RSE
Gospodine Zafranoviću, dozvolite na početku jedno jednostavno pitanje. Kako definišete svoj trenutni status? Književnik Predrag Matvejević je kazao za sebe, gostujući u ovom programu, da je „izabrao nešto između egzila i azila“.
ZAFRANOVIĆ
To „između“ je jedna potpuno neodređena stvar. Mi živimo jedan konkretan život, sa svim mogućim problemima koje može da ima jedan čovjek koji ne živi u vlastitoj sredini. Ja sam u zadnjih trinaest godina prošao nekoliko gradova, nekoliko država. Prvo sam bio u Beču, u Austriji, pa sam poslije bio tri godine u Francuskoj i na kraju sam se vratio tamo gdje sam studirao – u Prag. Tu sam, za razliku od ove dvije prve destinacije, naišao na niz prijatelja i jednostavno se osjećao kao kod kuće i zato sam ovdje i ostao. Vrlo je teško definirati taj stav. Ja pokušavam svo vrijeme živjeti dupli život, živjeti jedan život koji je vezan za film i more. Jer, ja sam i dalje ostao do kraja privržen tom korijenu dole. Svi scenariji i sve što sam radio, vezano je za našu teritoriju. A s druge strane moram živjeti ovaj sjevernjački život koji mi apsolutno ne odgovara, jer mi fali sve ono na šta je moje tijelo i moj um navikao, a to je jedna toplina, naročito naša riječ i čitav niz prijateljstava koje sam godinama stvarao kao postament za vlastitu egzistenciju.
RSE
U Pragu ste 1971. godine završili čuvenu Filmsku akademiju (FAMU) i dvadeset godina kasnije, kao zreo autor, ali u isto vrijeme i čovjek bez domovine, vratili ste se gradu svoje mladosti. S kakvim osjećanjem gledate na taj neobičan splet okolnosti?
ZAFRANOVIĆ
Pa kad bi se čovjek u godinama vratio na sliku vlastitog života, vidio bi da postoji neka pravilnost, da postoji neka harmonija, da se ništa ne dešava slučajno. Tako sam i ja to shvatio, da se neki krugovi otvaraju i zatvaraju, da prođe neko vrijeme, neki put kraće, neki put duže. Kada sam 1972. godine odlazio iz Praga, rekao sam mu „doviđenja“, kao da sam predviđao ovaj naš krvavi karneval. Naravno, vratio sam se u potpuno drugačiju sredinu od one koja je bila u vrijeme mojih studija. Ja sam studirao u jedno vrlo zanimljivo vrijeme, kada je padao Novotni (Novotný), jedna tvrda linija. Došlo je do tog Praškog proljeća i onda je slijedila ona brutalna ruska okupacija u kojoj smo i mi imali probleme, jer je Tito tu okupaciju odmah bio osudio, tako da smo manje-više bili spremni da odemo iz Praga. Međutim, zahvaljujući našim profesorima smo ipak ostali i bili smo tu još nekoliko godina, u takozvanoj „normalizaciji“, za vrijeme Husaka (Husák). Kada sam se vratio nakon dvadeset godina, sve je bilo potpuno drugačije. Iz onog sivila je nastala jedna ogromna živost, u kojoj se ni sam nisam snalazio, kao što se nisu snalazili ni Česi. U ono vrijeme čehoslovačka kinematografija je bila organizirana vjerojatno najbolje u Evropi, a možda i na svijetu. Država je stajala iza toga. Mislio sam da ću i sada u toj organiziranoj kinematografiji moći da nastavim da radim filmove. Međutim, to se sve raspalo. Privatizacija i lopovluk je i ovdje napravio jednu pustinju od vrlo velikog i značajnog studija koji se zove Barandov (Barrandov), producenti su se raspali na neke male, sitne kuće i tu više nije bilo govora o tome da se radi neki ambiciozniji projekat. To je tako do današnjeg dana. Pogotovo je meni kao strancu bilo vrlo teško. Mada sam ovdje dobio izuzetnu podršku, čak sam za „Ostrvo Balkan“ dobio grant od njihovog fonda za kinematografiju. Radilo se o dosta značajnim sredstvima koje nisam upotrebio, film se nikada nije snimio. Ali imao sam određene potpore od Ministarstva kulture, od samog ministra kulture Dostala (Dostál). U vrijeme kad su me napadali u Hrvatskoj, kad je moje ime bilo zabijeno u bunker kinoteke, kad nijedan film nije mogao da izađe iz Hrvatske zbog direktno Tuđmanove zabrane, ovdje mi je češki ministar kulture Dostal otvarao moje retrospektive. Čak je na gostovanju u Dubrovniku pre nekoliko godina, ministar Dostal rekao jednom od svojih hrvatskih kolega da bi trebalo da se otvori moje pitanje, međutim ovaj nije htio niti da razgovara o tome. Rekao je da to uopće nije pitanje, da to nema veze. To znači da sam ovdje našao jednu atmosferu koja je bila dosta pogodna za mene osobno, ali je bila nepogodna za one ambicije koje sam imao kada sam mislio da stvorim jedan film koji se zvao „Ostrvo Balkan“. Pripremali smo ga četiri-pet godina, trebali smo da damo jednu od tih slika tog našeg prokletog rata i Sarajeva, preko umjetnosti, preko opere.
RSE
Večeras se završava 57. međunarodni filmski festival u Kanu (Cannes), na kome ste 1979. godine učestvovali sa filmom koji vam je donio međunarodnu reputaciju, to je „Okupacija u 26 slika“. Tim filmom ste upozorili na zločine koji će se desiti desetak godina kasnije. U jednom intervjuu ste rekli da svako mora položiti račune za ono što je učinio, ne samo za zločine, nego i za sitnu podlost i prevaru. Vjerujete li da će Karadžića, Mladića, Gotovinu i brojne druge, prije ili kasnije stići ruka pravde?
ZAFRANOVIĆ
Sasvim sigurno. Ja sam bio svjedok kad su jednog starca pedeset godina nakon rata dopremili iz Amerike, zvao se Andrija Artuković, potpisnik rasnih zakona kojima se otvorilo jedno neizmijerno polje zločina kod nas, u kojem su ubijene tisuće i tisuće ljudi. Ipak je nakon pedeset godina, bez obzira koliko to bilo pomalo i cirkus, uhvaćen i umro je zapravo u zatvoru. To je nešto što mnogi zaboravljaju. Znači, ta ruka pravde je do konca života moguća. Mislim da je to tako. Rekao bih nešto drugo, ovi koji su sada u Hagu (Den Haag) i koji se pripremaju za Hag, to je OK, međutim ja se bavim umjetnošću koja je u jednom trenutku, gotovo u svim centrima bivše Jugoslavije postala jedna propagandna, ubilačka mašina, od filma preko televizije. Mislim da su i među direktorima televizijskih stanica kod nas, urednicima televizijskih stanica kod nas i nekim novinarima, kad kažem „kod nas“, mislim na Beograd, Zagreb i Sarajevo, pravi ratni zločinci, koji su stvorili podlogu za masovna ubijanja, za surova ubijanja, za nešto što je do tad bilo neshvatljivo. Vi znate šta je danas televizija. Danas se troše milioni dolara, i kod nas i ovdje i u Americi, za tridesetsekundnu reklamu. U tih trideset sekundi ste vi prisiljeni da izađete iz svojih papuča i da odete da taj proizvod kupite. Zamislite onda šta znači 24 sata propagande protiv nekoga. To znači da ste vi prisiljeni da uzmete pušku i da odmah ubijete toga o kojem se tako ružno priča i tako monstruozne laži govore. Prema tome, poslije ovih glavnih, trebalo bi malo i tu da se pogleda, dakle ko je stvarao podloge za tako masovna ubijanja. Danas se oni „prave Englezi“, prebacuju se iz jedne redakcije u drugu, kao da se ništa nije desilo. Ja im poručujem da postoje svjedoci koji će o tome prije ili kasnije progovoriti. Ja, naravno, preko filma.
RSE
Vaš dokumentarac „Krv i pepeo Jasenovca“ bio je povod za brojne polemike u Hrvatskoj i prouzrokovao vam je dosta nevolja. Premijer Hrvatske, Ivo Sanader, posjetio je u martu ove godine Spomen-područje Jasenovac, odao počast žrtvama ustaškog logora i kazao da je to jedno od najstrašnijih stratišta i da nemamo pravo na zaborav počinjenih zločina. Kako vi gledate na taj gest? Kako uopšte vidite mogućnost obnavljanja povjerenja na prostoru nekadašnje jedinstvene države?
ZAFRANOVIĆ
Prvo da kažem da je politika gospodina Mesića napravila jedan dosta veliki preokret na tom području i mislim da je sreća što ga Hrvatska ima. A naravno i ovi prvi potezi gospodina Sanadera pobuđuju neku nadu. Nekako je Hrvatska živnula u tom antifašističkom smislu i mislim da je to jednostavno otklon od te desne, gotovo fašizoidne politike prethodnog predsjednika Tuđmana. Tako da je to jedan dosta veliki korak i mislim da on budi dosta veliku nadu. Međutim, ja i dalje mislim da bi trebalo sa tih riječi preći na određena djela, ne samo u onom smislu povratka i u onom smislu stvaranja mostova, nego i u retro smislu, u smislu vraćanja na određena djela koja su, ne samo upozoravala, nego su vrlo čitko govorila da Hrvatska nije samo to, da u Hrvatskoj postoji i netko ko je bio bok uz bok u tom civilizacijskom toku, kao što je bila cijela Evropa 1945. godine. To je taj antifašizam i tako dalje. Kad govorimo o meni, ja imam film koji se zove „Testament“ i koji direktno govori o tom zlu iz prošlog stoljeća, koje ima neke linije sa vremenom kojeg smo, na žalost, bili svjedoci, dakle te ogromne tragedije. Taj film do danas nije prikazan recimo na zagrebačkoj televiziji. Ja sam više puta intervenirao, više puta sam govorio da ga prikažu, da se napravi jedna diskusija oko toga, da se ako treba i popljuje, ali s argumentima i tako dalje. Međutim, do danas to još nije tako. Mislim da bi taj film i onda i danas Hrvatskoj koristio. I ne samo taj film, nego i čitav niz autora koji bi bili spremni da jednostavno iskažu određene stvari, da se priklone tom civilizacijskom toku.
RSE
Rat na prostoru Zapadnog Balkana ponudio je filmskim stvaraocima i piscima obilje tema. Ipak se stiče utisak da je snimljeno malo filmova, ili malo dobrih, o tom burnom i tragičnom razdoblju. Je li vaš utisak drugačiji?
ZAFRANOVIĆ
Ja mislim da nije napravljeno gotovo ništa u tom smislu. Prvo, možda jedno 70 posto tih, ja ih čak ne bih nazvao filmovima, ali eto vrte se, bilo je direktna propaganda tih ubilačkih režima. Ovi ostali su nešto pokušali, vidio sam da je Brešan pokušao da govori nešto malo objektivnije, pa je bio napadnut sa svih strana i to dosta teškom artiljerijom. Ali svatko u svojoj sredini bi trebao, ako ima, ono što kažu, „muda“, da izađe i da iza toga stoji i da snosi posljedice ako treba zbog svog djela, da iskaže određene drame. Pogotovo sada kad je prošla ta opća drama, da se vidi kako to izgleda na tim malim ljudima. Jer, nema porodice koja nije imala tragediju na tom području. Mislim da sve te autore tek čeka jedan veliki ispit, ako misle da iz toga izađu. Ako misle da to pokriju pepelom i da se to jednostavno počne zaboravljati ili bagatelizirati, mislim da će zaslužiti, na žalost, sudbinu koju smo zaslužili mi devedesetih godina.
RSE
U vrijeme hladnog rata, iz Čehoslovačke, Mađarske, Poljske i drugih zemalja iza gvozdene zavjese, dolazil isu sjajni filmovi koji su donijeli svjetsku afirmaciju rediteljima poput Kišlovskog (Kieslowski), Vajde (Wajda), Formana, Mencela (Menzel), Saboa (Szabó). Ima li izgleda da se među mladim stvaraocima u tim zemljama pojave nova imena ovakvog formata?
ZAFRANOVIĆ
Ja vjerujem da ima. Ovdje je sada jedna velika pauza, isključivo zbog toga što je film vezan za jednu organizaciju i za novce. U tim zemljama je nastala jednostavno jedna pustoš, jer više nema producenta. Producent je bio taj pokretač koji je pokretao i organizirao. Danas je autor zapravo sam. Manje-više sam radi marketing, bori se po tri-četiri godine da obezbijedi najosnovnije stvari za stvaranje filma i tu se nekako izgubi energija. Ako se kinematografije, pogotovo ovih malih zemalja, ne organiziraju i kultura ne pomogne tim stvaraocima, mislim da će biti vrlo teško da se više uopće stvore relevantni filmovi. To je jedna pozicija. Druga pozicija je da je nastala pauza, nema se, vidite i sami, ni roman, ni film, ni televizija, ono što bi moglo da bude kontra određenom sistemu. Oni više nemaju teme. Danas je stvar jednostavno toliko fluidna i toliko nedramska da jednostavno više nema tih filmova.
RSE
Nema velike priče.
ZAFRANOVIĆ
Nema velike priče, da. Nema priče protiv.
RSE
Rekli smo na početku razgovora da ste posljednjih petnestak godina najviše vremena proveli u Pragu, u zemlji koja ipak nije vaša, među ljudima koji ne govore vašim jezikom i čiji je mentalitet ipak drugačiji od dinarskog, mediteranskog. Kakve vam je to dodatne teškoće kao stvaraocu nametnulo.
ZAFRANOVIĆ
Pa dosta velike. Kad sam radio film ovdje, jedini film koji sam radio ovdje, a koji se zove „Lacrimosa – osveta je moja“, tragao sam za nekim spojem Kafke i recimo Kamija (Camus). Kafka je jedan predstavnik sjevera, a Kami nosi tu sredozemnu misao. Otkrio sam u jednom trenutku da je Kami čak bio ovdje 1947. godine u potrazi za Kafkom i da je uticaj Kafke na Kamija bio izuzetno jak. I ja, koji sam živio manje ovdje, a više dole, pokušao sam u tom filmu da stvorim tu neku simbiozu između tog juga i sjevera i mislim da je ta izgubljenost i traganje za identitetom ustvari u tom filmu uspjelo. Ali ovdje nisam imao dovoljno shvaćanja za to. Film je više i bolje prošao na mediteranskim festivalima, na nekim mjestima gotovo izuzetno, a ovdje je to bilo njima pomalo udaljeno, pogotovo što se radilo o temi koja u to vrijeme ovdje nije bila baš popularna, a to je da policija, bez obzira na sistem, ostaje policija, da postoji kontinuitet. Oni su tada rekli da se to moglo desiti prije deset godina, za vrijeme komunizma, dok nisu tek sad konačno shvatili da je to jedno te isto. Govorio sam o jednom čovjeku, pedesetogodišnjaku, koji je čitav život živio u kompromisu i to im je bilo kao malo daleko. Oni su mislili da je u dobijenoj slobodi sve moguće.
RSE
Već ste pomenuli da ste dosta energije i vremena utrošili na projekat pod nazivom „Ostrvo Balkan“. Zbog spleta različitih, nepovoljnih okolnosti, film po literarnom predložku Vidosava Stevanovića nije snimljen. Konačno ste pred realizacijom filma pod radnim naslovom „Miss Sarajevo“. Možete li reći nešto više o tome?
ZAFRANOVIĆ
Ja sam dosta dugo insistirao na tom filmu „Ostrvo Balkan“, jer sam bio spreman za njega. To je bila ogromna rekonstrukcija jednog rata, ali kroz operu, kroz umjetnost, kroz nešto što pobjeđuje svaki užas. Htio sam to napraviti, na tome sam insistirao, ali rekao sam vam, zbog toga što sam došao u jednu sredinu koja više nije bila spremna za takve filmove, potrošili smo strašno mnogo vremena i imali smo strašno mnogo slijepih ulica. U to vrijeme mi je gospodin Hubač, jedan od ovdje najuvaženijih scenarista, dobitnik čitavog niza nagrada i tako dalje, ponudio da radim jedan film koji se zvao „Miss Sarajevo“. Ja sam mu rekao da za sada ne mogu. Pa kad ovaj film „Ostrvo Balkan“ nije išao, digao sam od toga ruke, vidio sam da je ova Hubačova ponuda nešto jeftiniji projekt i realniji za realizaciju i onda smo počeli te neke razgovore oko produkcije. Tako sam došao do Novog Sada koji je bio zainteresiran da ponovo kao filmski centar napravi neku koprodukciju, da ponovo izađe iz te izoliranosti i tako dalje. Tako smo počeli da stvaramo neke uvjete za taj film. Mislim da je to film o tome kako se ljepotom bori protiv rata. To je jedan događaj koji je svima poznat, Pavaroti (Pavarotti) je čak napisao i pjesmu o tome, ta pjesma se nalazi među njegovim hitovima. S obzirom da ja nisam to tamo doživio i s obzirom da ni sam pisac to nije doživio, to ću praviti malo povišeno. Ne bih rekao nadrealno, ali nešto kao neku vrstu umjetne, gotovo izmišljene situacije s jedne strane, a s druge strane bih to stavio u kontrast s dokumentarnim kadrovima, imamo dokumentarne snimke s tog izbora miss i naravno kompletnog okruženja koje je bilo u to vrijeme u Sarajevu.
RSE
Ima li interesa kod mogućih partnera u Sarajevu da se uključe u ovaj projekat?
ZAFRANOVIĆ
Sasvim sigurno će se uključiti ovi moji producenti iz Novog Sada, „Digitel “, on je jedan od tih producenata, bio je pet godina u Sarajevu i ima dosta dobre kontakte. Pronašao je i pomenute dokumente. Mislim da će i jedna od tih sarajevskih televizija da uđe, iako nisam sasvim siguran.
RSE
Jeste li već razmišljali o podjeli uloga ili je to još uvijek rano?
ZAFRANOVIĆ
Pa rano je. Baš smo neki dan počeli kasting u Novom Sadu. Angažirali smo mog glumca iz „Okupacije“, gospodina Klemensa, on će izabrati glumce. Tu je šest-sedam dosta velikih uloga tih djevojaka. Tu su te familije koje su oko njih. Oni su iz raznih nacionalnih skupina. I biće dosta teško sve to skupa poredati. Ali mislim da je toliki fundus dobrih glumaca u novije vrijeme da to neće biti neki veliki problem. Volio bih da mi igra Rade Šerbedžija tog izmišljenog Amerikanca koji zapravo to sve skupa organizira, velikog menadžera. On je na to pristao, međutim uvijek moramo voditi računa da je on zauzet i da ga moramo nekako uklopiti kad on ima vremena.
RSE
Uporedo radite na još jednom projektu pod radnim nazivom „Moć ljubavi“. O kakvoj se tu filmskoj priči radi i kada bi, ako sve bude po planu, mogla pasti prva klapa?
ZAFRANOVIĆ
Za razliku od filma „Miss Sarajevo“, gdje ću se ja možda prvi put u životu pojaviti kao realizator koji priču nije osobno doživio, ovo je čisti autorski film koji nekako ima veze i sa nama, zato što govori o dva brata, emigranta iz Bosne, koji su došli u Češku. Jednostavno nisu htjeli taj rat tamo. I obojica, jedan mlađi, jedan dosta stariji, možda su od dvije majke, zaljubili su se u jednu fenomenalnu pjevačicu i plesačicu ovdje, koja je isto tako emigrant i koja je izgubljena između Ukrajine i Rusije. I tu dolazi do te neke strasti. Ono što bih ja želio tu da kažem je da je kod nas nekako bratska ljubav možda snažnija od najsnažnije ljubavi između muškarca i žene. Naravno, tu se na momente širi taj balkanski rat, na taj jedan prostor na kojem manje-više nikada rata nije bilo, a to je ova Češka i taj kontrast između ta dva svijeta mene strašno zanima. To je film koji će s jedne strane biti potpuno zatvoren, jer se sav dešava između troje ljudi, a s druge strane će biti strašno otvoren, jer tu ima nekoliko desetaka hitova, starih ciganskih, židovskih pjesama.
RSE
Da naše slušaoce podsjetimo, vaš rođeni brat je Andrija Zafranović, proslavljeni filmski montažer.
ZAFRANOVIĆ
Da, njega mi zovemo doktor. Mi smo svojevremeno htjeli, prije par godina, da otvorimo jednu kliniku za film, prvu filmsku bolnicu. Njega uvijek zovu, posebno sad u Hrvatskoj i Sloveniji, kad producent ne zna šta će sa filmom, onda on dođe i taj film izliječi i zovu ga doktor. Kad sam vidio neke filmove koje je radio, rekao sam mu da mu je nekoliko pacjenata umrlo.
RSE
To od rođenog brata možda može prihvatiti.
ZAFRANOVIĆ
Da, od mene posebno. Tako da jedva čekam da snimim nešto, pa da radimo zajedno, jer on zaista dramaturški izuzetno gleda na film, ne kao na rez, već kao na cjelinu.
RSE
Umjetnost pokrenih slika je dala snažan pečat 20. vijeku. Kako gledate na krizu filma danas? Plaši li vas diktat Holivuda (Hollywood), gdje profit postaje ključni element za vrednovanje nekog filma i prije nego što počne snimanje? Može li se Evropa oduprijeti tom diktatu?
ZAFRANOVIĆ
Vrlo teško. Nedavno sam gledao dva filma. Kad sam izašao iz kina, nakon što sam vidio „Posljednjeg samuraja“, rekao sam: „Vidi, bogati, ja sam dao 170 kruna, a dobio sam puno više“. A kad sam gledao ovu „Troju“, to je bilo nešto strašno, nešto tako banalno i glupo. Tako da ni na američki film ne smijemo gledati samo s jedne strane, tu ima i izuzetnih filmova. Međutim, taj komercijalni američki film izlazi iz jedne konfekcijske tvornice. Kad sam bio prije par godina u Los Anđelesu (Los Angeles), rekli su mi da se u isto vrijeme snima po trista filmova, a tog dana je počinjalo da se snima trideset. To znači da je to jedna prava tvornica koja proizvodi za dućane cijelog svijeta, a ti dućani su televizije, kina i tako dalje. I nisu samo to dućani, već su to i ogromne mreže od kojih žive stotine hiljada ljudi i jednostavno su oni zaposjeli sva ta kina. To su njihova kina. Ne znam kako više Česi uopće uspiju da dobiju dva dana u nekom multikinu da prikažu svoj film. Zato što je to kino napravljeno s njihovim novcem i oni tu guraju svoje proizvode. Tako da je jednostavno ta okupacija svih tih evropskih kina nevjerojatna. Sve velike američke kompanije tu imaju svoja predstavništva, imaju svoje rasporede i ako i napravite film, vrlo je teško ući u tako kina. Tako da se jednostavno nešto oko toga mora napraviti. Svojevremeno je gospođa Vilar (Villar), kad su socijalisti došli na vlast u Španiji, ona je bila ministar kulture i po tome se pamti i pamtiće se stalno, uvela kvotu praznog ekrana – na tri američka filma, mora biti jedan španjolski, ako ne, onda će tih sedam dana biti prazno kino, odnosno neće se prikazivati ništa. I time je ona dala stimulans i španjolskim distributerima i producentima i državi da jednostavno ulažu u film, da ne bude prazan ekran tih dana i proizvodnja se povećala s nekih 10 filmova na 45. I zato je španjolski film danas jedan od najzanimljivijih, a možda i najboljih u Evropi. Ako se tako nešto ne napravi, ako ne dovedete u ekonomsku zavisnost distribuciju, produkciju, autore i ostale stvari, vrlo teško ćete moći probiti te američke „koka-kole“.
RSE
Na kraju jedno lično pitanje. Kada bi Lordan Zafranović bio prinuđen da odabere svoju ličnu kinoteku od deset filmova, koji bi se tu autori našli?
ZAFRANOVIĆ
Mislim da bi se našli uglavnom mediteranski autori, koji su mi nekako strašno bliski. Ono što ja nisam uspio ja realizirati, realizirali su oni. Recimo jedan „Amarkord“ (Amarcord). Ja stalno sanjam o jednom splitskom „Amarkordu“, htio sam da napravim nešto slično, jer imamo i mi šta pokazati. Na mene je ostavila trag ta velika trojka: Viskonti (Visconti), Pasolini i Felini (Fellini), i ne samo na mene, nego na čitav filmski svijet. Ne samo zato što su to iste teme, već i isti trgovi, iste ulice, isti prozori, iste žene, isti humor... Jednostavno, mediteranska kultura se prostirala na jednom velikom području. Ako pogledamo istoriju, donedavno je u Splitu bila Italija. Prema tome, to je ta kultura koja nas je obilježila i naša krv tako radi. Naravno da bih onda izabrao nekoliko od tih filmova, Viskontijev „Senso“ koji je jednostavno genijalan film, Pazolinijevog „Isusa Krista“ koji je fantastičan, za razliku od ovog banalnog Gibsonovog koji smo sada gledali, i naravno Felinijev „Amarkord“ i „Osam i po“, što su opet filmovi koji otvaraju nešto što je moj svijet. Dalje ostaje, naravno, veliki španjolski autor Bunjuel (Buñuel) i naravno svima nama drag Bergman, koji je opet otvorio ono o čemu se mi stidimo govoriti, a to je iskrenost u odnosima muškarac-žena.
Gospodine Zafranoviću, dozvolite na početku jedno jednostavno pitanje. Kako definišete svoj trenutni status? Književnik Predrag Matvejević je kazao za sebe, gostujući u ovom programu, da je „izabrao nešto između egzila i azila“.
ZAFRANOVIĆ
To „između“ je jedna potpuno neodređena stvar. Mi živimo jedan konkretan život, sa svim mogućim problemima koje može da ima jedan čovjek koji ne živi u vlastitoj sredini. Ja sam u zadnjih trinaest godina prošao nekoliko gradova, nekoliko država. Prvo sam bio u Beču, u Austriji, pa sam poslije bio tri godine u Francuskoj i na kraju sam se vratio tamo gdje sam studirao – u Prag. Tu sam, za razliku od ove dvije prve destinacije, naišao na niz prijatelja i jednostavno se osjećao kao kod kuće i zato sam ovdje i ostao. Vrlo je teško definirati taj stav. Ja pokušavam svo vrijeme živjeti dupli život, živjeti jedan život koji je vezan za film i more. Jer, ja sam i dalje ostao do kraja privržen tom korijenu dole. Svi scenariji i sve što sam radio, vezano je za našu teritoriju. A s druge strane moram živjeti ovaj sjevernjački život koji mi apsolutno ne odgovara, jer mi fali sve ono na šta je moje tijelo i moj um navikao, a to je jedna toplina, naročito naša riječ i čitav niz prijateljstava koje sam godinama stvarao kao postament za vlastitu egzistenciju.
RSE
U Pragu ste 1971. godine završili čuvenu Filmsku akademiju (FAMU) i dvadeset godina kasnije, kao zreo autor, ali u isto vrijeme i čovjek bez domovine, vratili ste se gradu svoje mladosti. S kakvim osjećanjem gledate na taj neobičan splet okolnosti?
ZAFRANOVIĆ
Pa kad bi se čovjek u godinama vratio na sliku vlastitog života, vidio bi da postoji neka pravilnost, da postoji neka harmonija, da se ništa ne dešava slučajno. Tako sam i ja to shvatio, da se neki krugovi otvaraju i zatvaraju, da prođe neko vrijeme, neki put kraće, neki put duže. Kada sam 1972. godine odlazio iz Praga, rekao sam mu „doviđenja“, kao da sam predviđao ovaj naš krvavi karneval. Naravno, vratio sam se u potpuno drugačiju sredinu od one koja je bila u vrijeme mojih studija. Ja sam studirao u jedno vrlo zanimljivo vrijeme, kada je padao Novotni (Novotný), jedna tvrda linija. Došlo je do tog Praškog proljeća i onda je slijedila ona brutalna ruska okupacija u kojoj smo i mi imali probleme, jer je Tito tu okupaciju odmah bio osudio, tako da smo manje-više bili spremni da odemo iz Praga. Međutim, zahvaljujući našim profesorima smo ipak ostali i bili smo tu još nekoliko godina, u takozvanoj „normalizaciji“, za vrijeme Husaka (Husák). Kada sam se vratio nakon dvadeset godina, sve je bilo potpuno drugačije. Iz onog sivila je nastala jedna ogromna živost, u kojoj se ni sam nisam snalazio, kao što se nisu snalazili ni Česi. U ono vrijeme čehoslovačka kinematografija je bila organizirana vjerojatno najbolje u Evropi, a možda i na svijetu. Država je stajala iza toga. Mislio sam da ću i sada u toj organiziranoj kinematografiji moći da nastavim da radim filmove. Međutim, to se sve raspalo. Privatizacija i lopovluk je i ovdje napravio jednu pustinju od vrlo velikog i značajnog studija koji se zove Barandov (Barrandov), producenti su se raspali na neke male, sitne kuće i tu više nije bilo govora o tome da se radi neki ambiciozniji projekat. To je tako do današnjeg dana. Pogotovo je meni kao strancu bilo vrlo teško. Mada sam ovdje dobio izuzetnu podršku, čak sam za „Ostrvo Balkan“ dobio grant od njihovog fonda za kinematografiju. Radilo se o dosta značajnim sredstvima koje nisam upotrebio, film se nikada nije snimio. Ali imao sam određene potpore od Ministarstva kulture, od samog ministra kulture Dostala (Dostál). U vrijeme kad su me napadali u Hrvatskoj, kad je moje ime bilo zabijeno u bunker kinoteke, kad nijedan film nije mogao da izađe iz Hrvatske zbog direktno Tuđmanove zabrane, ovdje mi je češki ministar kulture Dostal otvarao moje retrospektive. Čak je na gostovanju u Dubrovniku pre nekoliko godina, ministar Dostal rekao jednom od svojih hrvatskih kolega da bi trebalo da se otvori moje pitanje, međutim ovaj nije htio niti da razgovara o tome. Rekao je da to uopće nije pitanje, da to nema veze. To znači da sam ovdje našao jednu atmosferu koja je bila dosta pogodna za mene osobno, ali je bila nepogodna za one ambicije koje sam imao kada sam mislio da stvorim jedan film koji se zvao „Ostrvo Balkan“. Pripremali smo ga četiri-pet godina, trebali smo da damo jednu od tih slika tog našeg prokletog rata i Sarajeva, preko umjetnosti, preko opere.
RSE
Večeras se završava 57. međunarodni filmski festival u Kanu (Cannes), na kome ste 1979. godine učestvovali sa filmom koji vam je donio međunarodnu reputaciju, to je „Okupacija u 26 slika“. Tim filmom ste upozorili na zločine koji će se desiti desetak godina kasnije. U jednom intervjuu ste rekli da svako mora položiti račune za ono što je učinio, ne samo za zločine, nego i za sitnu podlost i prevaru. Vjerujete li da će Karadžića, Mladića, Gotovinu i brojne druge, prije ili kasnije stići ruka pravde?
ZAFRANOVIĆ
Sasvim sigurno. Ja sam bio svjedok kad su jednog starca pedeset godina nakon rata dopremili iz Amerike, zvao se Andrija Artuković, potpisnik rasnih zakona kojima se otvorilo jedno neizmijerno polje zločina kod nas, u kojem su ubijene tisuće i tisuće ljudi. Ipak je nakon pedeset godina, bez obzira koliko to bilo pomalo i cirkus, uhvaćen i umro je zapravo u zatvoru. To je nešto što mnogi zaboravljaju. Znači, ta ruka pravde je do konca života moguća. Mislim da je to tako. Rekao bih nešto drugo, ovi koji su sada u Hagu (Den Haag) i koji se pripremaju za Hag, to je OK, međutim ja se bavim umjetnošću koja je u jednom trenutku, gotovo u svim centrima bivše Jugoslavije postala jedna propagandna, ubilačka mašina, od filma preko televizije. Mislim da su i među direktorima televizijskih stanica kod nas, urednicima televizijskih stanica kod nas i nekim novinarima, kad kažem „kod nas“, mislim na Beograd, Zagreb i Sarajevo, pravi ratni zločinci, koji su stvorili podlogu za masovna ubijanja, za surova ubijanja, za nešto što je do tad bilo neshvatljivo. Vi znate šta je danas televizija. Danas se troše milioni dolara, i kod nas i ovdje i u Americi, za tridesetsekundnu reklamu. U tih trideset sekundi ste vi prisiljeni da izađete iz svojih papuča i da odete da taj proizvod kupite. Zamislite onda šta znači 24 sata propagande protiv nekoga. To znači da ste vi prisiljeni da uzmete pušku i da odmah ubijete toga o kojem se tako ružno priča i tako monstruozne laži govore. Prema tome, poslije ovih glavnih, trebalo bi malo i tu da se pogleda, dakle ko je stvarao podloge za tako masovna ubijanja. Danas se oni „prave Englezi“, prebacuju se iz jedne redakcije u drugu, kao da se ništa nije desilo. Ja im poručujem da postoje svjedoci koji će o tome prije ili kasnije progovoriti. Ja, naravno, preko filma.
RSE
Vaš dokumentarac „Krv i pepeo Jasenovca“ bio je povod za brojne polemike u Hrvatskoj i prouzrokovao vam je dosta nevolja. Premijer Hrvatske, Ivo Sanader, posjetio je u martu ove godine Spomen-područje Jasenovac, odao počast žrtvama ustaškog logora i kazao da je to jedno od najstrašnijih stratišta i da nemamo pravo na zaborav počinjenih zločina. Kako vi gledate na taj gest? Kako uopšte vidite mogućnost obnavljanja povjerenja na prostoru nekadašnje jedinstvene države?
ZAFRANOVIĆ
Prvo da kažem da je politika gospodina Mesića napravila jedan dosta veliki preokret na tom području i mislim da je sreća što ga Hrvatska ima. A naravno i ovi prvi potezi gospodina Sanadera pobuđuju neku nadu. Nekako je Hrvatska živnula u tom antifašističkom smislu i mislim da je to jednostavno otklon od te desne, gotovo fašizoidne politike prethodnog predsjednika Tuđmana. Tako da je to jedan dosta veliki korak i mislim da on budi dosta veliku nadu. Međutim, ja i dalje mislim da bi trebalo sa tih riječi preći na određena djela, ne samo u onom smislu povratka i u onom smislu stvaranja mostova, nego i u retro smislu, u smislu vraćanja na određena djela koja su, ne samo upozoravala, nego su vrlo čitko govorila da Hrvatska nije samo to, da u Hrvatskoj postoji i netko ko je bio bok uz bok u tom civilizacijskom toku, kao što je bila cijela Evropa 1945. godine. To je taj antifašizam i tako dalje. Kad govorimo o meni, ja imam film koji se zove „Testament“ i koji direktno govori o tom zlu iz prošlog stoljeća, koje ima neke linije sa vremenom kojeg smo, na žalost, bili svjedoci, dakle te ogromne tragedije. Taj film do danas nije prikazan recimo na zagrebačkoj televiziji. Ja sam više puta intervenirao, više puta sam govorio da ga prikažu, da se napravi jedna diskusija oko toga, da se ako treba i popljuje, ali s argumentima i tako dalje. Međutim, do danas to još nije tako. Mislim da bi taj film i onda i danas Hrvatskoj koristio. I ne samo taj film, nego i čitav niz autora koji bi bili spremni da jednostavno iskažu određene stvari, da se priklone tom civilizacijskom toku.
RSE
Rat na prostoru Zapadnog Balkana ponudio je filmskim stvaraocima i piscima obilje tema. Ipak se stiče utisak da je snimljeno malo filmova, ili malo dobrih, o tom burnom i tragičnom razdoblju. Je li vaš utisak drugačiji?
ZAFRANOVIĆ
Ja mislim da nije napravljeno gotovo ništa u tom smislu. Prvo, možda jedno 70 posto tih, ja ih čak ne bih nazvao filmovima, ali eto vrte se, bilo je direktna propaganda tih ubilačkih režima. Ovi ostali su nešto pokušali, vidio sam da je Brešan pokušao da govori nešto malo objektivnije, pa je bio napadnut sa svih strana i to dosta teškom artiljerijom. Ali svatko u svojoj sredini bi trebao, ako ima, ono što kažu, „muda“, da izađe i da iza toga stoji i da snosi posljedice ako treba zbog svog djela, da iskaže određene drame. Pogotovo sada kad je prošla ta opća drama, da se vidi kako to izgleda na tim malim ljudima. Jer, nema porodice koja nije imala tragediju na tom području. Mislim da sve te autore tek čeka jedan veliki ispit, ako misle da iz toga izađu. Ako misle da to pokriju pepelom i da se to jednostavno počne zaboravljati ili bagatelizirati, mislim da će zaslužiti, na žalost, sudbinu koju smo zaslužili mi devedesetih godina.
RSE
U vrijeme hladnog rata, iz Čehoslovačke, Mađarske, Poljske i drugih zemalja iza gvozdene zavjese, dolazil isu sjajni filmovi koji su donijeli svjetsku afirmaciju rediteljima poput Kišlovskog (Kieslowski), Vajde (Wajda), Formana, Mencela (Menzel), Saboa (Szabó). Ima li izgleda da se među mladim stvaraocima u tim zemljama pojave nova imena ovakvog formata?
ZAFRANOVIĆ
Ja vjerujem da ima. Ovdje je sada jedna velika pauza, isključivo zbog toga što je film vezan za jednu organizaciju i za novce. U tim zemljama je nastala jednostavno jedna pustoš, jer više nema producenta. Producent je bio taj pokretač koji je pokretao i organizirao. Danas je autor zapravo sam. Manje-više sam radi marketing, bori se po tri-četiri godine da obezbijedi najosnovnije stvari za stvaranje filma i tu se nekako izgubi energija. Ako se kinematografije, pogotovo ovih malih zemalja, ne organiziraju i kultura ne pomogne tim stvaraocima, mislim da će biti vrlo teško da se više uopće stvore relevantni filmovi. To je jedna pozicija. Druga pozicija je da je nastala pauza, nema se, vidite i sami, ni roman, ni film, ni televizija, ono što bi moglo da bude kontra određenom sistemu. Oni više nemaju teme. Danas je stvar jednostavno toliko fluidna i toliko nedramska da jednostavno više nema tih filmova.
RSE
Nema velike priče.
ZAFRANOVIĆ
Nema velike priče, da. Nema priče protiv.
RSE
Rekli smo na početku razgovora da ste posljednjih petnestak godina najviše vremena proveli u Pragu, u zemlji koja ipak nije vaša, među ljudima koji ne govore vašim jezikom i čiji je mentalitet ipak drugačiji od dinarskog, mediteranskog. Kakve vam je to dodatne teškoće kao stvaraocu nametnulo.
ZAFRANOVIĆ
Pa dosta velike. Kad sam radio film ovdje, jedini film koji sam radio ovdje, a koji se zove „Lacrimosa – osveta je moja“, tragao sam za nekim spojem Kafke i recimo Kamija (Camus). Kafka je jedan predstavnik sjevera, a Kami nosi tu sredozemnu misao. Otkrio sam u jednom trenutku da je Kami čak bio ovdje 1947. godine u potrazi za Kafkom i da je uticaj Kafke na Kamija bio izuzetno jak. I ja, koji sam živio manje ovdje, a više dole, pokušao sam u tom filmu da stvorim tu neku simbiozu između tog juga i sjevera i mislim da je ta izgubljenost i traganje za identitetom ustvari u tom filmu uspjelo. Ali ovdje nisam imao dovoljno shvaćanja za to. Film je više i bolje prošao na mediteranskim festivalima, na nekim mjestima gotovo izuzetno, a ovdje je to bilo njima pomalo udaljeno, pogotovo što se radilo o temi koja u to vrijeme ovdje nije bila baš popularna, a to je da policija, bez obzira na sistem, ostaje policija, da postoji kontinuitet. Oni su tada rekli da se to moglo desiti prije deset godina, za vrijeme komunizma, dok nisu tek sad konačno shvatili da je to jedno te isto. Govorio sam o jednom čovjeku, pedesetogodišnjaku, koji je čitav život živio u kompromisu i to im je bilo kao malo daleko. Oni su mislili da je u dobijenoj slobodi sve moguće.
RSE
Već ste pomenuli da ste dosta energije i vremena utrošili na projekat pod nazivom „Ostrvo Balkan“. Zbog spleta različitih, nepovoljnih okolnosti, film po literarnom predložku Vidosava Stevanovića nije snimljen. Konačno ste pred realizacijom filma pod radnim naslovom „Miss Sarajevo“. Možete li reći nešto više o tome?
ZAFRANOVIĆ
Ja sam dosta dugo insistirao na tom filmu „Ostrvo Balkan“, jer sam bio spreman za njega. To je bila ogromna rekonstrukcija jednog rata, ali kroz operu, kroz umjetnost, kroz nešto što pobjeđuje svaki užas. Htio sam to napraviti, na tome sam insistirao, ali rekao sam vam, zbog toga što sam došao u jednu sredinu koja više nije bila spremna za takve filmove, potrošili smo strašno mnogo vremena i imali smo strašno mnogo slijepih ulica. U to vrijeme mi je gospodin Hubač, jedan od ovdje najuvaženijih scenarista, dobitnik čitavog niza nagrada i tako dalje, ponudio da radim jedan film koji se zvao „Miss Sarajevo“. Ja sam mu rekao da za sada ne mogu. Pa kad ovaj film „Ostrvo Balkan“ nije išao, digao sam od toga ruke, vidio sam da je ova Hubačova ponuda nešto jeftiniji projekt i realniji za realizaciju i onda smo počeli te neke razgovore oko produkcije. Tako sam došao do Novog Sada koji je bio zainteresiran da ponovo kao filmski centar napravi neku koprodukciju, da ponovo izađe iz te izoliranosti i tako dalje. Tako smo počeli da stvaramo neke uvjete za taj film. Mislim da je to film o tome kako se ljepotom bori protiv rata. To je jedan događaj koji je svima poznat, Pavaroti (Pavarotti) je čak napisao i pjesmu o tome, ta pjesma se nalazi među njegovim hitovima. S obzirom da ja nisam to tamo doživio i s obzirom da ni sam pisac to nije doživio, to ću praviti malo povišeno. Ne bih rekao nadrealno, ali nešto kao neku vrstu umjetne, gotovo izmišljene situacije s jedne strane, a s druge strane bih to stavio u kontrast s dokumentarnim kadrovima, imamo dokumentarne snimke s tog izbora miss i naravno kompletnog okruženja koje je bilo u to vrijeme u Sarajevu.
RSE
Ima li interesa kod mogućih partnera u Sarajevu da se uključe u ovaj projekat?
ZAFRANOVIĆ
Sasvim sigurno će se uključiti ovi moji producenti iz Novog Sada, „Digitel “, on je jedan od tih producenata, bio je pet godina u Sarajevu i ima dosta dobre kontakte. Pronašao je i pomenute dokumente. Mislim da će i jedna od tih sarajevskih televizija da uđe, iako nisam sasvim siguran.
RSE
Jeste li već razmišljali o podjeli uloga ili je to još uvijek rano?
ZAFRANOVIĆ
Pa rano je. Baš smo neki dan počeli kasting u Novom Sadu. Angažirali smo mog glumca iz „Okupacije“, gospodina Klemensa, on će izabrati glumce. Tu je šest-sedam dosta velikih uloga tih djevojaka. Tu su te familije koje su oko njih. Oni su iz raznih nacionalnih skupina. I biće dosta teško sve to skupa poredati. Ali mislim da je toliki fundus dobrih glumaca u novije vrijeme da to neće biti neki veliki problem. Volio bih da mi igra Rade Šerbedžija tog izmišljenog Amerikanca koji zapravo to sve skupa organizira, velikog menadžera. On je na to pristao, međutim uvijek moramo voditi računa da je on zauzet i da ga moramo nekako uklopiti kad on ima vremena.
RSE
Uporedo radite na još jednom projektu pod radnim nazivom „Moć ljubavi“. O kakvoj se tu filmskoj priči radi i kada bi, ako sve bude po planu, mogla pasti prva klapa?
ZAFRANOVIĆ
Za razliku od filma „Miss Sarajevo“, gdje ću se ja možda prvi put u životu pojaviti kao realizator koji priču nije osobno doživio, ovo je čisti autorski film koji nekako ima veze i sa nama, zato što govori o dva brata, emigranta iz Bosne, koji su došli u Češku. Jednostavno nisu htjeli taj rat tamo. I obojica, jedan mlađi, jedan dosta stariji, možda su od dvije majke, zaljubili su se u jednu fenomenalnu pjevačicu i plesačicu ovdje, koja je isto tako emigrant i koja je izgubljena između Ukrajine i Rusije. I tu dolazi do te neke strasti. Ono što bih ja želio tu da kažem je da je kod nas nekako bratska ljubav možda snažnija od najsnažnije ljubavi između muškarca i žene. Naravno, tu se na momente širi taj balkanski rat, na taj jedan prostor na kojem manje-više nikada rata nije bilo, a to je ova Češka i taj kontrast između ta dva svijeta mene strašno zanima. To je film koji će s jedne strane biti potpuno zatvoren, jer se sav dešava između troje ljudi, a s druge strane će biti strašno otvoren, jer tu ima nekoliko desetaka hitova, starih ciganskih, židovskih pjesama.
RSE
Da naše slušaoce podsjetimo, vaš rođeni brat je Andrija Zafranović, proslavljeni filmski montažer.
ZAFRANOVIĆ
Da, njega mi zovemo doktor. Mi smo svojevremeno htjeli, prije par godina, da otvorimo jednu kliniku za film, prvu filmsku bolnicu. Njega uvijek zovu, posebno sad u Hrvatskoj i Sloveniji, kad producent ne zna šta će sa filmom, onda on dođe i taj film izliječi i zovu ga doktor. Kad sam vidio neke filmove koje je radio, rekao sam mu da mu je nekoliko pacjenata umrlo.
RSE
To od rođenog brata možda može prihvatiti.
ZAFRANOVIĆ
Da, od mene posebno. Tako da jedva čekam da snimim nešto, pa da radimo zajedno, jer on zaista dramaturški izuzetno gleda na film, ne kao na rez, već kao na cjelinu.
RSE
Umjetnost pokrenih slika je dala snažan pečat 20. vijeku. Kako gledate na krizu filma danas? Plaši li vas diktat Holivuda (Hollywood), gdje profit postaje ključni element za vrednovanje nekog filma i prije nego što počne snimanje? Može li se Evropa oduprijeti tom diktatu?
ZAFRANOVIĆ
Vrlo teško. Nedavno sam gledao dva filma. Kad sam izašao iz kina, nakon što sam vidio „Posljednjeg samuraja“, rekao sam: „Vidi, bogati, ja sam dao 170 kruna, a dobio sam puno više“. A kad sam gledao ovu „Troju“, to je bilo nešto strašno, nešto tako banalno i glupo. Tako da ni na američki film ne smijemo gledati samo s jedne strane, tu ima i izuzetnih filmova. Međutim, taj komercijalni američki film izlazi iz jedne konfekcijske tvornice. Kad sam bio prije par godina u Los Anđelesu (Los Angeles), rekli su mi da se u isto vrijeme snima po trista filmova, a tog dana je počinjalo da se snima trideset. To znači da je to jedna prava tvornica koja proizvodi za dućane cijelog svijeta, a ti dućani su televizije, kina i tako dalje. I nisu samo to dućani, već su to i ogromne mreže od kojih žive stotine hiljada ljudi i jednostavno su oni zaposjeli sva ta kina. To su njihova kina. Ne znam kako više Česi uopće uspiju da dobiju dva dana u nekom multikinu da prikažu svoj film. Zato što je to kino napravljeno s njihovim novcem i oni tu guraju svoje proizvode. Tako da je jednostavno ta okupacija svih tih evropskih kina nevjerojatna. Sve velike američke kompanije tu imaju svoja predstavništva, imaju svoje rasporede i ako i napravite film, vrlo je teško ući u tako kina. Tako da se jednostavno nešto oko toga mora napraviti. Svojevremeno je gospođa Vilar (Villar), kad su socijalisti došli na vlast u Španiji, ona je bila ministar kulture i po tome se pamti i pamtiće se stalno, uvela kvotu praznog ekrana – na tri američka filma, mora biti jedan španjolski, ako ne, onda će tih sedam dana biti prazno kino, odnosno neće se prikazivati ništa. I time je ona dala stimulans i španjolskim distributerima i producentima i državi da jednostavno ulažu u film, da ne bude prazan ekran tih dana i proizvodnja se povećala s nekih 10 filmova na 45. I zato je španjolski film danas jedan od najzanimljivijih, a možda i najboljih u Evropi. Ako se tako nešto ne napravi, ako ne dovedete u ekonomsku zavisnost distribuciju, produkciju, autore i ostale stvari, vrlo teško ćete moći probiti te američke „koka-kole“.
RSE
Na kraju jedno lično pitanje. Kada bi Lordan Zafranović bio prinuđen da odabere svoju ličnu kinoteku od deset filmova, koji bi se tu autori našli?
ZAFRANOVIĆ
Mislim da bi se našli uglavnom mediteranski autori, koji su mi nekako strašno bliski. Ono što ja nisam uspio ja realizirati, realizirali su oni. Recimo jedan „Amarkord“ (Amarcord). Ja stalno sanjam o jednom splitskom „Amarkordu“, htio sam da napravim nešto slično, jer imamo i mi šta pokazati. Na mene je ostavila trag ta velika trojka: Viskonti (Visconti), Pasolini i Felini (Fellini), i ne samo na mene, nego na čitav filmski svijet. Ne samo zato što su to iste teme, već i isti trgovi, iste ulice, isti prozori, iste žene, isti humor... Jednostavno, mediteranska kultura se prostirala na jednom velikom području. Ako pogledamo istoriju, donedavno je u Splitu bila Italija. Prema tome, to je ta kultura koja nas je obilježila i naša krv tako radi. Naravno da bih onda izabrao nekoliko od tih filmova, Viskontijev „Senso“ koji je jednostavno genijalan film, Pazolinijevog „Isusa Krista“ koji je fantastičan, za razliku od ovog banalnog Gibsonovog koji smo sada gledali, i naravno Felinijev „Amarkord“ i „Osam i po“, što su opet filmovi koji otvaraju nešto što je moj svijet. Dalje ostaje, naravno, veliki španjolski autor Bunjuel (Buñuel) i naravno svima nama drag Bergman, koji je opet otvorio ono o čemu se mi stidimo govoriti, a to je iskrenost u odnosima muškarac-žena.