U Slovačkoj je održana trodnevna medjunarodna konferencija o aktivnostima i saradnji tajnih službi u istočnoj Evropi, te otvaranju tajnih dosjea u tim zemljama nakon pada komunizma. U više sesija, učesnici iz bivšeg Varšavskog pakta, te Rusije, Austrije, Njemačke, Italije i Kanade, medju ostalim raspravljaju i o tome kako su Sovjeti učili istok Evrope jednom od najstarijih poslova na svijetu – onom špijunskom. Zašto je bilo važno uhoditi Zapad, te svim sredstvima spriječiti one koji su se željeli prebaciti preko Berlinskog zida. Ova je konferencija je i povod za istraživanje šta su zemlje bivše Jugoslavije uradile na demistifikaciji nekadašnjeg režima, jesu li policijski dosjei otvoreni za javnost, te zašto se taj posao još uvijek radi po istom obrascu po kojem je obavljan skoro pet decenija.
Životi drugih
Krajem prošle godine poljski nadbiskup Stanislaw Wielgus priznao je da je bio informant bivših komunističkih vlasti, nakon čega se povukao s te dužnosti u državi koja se smatra najkatoličkijom zemljom u Evropi. Prema nekim evropskim analitičarima to je priznanje dosada najviše po činu, priznanje koje je sobom povuklo ubrzano otvaranje policijskih dosjea u bivšim komunističkim zemljama. Ali ne u svakoj zemlji na isti način i s istim efektima. Česi su od 2003. godine dozvolili pristup za oko 75 hiljada dokumenata, Madjari mogu pročitati što je o njima bilježeno, ali su imena informatora skrivena, Poljaci su prošlog juna otvorili čak i dosije koji sadrže informacije o tome što su nekad radili današnji diplomati ili članovi vlade, a Albanija naprimjer svoje dosije drži još uvijek čvrsto zatvorenim.
Novinar Vremena Miloš Vasić definira što su to lični dosjei:
«Dosje o službi bezbednosti je jedna ili nekoliko fascikli u koju se gura svaka ijedna ceduljica koju je neko službeno lice napisalo na bazi razgovora sa svojim doušnikom, to se zove suradnička veza. I to ide bez provere ikakve, kao sirovi materijal koji će nam možda jednoga dana zatrebati.»
Sedamnaest je godina prošlo od početka raspada bivše zajedničke države, nekih 12 od završetka krvavih ratova. Miloš Vasić o tome Koliko su države na Balkanu odmakle u skidanju tajnih velova
"Mislim da nijedna od naših država nije daleko odmakla na tom planu. Zašto? Pa iz vrlo jednostavnog razloga. Znate, policijski posao, a pogotovo posao državnih bezbednosti i takvih službi, je specifičan posao. Dakle, to se uči godinama, to je jako deficitarni kadar. Ako hoćete praviti novu državu i osnivati nove službe, u krajnjoj liniji se morate osloniti na stari kadar. Pa pogledajte koga je Franjo Tuđman uzeo za glavnog savetnika – Zdravka Mustaća, koji je bio poslednji načelnik Savezne državne bezbednosti u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Pa onda ovoga drugog, Perkovića, koji je još gori od ovog. Ista je stvar svuda. U Srbiji da i ne govorimo. Čak i BiH raspolaže onim kadrovima koje ima. Jer, kažem, to je jedan specifičan zanat, to se ne dobija na burzi rada, nakon završetka fakulteta, kao doktor stažist. To je posao koji se uči godinama. I to me podseća na jednu sjajnu rečenicu generala Vasiljevića, čuvenog načelnika Vojne uprave bezbednosti svojevremeno, koji mi je jednom rekao: 'Znaš šta, režimi i države dolaze i odlaze, a služba ostaje.'»
Stvarajući hrvatsku državu Tudjman je dakle uključio stari policijski kadar. Baš je to razlog, tvrde sagovornici Enisa Zebića, da se dosjeima koji su otvoreni u Hrvatskoj ne vjeruje mnogo.
Dosjeima u Hrvatskoj ne vjeruju mnogo
Posljednjih godina po petnaestak osoba godišnje pregleda svoje osobne dosjee. Nema podataka koliko ih dolazi i dobiva odgovor da njihov dosje ili dosje njihovih roditelja ne postoji, ali – prema jednoj kumulativnoj statistici iz 2001. godine – od 800 podnesenih zahtjeva za uvid, nađeno je 269 dosjea. Od toga je bilo 89 osoba ili članova obitelji, a ostalo su znanstvenici. Kakve su reakcije kada netko sazna da u Hrvatskom državnom arhivu nema njegovog dosjea? Za Radio Slobodna Europa govori načelnica korisničke službe u Hrvatskom državnom arhivu Mirjana Hurem:
«To je vrlo individualno. Ljudi pitaju kako nema mog dosjea a trebalo bi ga biti. Mi im onda objašnjavamo da može biti da nije predat arhivu. Nikad ne znamo što se sa građom može dogoditi prije nego što dođe u arhiv.»
Gospođa Hurem za naš radio objašnjava koja je procedura:
«Postupak je takav da tražilac dosjea podnese pismeni zahtjev, nakon čega se provjerava da li dosje postoji. Ukoliko postoji, tražilac potpiše izjavu – prema pravilniku koji postoji o korištenju tih dosjea – kojom se obvezuje da neće zloupotrebljavati te podatke koje nađe unutra. Isto tako nije dozvoljeno kopiranje tih dokumenata. Nakon toga dobije dosje na uvid u čitaonici.»
Priča se da su arhivama manipulirali i novi i stari, odnosno osobe koje su radile i za stare i za nove vlastodršce. Za Radio Slobodna Europa govori poznavatelj rada, ali i žrtva tajnih službi, slobodni novinar Željko Peratović:
«S ovom arhivom ovdje se svašta radilo, na razne se načine njome manipuliralo. Poznata je ekipa Vice Vukojevića koja je došla u policiju i iznijela dio arhive i govorilo se da su oni to prepravljali. Govorilo se i znalo da je dio arhive Josip Perković ostavio sebi da bi – navodno – njom ucjenjivao političare.»
U vjerodostojnost dostupnih arhiva tajnih službi ne vjeruje ni nekadašnji studentski lider iz 1971. godine, dugogodišnji predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Ivan Zvonimir Čičak:
«Očigledno je da su kod nas arhivi prilagođivani vlastima koje su se mijenjale, s obzirom da bi njihovo kompletno otvaranje kompromitiralo mnoge ljude koji su nakon pada komunizma bili u vlasti.»
RSE: Da li ste vi tražili svoj dosje?
Peratović: «Ne. Mene ne interesira što netko misli o meni.»
Za Peratovića je dokaz da se manipuliralo dosjeima nedavna afera o navodnih 1.600 hrvatskih novinara, nekadašnjih doušnika UDB-e. Taj popis rađen je po sjećanju tadašnjeg UDB-inog arhivara i Josipa Perkovića, podsjeća Peratović:
«Ako postoji cjelovita arhiva, ako time nije manipulirano, onda nije potrebna nikakva rekonstrukcija prema sjećanju. Tako da ja zaista ne mogu s nikakvom sigurnošću tvrditi da je to obavljeno na demokratski način, da su svi dosjei koji su postojali zaista tamo, da nisu umetnuti neki novi, odnosno da neki dosjei malo krupnijih riba, političara, koji su eventualno bili suradnici tadašnje UDB-e, nisu izbrisani odnosno izvađeni.»
Povjesničar Zdenko Radelić iz Hrvatskog instituta za povijest radi na temi «UDBA – sigurnosna, obavještajna i protuobavještajna služba jugoslavenske komunističke vlasti 1944 – 1953». Kakva su njegova iskustva sa građom «službe» predanom građanskim arhivima:
«Od svibnja 1945. godine naglo nestaju svi dokumenti koji su nastali unutar same organizacije i o samoj organizaciji nema gotovo ništa. To je, recimo, najveći problem. Jer, mene bi sada najviše zanimalo raditi strukturu UDB-e – kako je izgledala, odsjeci, odjeli, čim su se bavili, zastupljenost kadrova, struktura kadrova i tako dalje. I kad se otvore arhivi u Beogradu, bojim se da od toga neće biti ništa.»
Čak se i neki u Hrvatskoj nadaju da će više znati kad se u beogradu otvore dosjei. A tamo, ni sedam godina nakon demokratskih promjena još nema potrebnog zakona po kojem se može pristupiti željenim dokumentima. Zoran Glavonjić kaže da, kako stvari stoje, zakona neće ni biti uskoro jer je vlast u Beogradu trenutno zaokupljena drugim problemima:
Veliki brat i dalje sve beleži
Dosjei tajne policije, koji su decenijama u bivšoj Jugoslaviji vođeni o političkim neistomišljenicima i osobama koje su smatrane protivnicima režima, u Srbiji nisu otvoreni ni sedam godina posle demokratskih promena. Još nema potrebnog zakona, a kako stvari stoje, uskoro ga neće ni biti jer je vlast u Beogradu trenutno zaokupljena drugim problemima.
"Vi znate šta je predmet izvršenja kada postupimo po ovom rešenju..Jeste li obezbedili radnu snagu?"
"Jesmo, obezbedili smo. Spremni smo da izvršimo po skici koju smo Vama predali."
"Krenimo sa radom."
Ovako su krajem aprila 2004. radnici Bezbednosno informativne agencije Srbije, ranije poznate pod imenom Državna bezbednost, uklonili prislušne uređaje iz kuće Vuka Draškovića, neprikosnovenog lidera srpske opozicije sa početka devedesetih. Informacije iz bubica postavljenih u dnevnoj sobi i trpezariji odlazile su u tajnu policiju, gde su pedantno beležene u Draškovićev dosije, koji je konstantno bio trn u oku režima Slobodana Miloševića. Kao predsednik Srpskog pokreta obnove, Drašković je 2004. parlamentu podneo predlog zakona o otvaranju dosijea DB-a, a danas za naš program govori o sudbini tog dokumenta:
"Po njemu pada prašina negde u Skupštini Srbije ili u Vladi."
Iako su na predlogu radile brojne nevladine organizacije, iako je ocenjen kao evropski, i pored javnog zalaganja vladajuće garniture za otvaranje dosijea – zakon nije ni došao na dnevni red. Upravo tada, podseća Drašković, uz podršku dela vlasti njegova partija ostaje bez 10 poslanika koji su napustili skupštinski klub SPO-a, koji je brojao 13 članova:
"To je bilo isključivo zbog toga što smo udarili u taj očni živac, i ondašnjeg, sadašnjeg i svih režima i pre 5. oktobra. Svima je to smetalo, političkim liderima opozicije, pozicije, tajkunima, očigledno sa razlogom jer su se plašili otvaranja dosijea - kada bi se otvorili videlo bi se ko je ko."
Tako je sedam godina posle petooktobarskih promena u Srbiji sve isto kao i pre četiri ili pet decenija - dosijei su tajni. Prva demokratska vlada 2001. donela je uredbu o otvaranju dosijea, ali sa ograničenjima u potpuni uvid. Kako je to izgledalo, za naš program govori Jovanka Marović, nekadašnja novinarka lista Svetlost, danas urednik na TV Kragujevac:
"Otišla sam u UDBU i predstavila se, pitala za svoj dosije očekujući da ga nemam, ali su mi oni rekli da ga imam. Zatvorili su me u sobu zajedno sa službenikom koji je tu sedeo dok sam ga čitala i poslužili sokom. Čini mi se da sam trebala da potpišem da ću zadržati za sebe to što sam videla. Imena nema, pokrivena su žutom trakom, ali mene nisu ni zanimala. Podaci su tačni, ništa nije izmišljeno ali su zaključci, analiza službe, potpuno besmisleni."
Iako nije bilo sumnje da Vuk Drašković ima dosije, on tih dana nije otišao da ga pogleda:
"Jer mi je tadašnje rukovodstvo DB, koje je ubrzo posle toga uklonjeno, saopštilo da bi mi trebalo 15 dana i 15 noći samo za listanje, a ne čitanje, ako želim da imam uvid u svoj dosije jer je najveći u Srbiji."
Dakle, bilo je jasno da Veliki brat posmatra i da još sve i beleži. Međutim, ubrzo je uredba kojom se dozvoljava selektivno otvaranje dosijea Državne bezbednosti, bez uvida u imena doušnika i službenika tajne policije, ukinuta. Posle nekoliko godina, u danu kada je iz Draškovićevog stana uklanjana prišlušna tehnika, načelnik Bezbednosno informativne agencije Rade Bulatović je izjavio:
"Nadam se da više nikad neće biti prisluškivanja političkih neistomišljenika u Srbiji – građani, javnost, političke partije i poslanici mogu da se oslobode tog opterećenja prošlosti koje je stvaralo nesagledive posledice po politički život u zemlji."
Ali dosjei još nisu otvoreni, pa je čak pre par godina sama BIA počela pripremu zakona koji bi to regulisao, ali samo uz selektivan uvid, što je u javnosti ocenjeno kao skandalozan potez. Biljana Kovačević, predsednica YUKOM-a, nevladine organizacije koja je pripremala zakon o otvaranju dosijea, i Vuk Drašković, kažu da se taj akt mora urediti transparentno, na osnovu iskustava evropskih zemalja:
"Način je potpuno klasičan, taj zakon je trebalo da uredi da svi oni koji su učestvovali u krivičnim delima budu na određeni način sklonjeni iz službe."
"Svako, osim oni za koje bi se utvrdilo da su bili doušnici ili su učestvovali u nanošenju zla drugima, bi imao pravo da u celini uzme kopiju svog dosijea ili da naloži službi da ga uništi.
Sa druge strane, Đorđe Mamula, nekadašnji član Odbora za bezbednost Skupštine Srbije, smatra da zakonom ne bi trebalo ostaviti mogućnost otkrivanja imena doušnika tajnih službi:
"Jer verujem da bi morali da računaju na osvetu s obzirom da je ovde u dugom periodu DB raspolagala životom, slobodom i imovinom građana. Veliki broj ljudi je svoje protivljenje platio glavom ili dugogodišnjim robijama. Moram da vam kažem da sam i ja '90-ih imao stav da sve treba otvoriti dok nisam saznao za preporuke OEBS - da se zaštite ljudska prava i da ne može početi lov bez lovostaja. Mi sve naše zakone usklađujemo sa evropskim merilima pa bi morali i taj."
Sve u svemu, zaključuje Biljana Kovačević Vučo, kako godine prolaze sve su manje šanse da se reši pitanje dosijea:
"Ovde ne postoji politička volja za demontažom Miloševićevog režima i ona se sada verifikuje na određeni način. Nije urađeno zbog toga što ovde očigledno postoji mnogo dublja patologija, za ovih deset krvavih godina do smene Miloševića – izgleda da je mnogo više ljudi bilo uključeno u to i da su uspeli da preplivaju na novu stranu."
Od otvaranja dosjea tajnih službi ne sme se odustati, zaključuje Vuk Drašković, jer se to mora učiniti i zbog moralne katarze:
"Dok se ne otvore dosijei, radikalno ne rasformiraju sve te službe i formiraju nove, sve ostalo je bacanje prašine u oči. Treba uraditi onako kako je to uradio Aleksandar Makedonski kada je rasekao gordijev čvor – mač iz korica, raseći i to je to."
Pod evropskim pritiskom, odnosno u sklopu uskladjivanja zakonodavstva s onim u Uniji , Vlada Crne Gore će do kraja ove godine donijeti Zakon o otvranju dosjera. Prije šest godina bilježi se u Podgorici prvi pokušaj donošenjem "Uredbe o otvaranju tajnih dosjea SDB". Uredbe koja je potom preimenovana u "Uputsvo" a koje je opet prije dvije godine prestalo važiti. Opozicione partije su u više navrata insistirale na donošenju zakona o otvaranju dosjea, čak i nudile takva zakonska rješenja, ali vlast se osvrtala nije, kaže naša Biljana Jovićević:
U Crnoj Gori je otvaranje dosjea moguće
Još 2001. godine Vlada Crne Gore Uredbom je omogućila otvaranje takozvanih tajnih dosjea Službe državne bezbjednosti. Pomoćnik ministra Unutrašnjih poslova Nada Vukanić:
„Nakon Uredbe je donijeto uputstvo koje je prestalo da važi prije otprilike dvije godine jer su oni koji su željeli pristup tajnim dosjeima za državne i unutrašnje neprijatelje u periodu od ’45. godine do 2003. mogli u roku od godinu dana da izvrše uvid u dosijee i da saznaju šta ih je interesovalo, normalno uz sakrivanje identiteta onog koji je tada vodio istragu ili određeni postupak i mislim da i neke brojke su bile onako značajne, broj lica koji je tražio pristup je apsolutno nešto što bi bilo ovako impresivno“.
Okolnostima pod kojima je tada donešena Uredba o pristupu tajnim dosijeima predsjednik Liberalne partije Miodrag Živković kaže:
„Ja sam bio predsjednik Skupštinskog odbora za bezbjednost i tada sam na nivou skupštinskog odbra pokrenuo inicijativu donošenja Zakona o otvaranju tajnih dosijea. Kada sam ja pokrenuo tu inicijativu odgovor Ministarstva unutrašnjih poslova je bilo donošenje te Uredbe, tako da je time spriječena ta inicijativa jer su oni u javnosti izašli da svako može da vidi svoje dosjee, svi znamo da to nije dovelo ni do čega i da je to bilo simuliranje“.
A jedan od razloga zbog kojeg nije bilo naročitog interesovanja kako građana tako ni javnih ličnosti, prije svega političara, za provjeravanje da li su zavedeni kod službe je taj što su, kako mnogi tvrde, podaci selektovani, a i u više navrata uništavani. Lider liberala podsjeća:
„Ja sam siguran u to. Bila je jedna situacija 2001. godine kada su mi ljudi donijeli sa smetlišta iz Cetinja jednu gomilu oštećenih dosjea koji su se palili. To su naravno bili dosijei iz perioda Drugog svjetskog rata gdje se na jedan zaprepašćujući način vidjelo vođenje evidencije o različitim kategorijama ljudi i njihovom praćenju i njihovom svrstavanju. Isto tako sam siguran da evidencija o nama koji smo u političkom životu u posljednjih petnaest godina da je apsolutno pod velom tajne i da je uništena ona koja bi jednog dana mogla vidjeti svijetlost dana“.
RSE: Da li ste pokušali da provjerite da li vi imate dosje u policiji?
Živković: Bilo bi strašno smiješno da mi kažu da nemam, ali sam siguran da sam ga tražio da bi mi rekli da nemam.
Godinama se ipak od crnogorske vlasti, posebno opozicije i nevladin sektor, zahtijeva usvajanje zakiona kojim će biti omogućen pristup dosjeima tajne policije. Mnogi opozicioni lideri su u više navrata javno tražili podatke od Agencije za nacionalnu bezbjednost i izražavali sumnju da su pod njihovom obradom što je tajna policija očekivano demantovala. Pošto se vlast do sada nije oglašavala ovim povodom opozicija je pripremila nekoliko zakonskih tekstova. Poslanik Srpske liste Dobrilo Dedeić:
„Predlog zakona, odnosno zakonski projekat oko otvaranja tajnih dosijea Srpska narodna stranka i Srpska lista već su četiri puta procesuirali i kod Skupštine Republike Crne Gore, odnosno tri puta u ovom sazivu. To ćemo opet da učinimo“.
Liberalna partija takođe je pripremila zakon, ali ga zbog već podnijetog Srpske lista nijesu procesuirali, međutim, vlast će ih po svemu sudeći ovoga puta preduhitriti. Kako nam je rekla pomoćnika ministra unutrašnjih poslova Nada Vukanić, Vlada će do kraja ove godine usvojiti zakon:
„Programom rada Vlade predviđeno je donošenje Zakona o pristupu tajnim dosjeima i njegovo očekivanje usvajanja se predviđa do kraja godine. Uz to se radi i Zakon o klasifikaciji tajnih podataka ili tačnije rečeno prijedlog Zakona o zaštiti tajnih podataka koji podrazumijeva deklasifikaciju i utvrđivanje novih oznaka za tajne podatke, s obzirom na zaštitne interese“.
Vukanić kaže da je zakon prošao i ekspertizu Savjeta Evrope i Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju:
„Taj zakon je inače prošao one ekspertize Savjeta Evrope i OEBS-a, stranih konsultanata i domaćih stručnjaka. Date su određene sugestije koje su ugrađene. Ostale je da se definišu onako krajnja rješenja ko će biti nadležan za, da upotrijebim grozan izraz, upravljanje tim dosjeima, odnosno ko će biti nadležan organ koji će to raditi“.
Nakon Vlade slijedi procedura usvajanja u parlamentu, a to što je na vlasti u Crnoj Gori ista politička garnitura kojoj je tajna policija bila udarna pesnica već skoro dvadeset godina, prema riječima Miodraga Živkovića, značajna je prepreka suštinskom otkrivanju tajnih policijskih dosijea:
„Uglavnom, ova jednopartijska vlast će učiniti sve da zadrži status qvo da se ništa ne mijenja kao, uostalom, što je u svim segmentima života u Crnoj Gori. Oni će činiti sve da Crnu Goru učine nepromjenljivom“.
U BiH je još 2000.-te godine javnosti postalo dostupno oko 70.000 hiljada fajlova koji se odnose na doba vladavine Informbiroa i Cazinske krajine. Mimo toga malo je što učinjeno javlja iz Sarajeva Marija Arnautović:
Otvaranje dosjea je mač sa dvije oštrice
Profesor na Fakultetu za kriminalistiku u Sarajevu i nekadašnji uposlenik obavještajne službe AID, Mirsad Abazović, kaže da je otvaranje dosjea dobar potez, koji sa sobom nosi i određene probleme, naročito u društvima koja su izašla iz totalitarnog sistema:
„Služba državne bezbjednosti je radila u dva pravca – riječ je o takozvanim informbiroovcima i riječ je o cazinskoj buni. To je imalo pozitivne efekte i uradilo se prilično korektno. Međutim, ukoliko bi se tome pristupilo stihijski, ukoliko bi se dozvolila dalja manipulacija i spekulacija, onda bi moglo doći do problema te vrste da neko pokuša da revidira istoriju – mada imamo činjenice – ili bi neko pokušao da pravi ,novu istoriju‘. Ali, najvažnije u svemu tome jeste što su ti dosjei uvijek vezani, na kraju, za konkretnog čovjeka.“
Današnja Obavještajno-sigurnosna agencija BiH formirana je tek prije tri godine. U njoj su objedinjene entitetske tajne službe. Na naš upit o broju dosjea, mogućim ograničenjima i interesu javnosti, iz državne obavještajne službe nije odgovoreno.
Prema tvrdnjama bivšeg zamjenika direktora Agencije za istraživanje i dokumentaciju, koja je djelovala na teritoriji Federacije BiH, Envera Mujezinovića, u dosjeima koji su otvoreni, nije bilo ograničenja:
„To je stvar procjene. Možda je u nekim slučajevima bilo u interesu nacionalne sigurnosti neke države da se neki dosjei nikad ne otvore.“
Sistem bivše Jugoslavije nije predviđao otvaranja dosjea tajnih službi. Većina građana smatra da je potrebno da javnost ima uvid u ta dokumenta:
„Sud javnosti je veoma bitan u svemu tome.
„Ti dosjei bi trebali da budu javni. Međutim, oni su strogo tajni. Pogotovo oni koji su potrebni haškim istražiteljima.“
„Imamo toliko problema u sadašnjosti da nije toliko važno da se kopa po prošlosti. Možda u određenoj situaciji, međutim, to je vrlo osjetljivo pitanje. Meni lično nije potrebno.“
Države koje ne omoguće otvaranje dosjea tajnih službi nakon određenog vremenskog perioda stvaraju veliki prostor za manipulaciju, smatra profesor Mirsad Abazović;
„Ali ako se ti dosjei budu otvarali stihijski, ako ne bude bilo opreza prilikom korištenja, opet se stvara veliki prostor za manipulaciju. E sad, to je umješnost svake politike i svake službe da zna postupati i sa dosjeima koje će deklasificirati, ali i da zna objasniti zašto se neki još uvijek ne deklasificiraju.“
Interes javnosti za otvorene dosjee u Bosni i Hercegovini bio je veliki, kaže Enver Mujezinović:
„Imamo dvije kategorije zainteresiranih osoba. Jednu grupu ljudi iz intelektualne javnosti koja sa distance želi da izvrši nekakve procjene, naučno-istraživačke analize i tako dalje. A druga kategorija su ljudi koji su bili zahvaćeni tim mjerama tadašnjih službi sigurnosti. Možda postoji i treća kategorija ljudi, koji su pomalo fobični na inače djelatnost tih službi, pa smatraju da maltene nema građanina prema kojem nisu poduzimane neke mjere.“
I naš sagovornik Miloš Vasić, novinar koji se već dugo bavi radom tajnih služni, protiv je toga da se na velika zvona objavljuju lični dosjer, što pojašnjava sljedećim argumentima"Ne otvara se zato što je taj materijal u tim dosjeima sirovina, neprovjerena. To su vam kojekakve budalaštine, skupljene po čaršiji – rekao ovaj za onoga, ovaj se napio pa izbrbljao, to je doslovce tako. I otvarati takve stvari, to otvarate jednu Pandorinu kutiju budalaština, čaršijskih laži i ogovaranja koji vas ne vode nikud.»
Otvaranje dosjera u istočnoj Njemačkoj pomoglo je istraživačima da utvrde kako je moto Pucaj da bi ubio, bila deviza Stassija, da su pisane uredbe agenata istočnonjemačke tajne službe za službenike koji su radili uz Berlinski zid, ili na granici medju dvjema Njemačkim državama doslovo bile - Nemojte oklijevati da upotrijebite svoje oružje kada bježe preko granice, čak i kad su u pitanju žene i djeca". Otkrivanje tih nezakonitih radnji stručnjaci smatraju pozitivnim učinkom otvaranja dossiera. Miloš Vasić o tome koje bi tajne spise trebalo otvoriti u bivšoj Jugoslaviji, a da bi to imalo pozitivan efekt.
«Ja bih volio da se to otvori pa da onda vidimo ko je švercovao heroin za državni račun i koliko se taj isti sam ugradio u taj šverc.»
RSE: Međutim, vaše su procjene da do toga neće doći?
Vasić: «Ja se plašim da neće doći, jer to vam je sve jedna ista banda. Zašto? Zato što vrana vrani oči ne vadi. I to se otvoriti neće nikada, ako mene pitate. Ali, ono što bi moglo biti zanimljivo u smislu tih operativnih dosjea o kojima govorimo, a ne dosjea ličnosti, bi bilo da vidimo na koji način smo naoružavali, finansirali i kontrolirali, organizirali i podsticali paravojne formacije na terenu. To se odnosi i na Srbiju i na Hrvatsku definitivno, Bosanci jadni nisu imali van svoga teritorija nikoga ni podsticati, a ovi jesu. Mislim da bi to bilo jedno veliko prosvetljenje, da se vidi kako smo započinjali ratove '90-te, '91-ve. Koliko je napora, energije, para i ljudi bilo potrebno da se Srbi u Hrvatskoj prepadnu i gurnu u sukob, praktično u samoubilački sukob na bazi lažnih obećanja. Pa da vidimo, naprimer, kako je drug Arkan išao po srbijanskim zatvorima i kazneno-popravnim domovima, odabirao ljude i izvodio ih iz zatvora da bi popunjavao svoju paravojnu jedinicu pravosnažno osuđenim ubicama koji su bili na izdržavanju kazne. Imamo tih primera. E kad bi to sve izašlo napolje, onda bi cela stvar bila malo jasnija.»
RSE: Koja bi garnitura političara trebala doći, koji je to profil koji bi trebao doći u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnj Gori, da bi došlo do takvog jednog prosvjetljenja?
Vasić: «Tu bi nam trebali ljudi koji su pošteni i imaju viziju i ne plaše se ničega. Ja se plašim da je to među političarima profil prilično deficitaran."