Predsjednica Organizacije porodica poginulih i nestalih iz Istočnog Sarajeva Mirjana Simanić ipak kaže da je ove godine dobijeno znatno više DNK nalaza u odnosu na prošlu i pretprošlu godinu. Ona, međutim, ističe koje su najveće zamjerke porodica nestalih:
„Što od tijela koja se nalaze pojedini patolozi dolaze i uzimaju više puta uzorak kosti.“
Doktor forenzičke antropologije Željko Karan objašnjava da je prvi problem u procesu pronalaženja i identifikacije tijela nepoznavanje lokacija pojedinačnih, zajedničkih i masovnih grobnica, što je posao istražnih organa. U drugoj fazi, kaže Karan, slijede forenzička obrada, analiza i dokumentovanje:
„Odgovorno tvrdim da, kad je u pitanju situacija u RS-u, niti jedan posmrtni ostatak koji je pronađen i ekshumiran ne postoji a da već nije forenzički obrađen u potpunosti, dokumentovan, sačinjena dokumentacija, dostavljena nadležnim organima, a koštani uzorci skinuti i dostavljeni radi DNK analize.“
U prilog tezi da je forenzičarska struka uradila impresivan posao govori i činjenica da je od 2002. godine napravljeno više od 20.000 DNK podudaranja. To ističe zamjenik direktora forenzike u Međunarodnoj DNK laboratoriji Adnan Rizvić:
„Ako se to poredi sa periodom od 1996. do 2001. godine, vidjet ćete da je to ogroman, ogroman skok i da je to doprinos da se ogroman broj, a to je više od 13 hiljada ljudi, već identifikuje uz pomoć DNK. Zaista ne postoji razlog i nema opsnova za tvrdnju da kažemo da DNK usporava proces. Naprotiv, DNK, i bez ovakvog pristupa, je pomogla - i nemoguće je bilo riješiti toliki problem nestalih za relativno kratko vrijeme.“
Željko Karan naglašava da se problemi javljaju i zbog toga što su za DNK analizu potrebni krvni uzorci članova porodice nestale osobe, do čega je ponekad teško doći jer se porodice ne odazivaju. Istovremeno, tvrdi Karan, dodatne komplikacije stvara i problem unutar udruženja porodica nestalih koja su međusobno suprostavljena. On dodaje da posao otežava i njihovo miješnje u usko stručne stvari, te politizacija priče o nestalima. Mirjana Simanić potvrđuje da zna za zamjerke koje imaju forenzičari:
„U tu struku i nauku ja se ne bih miješala i ne bih ulazila, jer u nas izgleda da su svi nešto jako puno pametni, samo nemaju osjećaja sa žrtvom - koliko žrtva pati za onim što se desilo. A politizacije? Ja bih zamjerila svakoj porodici koja traži svog nestaloga da ulazi u politiku.“
Adnan Rizvić kaže da razumije očaj porodica nestalih, ali istovremeno smatra da nema mjesta većini njihovih zamjerki. On tvrdi da su sarajevska i banjalučka DNK laboratorija među najboljim laboratorijama za analizu koštanih uzoraka u svijetu:
„Dokaz za to je i ogroman priliv zahtjeva za pomoć i asistenciju, tako da su naši timovi radili i na Tajlandu, gdje smo pomogli identifikaciju više od hiljadu nestalih poslije cunamija, zatim velika poplava Katrina, nekoliko avionskih letova - znači, bilo smo kontaktirani da pomognemo u rješavanju nečega što druge laboratorije nisu mogle uraditi.“
Željko Karan na kraju kaže da forenzika ipak nije svemoguća, kako se to čini iz televizijskih serijala CSI Las Vegas, Majami i Njujork:
„S jedne strane u javnosti se formira pogrešna predodžba o svemoći raznoraznih metoda, a s druge strane školuju se kriminalci, jer vi sad ne možete naći, u slučaju pljačke, razbojništva, neku kapu, oni fantomku ili onu čarapu što navlače preko lica kriminalci kad rade posao. To više ne možete naći na mjestu događaja.“
Karan na kraju napominje da još hiljadu žrtava terorističkog napada na Svjetski trgovinski centar u Njujorku nije identifikovano, dok je, po nekim procjenama, neidentifikovano još dvije i po hiljade žrtava rata u Vijetnamu.