Najnovije izdanje časopisa "Vanity Fair" u SAD donosi jednu kratku reakciju čitaoca na negativnu analizu iz prošlog broja o rezultatima dva mandata predsjednika SAD. Čitalac, Carry Polsky, piše: "Slažem se da su arognacija, neznanje i nekompetencija obilježili administraciju predsjednika Busha. Ali, Amerikanci su toga svjesni, i američki Kongres još uvijek ima obilježja kao što su "ignorancija, demantiranje i spriječavanje bilo kojeg pokušaja da se stvari prominene i problem riješi. Kad America propada mi svi snosimo odgovornost, ne samo Bush i Republikanci, njegovi politički sljedbenici."
"I mi smo dijelom krivi" je vjerovatno bila jedna od ideja vodilja demonstracija protiv rata u Iraku koje su se održale proteklog vikenda u 11 američkih gradova. Ali, mediji ne posvećuju tim protestima gotovo nikakvu pažnju. The New York Times i The Boston Globe su dali tek kratku vijesticu. Dan kasnije The Boston Globe je objavio i kratak izvještaj negdje na manje važnim stranicama. Profesor novinarstva na Bostonskom sveučilištu, Jerry Lanson, piše tim povodom: "Da li mediji ignoriraju proteste protiv rata u Iraku zato što protestira tek desetak tisuća ljudi ili tek desetak tisuća ljudi protestira zato što mediji uglavnom ne obraćaju pažnju na proteste!?"
Pitanje je ozbiljno i svjedoči o tome koliko su uredjivačke politike medija ključne za društvena i politička dogadjanja. Sva istraživanja govore da nezadovolojstvo ratom u Iraku i dalje raste. Posljednje ankete CBS-a nalaze da 26% ispitanika odobrava način na koji predsjednik George W. Bush vodi rat, dok ih 67% izražava nezadovoljstvo načinom na koji on to radi. Čak 45% ispitanih Amerikanaca kaže da bi trupe povukli u roku od godine dana, čak 55% misli da demokratska većina u Kongresu nije uradila dovoljno u suprostavljanju ratu.
Ako je dakle, ogromna većina Amerikanaca jedinstvena u svom opredjeljenju protiv rata - zašto mediji, uglavnom ignoriraju proteste!?
Ako se, dakle, može postaviti pitanje o profesionalnosti urednicima koji su donijeli odluku da su protesti još uvijek malobrojni te da ne zaslužuju pažnju više od jedne vijesti jedan drugi dogadjaj je tu profesionalnost vratio na zvjezdane visine. Naime, američki NPR - National Public Radio, moglo bi se prevesti kao "Nacionalna javna radio mreža", dobila je priliku da napravi intervju sa predsjednikom SAD ali je intervju ' odbila. Šta se u stvari dogodilo?
Krajem rujna Bijela kuća je ponudila intervju predsjednika Busha ali sa unaprijed odredjenim novinarom. Izabranik se zvao Juan Williams. NPR je, medjutim, intervju odbio jer, kaže potpredsjednik ove kompanije, Ellen Weiss, "Bijela kuća ne bi trebala birati ko će raditi intervju sa predsjednikom!" Takodje je rekao: "Rado bi intervjuirali predsjednika, ali NPR želi da odluči ko će raditi intervju!" Bijela kuća je putem svoje press službe objavila da je Bush htio dati intervju nekome koga zna i ko ima dobre odnose sa Bijelom kućom.
Još u onim dalekim vremenima sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad su učesnici sastanka odgodili početak sjednice "dok ne dodje televizija" bilo je jasno da se "nešto nije dogodilo ako televizija nije izvijestila." To se izgleda odnosi i na anti-ratne proteste u SAD-u. Neki možda idu i korak dalje pa šalju medijima već i to ko će raditi intervju. U teškim vremenima je oslanjanje na "našu" televiziju toliko jako da uopće nije rijetka pojava da sutradan ujutro, nakon TV dnevnika, gledatelji ponavljaju čitave rečenice, koje su čuli u dnevniku prethodne večeri, kao svoje sopstvene.
Uvijek je bilo lakše slušati nego misliti.