Ne sjećam se više ni kad je to bilo ali sam da je bilo vrijeme Josipa Broza i vrijeme dvije Njemačke. Bio sam privatno u Berlinu i odlučio da "skoknem" u istočni dio. Viza nije trebala ni za zapad ni za istok. Običan metro, jeftina karta. Kad sam izašao na poslednjoj stanici zapadnog svijeta i krenuo, pješke, prema tadašnjem istoku, mogao sam na metro stanici povući liniju izmedju ta dva svijeta. Zapadni dio stanice čist, uredan, svijetleći, onaj istočni - sasvim obrnuto. Dva svijeta, a samo korak geografske razlike.
Početkom rujna ove godine, ministar spoljnih poslova Srbije je u Briselu trebao izložiti viziju suradnje Srbije sa NATO paktom. Jedna od izjava na tu temu je trebalo biti zvanično opredjeljenje Srbije da joj je cilj - ulazak u NATO. Ne znam da li je neko u Briselu bio iznenadjen, ali Vuk Jeremic, takvu izjavu nije dao. Naprotiv, rekao je da jedini interes koji Srbija može imati jeste - partnerstvo sa NATO paktom, dakle ne i biti njegov dio. Bilo je predvidjeno da na kraju posjete ministar Jeremić potpiše dogovor o razmjeni sigurnosnih informacija. Dogovor nije potpisan jer Srbija nije rekla da želi biti NATO član.
Ko se sjeća riječi "nesvrstanost"? Josip Broz mora da se prevrće u grobu, na radost premijera Srbije Vojislava Koštunice. Tito je upotrebljavao zapad da se izvuče ispod ruskog tepiha, a sada Koštunica želi da upotrijebi Rusiju da "spasi" Srbiju od zapada!! Rusiji, medjutim, Srbija i treba van NATO-a i van zapada jer joj je ona njeno posljednje uporište u regiji, svi ostali trče prema NATO-u i zapadu što brže mogu. Rusija je ta koja za tu uslugu treba da plati Srbiji iako je sada obrnuto – plaća Srbija i to već sada veliku cijenu. Ruske kompanije kupuju srpske po povoljnim uvjetima, vlada je već objavila, polovinom rujna, novu politiku "neutralnosti". Preciznije, to znači "DA" Partnerstvu za mir i "NE" Nato paktu, to znači "DA" da se bude dio ruske sfere utjecaja, i "NE" da se bude dio zapadne/EU sfere utjecaja. Rusija je, dakle, gotovo sve već dobila, a istovremeno nije, za sada, ništa dala - osim malo odlaganja rješenja statusa Kosova. Martin Sletzinger, iz Woodrow Wilson Center u Washingtonu je u analizi za Glas Amerike izjavio da bi "za gradjane Srbije i njihovo čelništvo bilo vrlo kratkovidno da povjeruju kako imaju dugotrajne dobre odnose s Rusijom, da vjeruju kako će se Rusija maksimalno zalagati za interese Beograda. Rusi rade to što rade iz svojih ciljeva i samo zbog toga. To nema nikakve veze sa srbijanskim ciljevima!.....Rusija ne nudi ništa osim računa za plin, koji nekada mogu biti manji, a nekada veći!" (Da je Sletzinger u pravu svjedoči i današnja vijest iz Moskve: odmah nakon što je bilo jasno da u Ukrajini sve veće šanse ima prozapadna koalicija, "Gazprom" traži isplatu duga od 1.3 milijarde dolara!! Vjerujem da će slijedeći korak biti, ako prozapadne stranke formiraju koaliciju, povećanje cijene gasa koji Ukrajina danas plaća duplo manje nego Gruzija naprimjer!) Sa Sletzingerom se slaže i Hans Maull, sa njemačkog sveučilišta u Trier-u: "Radi se o čvrstoj, hladnoj ruskoj kalkulaciji, a ne o slavenskoj solidarnosti!"
Lopta je sada u briselskom dvorištu. Činjenica da Srbija radije bira Kosovo nego Evropu dokazuje slab rezultat politike Brisela prema Srbiji. Što god je do sada Evropska unija radila, (i visoki kriteriji referenduma u Crnoj Gori, i popuštanje u vezi sa hapšenjem optuženih za ratne zločine, i otpočinjanje razgovora sa EU bez uvjeta, i mijenjanje kriterija za te razgovore....), radila je sa motivom da ojača demokratske snage Srbije, a da oslabi nacionalističke stranke. Učinak je - obrnut. Od želje da Srbija postane stabilizirajući faktor, Srbija je ostala - destabilizirajući faktor na Balkanu.
Sudeći po nekim idejama koje se javljaju u EU-iji ima onih koji zagovaraju produžavanje sadašnje politike "šargarepe" prema Beogradu. Slovenački premijer Janez Janša (Slovenija od 1. januara 2008. godine preuzima šestomesečno predsedavanje Evropskom unijom) založio se u pismu predsedniku Evropske komisije Žozeu Manuelu Barosu za to da Srbija što skorije postane kandidat za članstvo u Evropskoj uniji. “Moramo da dokažemo Srbiji da je naša podrška evropskoj perspektivi te države realna” - piše u pismu Janša. Ovaj je stav naravno pozdravljen u Beogradu. Milica Delević, pomoćnik ministra spoljnih poslova Srbije, kaže da "sazrijeva jedno razumijevanje unutar EU da je važno da se ta evropska perspektiva ostvaruje ali ne tako što će građani Srbije na nju jako dugo čekati." Naravno, želja ne mora biti sporna, pitanje će biti koje uvjete Srbija treba da ispuni da bi počela pregovore. Da li one iste koje su trebali da ispune drugi, ili neke druge!!??
Ako se sve ostvari po željama vlade u Beogradu - Srbija bi, sa Rusijom, na neki način spriječila neovisnost Kosova, odbila članstvo u NATO paktu i ušla u Evropsku Uniju. Ako bi ostvarili planovi Evropske Unije Srbija bi bila demokratska zemlja, optuženi za ratne zločine bi bili izručeni. Ako bi se ostvarila želja Rusije, Srbija nebi ušla u NATO, ni u Evropsku Uniju, a utjecaj Rusije bi se proširio na Makedoniju i Crnu Goru. Kad god poredam ove činjenice vidim da su medjusobno suprostavljene.
Svjedočimo jednoj strategijskoj šahovskoj partiji. Veliku je strategijsku igru igrao i Josip Broz kada je 1948-e odlučio da pobjegne od ruskog kišobrana, koristio za to zapad i u tadašnjem bipolarnom svijetu bio bitna šahovska figura. Bojim se da je Srbija izabrala ulogu pješaka kojeg će jedna od strana te šahovske partije žrtvovati. Ko god to učini, taj će pješak biti van šahovske ploče – nebitan, i u društvu ostalih žrtvovanih figura.
Ja bih radije Srbiju vidio sa one zapadne strane berlinske metro stanice sa početka ove priče.
Email me Nenad Pejic
Ko se sjeća riječi "nesvrstanost"? Josip Broz mora da se prevrće u grobu, na radost premijera Srbije Vojislava Koštunice. Tito je upotrebljavao zapad da se izvuče ispod ruskog tepiha, a sada Koštunica želi da upotrijebi Rusiju da "spasi" Srbiju od zapada!! Rusiji, medjutim, Srbija i treba van NATO-a i van zapada jer joj je ona njeno posljednje uporište u regiji, svi ostali trče prema NATO-u i zapadu što brže mogu. Rusija je ta koja za tu uslugu treba da plati Srbiji iako je sada obrnuto – plaća Srbija i to već sada veliku cijenu. Ruske kompanije kupuju srpske po povoljnim uvjetima, vlada je već objavila, polovinom rujna, novu politiku "neutralnosti". Preciznije, to znači "DA" Partnerstvu za mir i "NE" Nato paktu, to znači "DA" da se bude dio ruske sfere utjecaja, i "NE" da se bude dio zapadne/EU sfere utjecaja. Rusija je, dakle, gotovo sve već dobila, a istovremeno nije, za sada, ništa dala - osim malo odlaganja rješenja statusa Kosova. Martin Sletzinger, iz Woodrow Wilson Center u Washingtonu je u analizi za Glas Amerike izjavio da bi "za gradjane Srbije i njihovo čelništvo bilo vrlo kratkovidno da povjeruju kako imaju dugotrajne dobre odnose s Rusijom, da vjeruju kako će se Rusija maksimalno zalagati za interese Beograda. Rusi rade to što rade iz svojih ciljeva i samo zbog toga. To nema nikakve veze sa srbijanskim ciljevima!.....Rusija ne nudi ništa osim računa za plin, koji nekada mogu biti manji, a nekada veći!" (Da je Sletzinger u pravu svjedoči i današnja vijest iz Moskve: odmah nakon što je bilo jasno da u Ukrajini sve veće šanse ima prozapadna koalicija, "Gazprom" traži isplatu duga od 1.3 milijarde dolara!! Vjerujem da će slijedeći korak biti, ako prozapadne stranke formiraju koaliciju, povećanje cijene gasa koji Ukrajina danas plaća duplo manje nego Gruzija naprimjer!) Sa Sletzingerom se slaže i Hans Maull, sa njemačkog sveučilišta u Trier-u: "Radi se o čvrstoj, hladnoj ruskoj kalkulaciji, a ne o slavenskoj solidarnosti!"
Lopta je sada u briselskom dvorištu. Činjenica da Srbija radije bira Kosovo nego Evropu dokazuje slab rezultat politike Brisela prema Srbiji. Što god je do sada Evropska unija radila, (i visoki kriteriji referenduma u Crnoj Gori, i popuštanje u vezi sa hapšenjem optuženih za ratne zločine, i otpočinjanje razgovora sa EU bez uvjeta, i mijenjanje kriterija za te razgovore....), radila je sa motivom da ojača demokratske snage Srbije, a da oslabi nacionalističke stranke. Učinak je - obrnut. Od želje da Srbija postane stabilizirajući faktor, Srbija je ostala - destabilizirajući faktor na Balkanu.
Sudeći po nekim idejama koje se javljaju u EU-iji ima onih koji zagovaraju produžavanje sadašnje politike "šargarepe" prema Beogradu. Slovenački premijer Janez Janša (Slovenija od 1. januara 2008. godine preuzima šestomesečno predsedavanje Evropskom unijom) založio se u pismu predsedniku Evropske komisije Žozeu Manuelu Barosu za to da Srbija što skorije postane kandidat za članstvo u Evropskoj uniji. “Moramo da dokažemo Srbiji da je naša podrška evropskoj perspektivi te države realna” - piše u pismu Janša. Ovaj je stav naravno pozdravljen u Beogradu. Milica Delević, pomoćnik ministra spoljnih poslova Srbije, kaže da "sazrijeva jedno razumijevanje unutar EU da je važno da se ta evropska perspektiva ostvaruje ali ne tako što će građani Srbije na nju jako dugo čekati." Naravno, želja ne mora biti sporna, pitanje će biti koje uvjete Srbija treba da ispuni da bi počela pregovore. Da li one iste koje su trebali da ispune drugi, ili neke druge!!??
Ako se sve ostvari po željama vlade u Beogradu - Srbija bi, sa Rusijom, na neki način spriječila neovisnost Kosova, odbila članstvo u NATO paktu i ušla u Evropsku Uniju. Ako bi ostvarili planovi Evropske Unije Srbija bi bila demokratska zemlja, optuženi za ratne zločine bi bili izručeni. Ako bi se ostvarila želja Rusije, Srbija nebi ušla u NATO, ni u Evropsku Uniju, a utjecaj Rusije bi se proširio na Makedoniju i Crnu Goru. Kad god poredam ove činjenice vidim da su medjusobno suprostavljene.
Svjedočimo jednoj strategijskoj šahovskoj partiji. Veliku je strategijsku igru igrao i Josip Broz kada je 1948-e odlučio da pobjegne od ruskog kišobrana, koristio za to zapad i u tadašnjem bipolarnom svijetu bio bitna šahovska figura. Bojim se da je Srbija izabrala ulogu pješaka kojeg će jedna od strana te šahovske partije žrtvovati. Ko god to učini, taj će pješak biti van šahovske ploče – nebitan, i u društvu ostalih žrtvovanih figura.
Ja bih radije Srbiju vidio sa one zapadne strane berlinske metro stanice sa početka ove priče.
Email me Nenad Pejic