiH na novinarskim svjetskim prvenstvima i na zadnja tri ili četiri sam uvijek bio među deset u mojoj generaciji. Cijelu zimu sam praktički na skijama, jer sa kamermanom moramo naći mjesto na stazi gdje da snimamo. A skijam i za svoj groš. Ja sam inače igrao i fudbal, u drugoj ligi, igrao sam malo i tu u Engleskoj, ali godine počnu raditi svoj dio posla i onda, kako kažu, duša hoće, ali tijelo ne može. Na skijanju se to malo manje vidi, tako da sam se više vezao za skijanje i moram reći da sam na tim takmičenjima zaista uvijek visoko plasiran. Ove godine sam, na žalost, imao nesreću da sam dan prije početka svjetskog prvenstva slomio ključnu kost, tako da je bila pauza od mjesec i po dana. Tako da sam umjesto takmičenja u Alpe d‘Huezu u Francuskoj, preležao sedam dana, a još sam uz to dobio i gripu, tako da je sve bilo u paketu.
RSE
Ostaje mi da ti se zahvalim na izdvojenom vremenu i ovom zaista ugodnom razgovoru. Hvala ti što si se družio sa slušaocima Radija slobodna Evropa.
JELOVAC
Vrlo često vas slušam, ne mogu reći prečesto, ali mogu vam samo izreći komplimente. Ne zato što sam ja bio gost, nego ste zaista odabrana novinarska ekipa koja profesionalno radi svoj posao. Sa zadovoljstvom ću se odazvati svaki sljedeći put, posebno tebi. Pozdrav svim slušaocima Slobodne Evrope.
Dobro jutro.
JELOVAC
Dobro jutro. Pozdrav slušaocima, pozdrav i tebi. U Londonu je prilično tmurno, kišovito, vjetrovito… Uostalom, tipično englesko vrijeme.
RSE
Otkud Momo u Londonu?
JELOVAC
A otkud mi svi razbacani po cijelom svijetu? To se vjerovatno svaki dan pitamo, ne samo ja nego i mnoge moje kolege, mnogi moji prijatelji i poznanici i tako dalje. Zbog svega onoga što nam se dogodilo – da se ne vraćamo na to, jer to su prilično traumatične teme – ljudi su jednostavno krenuli potražiti neki mir koji smo tad izgubili, a neki su krenuli da spase i goli život. Ja sam došao u London pošto mi je praktički cijela familija godinu poslije početka rata otišla prvo u Hrvatsku, pa prešla u Englesku, u London. Ja sam jedno vrijeme bio u Sarajevu, radio kao i svi mi, zatim sam se preselio malo u Hrvatsku, pa sam radio u Italiji i na kraju došao u London da s porodicom pokušamo rekonstruirati život koji smo nekada imali. Nije bilo lako. Nije bilo lako ni odlučiti šta, kako i kud, jer su sve opcije bile u to vrijeme nekako potrošene i u tom trenutku, kada se moja familija odlučila na odlazak u inostranstvo, Engleska je ostala jedina otvorena. I eto tako smo se uspjeli nekako, da ne upotrijebim krivu riječ, ne znam da li adaptirati, ali smo uspjeli nekako nastaviti život. Ja radim ono što sam radio i u Sarajevu – kao novinar, ali ne naravno u onom obimu i na onaj način. Naime, slobodni sam novinar - freelancer i radim, kako bi se to reklo, za one koji plate. Ostao sam u svom fahu – radim sport, iako je bilo i nekih drugih varijanti na koje nisam pristao iz raznoraznih razloga, jer mi je oduvijek sport bio najbliži i ja sam sportu bio najbliži, tako da nisam htio miješati kruške i jabuke.
RSE
Možemo li malo podrobnije o tvom freelance novinarstvu? Za koga radiš?
JELOVAC
Za one koji možda malo manje znaju o značenju i profilu takve vrste novinarstva, reći ću da slobodni novinar zapravo nudi robu na tezgu ili na tržište, koja onda bude ili ne bude kupljena. Dakle onoliko koliko radiš i kvalitet tvog proizvoda se valorizuju na raznorazne načine, pa onda na osnovu toga ili dobiješ produženje ugovora ili ti kažu – hvala, ali nismo zadovoljni, traži neku drugu varijantu. Dakle to je od prilike suština. Prvo sam jedno vrijeme radio u Italiji, pošto mi je skijanje – vjerovatno me po tome slušaoci, a i gledaoci najviše pamte – uvijek bilo fah i nekako sam uvijek bio bliži zimi nego ljetu, mada mi je i ljeto bilo drago zbog surfanja i jedrenja, ali me mnogi vjerovatno pamte po tom skijanju. Radio sam u Italiji za jednu talijansku kompaniju koja se zove HALVA iz Milana. Ne radi se ni o kakvoj asocijaciji na naši halvu, ali eto ta skraćenica je vrlo simbolična; sastavljena je od imena nekoliko firmi koje se bave kupovinom i prodajom televizijskih prava, posebno za zimske spotove. Mene su angažirali jedno vrijeme da radim alpsko skijanje, da pravim intervjue nakon trka i kraće priloge, reportaže o raznim skijašima… U to vrijeme je bilo dosta skijaša iz Slovenije, tako da sam im tu bio adekvatan. Tada su bili u vrhu, međutim u zadnje vrijeme slovenačkih skijaša baš nema, ali su se pojavili Kostelići pa je to onda opet izazvalo jedan drugi peak u tome svemu. Tako da sam našao mjesto u toj talijanskoj kompaniji. Međutim, u zadnje dvije godine je posao malo krenuo prema dole, jer je interes za skijanje, što se tiče medija, pao. Ali ljudi skijaju više nego ranije. Eto to je bio jedan dio, a drugi dio je moj sadašnji rad za BBC World Service. Radim isključivo sport, radio sam nogomet, skijanje, sad je bio aktualan tenis pošto je bio Wimbledon koji je nedavno završen, hrvatski tenisači su postigli veliki uspjeh… I uglavnom eto tako, od rezultata sportaša koji su u žiži uglavnom zavisi i roba koju prodajem.
RSE
Da li to znači da govoriš i talijanski i engleski tako dobro da možeš raditi na tim jezicima?
JELOVAC
Strani jezici uvijek ostaju strani, ali je se jako dobro snalazim naročito na talijanskom. To je bio sklop raznih okolnosti, pozitivnih i pogodnih za mene. Imao sam dosta dobre prijatelje u Italiji koji su mi omogućili i otvorili vrata u mnogim medijima u koje nije baš lako ući. Ali zahvaljujući tom nekom minulom radu, kako bi mi to rekli, i poznanstvima koja datiraju još od Olimpijskih igara 1984. godine, uspio sam se nekako uključiti u taj krug. Dosta brzo sam naučio talijanski, zahvaljujući tom latinskom koji smo svi u gimnaziji učili. Iako se govorilo da je to mrtav jezik, eto meni je ipak pomogao da preživim. Vrlo brzo sam uskočio na kolosijek koji mi je otvorio vrata da počnem povremeno surađivati. Poslije sam naučio talijanski dosta dobro, moram biti malo neskroman i reći da sam ga naučio čak bolje nego engleski, iako mi je engleski nekako uvijek bio bliži. Tako da sam oba jezika savladao dosta dobro i mogu bez nekih velikih problema učestvovati čak i u živim emisijama. Bio sam nekoliko puta gost i na talijanskom Prvom i Drugom programu i u Engleskoj na BBC Radiju Five Live, posebno kad je Ivanišević osvojio Wimbledon, tako da je to bio splet okolnosti koji mi je, opet kažem, išao na ruku. Dakle, da se vratim na pitanje, sasvim pristojno se služim s oba jezika.
RSE
Vratićemo se ovogodišnjem Wimbledonu, pošto je jako interesantan po mnogim stvarima, ali prije toga moram da te pitam nešto drugo. Pomenuo si Olimpijadu 1984. godine, gdje si bio na dvadesetu godišnjicu?
JELOVAC
Na dvadesetu godišnjicu sam bio na Svjetskom kupu. Mislim da je to bilo vrijeme između Kitzbuehela i Wengena. Prošle godine na Svjetskom prvenstvu u Saint Moritzu, dakle godinu prije dvadesetogodišnjice Olimpijade, bili su prisutni mnogi skijaši koji su učestvovali u Sarajevu, kao na primjer, naša generacija će se sigurno sjetiti, Maria Walliser i Michaela Figini koje su u Sarajevu osvojile medalje. Pobjednika u spustu Johnsona tamo nije bilo. On je bio vrlo atraktivan, ali je u ovom drugom dijelu života bio upao u drogu pa je kasnije stradao u saobraćajnoj nesreći. Mnogi od tih skijaša su se raspitivali hoće li Sarajevo napraviti jednu memorijalnu trku, vezanu za dvadeset godina Olimpijade, i pozvati sve te velike skijaše ili skijaše koji su tada osvojili medalje. Sarajevo se ponovo htjelo kandidirati za Olimpijske igre, situacija je bila poprilično konfuzna i neke ideje se nisu mogle plasirati, da ne kažem da se nisu mogle realizirati. Niko od njih nije tražio novce, htjeli su na neki način da participiraju u toj dvadesetogodišnjici sarajevske Olimpijade. Iako je prošao i Salt Lake City kao tehnološki najbolje Zimske olimpijske igre u istoriji, i ne samo zimske, niko ne zaboravlja Sarajevo. I brojne moje kolege novinari s kojima se srećem upravo na zimskim priredbama, da ih tako nazovem, svi se rado sjećaju Sarajeva. Svi kažu – ovo je bilo dobro, ono je bilo dobro, Salt Lake City je bio krasan zbog toga i toga, ali ono što su svi doživjeli u Sarajevu, to je bilo naprosto bajka, i ne samo novinari nego i većina skijaša koje sam pomenuo. Čak sam vidio i Mariu-Lisu Hyamyalainen koja je osvojila četiri medalje u Sarajevu, koja je tada bila zvijezda, i ona se vrlo rado sjeća Sarajeva, iako joj je bilo vrlo hladno na Igmanu; u to vrijeme je svaki dan bilo između minus deset, minus petnaest i padao je snijeg, toga se svi sjećamo. Uglavnom, svima je Olimpijada u Sarajevu 1984. godine ostala duboko urezana u sjećanje.
RSE
Kad smo dogovarali ovaj razgovor, ti si sve vrijeme bio na Wimbledonu. U mailovima si pisao da te mogu naći prije osam ujutro i poslije devet uvečer. Je li naporno cijeli dan provesti na zelenim terenima?
JELOVAC
Da malo pojasnim. Ja bih volio da provodim toliko vremena na zelenim terenima. To bi značilo da se krećem više nego što to dozvoljava situacija. Uglavnom, pošto se u isto vrijeme igra puno mečeva, moraš odrediti šta ćeš gledati, šta ti je prioritet. Za Talijane, za koje sam naravno također radio, bili su prioritet dvojica-trojica njihovih igrača koji su bili zanimljivi do trenutka kada je recimo Goran Ivanišević pobijedio Volandrija. To je bio vrlo važan meč za Gorana Ivaniševića koji se, da podsjetim naše slušatelje, vratio nakon tri godine. Dakle on je prije tri godine osvojio Wimbledon i njemu je meč sa Volandrijem bio jako važan. Dobio ga je u pet setova. To je bio zaista dramatičan i dobar meč. Tako da moraš odrediti ono što ti je prioritet tog dana, a tog dana je priča svakako bio Goran Ivanišević. Ali pošto su se istovremeno igrali i drugi mečevi u kojima su učestvovali igrači o kojima sam trebao izvještavati, onda sam recimo pedeset posto vremena provodio na mom novinarskom mjestu, hajde da ga nazovemo komentatorsko, gdje sam imao četiri monitora na kojima sam mogao da pratim četiri najvažnija meča, dakle četiri najvažnija terena – centralni teren, teren broj jedan, teren broj dva i teren broj trinaest. To su takozvani Show Courts i tu igraju najbolji igrači i najbolje igračice.
RSE
Da li te to zbunjuje, gledati u četiri ekrana istovremeno?
JELOVAC
Više ne. Ja nisam nov na Wimbledonu. Na Wimbledonu sam bio evo upravo pomenute 1984. godine. Nisam išao svake godine, preskočio sam tri. Tehnologija se mijenja, tada sam radio kao televizijski komentator i imali smo samo tv-komentatorsku kabinu iz koje smo vidjeli centralni teren i stari teren broj jedan (pošto je sada napravljen novi). Ali ako je neko od naših igrača igrao na nekom od terena koji nisu takozvani Show Courts, gdje nisu bile televizijske kamere, onda smo morali tražiti takozvani „unilateral“, gdje su kamere bile postavljene za potrebe isključivo naše televizije i pokrivanje tog konkretnog meča. Stvari se mijenjaju, sad odjedanput imaš šest monitora, odnosno četiri plus dva na kojima je sva statistika. Tako da me to nije zbunjivalo nego mi je ustvari mnogo olakšavalo posao. Ovi uslovi u kojima sad komentatori rade su fantastični. Ranije to nismo mogli ni u snu zamisliti. Uzet ću za primjer atletiku, kad sam svojevremeno radio atletiku. Na nekoliko prenosa sam bukvalno propao, jer jednostavno nisam imao osnovne uslove za rad, nisam imao pomagala koja danas imamo – kompjutere, statistike i tako dalje. Tako da bez obzira što sve to što te okružuje izgleda kao mali svemirski brod, kad se čovjek na to navikne, to mu jako puno pomaže i olakšava posao, a da ne govorim koliko ga ubrzava.
RSE
Šta je sa državama bivše Jugoslavije? Koliko mladih igrača, odnosno koliko teniskih nada imaju?
JELOVAC
Ako govorimo samo o tenisu, ako bismo izvukli – a ja sam to radio u nekoliko zadnjih godina – juniore i seniore iz bivše Jugoslavije koji igraju za razne države, vidjećemo da se radi o velikom broju. Četvero ih igra za Australiju, dvoje nešto mlađih za Sjedinjene Američke Države, onda za Švedsku, za Englesku, za Italiju, Ljubičić igra za Hrvatsku, ali živi u Italiji i praktično mu je baza tamo, onda Jelena Dokić, Monika Seleš i tako dalje. Ja sam napravio statistički pregled i našao sam da je u zadnje četiri godine za osam zemalja osamnaest velikih turnira igralo čak dvadeset i sedam igrača s područja bivše Jugoslavije, a tu ne računam igrače koji igraju za Hrvatsku i za Srbiju. Dakle, kad sve te igrače skupimo, Englezi mogu o tome samo da sanjaju. Oni nemaju nijednog igrača koji bi mogao da napravi ovo što je napravio recimo Mario Ančić. Engleska ima šezdeset miliona stanovnika i njihov Savez ima tri miliona funti godišnje za juniorski sastav, ali oni ne mogu da naprave juniora koji pobjeđuje recimo na Wimbledonu. A s prostora bivše Jugoslavije ih samo gledaš – ovaj u finalu, onaj osvojio turnir, ovdje junior na drugom, trećem mjestu, ovaj vodi i tako dalje. Dakle, nevjerovatan je broj naših mladih tenisera koji kruže po svijetu i igraju za druge države, a koji su vrlo talentirani. To znači da nije samo stvar u parama, da nije samo stvar u procesu rada nego je stvar i u mentalitetu, možda i u životnoj filozofiji, možda i u nekom kućnom odgoju i tako dalje.
RSE
Koliko je među tih dvadeset i sedam onih iz BiH?
JELOVAC
Ima ih šest i uglavnom su mlađi. Imamo mi i Bosanku Mervanu Salkić-Jugić koja je odlično igrala cijelu ovu godinu i ušla je među sto najboljih što je fantastično. Recimo nijedna Engleskinja još nije ušla među sto najboljih. Ona inače živi i trenira u Zagrebu. Na Wimbledonu je imala nesreću sa žrijebom, izgubila je prvo kolo od jake igračice u tri seta. Iz Bosne, recimo, za Švedsku igraju dva juniora, jedan igra za Švicarsku, jedan je čini mi se u Belgiji i tako dalje. Dakle, ima ih zaista dosta. Ima dečko, devetnaest mu je godina, zove se Delić, igra za Sjedinjene Američke Države. Sad je upravo na jednom turniru prošao kvalifikacije na jakom turniru, ali izgubio je prvo kolo.
RSE
Koliko tvojih stranih kolega i koliko šira javnost zna da su to Bosanci, bez obzira što zastupaju Švedsku, Sjedinjene Američke Države i tako dalje?
JELOVAC
Zna se to. Posebno se zna za švedskog fudbalera Zlatana Ibrahimovića. Ljudi koji prate sport to znaju. I naravno da ćeš u svakom životopisu, u svakoj biografiji tih mladih igrača, koju možeš naći i na Internetu i svugdje, u bilo kojoj teniskoj publikaciji (ili o bilo kojem sportu da se radi), naći odakle potiču.
RSE
Radiš li išta za bosanskohercegovačke medije?
JELOVAC
Na žalost ne, sticajem raznoraznih okolnosti. Jednostavno nisam siguran da to može u ovom trenutku sinhronizovano funkcionirati iz puno razloga. Jer, recimo, biću na Olimpijskim igrama u Atini, ali ću raditi za „Evroviziju“ kao urednik programa i u tim situacijama, dakle ako radim za nekoga, recimo ako radim za BBC World Service u ovom trenutku, naprosto ne mogu raditi ni za kog drugog i to je osnovni problem. Ne mogu raditi za dvije kompanije istovremeno, jer je to nespojivo i sa novinarskim kodeksom, a to posebno važi za ova elektronska medija i to posebno na Zapadu. Pisao sam jedno vrijeme, ali to je bilo prije – 1996-8. godine, kad su bile zanimljive nogometne utakmice, za tadašnje „Sarajevske novine“. Ali kasnije, kada sam počeo raditi ove neke druge stvari, jednostavno je ta komunikacija nekako nestala i prestala. Naravno, vrlo rado bih prihvatio saradnju svake vrste, posebno s televizijom, jer sam odatle i potekao, odrastao i tu ustvari naučio posao.
RSE
Vratimo se malo dolasku u London. Je li bilo teško promijeniti ponovo sredinu?
JELOVAC
Meni nije bilo teško promijeniti sredinu, jer sam se ja bio navikao – putovao sam puno; posebno pred rat, kad je sportska redakcija Televizije Sarajevo stvarno izrasla u jaku redakciju koja je konačno naučila da radi i koja je zaista imala dobar sastav. Putovali smo puno, svi zajedno smo puno radili, tako da se meni nije bilo teško privići. A ima i druga varijanta, kaže se – što se mora, nije teško. Međutim, jedna je stvar doći tu na dvije sedmice Wimbledona sa solidnim dnevnicama, raditi posao za koji znaš da je siguran, da će sve ići u program, da će sve biti u redu, da nemaš nikakvih stresova osim onih koji uz taj posao neminovno idu. Tako da je to jedan dio priče. A drugi dio priče je kad dođeš tu i moraš stvarno da kopaš duboko da bi ponovo uspostavio taj neki balans, da bi uspostavio opet taj svoj neki status. Da se odmah razumijemo, svako ko radi ovaj posao, a radi ga bilo gdje vani, mora biti svjestan situacije da nikad neće moći raditi taj posao kao što ga je nekad radio. Dakle ja nisam imao nikakvih pretenzija da radim kao komentator na bilo kojoj engleskoj ili talijanskoj televiziji. Druga je stvar raditi kao novinar, izvještavati, u kratkim crtama napraviti neki intervju, neku reportažu gdje se može intervenisati na greškama i tako dalje. Onda, gledajući recimo mnoge ljude koji rade taj posao ovdje, mnoge engleske komentatore, pa i talijanske, najveće frustracije dolaze s te strane, kad vidiš da oni zarađuju godišnje od sto do sto pedeset hiljada funti, što je pola miliona nekadašnjih maraka ili sadašnjih konvertibilnih u BiH, pa do milionskih transfera velikih voditelja, sportskih komentatora, kao što su recimo Gary Lineker ili Desmond Lynam, oni su zaista poznati u Engleskoj. Kad recimo jedan od njih pređe u drugu kompaniju dobije dva-dva i po miliona funti, isto kao i vrhunski nogometaši, a ti se boriš za neki izvještaj koji pošalješ i kad zaradiš hiljadu i po funti mjesečno bacaš trenerku u zrak, kako to sportaši kažu. I to je suština toga kad me pitaš da li se lako navići. Nije se problem navići na dobro. Kažu, na dobro se lako navići, ali se treba navići na ono što zahtijeva, ne mogu reći malo više truda, već je to nekad udaranje glavom u zid, jer koliko god da radiš, taj zid ne možeš preskočiti.
RSE
Imaš dva sina. Kojih su godina?
JELOVAC
Mlađi ima devetnaest, a stariji dvadeset i pet.
RSE
Šta oni rade?
JELOVAC
Da počnem od mlađeg ili od starijeg? Hajde počeću od starijeg. On je iz Sarajeva istrgnut kao cvijet iz svoje bašte, kako se to kaže, sa četrnaest godina. Volio je sport, svirao gitaru, po dolasku u Englesku upisuje muzički koledž, sve je to išlo do jednog trenutka kad on više sebe nije vidio ovdje. Vratio se u Bosnu, pa je tamo bio dvije godine, pa se onda opet vratio ovdje. Tako da je njemu bilo teško adaptirati se na potpuno novi život, potpuno drugačiji nego što je on navikao u našem tadašnjem, lijepom Sarajevu, u Bosni i Jugoslaviji. A mlađem je bilo šest godina kad je otišao i on se relativno dobro adaptirao. Igra tenis. Evo da napravim malo reklame, mogao bi biti uspješniji, međutim to je opet splet raznoraznih okolnosti, od finansijskih pa do toga da on, iako ima engleski pasoš, engleski je državljanin i tako dalje, ipak nema ono što bi imao da smo recimo ostali u Sarajevu. Ko zna, možda ne bi bio teniser, možda bi otišao u skijaše ili nešto drugo, ali hoću reći da ipak ima malo distance kad se traži pomoć od Saveza ili Federacije, onda će naravno prevagnuti neki drugi činioci, a ne samo kvalitet u igri. Tako da se dosta borimo, situacija je dosta kompleksna, jer tenis je zaista specifičan sport i spada sigurno među najteže individualne sportove, ne govorim zbog fizičkog napora, nego generalno. Jer, ako dobro rade ruke i noge, nekad ne radi glava i obrnuto. Tako da sve to treba biti sinhronizirano i pod jednom komandom, ali vrlo rijetko se događa da netko sve to sabije u pravom trenutku. Ustvari se po tome i poznaju šampioni. Oni to sve sakupe na jedno mjesto u pravom trenutku. Ali je on, kad sve skupa saberemo, relativno uspješan. Vidjećemo, još ima vremena, još je mlad. Ali ako ne bude išao u profesionalnom smjeru, ići će u školskom smjeru, pa može jako lijepo živjeti kao teniski ili sportski trener. On je inače već završio prve dvije godine sportskog koledža, tako da se ja puno ne brinem za njega.
RSE
Da li ga forsiraš kad je tenis u pitanju?
JELOVAC
Ne previše. Dok je bilo vrijeme i dok sam ja mogao da mu pomognem, tad sam mogao nešto i da kažem. Ali pošto sam bio svjedok mnogo primjera gdje su loši odnosi između roditelja i djece rezultirali negativnim rezultatima, frustracijama i tako dalje, na kraju krajeva sam i nešto malo studirao o tome, pedagogiju, metodiku i tako dalje, svaki put sam to imao na umu. Kad god sam mislio da sam blizu granice gdje ću napraviti kontraefekt ili kontraproduktivan efekt, rekao sam si – stani malo, analizirajmo stvari, pogledajmo kako je najlakše preći preko neke prepreke ili problema i tako dalje. Tako da nisam jedan od onih za koje bi se moglo reći da su goniči robova – hajmo, po svaku cijenu moraš i tako dalje. Ništa se ne mora. Ako može, može, ako ne, ima i drugih izbora u životu, nije sport jedina preokupacija kojom čovjek treba da se bavi u životu. Ako nešto ne ide, onda ima kolosijek na koji se eventualno možemo prebaciti pa funkcionirati na drugi način.
RSE
Ako nećeš, ne moraš odgovoriti na sljedeće pitanje. Kako se snalaziš u ulozi samohranog oca?
JELOVAC
Pa ne bih mogao reći da je situacija baš potpuno nova što se snalaženja tiče. Ja nisam nikada imao problema oko toga skuhati, oprati, ako ćemo govoriti o tim banalnim stvarima, tehničkom dijelu života u takvoj situaciji. Ali ove neke druge stvari su prilično kompleksne i više se odnose na taj drugi dio, na taj psihološki, psihološko stanje sve trojice u toj situaciji. Još smo svi svježi u toj situaciji. A moram priznati da svi to osjećamo kao privremenost. Možda je u ovoj situaciji to i nekako lakše. Ali za sad uključimo automatskog pilota i što moraš da uradiš, uradiš, što ne možeš, ne možeš. Što kažu, imaš jednu kožu i iz nje ne možeš iskočiti, ne možeš je nikako promijeniti.
RSE
Sjećam se da si ti u Sarajevu bio vrstan skijaš, da si na svim novinarskim takmičenjima osvajao pehare. Engleska baš i nije poznata po skijanju, šta radiš glede toga?
JELOVAC
Skije nisam nikad bacio u podrum, bez obzira što sam u Engleskoj. I dalje se takmičim za BiH na novinarskim svjetskim prvenstvima i na zadnja tri ili četiri sam uvijek bio među deset u mojoj generaciji. Cijelu zimu sam praktički na skijama, jer sa kamermanom moramo naći mjesto na stazi gdje da snimamo. A skijam i za svoj groš. Ja sam inače igrao i fudbal, u drugoj ligi, igrao sam malo i tu u Engleskoj, ali godine počnu raditi svoj dio posla i onda, kako kažu, duša hoće, ali tijelo ne može. Na skijanju se to malo manje vidi, tako da sam se više vezao za skijanje i moram reći da sam na tim takmičenjima zaista uvijek visoko plasiran. Ove godine sam, na žalost, imao nesreću da sam dan prije početka svjetskog prvenstva slomio ključnu kost, tako da je bila pauza od mjesec i po dana. Tako da sam umjesto takmičenja u Alpe d‘Huezu u Francuskoj, preležao sedam dana, a još sam uz to dobio i gripu, tako da je sve bilo u paketu.
RSE
Ostaje mi da ti se zahvalim na izdvojenom vremenu i ovom zaista ugodnom razgovoru. Hvala ti što si se družio sa slušaocima Radija slobodna Evropa.
JELOVAC
Vrlo često vas slušam, ne mogu reći prečesto, ali mogu vam samo izreći komplimente. Ne zato što sam ja bio gost, nego ste zaista odabrana novinarska ekipa koja profesionalno radi svoj posao. Sa zadovoljstvom ću se odazvati svaki sljedeći put, posebno tebi. Pozdrav svim slušaocima Slobodne Evrope.