Količina gluposti je nadilazila ljudsku sposobnost da tolerira; količina mržnje je nadilazila mogućnost da ostaneš normalan; količina nestvarnih dogadjanja je nadilazila ljudsku sposobnost da se prilagodi; sve je bilo toliko loše da se nije moglo popraviti. Čovjek je ostao nemoćan pred ljudskim samouništavanjem. I u tom predratnom okruženju mogao si samo sve svesti na apsurd ili na vic. “Moramo objaviti rat Americi i odmah se predati. Nismo sposobni da sami sebe sačuvamo, treba nam tutor!”
Kad se samo ovlaš predje zemaljskom kuglom lako je uočiti čitav niz konflikata koji su ili već bili ratovi ili prijete da to budu. Svijet se ne bi baš previše brinuo za te ratove niti za sudbinu pobjednika ili poraženih da svi oni ne ugrožavaju njega samog. Isto tako, medjutim, taj isti svijet nije sposoban da te konflikte riješi. Njegova je maksimalna sposobnost da konflikte - zamrzne. Nagorno Karabah, Cipar, Čečenija, Kosovo, Bosna i Hercegovina, Abhazija, Transdnjistrija…....samo su neki od tih sukoba. Lako je predvidjeti da se to lako može dogoditi Iraku, Palestini (ako već nije), nekim afričkim zemljama.
Robert Cooper, kreator spoljne politike bivšeg britanskog premijera Tony Blaira je još 2002-e godine iznio tezu da svijet sebi ne može dozvoliti da tolerira niti ratove niti zamrznute sukobe. Čitavu je buru izazvala njegova teza da svijetu treba novi KOLONIJAZAM. Svedeno na svoju ogoljenu varijantu, a tražeći povijesne analogije, to otprilike znači slijedeće: U srednjem vijeku oni koji su bili uinutar carstva su imali red, kulturu i civilizaciju. Izvan carstva je vladao kaos, nered i barbarstvo.
Sve bi se to nekako i moglo lako progutati da Cooperova teza nije išla i korak dalje i ogolila problem do kraja. Naime, tvrdi Cooper, propale države ugrožavaju ne samo sebe nego i “nas” ostale (ovo “nas” se, naravno, odnosi na najmodernije države današnje zapadne civilizacije). Propale države se pokazuju nesposobnima da riješe svoje probleme pa se time pokazuju i sposobnima da ugroze “naše” živote. Zbog toga svijet mora imati dvostruke kriterije: jedne za sebe (razvijene, tolerantne, civilizacijske države), a druge kriterije za - propale države. Kod nas vladaju zakoni red, kod njih bezakonje i nered. Da bi sebe sačuvali od tog nereda moraju se koristiti akcije poput predostrožnih napada, sile - što god je potrebno da se oni što žive u XIX stoljeću prilagode kriterijima XXI stoljeća. “Kad operiramo u džungli moramo koristiti zakone džungle!” kaže Cooper.
On to naziva “obrambenim imperijalizmom’. Sama je teza izazvala buru reakcija ali se i prije i nakon Cooperovog izlaganja 2002-e godine lako nadju primjeri upravo takvog djelovanja svijeta. Šta je drugo institucija visokog predstavnika u BiH nego želja svijeta da se problemi zaustave na granici BiH i ne prošire dalje? Isto je i sa upravom UN nad Kosovom, ili sa promatračima u ostalim kriznim područjima. “Kolonizacija” kao i “imperijalizam” imaju danas krajnje negativno značenje. To je oduvijek značilo da se neko prisiljava na nešto. Zato se nudi novi izraz - “dobrovoljni imperijazam” (potpišeš naprimjer mirovni sporazum i prihvatiš strane strupe i stranu nadležnost).
U jednom povijesnom trenutku je možda postajala mogućnost da se stvari riješe drugačije. Naime, nakon 1989-e godine i pada komunizma na svjetskoj političkoj sceni je ostala samo jedna supersila - SAD. Umjesto, medjutim, da tu svoju ulogu iskoristi i postanu istinski svjetski autoritet i lider u gotovo svakoj oblasti ljudskog života - SAD je tu šansu propustila. Zbigniew Brzezinski u svojoj knjizi “Second chance: Three presidents and crises of American superpower” (“Druga šansa: Tri predsjednika i kriza američke supersile”) smatra da su krivci za to tri posljednja predsjednika: Bush stariji, Clinton i, naravno, Bush mladji. Ova prva dvojica su činili greške, kaže Brzezinski, ovaj posljednji je - katastrofalan i doveo je u pitanje sve ono u čemu je SAD bila ili mogla biti svjetski autoritet - od ljudskih prava, tolerancije, diplomacije, slobode medija i slično.
Na primjeru BiH i Kosova se ova tema može obogatiti i terminom “imperijalizam susjeda”. To je vrijeme kad medjunarodna zajednica obezbjedjuje ne samo vojnike nego i policiju, sudove, bankare i slično. Vodeći se istom logikom, Carole Hodge u svojoj knjizi “Britain and the Balkans” analizira ulogu Velike Britanije na Balkanu i dokazuje da je spoljna politika Londona uoči i za vrijeme rata u ex-Jugoslaviji više vodila računa o svojim interesima (stala na stranu Srbije) nego o tome da se nešto riješi bilo putem “kolonizacije” ili “dobrovoljnog” ili “obrambenog” imperijalizma. I tu počinje problem.
Usudio bih se, naime, reći da bi gradjani svih tih “failed” (“propalih”) država više nego rado pristali na to da ih okupira Amerika, Engleska, Njemačka, pa i Rusija ako baš hoćete. Makar im morali i “objaviti” rat kao u vicu na početku ove priče. Neka nas oni koloniziraju, neka nas odvedu iz dalekog XIX-og u za nas još dalje XXI-o stoljeće, neka nas civiliziraju uz naše sasvim dobrovoljno učešće. Pristajem, ali nešto ipak ne znam.
Kako će se oni dogovoriti ko će koga odgajati?