BOSNA I HERCEGOVINA
REPUBLIKA SRPSKA
VLADA REPUBLIKE SRPSKE
KOMISIJA ZA ISTRAŽIVANJE DOGAÐAJA U I OKO SREBRENICE OD 10. DO 19. JULA 1995.
DOGAÐAJI U I OKO SREBRENICE OD 10. DO 19. JULA 1995. GODINE
Banja Luka, jun 2004.
SADRŽAJ
UVOD
I. SUDBINA BOŠNJAKA U I OKO SREBRENICE OD 10. DO 19. JULA 1995.
a) U Potočarima b) U mješovitoj koloni
II. MASOVNE GROBNICE
a) Ekshumirane b) Novootkrivene
III. UTVRÐIVANJE SUDBINE LICA ZA KOJIMA SE JOŠ UVIJEK TRAGA
IV. SPISAK I IDENTITET ŽRTAVA ZA KOJE SU PODNESENE APLIKACIJE DOMU ZA LJUDSKA PRAVA BiH
ZAKLjUČCI
PRILOZI
2 UVOD
Kao privremeno radno tijelo Vlade Republike Srpske (Vlada RS) Komisija za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995 (u daljem tekstu Komisija) obrazovana je odlukom Vlade RS na njenoj 52. sjednici, od 15.12.2003 (u daljem tekstu Odluka, dokument A/1). U paragrafu II Odluke određene su nadležnosti Komisije. Komisija, djelujući na način transparentan za širu javnost, sa punim ovlašćenjima preduzima "sve istražne i druge radnje u cilju utvrđivanja pune istine o događajima u i oko Srebrenice u vremenu od 10. do 19. jula 1995, a radi ostvarivanja trajnog mira i izgradnje povjerenja u Bosni i Hercegovini". U Odluci (odjeljak V) naloženo je Ministarstvu pravde Republike Srpske (MP RS), Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske (MUP RS), Ministarstvu odbrane Republike Srpske (MO RS), OBS-u, Generalštabu Vojske Republike Srpske (GŠ VRS) i Republičkom sekretarijatu za odnose sa Međunarodnim krivičnim sudom u Hagu da "u potpunosti podrže rad Komisije"; u posebnom odjeljku (VI) MP RS zaduženo je za organizovanje i izvršavanje administrativnih poslova, a MUP RS, za obezbjeđenje sredstava logistike za potrebe rada Komisije. Prema Odluci (odjeljak IV/1) mandat Komisije traje šest mjeseci od dana konstituisanja. Komisija je zadužena da Vladi RS podnosi mjesečne izvještaje o radu, a "najkasnije tri dana prije prestanka sa radom" da dostavi Završni izvještaj o radu i utvrđenim činjenicama.
Na 54. sjednici, od 25.12.2003, Vlada RS imenovala je članove Komisije: Marko Arsović, predsjednik, Milan Bogdanić, Milorad Ivošević, Ðorde Stojaković, Gojko Vukotić, Gordon Bejkon, Smail Čekić, članovi (A/2). Gospodu Bejkona i Čekića nominovao je visoki predstavnik za BiH (gospodina Bejkona kao predstavnika Međunarodne zajednice, a gospodina đekića kao predstavnika zajednice preživjelih). Ured Visokog predstavnika (OHR) i Međunarodni krivični sud u Hagu (ICTY) su dobili status posmatrača. Konstitutivna sjednica Komisije održana je 12.01.2004. Ponuđen je nacrt Poslovnika (A/3) i postignuta saglasnost oko donošenja Plana rada (A/4) i drugih operativnih akata koji su ubrzo usvojeni. Za potpredsjednike Komisije imenovani su Ðorde Stojaković i prof. dr Smail đekić. Dvadesetog aprila iz rada Komisije povukao se dotadašnji predsjednik Marko Arsović (A/5). Na mjesto predsjednika Vlada RS imenovala je Milana Bogdanića, dotadašnjeg člana Komisije. Na upražnjeno mjesto člana Komisije
Vlada RS imenovala je 17. maja Željka Vujadinovića (A/6).
Donošenje Odluke o formiranju Komisije bilo je motivisano obavezom RS da odgovori na Odluku Doma za ljudska prava BiH od 03. 03. 2003 (A/7), posebno definisanom u odjeljku IX (Zaključci), paragraf 220, tačke 1-8, posebno 7 i 8. Odluka Doma odnosi se na 49 prijava koje su podnijeli najbliži rđaci lica nestalih u događajima u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. i o čijoj sudbini do danas nemaju pouzdanih saznanja. Prijave su podnesene protiv RS i predstavljaju "dio grupe od oko 1.800 sličnih prijava koje su trenutno u postupku pred Domom – sve one se odnose na događaje u Srebrenici" (paragraf 1). Dom je naredio RS da "po hitnom postupku" objavi sve informacije koje posjeduje, "a koje se odnose na sudbinu i mjesta gdje se nalaze nestali...", otkrije "sve informacije... koje se odnose na lokacije pojedinačnih, masovnih, primarnih i sekundarnih grobnica žrtava događaja u Srebrenici koje nisu ranije objelodanjene" i, pored ostalog, "sprovede potpunu, svrsishodnu, temeljnu i detaljnu istragu o događajima koji su doveli do utvrđenih kršenja ljudskih prava, kako bi... članovi porodica i javnost saznali za ulogu RS u masakru u Srebrenici jula 1995, za njene kasnije pokušaje da prikrije ove činjenice, te za sudbinu i mjesto gdje se nalaze lica nestala u Srebrenici u julu 1995." (paragrafi 211, 212, 214, 220, tačke 1-8). Visoki predstavnik u BiH Pedi Ešdaun u pismu predsjedniku RS Draganu Čaviću i premijeru RS Draganu Mikereviću od 25.12.2003. istakao je "važnost rada Komisije", podržao stavove Doma za ljudska prava i činjenicu da se Komisija mora rukovoditi "dovoljnim fondovima, potpunim pristupom svim relevantnim dokumentima" i svjedocima. Dom za ljudska prava za BiH i OHR ocijenili su kao nezadovoljavajuće ranije izvještaje Vlade RS u odnosu na Odluku Doma od 3.03.2003.
Odluka Doma za ljudska prava od 3.03.2003. preuzela je i neke veoma važne komponente (istorijski kontekst i same činjenice koje se odnose na događaje u i oko Srebrenice) sadržane u prvostepenoj presudi Haškog tribunala "Tužilac protiv Radislava Krstića" (A/8), od 02. 08. 2001.
Najvažnija pitanja o kojima je Komisija trebalo da prikupi odgovarajuću činjeničnu građu jesu: ispitati navedene zločine, kolikog su obima, ko ih je naredio i izvršio. Između ostalog, potrebne informacije trebalo je prikupiti o raznim pitanjima vezanim za navedene događaje: zauzimanje Srebrenice, pokušaj evakuacije stanovništva, humanitarna kriza, stanje u Potočarima, situacija u mješovitoj koloni, otkrivanje sudbine i mjesta nestalih lica, otkrivanje informacija o novim lokacijama pojedinačnih i masovnih grobnica, identifikacija žrtava, kao i drugi događaji od značaja za rad Komisije.
Jedan od prioriteta rada Komisije je izrada što je moguće tačnijeg spiska lica nestalih tokom događaja u Srebrenici od 10. do 19. jula 1995, sa akcentom na utvrđivanje sudbine lica navedenih u Odluci Doma za ljudska prava 03.03.2003.
Ovakav pristup bitno je uticao na prvobitni koncept rada Komisije. Zamišljen je obuhvatan naučni postupak, detaljniji prikaz geneze događaja za navedeni period (10-19. jul 1995) pri čemu bi se primjenjivala stroža metodologija utvrđivanja činjenica i izvođenja dokaza.
Rukovodeći se Operativnim planom, Komisija je sa aktivnostima počela februara 2004. Pošto je zadužila pojedine članove da izrade potrebne akte koje će uputiti odgovarajućim institucijama i pojedincima, Komisija je grupisala događaje i utvrdila tematske cjeline: Događaji u Potočarima, Sudbina učesnika kolone, Primarne, Sekundarne i Tercijarne masovne grobnice. Za pojedine oblasti određeni su izvjestioci.
S obzirom na limitirani rok i gotovo decenijski razmak od vremena događaja, Komisija je ocijenila da se primarno mora baviti prikupljanjem saznanja o događajima od involviranih organa i pojedinaca u RS. Dokumentacija na koju se Komisija mogla osloniti potiče iz institucija sistema RS (MO RS, Gš VRS, komande Prvog i Petog korpusa VRS, nadležni odsjeci MO RS, MUP RS i nadležni CJB MUP RS). U sjedište Komisije dopremljena je i izvjesna dokumentacija MO FBiH. Komisija je tražila potrebne informacije, ostvarivala neposredan pristup dokumentaciji i uz potvrdu izuzimala raspoloživa dokumenta od značaja za predmet ispitivanja. O prikupljenim činjenicama Komisija se konsultovala sa ostalim faktorima koji bi o njima mogli imati neka saznanja (ICTY, ICMP, ICRC, UN, Kancelarija za traženje nestalih RS, udruženja porodica nestalih, Federalna komisija za traženje nestalih).
Komisija nema karakter sudskog organa i nema mandat da se bavi pravnim pitanjima, jer je to zadatak i pravo isključivo nadležnih sudova. Ipak, u rasvjetljavanju činjenične strane događaja Komisija je morala imati u vidu primjenjivo međunarodno i lokalno krivično pravo, što je uslov odabira činjenica bitnih za rasvjetljavanje događaja. Izvođenje dokaza i utvrđivanje bitnih činjenica Komisija je trebalo da sprovodi po ugledu na sudske procedure koje važe za ovu oblast. Zbog ograničenog vremena i racionalizacije postupka, Komisija je preuzela istorijski kontekst i činjenično stanje sadržano u presudi "Tužilac protiv Radislava Krstića", kojom je optuženo lice u drugostepenom postupku osuđeno od strane Haškog tribunala, za "pomaganje i podržavanje genocida" počinjenog u Srebrenici.
Početne teškoće u radu Komisije (uspostavljanje komunikacije sa odgovarajućim institucijama RS, obezbjeđivanje materijalno-tehničkih i smještajnih uslova i drugo) prevaziđene su nakon intervencija visokog predstavnika 11.03. i 25.04.2004. Visoki predstavnik za BiH zahtijevao je brzo okončanje istrage i koncentraciju rada Komisije na otkrivanje lokacija posmrtnih ostataka i utvrđivanje spiskova lica koja se vode kao nestala (A/9). Ovim je mandat Komisije usmjeren isključivo na ispitivanje sudbine Bošnjaka u navedenom periodu. Pokazalo se da u predviđenom roku nije moguće sprovesti "potpunu, svrsishodnu, temeljitu i detaljnu istragu" o događajima u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995.
U vezi sa navedenim, Komisija je do 01.04.2004. definisala dva projekta: - Istraživanje stratišta i grobnica žrtava "zaštićene zone" UN Srebrenica od 10. do 19. jula 1995 (A/10); - Utvrđivanje indentiteta žrtava iz "zaštićene zone" UN Srebrenica od 10. do 19. jula 1995 (A/11), za čiju realizaciju su potrebna velika sredstva i dug vremenski period, pa se od ovog projekta odustalo.
Oba projekta bila su sastavni dio ranije usvojenog Plana rada i zaključaka Komisije. U suštini, predstavljali su u nekim segmentima razrađeni Operativni plan rada Komisije.
Tokom maja postignut je vidljiv napredak po pitanju istraživanja i utvrđivanja lokacija potencijalnih masovnih grobnica žrtava, a koje do sada nisu poznate, prikupljanje novih relevantnih dokumenata i utvrđivanja broja i indentiteta žrtava. Preko Ministarstva pravde RS još ranije uspostavljen je kontakt sa pravosudnim organima Federacije BiH radi identifikacije žrtava iz do tada exhumiranih grobnica. U vezi sa utvrđivanjem broja i indentiteta žrtava, članovi Komisije posjetili su Centar za koordinaciju i identifikaciju (ICC), Identifikacioni projekt "Podrinje" (PIP) Međunarodne komisije za nestala lica (ICMP) u Tuzli. Razgovaralo se sa kantonalnim tužiocem u Tuzli, koji je obećao i kasnije dostavio spisak identifikovanih lica. Članovi Komisije sastajali su se više puta sa predstavnicima udruženja porodica nestalih.
Na osnovu prikupljenog materijala i pribavljenih dodatnih informacija, Komisija je pristupila rekonstrukciji događaja. Prikupljene originalne dokumente i izvještaje involviranih subjekata, Komisija je analizirala i izradila Završni izvještaj o događajima u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. godine, sa težištem na pitanje otkrivanja do sada nepoznatih grobnica i utvrđivanja spiska nestalih lica za koje su članovi porodica podnijeli aplikacije Domu za ljudska prava BiH. Uz osnovni tekst priložen je dio pregledane izvorne građe. Do sredine jula biće dostavljen i precizniji spisak lica koja se vode kao nestala u događajima od 10. do 19. jula 1995.
Dokumentacija kojom je Komisija raspolagala uglavnom potiče od institucija RS, dijelom i od nekih institucija Federacije BiH. Od velikog značaja bila bi i saznanja nekih stranih organizacija i institucija koje se bave ispitivanjem ratnih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije od 1991. do 1995, a time i dešavanja u i oko Srebrenice u razmatranom periodu.
I pored veoma značajnih rezultata, posebno u otkrivanju do sada nepoznatih grobnica i utvrđivanju broja i identiteta žrtava, redefinisani mandat Komisije kao i kratak vremenski rok odredili su obim i rezultate njenog rada. Kompleksna naučna valorizacija predmetnih događaja, posebno istorijsko-pravna, ostaje imperativ.
Rad Komisije istorijski je čin i kao takav podliježe sudu istorije. Formiranje Komisije i njen rad dokaz su zrelosti srpskog naroda i RS, suočavanja sa sobom, istorijom i Drugim.
I. SUDBINA BOŠNJAKA U I OKO SREBRENICE OD 10. DO 19. JULA 1995.
Oružane snage RS (vojska i policija) 6. jula 1995. godine započele su napad na Srebrenicu, "zaštićenu zonu" UN, koja je po Rezoluciji Savjeta bezbjednosti UN (br. 819), od 16. aprila 1993, a po Sporazumu od 17. aprila i 8. maja iste godine demilitarizovana, što nikada nije sprovedeno.
Do večeri 9. jula Vojska RS (VRS) je prodrla četiri kilometra u dubinu enklave, zaustavivši se samo kilometar od grada Srebrenice.
Ujutro 10. jula situacija u samoj Srebrenici je bila napeta. Stanovnici su preplavili ulice grada i počeli bježati prema Potočarima, gdje se nalazila baza Ujedinjenih nacija. Pukovnik Karemans je tražio hitnu vazdušnu podršku NATO. Avioni NATO 11. jula 1995. pokušali su bombardovati artiljerijske položaje VRS iznad Srebrenice. Vazdušna podrška NATO-a je obustavljena nakon što je VRS zaprijetila da će pobiti holandske vojnike koji su se nalazili u "zarobljeništvu VRS" i da će granatirati bazu Ujedinjenih nacija u Potočarima, kao i okolna područja, gdje je pobjeglo 20.000-30.000 civila.
VRS je 11. jula 1995. godine zauzela Srebrenicu. Kasno poslije podne generali Ratko Mladić, Radislav Krstić i drugi oficiri prošetali su praznim ulicama Srebrenice, a veliki broj (na hiljade) izbjeglih kretao se prema Potočarima, tražeći spas kod Holandskog bataljona (A/8, paragrafi 14-15, 18-20, 26-30, 33-36 i 268; B/1-65).
a) U Potočarima
Suočeno sa činjenicom pada Srebrenice, civilno stanovništvo je pobjeglo u mjesto Potočare, udaljeno oko 5 km sjeverozapadno od grada, da bi tu našlo očekivanu zaštitu u bazi Ujedinjenih nacija. Do večeri 11. jula 1995. godine okupilo se od 20.000 do 25.000 izbjeglih, većinom žena, djece, staraca i vojno nesposobnih. Nekoliko hiljada ušlo je u bazu Ujedinjenih nacija kroz ulaz koji im je otvoren prosijecanjem ograde na strani manje uočljivoj za pripadnike VRS i manje izloženoj borbenim dejstvima, dok su se ostali zadržali oko baze – u halama fabrika i poljima. U masi izbjeglih u samoj bazi bilo je najmanje 300, a izvan baze između 600 i 900 "vojno sposobnih" muškaraca. Niko od njih nije imao oružje. Tako se na malom prostoru okupio veliki broj izbjeglih. Uslovi su bili užasni zbog vrućine, nedostatka vode, hrane i lijekova. Bili su tijesno zbijeni, gladni, žedni, uspaničeni i prestravljeni.
Svjesni realnosti, izbjegli u Potočarima javno su uveče 11. jula zahtijevali od pripadnika Holandskog bataljona da izađu iz "ovog pakla". Obaviješten je o tome i pukovnik Karemans, a preko njega, na sastancima u hotelu "Fontana", i komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske general Ratko Mladić.
Na drugom sastanku, održanom istog dana u 23,00 časa u istom hotelu, pukovnik Karemans obavijestio je generala Mladića i ostale prisutne (oficire Glavnog štaba VRS i predstavnika izbjeglih civila Nesiba Mandžića) o okupljenoj masi naroda i humanitarnoj krizi koja prijeti izbjeglim u Potočarima. Tom prilikom general Mladić je rekao da Bošnjaci treba sami da odluče hoće li ostati u enklavi ili žele otići (i kamo), a da će provjeriti da li se među "vojno sposobnim" muškarcima u Potočarima nalaze ratni zločinci. Izričito je zahtijevao da pripadnici 28. divizije Armije BiH iz enklave Srebrenica polože oružje. Oficiri Holandskog bataljona, ne znajući u tim momentima gdje se nalaze ove snage, o tome su obavijestili generala Mladića na trećem sastanku, održanom 12. jula u 10,00 časova u navedenom hotelu u Bratuncu, uz konstataciju da nisu uspjeli stupiti u kontakt s pripadnicima 28. divizije Armije BiH. Na ovom, trećem sastanku bila su prisutna i tri predstavnika izbjeglih (Nesib Mandžić, Ćamila Osmanović i Ibrahim Nuhanović). I pored datog obavještenja i istovjetnog objašnjenja predstavnika izbjeglih (da ne znaju gdje se nalazi 28. divizija i da sa njenim pripadnicima iste nisu stupili u kontakt), general Mladić je ponovio svoj zahtjev za razoružanje uz obećanje da će obezbijediti prevoz svih civila iz enklave Srebrenica, s tim da će prethodno izdvojiti muškarce od 17 do 70 godina radi provjere njihovog eventualnog učešća u ranijim ratnim zločinima.
Predstavnici međunarodnih humanitarnih organizacija iz Srebrenice uputili su 12. jula 1995. godine svojim centralama izvještaj u kome navode da je humanitarna situacija u jutarnjim časovima toga dana "gora nego ikada dosada", da nedostaje hrana, lijekovi i odjeća, da se, po njihovoj procjeni, oko 30.000 lica nalazi u i oko baze Holandskog bataljona, dok se oko 8.000 ljudi pokušava probiti iz Gornjih Potočara do baze UNPROFOR-a. Izričito je navedeno da se među okupljenim stanovništvom ne nalazi nijedan naoružani vojnik Armije Bosne i Hercegovine.
U ranim jutarnjim časovima (od 6 do 7 časova) 12. jula u bazu Ujedinjenih nacija u Potočarima ušle su specijalne jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova RS (^eta specijalne policije za antiteroristička dejstva sa Jahorine, Prva četa posebne jedinice policije Centra javne bezbjednosti Zvornik, dijelovi Drugog specijalnog odreda iz šekovića i jedinica sa psima iz Sarajeva), dijelovi Bratunačke brigade i jedinice vojne policije Bratunačke brigade Vojske Republike Srpske, radi "održavanja reda", pronalaženja i izdvajanja "vojno sposobnih" muškaraca u skladu sa usmenom naredbom generala Ratka Mladića sa sastanka u hotelu "Fontana" u Bratuncu 11/12. jula, kada je, uz ostalo, dogovorena i evakuacija izbjeglih civila iz Potočara na teritoriju pod kontrolom Armije BiH u pravcu Tuzle uz naredno odvajanje "vojno sposobnih" muškaraca.
Izdvajanje je unijelo dodatni strah, neizvjesnost i uznemirenost. Zapravo, dovelo je do traumatskog stanja zbog prisustva navedenih jedinica, njihovih radnji i ponašanja kao i zbog prisustva jakih snaga VRS oko kruga baze Holandskog bataljona.
Tako se prije podne 12. jula situacija u Potočarima pogoršavala. Tada se, u pratnji visokih oficira Glavnog štaba i televizijskih ekipa, pojavio general Ratko Mladić, koji je, na prvi pogled, pružio izvjesnu nadu okupljenom narodu (podjelom slatkiša djeci; taj dan je dijeljen i hljeb), obećavajući da će izbjegli biti prevezeni tamo gdje žele.
Teški uslovi u Potočarima 12. jula, postali su još gori zbog terora, vrijeđanja i zlostavljanja prilikom razdvajanja "vojno sposobnih" muškaraca i sporadičnih ubistava iza Fabrike cinka, kod potoka i iza "bijele kuće". Kako je prolazio dan, ionako teški uslovi postali su još teži i za izbjegle i pripadnike Holandskog bataljona. Teror se povećao u toku noći. Vojnici su izvlačili i odvodili ljude iz gomile. čuli su se krici, zapomaganja, jauci i plotuni. Tokom noći i rano idućeg jutra proširile su se priče o silovanju i ubistvima, pa je masu zahvatao sve veći strah. Pojedini izbjegli vidjeli su zlostavljanja, silovanje i ubijanja, a neki su naišli na ubijene. Nekoliko civila izvršilo je samoubistvo vješanjem.
Bili su tako nesnosni uslovi, strah, panika i ogorčenje među izbjeglim da su za sve vrijeme boravka u Potočarima jedva čekali da što prije, bilo čim i bilo kako, pobjegnu iz ovog mjesta. Isto raspoloženje vladalo je i među pripadnicima Holandskog bataljona UN. Rano ujutro 12. jula 1995. godine komanda Drinskog korpusa je uputila naređenje svim svojim jedinicima i Ministarstvu odbrane o mobilizaciji svih prevoznih sredstava i njihovom okupljanju na fudbalskom stadionu u Bratuncu istog dana do 16.30 časova.
Oko podne 12. jula počeli su da pristižu u Potočare autobusi i kamioni za prevoz žena, djece i staraca u pravcu Tuzle. Izbjegli su odmah nagrnuli da se ukrcaju, iako većina nije ni znala kuda ide.
Dolazak velikog broja autobusa i kamiona u Potočare bio je prema utvrđenom planu Glavnog štaba VRS. Ukrcavanje u autobuse izvršeno je u prisustvu i pod kontrolom pripadnika specijalnih jedinica policije i Vojske Republike Srpske i uz pomoć pripadnika Holandskog bataljona.
U toku toga dana evakuisano je na teritoriju pod kontrolom ABiH oko 8.500 lica. Evakuacija je obustavljena u toku noći, a nastavljena u jutarnjim časovima 13. jula 1995. godine.
Komandant Glavnog štaba VRS, izvjestan broj oficira ovog štaba, komande Drinskog korpusa i predstavnik Bratunačke brigade viđani su 12. i 13. jula u bazi Holandskog bataljona u Potočarima.
Prilikom prevoza autobusi i kamioni bili su pretrpani, a vrijeme neizdrživo vruće. Prvi konvoj vozila pratili su pripadnici Holandskog bataljona i usput, do Tišće, nije bilo razdvajanja "vojno sposobnih" muškaraca. Kasnije su pripadnici Vojske Republike Srpske spriječili ovu pratnju, uz nasilno oduzimanje vozila, pa je u nastavku evakuacije, na različitim mjestima, a najčešće u Tišći, vršeno razdvajanje. Nakon stizanja u Tišću izbjegli su nastavili pješke prema Kladnju, nekoliko kilometara kroz "ničiju zemlju", između srpskih i bošnjačkih linija.
Potpuna evakuacija izbjeglih Bošnjaka civila iz Potočara i realizacija dogovora od 11. i 12. jula, završena je 13. jula do 20 časova.
Na aerodrom u Dubravama smjestilo se oko 22.000 ovih izbjeglih lica dok se više hiljada smjestilo na druga mjesta i kod rodbine i prijatelja.
Strah i haotično stanje u enklavi uopšte i Potočarima, posebno uz navedene pojave i okolnosti, doveli su do ovog masovnog bježanja civilnog stanovništva iz "zaštićene zone" Srebrenica, što je, inače bila, karakteristika pojava mnogih ranijih događaja i osvajanja teritorija.
Najdramatičnije je 12. i 13. jula u Potočarima, bilo sistematsko razdvajanje "vojno sposobnih" muškaraca od porodica. Ovo je počelo od jutra 12. jula, nakon ulaska navedenih jedinica policije i VRS. Izdvojeni su držani na zasebnim mjestima (ispred Fabrike cinka i u "bijeloj kući"). Bolna je činjenica da je među njima bilo dosta vojno nesposobnih i maloljetnika. Razdvajanje je nastavljeno i za vrijeme ukrcavanja u vozila i u toku evakuacije.
Razdvojeni su prethodno, u Potočarima, morali ostaviti sve svoje stvari ispred "bijele kuće", a potom su držani u krajnje nepovoljnim uslovima.
U blizini "bijele kuće", iza zgrade "Transporta" i u blizini potoka u navedenim danima vršena su sporadična ubijanja, u šta su se uvjerili pripadnici Holandskog bataljona UN, o čemu su obavijestili pukovnika Jozefa Kingorija, vojnog posmatrača UN za područje Srebrenice. čuo je pucnje i pokušao ispitati šta se događa, ali su ga u tome spriječili pripadnici VRS, o čemu su svjedočili u Haškom tribunalu pripadnici ovih snaga.
Razdvojeni "vojno sposobni" Bošnjaci u Potočarima (njih najmanje 1.000) odvezeni su iz Potočara na druga mjesta zatočenja u Bratuncu, 12. i 13. jula, gdje su dovođeni i zarobljenici iz mješovite kolone u šumi, a odatle na mjesta pogubljenja. Iza njih ostala je velika gomila ličnih stvari i dokumenata koji su spaljeni kasno uveče 13. jula 1995. godine, pa priče o provjeri i traženju ratnih zločinaca gube smisao.
Međunarodni komitet Crvenog krsta iz baze u Potočarima 16. jula evakuisao je 87 ranjenika u Bratunac, gdje je takođe izvršeno izdvajanje "vojno sposobnih". Izdvojena su 23 ranjenika, koji su potom postali ratni zarobljenici. Odatle su odvedeni i njihova sudbina postala je neizvjesna (A/8, paragrafi 31-59, 126-131, 135-136, 140-141, 145, 157, 160 i 209-295; B/16, 22, 44-45, 49-50, 53, 65a, 65b, 66-69, 72-73, 75, 80, 83, 88, 91-92, 109 i 226).
b) U mješovitoj koloni
Jedan broj stanovnika (između 10.000 i 15.000) nakon zauzimanja Srebrenice okupio se u selima Jaglić i Šušnjari, tražeći spas prema teritoriji pod kontrolom Armije RBiH. Oko jedne trećine muškaraca bili su vojnici iz 28. divizije Armije RBiH, iako svi nisu bili naoružani. čelo kolone činile su jedinice 28. divizije, nakon njih kretali su se civili, među kojima je bio manji broj žena, djece i staraca pomiješanih sa vojnicima. Na začelju kolone nalazio se Samostalni bataljon 28. divizije.
čelo kolone je 12. jula 1995. u 00.30 krenulo iz Šušnjara preko Jaglića i Buljima ka Kameničkom Brdu. U toku noći je zbog slabe vidljivosti, straha od mina i panike došlo do prekida kolone i kretanje je bilo zaustavljeno. Prekinuta kolona je ponovo nastavila kretanje tek nakon svitanja.
VRS je iz raznih pravaca granatirala kolonu, koja je, prema propisima VRS, u čemu su bili saglasni vojni vještaci optužbe i odbrane u procesu protiv generala Krstića, "predstavljala legitimni vojni cilj”.
Glavnina kolone je u popodnevnim satima nastavila kretanje, pri čemu je kasnije prva grupa prešla saobraćajnicu Konjević Polje-Nova Kasaba. VRS je oko 18.00 časova tačno locirala poziciju izbjeglih na Kameničkom Brdu (iznad sela Pobude), gdje je veći dio kolone uspio stići.
Kolona izbjeglih, predvođena opštinskim rukovodstvom sa ranjenicima u prednjem dijelu, oko 20.00 časova je krenula i spuštala se sa Kameničkog Brda ka Krajinovičkom potoku. Nakon što je prešlo samo nekoliko desetina ljudi iz kolone preko tog potoka, pojavili su se vojnici Vojske Republike Srpske. Oni su dolazili kolskim putem iz pravca Kravice, kamionima i oklopnim transporterima (među kojima je bilo i jedno vozilo bijele boje sa oznakama UNPROFOR-a, pozivajući preko razglasa Bošnjake da se predaju.
U poslijepodnevnim i ranim večernjim časovima snage VRS i MUP zarobile su veći broj ljudi sa začelja kolone u rejonu Ravni Buljim. VRS je koristila razne načine, uključujući i opremu Ujedinjenih nacija i Crvenog krsta, kako bi obmanula učesnike kolone, uz obećanje da će im štititi živote, zatim da će biti prebačeni u Tuzlu i da im se garantuje bezbjednost, te da su UNPROFOR-a i Crveni krst zaduženi za njihovo prebacivanje za Tuzlu. Broj zarobljenih je 12. jula iznosio oko 1.000 osoba. Prilikom zarobljavanja VRS je od zarobljenih oduzimala ličnu imovinu, a neke od njih i na licu mjesta likvidirala. Jedinice Drinskog korpusa su 12. jula preduzimale "sve mere u cilju sprečavanja iznenađenja, angažovanjem jedinica na izvršenju zadatka KRIVAJA-95", planski izvršavajući sve borbene zadatke. Na procijenjenim pravcima jedinice Vojske i MUP Republike Srpske organizovale su "zasedna dejstva u cilju uništenja" pripadnika kolone koja je pokušavala "proboj iz enklave prema Tuzli". Pripadnici kolone pokušavali su da se izvuku "sa ženama i djecom prema Ravnom Buljimu i Konjević polju”, gdje su naišli "na minsko polje”.
Na blokiranju i zarobljavanju izbjeglih iz Srebrenice Republika Srpska je angažovala i specijalne jedinice policije. Tako je u rejonu sela Brežanci-Bokčin Potok u 15.55 časova bio blokiran veći broj izbjeglih. U tim aktivnostima su, prema naredbi koju posjeduje Komisija, trebalo da učestvuju i neke manje jedinice policije iz Republike Srpske Krajine i Republike Srbije. Međutim, analizom cjelokupne dokumentacije ne dolazi se do pouzdanih dokaza o učešću tih jedinica u događajima u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995.
Drugo mjesto zarobljavanja bilo je u rejonu presijecanja kolone u podnožju Kameničkog Brda i zaseoka Krajinovići u selu Pobude (A/8, paragrafi 60-63; B/66-77).
Razbijene grupe iz kolone 13. jula 1995. u 01,00 čas su nastavile kretanje prema putnoj komunikaciji Konjević Polje–Nova Kasaba i uspjele preći put pred samo svitanje. Prelaz preko navedene komunikacije vatrom su sprečavali pripadnici Vojske Republike Srpske. Posljednje veće grupe prešle su asfaltni put u Svililima oko 06 casova, nakon čega je dalji prelazak ceste bio nemoguć, jer je VRS na tom mjestu postavila jake snage.
U jutarnjim časovima na širem prostoru sela Pobude izmedu putne komunikacije Bratunac-Konjević Polje-Nova Kasaba blokirano je oko 8.000 ljudi.
U toku dana je do 17.30 zarobljeno najmanje 6.000 muškaraca, koji su raspoređeni na nekoliko lokacija. Najveći broj zarobljenih odvoden je na sabirna mjesta u Novoj Kasabi, gdje je zatočeno između 1.500-3.000 ljudi, i u selu Sandići na jednoj poljani, gdje je bilo zatočeno između 1.000-4.000 ljudi. Jedan broj zarobljenih kod Nove Kasabe i Konjević Polja ubijeni su na obali Jadra ujutro 13. jula 1995.
Istog dana u poslijepodnevnim časovima (oko 16 časova) VRS je u tri autobusa dovezla grupu zarobljenih Bošnjaka i strijeljala u Cerskoj. Najmanje je strijeljano 149 lica, starosne dobi od 14 do 50 godina, od čega je 147 lica nosilo civilnu odjeću. Najmanje 48 je bilo povezano žicom, tako što su im ruke svezane s leđa.
Nekoliko zarobljenih na putnoj komunikaciji Kravica-Milići (Konjević Polje, Pervani, Lolići...) ubijeno je na licu mjesta.
Kasno poslije podne 13. jula 1995. više od 1.000 zarobljenih u selu Sandići odvedeno je u Kravicu i zatvoreno u skladište Osnovne organizacije kooperanata "Kravica” (zemljoradnička zadruga). Nakon što se desio incident u kome je jedan zarobljenik ubio jednog policajca, čiji su se pripadnici "snaga MUP razbjesnili i oko 18,00 sati počeli likvidirati zarobljenike” %2