Islamska radikalizacija - stvarnost ili fatamorgana?

U dijelu bosanskohercegovačkih medija proteklih dana i sedmica, ponovo je i na dramatičan način aktualizirana priča o tzv. „islamskoj radikalizaciji“ koja se predstavlja kao prijetnja po unutrašnju sigurnost te zemlje, ali i šire.

Pisanje domaćih medija, ubrzo je dobilo i međunarodni odjek. Njemački Spiegel je prošle sedmice osvanuo s naslovom: „Islamski fundamentalizam nalazi plodno tlo u Bosni“, a prenoseći zabrinutost zbog porasta napetosti u regiji i mogućnosti novih sukoba, u izdanju od petka, 16. novembra, Financial Times je objavio tekst naslovljen „Bosanci skupljaju zalihe hrane, dok strah raste“

Djelovanje džemata

„Teroristi u BiH pronašli utočište“, „Vehabije na gotovs“, „Paravojne formacije u okviru Unije bosanskih džemata naoružavaju se i intenzivno obučavaju na teritoriju BiH“, „Vehabije uvode Bosnu u građanski rat“ – ovo je samo kratak izbor iz naslova i tekstova koje ovih dana objavljuje dio glasila, uglavnom u Republici Srpskoj, a prenose i mediji u Federaciji BiH, kao i brojni internetski portali. U ovim napisima, mediji se oslanjaju na različite, uglavnom neslužbene izvore, pa i na „informativno-analitičke službe“ nekih udruženja građana. Na vjersku radikalizaciju Bošnjaka, kroz djelovanje tzv. Unije džemata (džemat – lokalna muslimanska zajednica, općina), upozorava i bivši vojni kontraobavještajac Mikajlo Mitrović:

„Unija islamskih džemata u BiH nastala je kao odraz nezadovoljstva vehabija i aktivne islamske omladine procesom re-islamizacije Bosne i Hercegovine koju je započeo Alija Izetbegović postavljanjem reisa Cerića i dovođenjem stranih plaćenika – mudžahedina. Nezadovoljstvo je takođe izraženo i zbog rezultata rata. Naime, očekivali su da će Bosna i Hercegovina biti islamska, a ne demokratska, liberalno-građanska država. Unija islamskih džemata je paralelna Islamska zajednica, sa sjedištem u Beču.“

Džemati koji priznaju navodnu paralelnu Islamsku zajednicu, organizirani su u šezdesetak mjesta, u oba bosanskohercegovačka entiteta, a njihove aktivnosti su raznovrsne, kaže bivši pomoćnik ministra obrane Republike Srpske za sigurnosti Mikajlo Mitrović:

„Posebno je interesantno da gotovo svaki vehabijski džemat ili omladinska organizacija organizuje različite vrste aktivnosti tipa ,izleta‘ i ,boravaka u prirodi‘ gde se organizuje obuka iz izviđanja, streljaštva, borilačkih vještina u slično. Ti ,boravci u prirodi‘ se u pravilu organizuju na nekim prilično nepristupačnim destinacijama, dakle od očiju javnosti. Sve to navodi na procjenu da se ide na formiranje poluvojnih formacija ili u najmanju ruku baza za njihovo organizovanje.“

Spoznaje do kojih je došao, navele su ovog umirovljenog pukovnika Vojno-obavještajne službe da zaključi:

„Unija džemata je ustvari najšira baza za regrutovanje kadra za potrebe Al-Kai'de. Odatle se ustvari i vrši popuna takozvane bele Al-Kai'de.“

"Nisam vehabija i nisam formirao novi džemat"

Kao jedan od glavnih protagonista ovoga procesa, u novinskim se napisima posljednjih sedmica navodi Nezim Halilović Muderris, nekadašnji zapovjednik 4. muslimanske brigade Armije BiH, danas hatib (hatib – propovjednik, imam koji drži propovijedi u džamiji petkom i u vrijeme Bajrama) Džamije Kralja Fahda u Sarajevu. U razgovoru za Radio Slobodna Europa, Halilović kaže kako je za navodnu vehabijsku Uniju džemata prvi put doznao iz novina, od kojih je tražio da objave njegovu reakciju na izrečene optužbe:

„Nisam vehabija i nisam formirao novi džemat, niti mesheb, niti imam namjeru učešća u navodnoj radikalizaciji prilika u Bosni i Hercegovini. Ovo je, nažalost, jedan u nizu napada na mene kao na hatiba Džamije Kralja Fahda, koja se vrlo često u domaćim i internacionalnim medijima prikazuje kao džamija koja je izvan sistema Islamske zajednice u BiH i – kako oni kažu – ,stjecište vehabija‘, što je notorna laž i podvala, jer je Džamija Kralja Fahda potpuno u sistemu Islamske zajednice u BiH. Svi obredi u njoj se dešavaju po Hanefijskom mezhebu, što je oficijalni mezheb Islamske zajednice u BiH. Zatim, mektebska nastava se vrši po programu Islamske zajednice u BiH. Džamija učestvuje u svim akcijama Islamske zajednice u BiH. Džematlije Džamije Kralja Fahda su članovi Islamske zajednice u BiH i plaćaju članarinu istoj.“

U raspodjeli odgovornosti među sigurnosnim službama u BiH, praćenje aktivnosti skupina poput pomenutih vehabijskih, uglavnom je u nadležnosti krovnih službi, poput Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) i Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPE). To je mogući razlog zbog kojeg sektor javne sigurnosti, odnosno policija, ne može potvrditi medijske navode o „islamskoj radikalizaciji“, te o naoružavanju i paravojnom organiziranju vehabija, kaže za Radio Slobodna Europa Gojko Vasić, načelnik Uprave kriminalističke policije Republike Srpske:

„U primjeni mjera i radnji smo ograničeni samo na metode koje su dozvoljene službi javne bezbjednosti, tako da nismo bili u prilici da preduzimamo neke ozbiljnije mjere prema mjestima gdje se nalaze grupe vehabija, u smislu provjeravanja da li se one bave samo vjerskim pitanjima ili se eventualno dotiču i radikalnijih pitanja koja imaju više veze sa nekim tajnim udruženjem i vojnim pitanjima.“

Novinske tvrdnje o tzv. islamskoj radikalizaciji i paravojnom organiziranju vehabijskih skupina su neutemeljene, kaže Mr. Ahmet Alibašić, predavač na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu:

„Po meni, apsolutno nema opravdanja i apsolutno nema pokrića za tu čitavu hajku. Ako je nekad u BiH i postojala vehabijska opasnost, to je bilo od sredine 1990-ih do 2000. godine. Tada su vehabije imale čak i oružje, uredan dotok sredstava, organizaciju, ljude na terenu i tako dalje. Danas toga dobrim dijelom više nema. Ova medijska priča je apsolutno predimenzionirana. Niko razuman neće nijekati da ne postoji nekoliko desetina vrlo radikalnih osoba u Bosni i Hercegovini. Međutim, svaki dan vidimo na stotine radikala koji marširaju ulicama, demonstriraju, okupljaju se, postrojavaju se. Nažalost, to je problem ove zemlje, ali ga treba, znači, staviti u pravi kontekst.“

Christian Moe je norveški analitičar i autor više studija o islamu, te o odnosu religije i nacionalizma na zapadnom Balkanu. Moe, koji živi u regiji i čije analize koriste ključne međunarodne strukture koje djeluju u BiH, vjeruje da je opasnost od „militantnog islama“, odnosno selefizma ili vehabizma, u toj zemlji ograničena:

„U BiH djeluje selefijski pokret čije učenje ima znatan utjecaj. No, unutar tog pokreta postoje dvije skupine. Veća skupina uglavnom živi vrlo pobožno, a njezini su članovi zaokupljeni misionarskim radom i obrazovanjem. Druga i znatno manja skupina selefija je militantna, ali i sve više izolirana od ostatka ovoga pokreta.“

Kada se procjenjuje sigurnosna prijetnja ove vrste, u razmatranje se ne uzima samo broj pripadnika i sljedbenika nekog radikalnog pokreta, već i njegov karakter, upozorava Gojko Vasić, načelnik Kriminalističke policije Republike Srpske:

„Svaki vjerski radikalizam ili ekstremizam je potencijalna opasnost u jednom društvu jer je njegov osnovni element – netolerancija. Tu ne trebamo ići daleko. Takvi ljudi ne teba da se organizuju da bi bili nekakva organizovana teroristička grupa i da ugrožavaju sredinu. Oni jednostavno ugrožavaju sredinu time što su netolerantni i što treba vrlo malo da dođe do određenog ekscesa. Mi u našim istragama do sada nismo imali puno slučajeva koji se mogu povezati sa pripadnicima ovih organizacija, odnosno ovih skupina. Imali smo, recimo, slučaj na području Teslića, 2004. godine, gdje je oružje kojim je izvršeno ubistvo pronađeno kod lica koja su bila pripadnici jedne od vehabijskih skupina. Ali to opet ne treba toliko predstavljati kao djelo organizacije, jer je to mogao biti njihov lični kriminalni čin, zbog određene netolerancije prema čovjeku s kojim su bili u sukobu iz raznih razloga, koji ne moraju biti vjerski.“

Stvaranjem uporedne Islamske zajednice i osnažena prisustvom naoružanih paravojnih vehabijskih skupina, tzv. islamska radikalizacija u Bosni i Hercegovini ima vrlo konkretan i važan cilj, tvrdi bivši pomoćnik ministra obrane Republike Srpske za sigurnost, Mikajlo Mitrović:

„I pored sukoba, koji takođe može biti insceniran i dogovoren, cilj vehabija, Unije džemata i Islamske zajednice Bosne i Hercegovine je stvaranje islamske države. S tim da Islamska zajednica BiH smatra da su Unija i vehabije nestrpljivi da to ostvare, da postupaju previše radikalno. Zbog tog stava Islamske zajednice BiH, jedan od šejhova vehabija, Ebu Muhamed, proglasio je nevernicima Cerića i kompletan versko-politički vrh Islamske zajednice BiH.“

Realnost u Bosni i Hercegovini je takva da bilo kakvo stvaranje islamske države čini nemogućim, kaže Nezim Halilović Muderris, hatib Džamije Kralja Fahda u Sarajevu:

„Kada je u pitanju primjena šerijatskih propisa, odnosno islamska država, odgovorno tvrdim da u ovoj situaciji većina Bošnjaka ne bi bila spremna na to, jer većina Bošnjaka nisu praktični muslimani. Islamska zajednica u BiH traži svoje mjesto, odnosno svoju slobodu, u okviru zakonskih propisa i Ustava BiH. Naravno, ni u kojem slučaju se Islamska zajednica BiH ne zalaže, niti će se zalagati za veća prava u odnosu na druge vjerske zajednice. Naravno da bih ja kao musliman i hatib Džamije Kralja Fahda odnosno direktor Vakufske direkcije i član Rijaseta Islamske zajednice u BiH, volio da se primjenjuje šerijat odnosno islamski zakon, i u tome nema ništa sporno, ali govorimo o faktičkom stanju, znači o onome što je naša zbilja.“

Kao jedno od mjesta gdje se provode intenzivne aktivnosti vehabijskih skupina, mediji su proteklih dana naveli Janju, gradić nadomak Bijeljine u kojem uglavnom žive bošnjački povratnici u Republiku Srpsku. Unatoč alarmantnim novinskim napisima, tamošnja policija nema potvrdu njihove utemeljenosti, kaže Gojko Vasić, načelnik Kriminalističke policije RS-a:

Politika širenja straha

„U Janji je pokrenuta određena medijska kampanja ili skrenuta medijska pažnja na mjesto gdje se okuplja grupa lica, koja se nakon toga razišla, tako da ni MUP nije bio u mogućnosti, a vjerovatno ni OSA, da do kraja istraži da li je to bilo mjesto koje je namijenjeno samo za okupljanje vjernika koji su tu razmjenjivali isključivo vjerska načela, ili se radilo o ljudima koji su se tu pripremali za izvođenje određenih diverzantskih akcija.“

Ako je suditi po medijskim navodima, kroz djelovanje nerijetko i naoružanih vehabija, tzv. radikalni islam se posebno širi u manjinskim, povratničkim, bošnjačkim sredinama u Republici Srpskoj. Ciljano skretanje pozornosti i poticanje podozrivosti prema susjedima koji su drugačiji, na ovim prostorima nije novo i obično ne završava dobro, kaže profesor Ahmet Alibašić, sa Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu:

„Moja prva reakcija su strah i zle slutnje. Jer, te optužbe me strašno podsjećaju na one s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina, koje znamo u šta su se izrodile. U toj manipulaciji strahom su čak, ponekad, i akteri isti. Optužbe su donekle modificirane, nije više islamski fundamentalizam, ali jeste vehabizam, jeste terorizam. Kao što je nekad fundamentalizam bio vrlo rastegljivo postavljen tako da se s njim moglo vrlo lahko manipulirati, tako je danas vehabizam namjerno nedefiniran tako da se može lahko ljude etiketirati.“

Nije slučajnost što se kao glavna uporišta vehabijske aktivnosti u medijima navode manjinske, povratničke zajednice Bošnjaka u Republiku Srpsku. Upravo bi se one mogle naći prve na udaru u slučaju daljnje eskalacije krize u BiH, tvrdi Nezim Halilović:

„Ljudi su, naravno, preplašeni. Ovim naslovima i stvaranjem ovakvih tenzija se čini nenadoknadiva šteta povratnicima u manji bh. entitet, odnosno u daytonsku Republiku Srpsku. Međunarodne i domaće institucije su, nažalost, pale na ispitu po pitanju provedbe Aneksa 7 Daytonskog sporazuma, jer je stvarno stanje na terenu više nego poražavajuće – u daytonsku Republiku Srpsku se vratilo samo oko 13 posto izbjeglih osoba, i to više u želji da tamo sačekaju na kraj svog života nego da tu istinski žive, jer tu povratnici nemaju elementarnih uslova za život. Bolna je činjenica da ovakvom provedbom ili bolje rečeno neprovedbom Aneksa 7 u daytonskoj Republici Srpskoj, za 15 godina apsolutno neće biti nesrba; znači ne govorim samo o Bošnjacima, već nesrbima uopće. Tada će Srbi, po međunarodnom pravu, kroz referendum, imati priliku da se izjasne o odcjepljenju od BiH i da se pripoje Srbiji, što je njihov višedecenijski cilj, koji su željeli ostvariti u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu. Povratnici u daytonsku Republiku Srpsku su uistinu uznemireni i zabrinuti, što je sasvim razumljivo, dok organi države Bosne i Hercegovine u dovoljnoj mjeri ne vode računa o tome.“

Strah od mogućih posljedica medijske kampanje, koja nastoji ukazati na takozvanu islamsku opasnost u Bosni i Hercegovini, nije bezrazložan, kaže španjolski analitičar Juan Carlos Antunez, koji godinama istražuje ovu temu:

„Postoje lobiji koji rade za određene nacionalističke stranke i koji neprestano preuveličavaju ili naprosto

izmišljaju bilo kakve dokaze o djelovanju islamskih ekstremista ili terorista. S druge strane, dio bošnjačkog establišmenta, ranije je pokušavao prikriti dokaze koji bi potvrđivali postojanje ekstremizma. Međutim, otkako je jedan od vođa selefija, Jusuf Barčić, otvoreno izazvao Islamsku zajednicu, takav je odnos prestao. Po mojoj procjeni, velika većina bošnjačkog establišmenta ne podržava bilo kakav vid islamske radikalizacije. Međutim, vrlo je opasno kako će obični ljudi reagirati na ovakve napise i poruku koju šire neki mediji u zemlji. Slična je situacija bila i prije posljednjeg rata. Kada širite strah i kada ljudima u jednoj zajednici tvrdite kako im se susjedi radikaliziraju i naoružavaju, onda će se i oni početi radikalizirati i naoružavati. U ovom trenutku neki mediji u BiH upravo djeluju u tom pravcu. U takovoj postavci, bilo kakav, i najbanalniji incident, može biti vrlo opasan i izazvati lančanu reakciju u različitim dijelovima zemlje.“

Način na koji se u nekim medijima piše o ovoj temi unosi nemir, ali i odvraća pozornost s ključnih problema u Bosni i Hercegovini, kaže Ahmed Alibašić:

„Zbog ove predimenzionirane priča o jednom problemu koji postoji, ali koji je možda deseti na ljestvici problema savremenog bosanskohercegovačkog društva, zaboravljaju se ili se sakrivaju pravi problemi ove zemlje, a to su – organizirani kriminal, narko-mafija, ratni zločinci koji se slobodno šetaju, koji su načelnici, profesori po školama i tako dalje. To su pravi problemi ove zemlje. Po ovoj priči medija i političara iz Republike Srpske ispada da je Bosna i Hercegovina u opasnosti i da su ti problemi nastali zbog nekoliko stotina vehabija, a ne zbog nacionalizma koji je graničio sa fašizmom, ne zbog genocida, ne zbog etničkog čišćenja masovnih razmjera. Kao da su vehabije uništile na stotine vjerskih objekata po Bosni i Hercegovini, kao da su vehabije zatrle tragove drugih kultura i etničkih skupina. Mislim da se iz toga nabolje vidi šta je zapravo svrha i cilj ove kampanje.“

Pojave u Bosni i Hercegovini koje su zanimljive sa sigurnosnog aspekta, pa i one o kojima s upitnom vjerodostojnosti izvještavaju neki mediji, s pažnjom prate međunarodne sigurnosne strukture, u zemlji i izvan nje. Priča o djelovanju vehabija, dio je znatno šireg konteksta. Nakon terorističkih napada na Sjedinjene Države 11. septembra 2001. godine, postojanje „radikalnog islama“ u BiH i „terorističkog potencijala“ što ga on nosi, posebno je zanimljivo. S time u vezi, pažljivo se prati sudbina stranih mudžahedina, preostalih iz protekloga rata, za koje se vezuje dolazak u BiH selefizma, odnosno vehabizma, kako se ovaj pokret najčešće naziva u medijima. Većina nekadašnjih mudžahedina je još uvijek u zemlji, a sigurnosno su zanimljivi iz više razloga, kaže pomoćnik ministra sigurnosti BiH Vjekoslav Vuković, koji je na čelu državnog Povjerenstva za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana:

„Veći dio njih je ostao ovdje. Po nekim saznanjima koje imamo, njih svega 120 je napustilo Bosnu i Hercegovinu poslije Daytonskog sporazuma. Većina tih ljudi je u našoj CIPS-ovoj bazi podataka, što znači da su prisutni u Bosni i Hercegovini. Ovo Povjerenstvo surađuje sa svim sigurnosnim agencijama u BiH, tako da smo dobili i određene podatke o njihovim profilima i njihovom kretanju. Raspolažemo saznanjima da je jedan dio njih i danas ozbiljna prijetnja za sigurnost Bosne i Hercegovine, da su uvezani sa nekim terorističkim organizacijama i da često putuju. Raspolažemo saznanjima o sumnjivim financijskim transakcijama, sumnjivim humanitarnim organizacijama i tako dalje. Osim toga, tri osobe se nalaze na listi Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda kao pripadnici Talibana i Al-Kai'de. Neki od njih su imali višestruke identitete, koristili su i do 70 imena, imali više putnih isprava BiH i tako dalje.“

Taktika i matematika

Uz preostale mudžahedine, vehabije bi, aktivnom propagandom, osobito među mladima, mogle mobilizirati i militarizirati znatno veći broj sljedbenika i izazvati sukobe, ali i postati ozbiljnom međunarodnom prijetnjom, kaže umirovljeni pukovnik sigurnosti Mikajlo Mitrović, koji se u ovoj procjeni oslanja i na matematiku:

„Ako se uzme u obzir procena da je 20 posto vernika u BiH trenutno u vehabijskom pokretu, onda se lako može doći do sledeće računice. Pretpostavka je, s obzirom da nema popisa stanovništva, da u Bosni i Hercegovini trenutno živi oko dva miliona ljudi muslimanske veroispovesti, od kojih je, znači, 20 posto, odnosno negde oko 400.000, pripadnika vehabija. Postoje takođe podaci da negde oko 10 posto tih pripadnika vehabija dobijaju redovnu platu kroz razne donacije iz islamskih zemalja. Na osnovu tih podataka se može doći do računice da je plaćeno negde oko 40.000 ljudi. To je jedna mala vojska, ako se uzme u obzir obuka u kampovima i tako dalje. Ako se pretpostavi da je samo jedan posto njih spremno da se žrtvuje za više ciljeve – da izvrši samoubilački akt ili neki drugi teroristički akt, onda se lako dođe do računice da je to cifra od oko 4.000 ljudi. A o toj cifri treba razmišljati.“

I norveški analitičar Christian Moe vjeruje da je ovaj pokret opasan, ali iz drugog razloga:

„Najveća opasnost ovoga pokreta leži u tome što ga se može predstavljati opasnijim nego što on uistinu jest i iskoristiti ga za dodatno zaoštravanje političke krize u i oko Bosne i Hercegovine. No, opasnost od nasilja se kao po pravilu veže uz pojavu sakog noog vjerskog pokreta. U ovom slučaju, napetosti postoje između mladih selefijskih aktivista i lokalnih zajednica u BiH koje su odane tradicionalnom prakticiranju islama. Što se tiče aspekta za koji su svi najviše zainteresirani – povezanosti s međunarodnim terorizmom, poznato je da se terorizam može pojaviti bilo gdje. Ne vidim razlog zbog kojega bismo vjerovali da Bosna i Hercegovina na tom planu predstavlja veću prijetnju nego neka druga europska zemlja. Bili smo svjedocima velikih terorističkih napada u Sjedinjenim Američkim Državama, Španjolskoj, Velikoj Britaniji i drugdje, dok se u BiH ništa ni približno tome nije dogodilo. Tek proljetos osuđen je prvi Bošnjak optužen za pripremu terorističkog napada. Međutim, on je švedski državljanin i odrastao je u Švedskoj, pa bi onda netko s podjednakim utemeljenjem mogao zaključiti da je teroristička prijetnja iz Skandinavije također sigurnosni

problem za Bosnu.“

Unatoč ovim činjenicama, u međunarodnim krugovima se vjeruje da, sa sigurnosnog stanovišta, neke pojave u BiH predstavljaju potencijalnu prijetnju i za nacionalnu i međunarodnu sigurnost, kaže pomoćnik ministra sigurnosti BiH Vjekoslav Vuković:

„U Bosni i Hercegovini, na svu sreću, nismo imali takvih akata terorizma. Imali smo slučaj Bektašević, imali smo auto-bombu u Mostaru, imali smo neka ubojstva u Travniku, u periodu od 1996. godine do danas. Nažalost, u BiH postoji niz organiziranih kriminalnih skupina koje također postavljaju auto-bombe, a to ne mora biti vezano za terorizam. Međutim, razlog zašto postoji ovaj postulat prijetnje nacionalnoj sigurnosti jeste što to ukazuje na potencijalnu mogućnost. Nažalost, takav potencijal ovdje definitivno postoji. Šta zapravo još utiče na definiranje tog potencijala? Utiču istupi tih ljudi. Mi smo imali situaciju kada se Abu Hamza više puta pojavi u medijima u BiH i javno prijeti: da će, ukoliko bude protjeran, iskoristiti ono – oko za oko, zub za zub, da se neće tako lako dati, da će dovesti 5,000 sirijskih boraca u BiH, izazvati eskalaciju sukoba i tako dalje. Svijet gleda Bosnu i Hercegovinu, nažalost, i kroz prizmu Abu Hamze. Ali nismo svi Abu Hamza! Prema tome, upravo takvi istupi tih ljudi stvaraju negativan imidž. Kada jedan Abu Hamza istupi na televiziji s nekakvim prijetnjama, to stvara toliko loš imidž da nama onda trebaju mjeseci da to ispravimo, dakle samo zbog jedne njegove lude izjave. A nikada nismo sigurni i da te izjave, u tom kontekstu, nisu i ozbiljne. Ja osobno, svaku njegovu izjavu shvatam vrlo ozbiljno; kad god je izbacio prijetnju, ja sam je shvatio kao prijetnju upućenu i meni. A možete misliti kako to shvataju drugi građani BiH.“

Sigurnosne prijetnje u BiH ne treba odbacivati, ali neka ovdašnja iskustva mogla bi se uspješno primijeniti kao model za rješavanje znatno težih problema s kojima se u ovoj oblasti suočavaju druge zemlje, vjeruje analitičar Juan Carlos Antunez:

„Mislim da islam u BiH postaje žrtvom politizacije, jer se nalazi na njezinom stalnom udaru. Istina je da u BiH djeluju neke skupine čiji članovi prakticiraju islam drugačije nego li to propisuje hanefijska pravna škola, čije je učenje ovdje prihvaćeno i koje se učvrstilo u vrijeme Otomanske imperije. Dakle, ne može se unaprijed odbacivati mogućnost prisustva radikalnog elementa u BiH, koji bi mogao biti povezan s nekim međunarodnim terorističkim skupinama, ali to isto vrijedi i za druge zemlje, poput Španjolske, Italije, ili Francuske. No, opasnost u Bosni je, ipak, znatno manja. Prije svega zato što ovdašnji muslimani znaju šta su i šta žele biti. Ovdašnja Islamska zajednica ima savršenu hijerarhijsku strukturu, koju bi bilo dobro primijeniti i u drugim državama koje se bore s ovim problemom. Općenito, mislim da je islam u Bosni dragocjen i da ga kao takvog treba njegovati i štititi.“

Priča o širenju radikalnog islama i naoružanih vehabijskih skupina u Bosni i Hercegovini, ne i slučajno, aktualizirana je u vrijeme najdublje krize koju ova zemlja prolazi od kraja posljednjega rata. Teza o vehabizaciji BiH pokreće se uporedo s oživljavanjem velikodržavnih projekata iz najbližeg susjedstva i pokušaja da se blokiraju, ne samo najvažniji reformski procesi, nego i funkcioniranje ključnih institucija BiH, te tako dokaže da malo toga u toj zemlji uopće zaslužuje njezino održanje kao jedinstvene države. Alternativni scenariji u slučaju njezinog raspada već su spremni i u javnom su opticaju, a kao dio pregovaračkog paketa koje osovina Moskva-Beograd-Banja Luka nudi kao modalitet za rješenje statusa Kosova. U tom kontekstu, i priča o islamskom radikalizmu ima posebno mjesto. No, i kao takva, isforsirana i uznemirujuća, u ovom trenutku je, ipak, vrlo važna za budućnost te zemlje, kaže profesor Ahmet Alibašić: