Povod za razgovor sa Senadom Pećaninom su sve češći napadi na novinare. Posljednji u nizu napada dogodio se samo prije pet dana. Tri osobe su u klasičnoj sačekuši fizički napale direktora „Vijesti“ Željka Ivanovića. Napadači, već peti, nijesu pronađeni. Pećanin je ugledni sarajevski novinar i direktor nedjeljnika „Dani“.
RSE: Učestali napadi i prijetnje na poslanike javne riječi u Crnoj Gori nameću pitanje bezbjednosti ove profesije, i kako se zaštititi?
PEĆANIN: Radi se o jednom sindromu i opštem društvenom okruženju koje je vrlo slično u čitavoj regiji, mislim tu prije svega na Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru, možda nešto manje Hrvatsku. Na žalost, kod nas već godinama i duže od decenije za profesionalno bavljenje novinarstvom i jeste potrebna hrabrost. U sredjenim zemljama to nije slučaj i dovoljna je profesija i opšte društveni ambijent da zaštiti novinara u svom poslu. Kod nas to već nije slučaj, odavno, međutim, ako ima nečega ohrabrujućeg u činjenici da je moj kolega i prijatelj Željko Ivanović posljednja žrtva jednog tako brutalno fizičnog napada onda je to činjenica koja ukazuje da kriminalni krugovi, ratnoprofiterske, i post-ratnoprofiterske vlasti više nisu sigurni u očuvanje postojećeg stanja svoje vlasti, moći i uticaja. Onog trenutka kada se sa optužbi o stranom plaćeništvu, neprijateljima države, nacionalnim izdajnicima i slično prešlo da bejzbol palice mislim da kriminalno politička oligarhija pokazuje prve ozbiljne znakove straha i uvjerenosti da su sada neophodne prijetnje, napadi ili ubistva novinara kako bi očuvali vlast.
RSE: Da li mislite da to možda ukazuje i na jednu određenu količinu bahatosti i osjećanja moći koje ti krugovi imaju čim posežu za takvim sredstvima protiv onih ljudi čije ima se pisanje ne sviđa?
PEĆANIN: Ne. Ne mislim da se radi o tome, ja mislim suprotno ne da imaju moć već da gube moć. Da misle da imaju moć ne bi njih interesovalo puno šta piše bilo koji novinar, šta objavljuje bilo koji medij u njihovom okruženju, već naprotiv, mislim da se radi o sasvim pouzdanom simptomu i sindromu osjećaja gubitka vlasti koji oni pokušavaju sada kompenzirati fizičkim, brutalnim napadima na novinare.
RSE: Kada su u pitanju teme nekad je bilo vrlo opasno pisati o ratnim zločinima. Da li Vam se čini da sada ove teme koje nameće novo vrijeme, privatizacija, tajkuni i slične predstavlja veću opasnost?
PEĆANIN: Apsolutno. To iskustvo imam i sopstveno. Znate u čemu je razlika, kada se nekada pisalo o ratnim zločinima tada je još uvijek funkcionirao Haški tribunal, postojala je mogućnost podizanja novih optužnica. Danas kao što znamo to nije slučaj, no onim koji imaju krvave ruke ili koji su odgovorni za najteže zločine počinjene tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije danas mogu mirno spavati. Znamo kako funkcioniše pravosuđe u svim našim državama kada su u pitanju ratni zločini i oni su praktično bezbjedni, tako da danas možemo svi pisati bez ikakvog rizika i o najtežim ratnim zločinima i dovoditi u vezu sa moćnicima koji su i danas na vlasti ili su jako moćni. S druge strane, ukoliko vi jednim novinarskim tekstom ili jednom tv ili radio emisijom uspijete animirati javnost, skrenuti pažnju na činjenicu da se radi o kriminalu teškom milionima, desetinama ili čak stotinama miliona eura i ako po njih, ne daj Bože, takvim novinarskim profesionalnim i istraživačkim radom dokažete da se radi o kriminalu vi time mrsite konce posla koji je već praktično završen. Oni su već vidjeli taj novac u svojim džepovima i ko su sad ti novinari koji zarad osjećaja profesionalne odgovornosti pišu o tome. Tada dolazimo da puno opasnije situacije po novinare u kojima se neprezaju sredstva da se novinari kao praktično jedina prepreka u realizaciji kriminalnih poslova teških one količine novca koja je za obične smrtnije nepojmljiva ukazuju kao jedine prepreke. U tom slučaju, da budem ironičan, razumijem kriminalce. Šta im je preostalo nego da fizički nasrću na novinare ili čak da naručuju, organizuju ubistva ili prijete takvim novinarima. S toga je, potpuno ste u pravu, danas puno rizičnije pisati o kriminalnom poslu teškom desetak miliona eura nego o odgovornosti ljudi koji su u smrt poslali desetine ili čak stotine nevinih ljudi.
RSE: Da li je u tom smislu krivac država, odnosno ambijent koji se kreira i činjenica da se počinioci ovakvih napada po pravilu ne pronađu?
PEĆANIN: Naravno. Da funkcionišu državni organi onda novinari ne bi bili jedini koji bi se borili protiv organizovanog kriminala, odnosno i u takvom sistemu oni bi imali svakako svoju nezamenljivu ulogu, ali ne bi bili jedini. Kada bi kriminalnci moćnici znali da protiv sebe imaju, ne samo šačicu hrabrih profesionalaca, prije svega puno bi se teže odlučivali na kriminal takvih razmjera, a s druge strane znali bi da protiv sebe imaju i puno moćnije institucije i organe države nego što je to Pero ili emisija negog novinara.
RSE: Nakon napada po pravilu uslijede sva ova saopštenja u kojima se osuđuje napad i izražava ogorčenje i tako dalje. Ima li to ikakvog efekta, utiče li to uopšte na svijest onih koji posežu za silom ili prosto ljudi na taj način makar svoju savjest umire?
PEĆANIN: Mislim da tu treba razlikovati dvije vrste reakcija. Jedno je od cehofskih . udruženja, kolega novinara i institucija nevladinog sektora, a s druge strane institucije organa države. Pratio sam naravno i sve reakcije nakon napada na kolegu Ivanovića i mislim da su, baš kako je i on ocijenio, licemjerne izjave koje su davali organi vlasti od direktora policije, predsjendika Republike Crne Gore, predsjednika Vlade i tako dalje. Oni nisu nikakvi himanitarci, nisu ni predstavnici nikakvog nevladinog sektora. Oni imaju ustavnu obavezu, odgovornost i zadatak da prvo spriječe takve slučajeve, a kada se već dese onda da pronađu organizatore, naredbodavce i izvšioce takvih zločina, a naravno pravosudni sistem je tu u sljedećoj fazi da sve takve primjereno kazni. Pošto je praksa u Crnoj Gori, a na žalost, tako je manje više i u Bosni i Hercegovini i Srbiji, da počinioci, naredbodavci i izvršioci ostanu neotkriveni, onda je zaista krajnje licemjerje slušati saopštenja koja pokazuju ustvari do koje mjere, narodski rečeno, ti najviši nosioci vlasti nemaju obraza.