„Tata je kronični bolesnik i već deset godina sjedi u boravku na istom mjestu i gleda u praznu točku. Mama je odonda imala dva klasična moždana udara, sedam ishemičnih. Ja imam jedno sedam-osam kroničnih poremećaja na srcu, na crijevima. Za sve to skupa doktor je rekao: , To je stres. U kakvom vi stresu živite, kaj se vama dešava‘?“
Tamara i Davor Bedenko bili su zaposlenici u špediterskoj obiteljskoj tvrci njezinih roditelja „Masa promet“. Tvrtka je uspješno poslovala, no krajem 1994. godine Carinska uprava Zagreb nezakonito sjeda na račun tvrtke, zbog navodnog neplaćanja carine od strane jednog njezinog klienta. I na temelju bankovne garancije od Kreditne banke Zagreb naplaćuje 4,2 milijuna kuna. Tvrtka odmah pokreće tužbu, jer se carina za tu robu u to doba nije ni plaćala i Upravni sud donosi presudu u korist tvrtke. Greška je utvrđena, no carina, odnosno Ministarstvo finansija se na nju oglušuju, te novac ne vraćaju i tvrtka odlazi u stečaj. Banka sjeda na vrat vlasnicima:
„Mi smo dali svoje nekretnine, roditelji su dali svoju nekretninu i stan od bake i dede. Jer, kad su nas blokirali, onda su mama i tata na apsolutno sve što imaju digli kredit radi poslovanja. Mama je stalno imala informacije – evo sad će biti riješeno, sad će biti riješeno… I mi smo pokušavali do maksimuma, računajući da ćemo sve to riješiti kad se bude riješilo. Tako da je stan od bake i dede, roditeljski stan, obiteljska kuća koju su gradili sedamdesetih, naš stan, poslovni prostor koji je banka već uzela, sve je to u postupku. Sestra živi kod roditelja.“
Sve to jer kredit s nametnutom kamatom od čak 50 posto jednostavno nisu više mogli vraćati, a država im, oglušavanjem na sudske preusde i raznim administrativnim otezanjem i dalje izbjegava vratiti nezakonito oduzeti novac. Davor Bedenko:
„Pravo i pravda su dva različita pojma. Vi ste u pravu, ali ne možete istjerati pravdu, zato što onaj ko bi to trebao napraviti ne radi svoj posao. Iscrpljuju nas, ne bi li netko odustao ili umro u međuvremenu, pa će se to valjda zaboraviti.“
Davor i Tamara su pod hipoteku dali i 90 kvadrata svog stana, ali banka im ovrhom želi oduzeti i dodatnih 18 kvadrata tavanskog prostora, koji nikad nisu stavili pod hipoteku, pa se i zbog toga tuže. Tuže i državu što se oglušila na presudu. Ukupno tridesetak sudskih sporova. Obraćali su se i udrugama za ljudska prava, ali sve je uzalud:
„Zapravo sud ne radi po zakonu, država Hrvatska ne primjenjuje zakone koje sama donosi i što ja onda mogu tu napravit? Tko sam ja, mali čovjek, da tu istjerujem pravdu. To je zapravo cijeli problem. Institucije ne funkcioniraju i tako već skoro 13 godina.“
Njihova je, tada dobrostojeća firma, očito nekome zapela za oko. Priznaju da su tih godina doživljavali razne pritiske. U nekoliko navrata su im se javljale istaknute i poznate osobe s ponudom da će im za određenu naknadu pomoći riješiti spor:
„Vi ste pitali kako ja to sebi tumačim. Ja to sebi tumačim na način da je postojala, a vjerojatno, s obzirom da se to ne rješava, postoji još uvijek, neka interesna grupacija koja je na taj način dolazila do novaca. To je moje mišljenje. Iz svega toga mislim da drugo ne proizlazi. Ne mogu reći da je cijela država takva, ali pojedinci u državi da. “
Obitelj već šest godina nema novca ni iza odvjetnika, a ni za goli život, koji se, kaže Tamara, vuče od ovrhe do ovrhe:
„Banka ima kompletnu dokumentaciju, sve presude upravnog suda koje smo mi ikad dobili, sud ima sve presude. Sad smo radili uvid u spis i vidjeli smo da postoje sve presude i sve je kod njih. Ja sam već ravnodušna. Mislim da sam odavno prošla tu fazu straha, plakanja. Meni se još jedino gadi živjeti ovdje. Ja čekam da se to završi i otići ćemo.“
Tamara i Davor Bedenko bili su zaposlenici u špediterskoj obiteljskoj tvrci njezinih roditelja „Masa promet“. Tvrtka je uspješno poslovala, no krajem 1994. godine Carinska uprava Zagreb nezakonito sjeda na račun tvrtke, zbog navodnog neplaćanja carine od strane jednog njezinog klienta. I na temelju bankovne garancije od Kreditne banke Zagreb naplaćuje 4,2 milijuna kuna. Tvrtka odmah pokreće tužbu, jer se carina za tu robu u to doba nije ni plaćala i Upravni sud donosi presudu u korist tvrtke. Greška je utvrđena, no carina, odnosno Ministarstvo finansija se na nju oglušuju, te novac ne vraćaju i tvrtka odlazi u stečaj. Banka sjeda na vrat vlasnicima:
„Mi smo dali svoje nekretnine, roditelji su dali svoju nekretninu i stan od bake i dede. Jer, kad su nas blokirali, onda su mama i tata na apsolutno sve što imaju digli kredit radi poslovanja. Mama je stalno imala informacije – evo sad će biti riješeno, sad će biti riješeno… I mi smo pokušavali do maksimuma, računajući da ćemo sve to riješiti kad se bude riješilo. Tako da je stan od bake i dede, roditeljski stan, obiteljska kuća koju su gradili sedamdesetih, naš stan, poslovni prostor koji je banka već uzela, sve je to u postupku. Sestra živi kod roditelja.“
Sve to jer kredit s nametnutom kamatom od čak 50 posto jednostavno nisu više mogli vraćati, a država im, oglušavanjem na sudske preusde i raznim administrativnim otezanjem i dalje izbjegava vratiti nezakonito oduzeti novac. Davor Bedenko:
„Pravo i pravda su dva različita pojma. Vi ste u pravu, ali ne možete istjerati pravdu, zato što onaj ko bi to trebao napraviti ne radi svoj posao. Iscrpljuju nas, ne bi li netko odustao ili umro u međuvremenu, pa će se to valjda zaboraviti.“
Davor i Tamara su pod hipoteku dali i 90 kvadrata svog stana, ali banka im ovrhom želi oduzeti i dodatnih 18 kvadrata tavanskog prostora, koji nikad nisu stavili pod hipoteku, pa se i zbog toga tuže. Tuže i državu što se oglušila na presudu. Ukupno tridesetak sudskih sporova. Obraćali su se i udrugama za ljudska prava, ali sve je uzalud:
„Zapravo sud ne radi po zakonu, država Hrvatska ne primjenjuje zakone koje sama donosi i što ja onda mogu tu napravit? Tko sam ja, mali čovjek, da tu istjerujem pravdu. To je zapravo cijeli problem. Institucije ne funkcioniraju i tako već skoro 13 godina.“
Njihova je, tada dobrostojeća firma, očito nekome zapela za oko. Priznaju da su tih godina doživljavali razne pritiske. U nekoliko navrata su im se javljale istaknute i poznate osobe s ponudom da će im za određenu naknadu pomoći riješiti spor:
„Vi ste pitali kako ja to sebi tumačim. Ja to sebi tumačim na način da je postojala, a vjerojatno, s obzirom da se to ne rješava, postoji još uvijek, neka interesna grupacija koja je na taj način dolazila do novaca. To je moje mišljenje. Iz svega toga mislim da drugo ne proizlazi. Ne mogu reći da je cijela država takva, ali pojedinci u državi da. “
Obitelj već šest godina nema novca ni iza odvjetnika, a ni za goli život, koji se, kaže Tamara, vuče od ovrhe do ovrhe:
„Banka ima kompletnu dokumentaciju, sve presude upravnog suda koje smo mi ikad dobili, sud ima sve presude. Sad smo radili uvid u spis i vidjeli smo da postoje sve presude i sve je kod njih. Ja sam već ravnodušna. Mislim da sam odavno prošla tu fazu straha, plakanja. Meni se još jedino gadi živjeti ovdje. Ja čekam da se to završi i otići ćemo.“