Bio je zapanjen ozbiljnošcu kojom su mu lobisticke firme prišle, bio je fasciniran analizama koje su mu pružene bio je fasciniran mogucnostima koje su mu nudjene. Još više - vezama koje te firme imaju sa vrhovima vlasti u Americi.
Nije imao ništa posebno u rukama. Znao je sve podatke o lobiranju i bilo mu je lako napisati tekst. Jedan od onih tekstova koje napišeš i odmah zaboraviš. Kad ih pišeš svaki dan ima ih dosta. Ali, kopkalo ga je da uradi nešto više, da urade nešto što se neće baš odmah zaboraviti. Razmišljajući kako da uradi nešto više, dok je vrtio viski sa ledom u ruci, sinulo mu je: "osnovaće" fiktivnu firmu nazvanu "Maldon group" i zatražiti razgovore sa lobističkim firmama nudeći im posao. Razmišljajući koju zemlju da odabere odlučio se za Turkmenistan.
Iduće će godine biti točno 70-a godišnjica kako je u SAD usvojen takozvani Foreign Agent Registration Act (FARA). Jednostavnije rečeno radi se o zakonu koji obavezuje domaće, dakle američke, firme koje djeluju za interese stranaca da se registriraju kod ministarstva pravde. Drugačije rečeno radi se o lobiranju koje je na taj način postalo - zakonita radnja. Strana vlada, naprimjer, plati neku firmu u Americi da joj poboljša imidž u Washingtonu, da dotičnu zemlju posjeti nekoliko kongresmena u privatnoj misiji, da neki novinari nešto napišu i slično.
Ono što se u demokratski manje razvijenom svijetu zove korupcija, to se u SAD zove - lobiranje. Ali, sve se odvija po strogim zakonima. "New Yorker" je prije nekoliko mjeseci pisao da razni američki lobisti rade za sve moguće firme i svemoguće diktatore. Neki su radili čak i za nacističku vladu Njemačke. Kada je pomenuti zakon usvojen pošlo se od pretpostavke da lobisti neće raditi za raznim zločinačkim vladama ili grupama ili ljudima – jednostavno iz moralnih razloga. Ali, svako od nas ima svoju cijenu i postoje sume koje je teško, ako ne i nemoguće odbiti. Tako se to uvjerenje da će moral spriječiti rad sa diktatorima pokazalo pogrešnim. Iako lobističke firme sve svoje poslove i kontakte drže u strogoj tajnosti stručnjacima je poznato da je recimo Edward J. von Kloberg, (nije više medju živima) zaradio velike novce radeći za Sadamma Huseina na opravdavanju zločina koju je ovaj dictator učinio Kurdima; da mu je klijent bio i Mobutu Sese Seko iz Zaira kojem je obezbjedio američku novčanu pomoć; da je radio sa predsjednikom komunističke Rumunije Čaušeskuom, liberijskim diktatorom Samuel Doem i drugima.
U SAD-u je bilo i nekoliko afera kad su članovi Kongresa, istina privatno, posjećivali razne diktatorske režime, bilo je primjera i novinara koji su po principu "sve plaćeno" boravili naprimjer u Kirgistanu i pisali nakon toga pozitivne tekstove u američkom tisku o toj zemlji. Nije nikakva tajna da naprimjer Rusija ima sasvim zakonsku lobističku aktivnost u SAD-u. Po nekim podacima na tu je stavku do sada potrošeno oko 3 milijuna dolara godišnje i jedna od firmi koja je u tim biznisu se zove "Ketchum.inc". Svojevremeno je Čečenija angažirala "Waterman Associates Inc". sa ciljem da se isposluje diplomatsko priznanje Čečenije kao neovisne države.
Kad, dakle, čitam tekstove u srbijanskom tisku da kosovski Albanci imaju jake lobije u SAD koji rade na njihovoj neovisnosti, prihvaćam to kao činjenicu. Istina traži da se kaže i druga strana. Vlada Srbije bi sasvim sigurno bila krajnje naivna kad se ne bi bavila istim poslom, a vlada Srbije, je vrlo daleko od naivnosti. Dakle, i jedni i drugi i treći i četvrti imaju firme u Americi koje za njih lobiraju. Tamo se u dosta primjera donose odluke pa najvažnije tamo imati podršku. Ponekad se čini da uspjesi raznih vlada i raznih separatističkih pokreta ne ovise toliko o argumentima koliko ovise o sposobnosti lobističkih firmi u SAD-u.
Ime onog novinara sa početka priče je Ken Silverstein. Razlog što je odabrao Turkmenistan je u činjenici da je to jedna od najzatvorenijih zemalja, da je nedavno dobila novog predsjednika, da ima reserve gasa - pa je dakle na političkom tržištu sve zanimljivija. Tiskao je nekoliko "business cards", dobro se pripremio i krenuo u obilazak. Fascinantni su rezultati do kojih je došao. Dobio je ponude da lideri Turkmenistana posjete Kongres, bilo je ideja da se sa gostom iz Turkmenistana organizira jedna rasprava u jednom senatskom odboru, rekli su mu koja je strategija Bijele kuće u tom dijelu svijeta, sugerirali medijsku kampanju i tako dalje. Ken Silverstein je bio zapanjen ozbiljnošću kojom su mu lobističke firme prišle, bio je fasciniran analizama koje su mu pružene bio je fasciniran mogućnostima koje su mu nudjene. Još više - vezama koje te firme imaju sa vrhovima vlasti u Americi.
Na Internetu je nako laći podatke o raznim lobističkim firmama, etička pravila kojih se svi drže izgledaju veoma jaka i čvrsta. Ipak. ako se još i danas pitate kako je moguće da naprimjer spoljna politika SAD-a o nečemu ćuti ili da šalje novčanu pomoć u razne zemlje koje rade sve protiv onoga za šta se zalažu Sjedinjene države - nema potrebe tražiti neke skrivene političke interese ili razmišljati o raznim teorijama zavjere. Razlog je često u njegovom kraljevskom veličanstvu - dolaru.
Tu je možda sve počelo ali tu možda i sve završava. Naime, ako je dolar njegovo kraljevstvo veličanstvo, ako se može kupiti baš sve – šta ostaje da sačuvamo samo za sebe?
Samo iluzije?
Iduće će godine biti točno 70-a godišnjica kako je u SAD usvojen takozvani Foreign Agent Registration Act (FARA). Jednostavnije rečeno radi se o zakonu koji obavezuje domaće, dakle američke, firme koje djeluju za interese stranaca da se registriraju kod ministarstva pravde. Drugačije rečeno radi se o lobiranju koje je na taj način postalo - zakonita radnja. Strana vlada, naprimjer, plati neku firmu u Americi da joj poboljša imidž u Washingtonu, da dotičnu zemlju posjeti nekoliko kongresmena u privatnoj misiji, da neki novinari nešto napišu i slično.
Ono što se u demokratski manje razvijenom svijetu zove korupcija, to se u SAD zove - lobiranje. Ali, sve se odvija po strogim zakonima. "New Yorker" je prije nekoliko mjeseci pisao da razni američki lobisti rade za sve moguće firme i svemoguće diktatore. Neki su radili čak i za nacističku vladu Njemačke. Kada je pomenuti zakon usvojen pošlo se od pretpostavke da lobisti neće raditi za raznim zločinačkim vladama ili grupama ili ljudima – jednostavno iz moralnih razloga. Ali, svako od nas ima svoju cijenu i postoje sume koje je teško, ako ne i nemoguće odbiti. Tako se to uvjerenje da će moral spriječiti rad sa diktatorima pokazalo pogrešnim. Iako lobističke firme sve svoje poslove i kontakte drže u strogoj tajnosti stručnjacima je poznato da je recimo Edward J. von Kloberg, (nije više medju živima) zaradio velike novce radeći za Sadamma Huseina na opravdavanju zločina koju je ovaj dictator učinio Kurdima; da mu je klijent bio i Mobutu Sese Seko iz Zaira kojem je obezbjedio američku novčanu pomoć; da je radio sa predsjednikom komunističke Rumunije Čaušeskuom, liberijskim diktatorom Samuel Doem i drugima.
U SAD-u je bilo i nekoliko afera kad su članovi Kongresa, istina privatno, posjećivali razne diktatorske režime, bilo je primjera i novinara koji su po principu "sve plaćeno" boravili naprimjer u Kirgistanu i pisali nakon toga pozitivne tekstove u američkom tisku o toj zemlji. Nije nikakva tajna da naprimjer Rusija ima sasvim zakonsku lobističku aktivnost u SAD-u. Po nekim podacima na tu je stavku do sada potrošeno oko 3 milijuna dolara godišnje i jedna od firmi koja je u tim biznisu se zove "Ketchum.inc". Svojevremeno je Čečenija angažirala "Waterman Associates Inc". sa ciljem da se isposluje diplomatsko priznanje Čečenije kao neovisne države.
Kad, dakle, čitam tekstove u srbijanskom tisku da kosovski Albanci imaju jake lobije u SAD koji rade na njihovoj neovisnosti, prihvaćam to kao činjenicu. Istina traži da se kaže i druga strana. Vlada Srbije bi sasvim sigurno bila krajnje naivna kad se ne bi bavila istim poslom, a vlada Srbije, je vrlo daleko od naivnosti. Dakle, i jedni i drugi i treći i četvrti imaju firme u Americi koje za njih lobiraju. Tamo se u dosta primjera donose odluke pa najvažnije tamo imati podršku. Ponekad se čini da uspjesi raznih vlada i raznih separatističkih pokreta ne ovise toliko o argumentima koliko ovise o sposobnosti lobističkih firmi u SAD-u.
Ime onog novinara sa početka priče je Ken Silverstein. Razlog što je odabrao Turkmenistan je u činjenici da je to jedna od najzatvorenijih zemalja, da je nedavno dobila novog predsjednika, da ima reserve gasa - pa je dakle na političkom tržištu sve zanimljivija. Tiskao je nekoliko "business cards", dobro se pripremio i krenuo u obilazak. Fascinantni su rezultati do kojih je došao. Dobio je ponude da lideri Turkmenistana posjete Kongres, bilo je ideja da se sa gostom iz Turkmenistana organizira jedna rasprava u jednom senatskom odboru, rekli su mu koja je strategija Bijele kuće u tom dijelu svijeta, sugerirali medijsku kampanju i tako dalje. Ken Silverstein je bio zapanjen ozbiljnošću kojom su mu lobističke firme prišle, bio je fasciniran analizama koje su mu pružene bio je fasciniran mogućnostima koje su mu nudjene. Još više - vezama koje te firme imaju sa vrhovima vlasti u Americi.
Na Internetu je nako laći podatke o raznim lobističkim firmama, etička pravila kojih se svi drže izgledaju veoma jaka i čvrsta. Ipak. ako se još i danas pitate kako je moguće da naprimjer spoljna politika SAD-a o nečemu ćuti ili da šalje novčanu pomoć u razne zemlje koje rade sve protiv onoga za šta se zalažu Sjedinjene države - nema potrebe tražiti neke skrivene političke interese ili razmišljati o raznim teorijama zavjere. Razlog je često u njegovom kraljevskom veličanstvu - dolaru.
Tu je možda sve počelo ali tu možda i sve završava. Naime, ako je dolar njegovo kraljevstvo veličanstvo, ako se može kupiti baš sve – šta ostaje da sačuvamo samo za sebe?
Samo iluzije?