U izvještaju Helsinškog odbora za ljudska prava RS-a o ostvarivanju prava povratnika, odnosno izbjeglih i raseljenih nema optimističnih tonova. Neke akcente prenosi predsjednik ovog odbora Branko Todorović:
„Naši izvještaji i analize pokazuju nekoliko zaista zabrinjavajućih stvari. Prva je da se međunarodna zajednica, a istovremeno i vlast u Bosni i Hercegovini polako distancira od problema koje imaju povratnici i na neki način ih ostavljaju prepuštene samima sebi, a da taj proces reintegracije i resocijalizacije povratnika zaista nije završen. To rezultira time da se veliki broj povratnika vraća u entitet gdje je narod iz kojeg potiču u većini ili i dalje želi da napusti Bosnu i Hercegovinu. Suočeni sa nezaposlenošću, siromaštvom, neprihvatanjem sredine u koju su se vratili, a vrlo često i sa fizičkim napadima, pisanjem uvredljivih grafita, lupanjem prozora, problemima oko ostvarivanja osnovnih prava, kao što su pravo na školovanje djece ili na zdravstvenu zaštitu. Mi vrlo često imamo kontakte s građanima, s povratnicama, na terenu. Problemi koje oni imaju su i dalje veoma ozbiljni i veoma veliki, pogotovo kada se ima u vidu da su izdvajanja entiteta u koje su se vratili, za održivi povratak izuzetno mala, a da je pomoć međunarodne zajednice skoro u potpunosti nestala. Nasuprot tome, vrlo često ćete u izvještajima međunarodnih organizacija, koje su bile angažovane po pitanju povratka, čuti i vidjeti sasvim ohrabrujuće podatke, koji zaista nisu u potpunosti tačni i koji prikazuju samo jednu stranu medalje, dakle jedan u praksi netačan broj povratnika. Takođe, entitetske vlade ili lokalne vlasti, želeći da se prikažu u jednom demokratskom svjetlu, da podržavaju povratak i povratnike, vrlo često retorički istupaju ohrabrujuće. Međutim, kada razgovaramo sa povratnicima, vidjećemo da se oni suočavaju sa zaista vrlo ozbiljnim i vrlo velikim problemima, koji rezultiraju time da vrlo veliki broj mladih povratnika, dakle onih koji studiraju ili koji su radno sposobni, napuštaju mjesto u koje su se vratili i pokušavaju ostvariti egzistenciju na drugom mjestu, ne želeći da budu građani drugog ili trećeg reda, ne želeći da trpe jednu svakodnevnu, tihu diskriminaciju zbog etničke ili religijske pripadnosti. Zabrinjavajuće je da ih, ne samo lokalne vlasti, nego i sredina, pod indirektnim pritiskom lokalnih vlasti, nije u potpunosti prihvatila. Tako da proces reintegracije povratnika, bar kada je Republika Srpska u pitanju, zaista ide sporo i teško. Na neki način možemo biti i razočarani i zabrinuti da je jedan projekat etničkog čišćenja, projekat stvaranja etnički čistih teritorija, nažalost – i to je zaista katastrofalno i neprihvatljivo, ali to je jedna činjenica – uspio. Možemo s rezignacijom konstatovati da je angažman i međunarodne zajednice i lokalnih vlasti na omogućavanju jednog normalnog života povratnicima sve manji, što rezultira upravo ovakvim tragičnim stanjem.“
RSE: Ne samo povratnici u Republiku Srpsku, nego i u Federaciju BiH, imaju nekako svoje kafane, svoje prodavnice… To je zaista pogubno.
„Mislim da je bosanskohercegovačko društvo duboko podijeljeno. Ono što je izostalo u ovih 10 godina nakon rata su sigurno demokratske promjene. Bilo je možda nerealno očekivati da se povratak, pomirenje, izgradnja povjerenja i suočavanje s istinom dešava u političkim okolnostima koje su kao glavne protagoniste imale ratne političke protagoniste. U BiH, dakle, nije došlo do značajnih demokratskih promjena u ovih desetak godina nakon rata i bilo je možda iluzorno i nerealno očekivati da će oni politički protagonisti koji su nas vodili u rat, koji su uzrokovali stradanja u zemlji, koncentracione logore i masovno kršenje humanitarnog prava, raditi na pomirenju i na izgradnji mira. Ostaje nam da se nadamo da će građani BiH, da će civilno društvo BiH, nevladine organizacije, u zadnje vrijeme postoje i neki nagovještaji iz religijskih zajednica, učiniti da taj proces pomirenja i izgradnje povjerenja u Bosni i Hercegovini zaista zaživi.“
U Jajcu je najbolje biti Hrvat po zanimanju
O povratku u Jajce govori Asim Kunić, predsjednik Udruženja povratnika u ovom gradu, koje je nastalo prije pet godina:
„Povratak u Jajce se odvijao u tri faze. Prvo su ušli Hrvati, zatim jednim dijelom Bošnjaci – to je bio pilot projekat, koji je bio više provokativan, ljudi su se brojali maltene kao stoka, ko će doći, ko neće i tako dalje, tada se vratilo 200 familija. Treća faza je bila povratak ostalog dijela Bošnjaka, iz srednje Bosne. Bošnjaci iz Jajca su se većinom nalazili po srednjoj Bosni (Kakanj, Zenica, Travnik i Bugojno). Nakon toga se desio i povratak Srba. Tada smo mislili da je perspektiva Bosne i Hercegovine multietničnost. Jajce je bilo takvo unazad 200 godina. U njemu je živjelo negdje oko 50 posto Bošnjaka, nekih 30 do 40 posto Hrvata, a ostatak su činili Srbi. Međutim, problem je ustavno uređenje BiH, koje nije dozvolilo da povratak bude onakav kakav smo mi zamišljali. Ljudi nemaju od čega da žive, privatizacija je urađena prije povratka, država se, znači, taktički dijeli i ona je podijeljena i dan danas, bez obzira koliko mi smatrali da smo uradili neki posao. Podijeljena je iz kojeg razloga? Srbi su, recimo, došli, ali su uglavnom prodali stanove i kuće i opet otišli. Ovdje se takođe vodi jedna kampanja aparthejda. Da biste se zaposliti u, recimo, Elektroprivredi, pošti i tako dalje, morate biti ,po zanatu‘ Hrvat. Ne morate biti električar da biste se zaposlili i Centrali, ali morate biti Hrvat. Zdravstvo je u lošem stanju, bolnica je uništena. Bezbjednost je u redu, to moram priznati, ali ljudi nemaju od čega da žive. Privreda je pala, privatizacija nije urađena kako treba, opljačkano je. Prije rata je bilo zaposleno 13.500 građana, a sada ih je 2.500 zaposlnih, i to su zaposleni uglavnom u nekakvoj administraciji. Jajce kao da je kažnjeni grad u Bosni i Hercegovini. Oko njega se stalno nešto razigrava, da li zbog kralja, da li zbog Tita. Međutim, mislim da bi se Jajčani trebali dičiti time što imamo toliko spomenika; to je samo plus za Jajce. Međutim, ne znam, kažem, možda je kažnjeno zbog toga. Ustavno uređenje Bosne i Hercegovine se mora riješiti. Mi sada imamo 14 ustava, imamo podijeljenu državu na dva entiteta – Federaciju BiH koja ne štima i Republiku Srpsku koja svaki čas hoće da se odcijepi. Odmah da se ogradim, mi nismo potpali ni pod jednu politiku. Ovo udruženje je pomagalo svakome ko mu se obratio. Ali, shvatite, ovakvo uređenje ne dozvoljava povratak.“
RSE: Koliko se ljudi vratilo u Jajce?
„Imamo 8.000 do 10.000 izbjeglica iz Jajca u skandinavskim zemljama. Među njima je najveći broj Bošnjaka. To su građani koje smo izgubili zauvijek, više ih nikada nećemo moći vratiti. Ja imam dvije sestre i brata koji su sada Šveđani i normalno da se neće nikada vratiti. Postali su turisti u svom vlastitom gradu. Jajčani srpske nacionalnosti se uglavnom nalaze u Brčkom i Banjaluci. Veći broj njih je prodao svoje stanove i kuće. Od ukupno 41.000 stanovnika, koliko je u Jajcu bilo prije rata, sada baratamo nekakvom cifrom od 28.000, sa selima. Nije više u pitanju bezbjednost, već ljudi sebi traže selameta u drugim gradovima – odlaze tražiti posao u Travniku, Bugojnu, Sarajevu… U pitanju je egzistencija. Što se tiče bezbjednosti, što se tiče slobode kretanja, tu više nema problema, ljudi sarađuju. Običan svijet hoće da živi zajedno. Postoji bezbroj primjera komšijske saradnje i u najtežim momentima povratka. Ljudi su željeli da se što prije vide, da što prije uspostave kontakt. Ali je politika odrađivala svoj dio posla – povratak je blokiran, određivan je broj koliko se familija može vratiti. U povratku je bilo zaista teških momenata.“
Po čemu je Kiseljak izuzetak
Jedan od najboljih povrataka u BiH ostvaren je u Kiseljaku, o čemu govori načelnik ove opštine Mladen Mišurić Ramljak. On ističe da je priča o povratku završena prije četiri godine, te da je povratak ostvaren u potpunosti:
„Povratak je u potpunosti uspješno okončan. Postoji određen broj ljudi koji se vode na sarajevskim općinama, iz razloga nekakvih beneficija koje imaju, u pitanju su liječenje, besplatan javni prijevoz i tako dalje, pa oni malo šetaju između općine Kiseljak i susjednih općina, prije svega općine Ilidža i općine Hadžići. Međutim, i ti ljudi su se zapravo vratili, ostvarili su svoje pravo na povratak, obnovu obiteljskih domova i tako dalje. Oni su ovdje, samo se vode na susjednim općinama. Povratak je ovdje već odavno gotova priča. Ljudi su se vratili, vraćeni su u posjed svoje imovine. Dobar dio ratom razrušenih obiteljskih domova je obnovljen. Ostao je neobnovljen još jedan manji broj, posebno onih domova visoke kategorije oštećenja. Ali se nadam da ćemo angažiranjem sredstava iz proračuna općine Kiseljak, potom županije Središnja Bosna, kao i federalnog i državnog budžeta, okončati postupak obnove. Tako da bismo s tim u potpunosti završili priču vezanu za rat i ratna događanja. Doduše, ne možemo biti zadovoljni dinamikom ispunjavanja obećanja svih razina vlasti i međunarodne zajednice. Jer, sve ono što su obećali vezano za općinu Kiseljak, uglavnom nisu ispoštovali. Federalna vlada je kroz određene projekte pomagala obnovu ratom porušenih obiteljskih domova. Potom je tu bio značajan doprinos međunarodnih humanitarnih organizacija. Međutim, oni koji su najviše obećavali, oni su najmanje učinili.“
RSE: Da li su povratnici dobrodošli, odnosno ima li povratnika zaposlenih u administraciji, i da li su podijeljene službe, bošnjačka i hrvatska, objedinjene?
„Nije nimalo neskromno ako kažem da je općina Kiseljak najsvjetliji primjer u BiH kad je u pitanju povratak. Godine 2000. je došlo do ujedinjavanja ove dvije općinske administracije koje su funkcionirale na području općine Kiseljak. Od 55 uposlenih u općini Kiseljak, 21 je Bošnjak. Od pet pomoćnika načelnika općine Kiseljak, tri su Bošnjaka, a dva Hrvata. Imali smo utemeljenje nove javne ustanove – Doma zdravlja odnosno Ljekarne Kiseljak. Ujedinjena su oba pravna subjekta iz oblasti zdravstva – Dom zdravlja Bilalovac i Dom zdravlja Kiseljak – i sad funkcioniraju kao jedinstvena zdravstvena ustanova. To se odnosi i na Ljekarnu. Ljudi polako shvaćaju da je rat dano iza nas, sve manje i manje gledaju na prošlost i okreću se budućnosti. To je moj dojam iz osobnih kontakata sa građanima. Sve više gledaju u budućnost i pitaju se što će biti sutra-prekosutra, kako ćemo živjeti, a sve manje pričaju o onome što je bilo i što je iza nas.“
Imovina uništena nakon Dejtona
Regionalno udruženje izbjeglih i raseljenih za opštine Bijeljina, Lopare, Ugljevik i Janja, poznato je zbog pripreme i podizanja velikog broja tužbi za uništenu imovinu u FBiH. Govori Veljko Stevanović, predsjednik ovog udruženja:
„Svima nam je poznata činjenica da obnova porušene imovine u Bosni i Hercegovini ne ide onako kako je građanima obećavano i kako se svake godine obećava. Isto tako nam je poznata činjenica da je aneksom VII Dejtonskog mirovnog sporazuma garantovano osnivanje fonda za pravičnu nadoknadu, što se nikad nije desilo. Vlasti BiH nikad nisu ni pokušavale da ga osnuju. Kada sve ove činjenice uzmemo u obzir, jedino što je preostalo, to je da građani iz reda naše izbjegličke populacije traže pravdu putem sudova u BiH, ako zatreba i putem međunarodnog suda za ljudska prava u Strasburu, s kojim smo mi i do sada kontaktirali i oni prate ove procese. Mi od ovih procesa nećemo odustati. Ići ćemo do samog kraja. Normalno da očekujemo da će sudstvo u Bosni i Hercegovini raditi svoj posao onako kako ga i treba da radi. Svima je poznato da je poslije rata, iz čitavog svijeta, po glavni stanovnika došlo više novca nego Njemačkoj poslije II svjetskog rata. Gdje je taj novac, ko ga je primio i trošio, to treba pitati njih, a obične građane obeštetiti za ono što su čitav život sticali svojim radom, a ne da od takvih domaćina pravimo socijalne slučajeve, kojih, nažalost, sve više ima, i u Republici Srpskoj, a vjerovatno i u čitavoj BiH, gledati ih kako s hrane po kontejnerima i kako žive po šupama.“
RSE: Koliko je to otprilike tužbi i kolika je njihova vrijednost?
„Ukupna cifra je bila negdje oko 455. Neki, nažalost, nisu mogli da ispoštuju sve ono što je sud tražio. Nažalost, veliki broj tužitelja je umro. Neki su prodali svoju imovinu u onom stanju u kojem je bila, tako da su otpali. Ostalo je oko njih 200. Novih tužbi imamo negdje oko 3.700. Sve smo to obradili i poslali smo svim sudovima, znači u negdje 73 opštine, na području BiH i čekamo od njih odgovore. Naš advokatski tim koji radi na ovoj prvoj tužbi, počeće da obrađuje opštinu po opštinu, na onaj način kao što rade i ovu prvu tužbu.“
RSE: Ta imovina je uništena i tokom rata i poslije Dejtonskog sporazuma?
„Velika većina naše imovine je uništena poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Mali dio je porušen u toku ratnih dejstava. Prvom tužbom je tužena FBiH, a ove druge tužbe šaljemo prvo opštinama. Znači, tužimo opštine, pa ćemo da vidimo. Ići ćemo do kraja. Kako smo se i dogovorili s pojedinim ljudima iz Međunarodnog suda za ljudska prava u Strasburu, moramo da obavimo sve sudske procese na prostoru BiH da bi onda Međunarodni sud za ljudska prava mogao da razmatra ovaj problem.“
Okupljanje Mostaraca
Ljeto u Bosni i Hercegovini prošlo je u znaku dolaska ljudi koji žive vani. Mostarska odnosno hercegovačka dijaspora organizovano se družila u Omladinskom kulturnom centru „Abrašević“. Voditelj „Abraševićevog medija centra“ Husein Oručević o tome kaže:
„Inicijativa je potekla od samih klubova dijaspore, odnosno Mostaraca, i ne samo Mostaraca, iz skandinavskih zemalja, prije svega Švedske. Oni su prije gotovo dvije godine otvorili Centar za lokalni razvoj. Uz pomoć grada Mostara taj Centar za lokalni razvoj pokušava iskomunicirati odnose građana u lokalnoj zajednici i dijaspori. Prije nekoliko dana sam imao jako zanimljiv susret sa ljudima iz Švedske, tačnije iz Malmea, koji ne potiču direktno iz Mostara, ali su u kontaktu s Mostarcima. Oni su u švedski školski sistem uključili jedan poseban predmet, koji su sami godinama dolazeći u BiH, a koji se oslanja na ljudska prava i demokraciju. Oni su ga još malo razradili i sada će taj predmet biti obavezan za srednjoškolce u Švedskoj. Mi ćemo se u to pokušati uključiti kroz neformalnu edukaciju u ,Abraševiću‘, zajedno s ljudima koji promoviraju takve oblike edukacije u Švedskoj, a za osnovu imaju određene predmete koji su pokrenuti u Bosni i Hercegovini.“
„Naši izvještaji i analize pokazuju nekoliko zaista zabrinjavajućih stvari. Prva je da se međunarodna zajednica, a istovremeno i vlast u Bosni i Hercegovini polako distancira od problema koje imaju povratnici i na neki način ih ostavljaju prepuštene samima sebi, a da taj proces reintegracije i resocijalizacije povratnika zaista nije završen. To rezultira time da se veliki broj povratnika vraća u entitet gdje je narod iz kojeg potiču u većini ili i dalje želi da napusti Bosnu i Hercegovinu. Suočeni sa nezaposlenošću, siromaštvom, neprihvatanjem sredine u koju su se vratili, a vrlo često i sa fizičkim napadima, pisanjem uvredljivih grafita, lupanjem prozora, problemima oko ostvarivanja osnovnih prava, kao što su pravo na školovanje djece ili na zdravstvenu zaštitu. Mi vrlo često imamo kontakte s građanima, s povratnicama, na terenu. Problemi koje oni imaju su i dalje veoma ozbiljni i veoma veliki, pogotovo kada se ima u vidu da su izdvajanja entiteta u koje su se vratili, za održivi povratak izuzetno mala, a da je pomoć međunarodne zajednice skoro u potpunosti nestala. Nasuprot tome, vrlo često ćete u izvještajima međunarodnih organizacija, koje su bile angažovane po pitanju povratka, čuti i vidjeti sasvim ohrabrujuće podatke, koji zaista nisu u potpunosti tačni i koji prikazuju samo jednu stranu medalje, dakle jedan u praksi netačan broj povratnika. Takođe, entitetske vlade ili lokalne vlasti, želeći da se prikažu u jednom demokratskom svjetlu, da podržavaju povratak i povratnike, vrlo često retorički istupaju ohrabrujuće. Međutim, kada razgovaramo sa povratnicima, vidjećemo da se oni suočavaju sa zaista vrlo ozbiljnim i vrlo velikim problemima, koji rezultiraju time da vrlo veliki broj mladih povratnika, dakle onih koji studiraju ili koji su radno sposobni, napuštaju mjesto u koje su se vratili i pokušavaju ostvariti egzistenciju na drugom mjestu, ne želeći da budu građani drugog ili trećeg reda, ne želeći da trpe jednu svakodnevnu, tihu diskriminaciju zbog etničke ili religijske pripadnosti. Zabrinjavajuće je da ih, ne samo lokalne vlasti, nego i sredina, pod indirektnim pritiskom lokalnih vlasti, nije u potpunosti prihvatila. Tako da proces reintegracije povratnika, bar kada je Republika Srpska u pitanju, zaista ide sporo i teško. Na neki način možemo biti i razočarani i zabrinuti da je jedan projekat etničkog čišćenja, projekat stvaranja etnički čistih teritorija, nažalost – i to je zaista katastrofalno i neprihvatljivo, ali to je jedna činjenica – uspio. Možemo s rezignacijom konstatovati da je angažman i međunarodne zajednice i lokalnih vlasti na omogućavanju jednog normalnog života povratnicima sve manji, što rezultira upravo ovakvim tragičnim stanjem.“
RSE: Ne samo povratnici u Republiku Srpsku, nego i u Federaciju BiH, imaju nekako svoje kafane, svoje prodavnice… To je zaista pogubno.
„Mislim da je bosanskohercegovačko društvo duboko podijeljeno. Ono što je izostalo u ovih 10 godina nakon rata su sigurno demokratske promjene. Bilo je možda nerealno očekivati da se povratak, pomirenje, izgradnja povjerenja i suočavanje s istinom dešava u političkim okolnostima koje su kao glavne protagoniste imale ratne političke protagoniste. U BiH, dakle, nije došlo do značajnih demokratskih promjena u ovih desetak godina nakon rata i bilo je možda iluzorno i nerealno očekivati da će oni politički protagonisti koji su nas vodili u rat, koji su uzrokovali stradanja u zemlji, koncentracione logore i masovno kršenje humanitarnog prava, raditi na pomirenju i na izgradnji mira. Ostaje nam da se nadamo da će građani BiH, da će civilno društvo BiH, nevladine organizacije, u zadnje vrijeme postoje i neki nagovještaji iz religijskih zajednica, učiniti da taj proces pomirenja i izgradnje povjerenja u Bosni i Hercegovini zaista zaživi.“
U Jajcu je najbolje biti Hrvat po zanimanju
O povratku u Jajce govori Asim Kunić, predsjednik Udruženja povratnika u ovom gradu, koje je nastalo prije pet godina:
„Povratak u Jajce se odvijao u tri faze. Prvo su ušli Hrvati, zatim jednim dijelom Bošnjaci – to je bio pilot projekat, koji je bio više provokativan, ljudi su se brojali maltene kao stoka, ko će doći, ko neće i tako dalje, tada se vratilo 200 familija. Treća faza je bila povratak ostalog dijela Bošnjaka, iz srednje Bosne. Bošnjaci iz Jajca su se većinom nalazili po srednjoj Bosni (Kakanj, Zenica, Travnik i Bugojno). Nakon toga se desio i povratak Srba. Tada smo mislili da je perspektiva Bosne i Hercegovine multietničnost. Jajce je bilo takvo unazad 200 godina. U njemu je živjelo negdje oko 50 posto Bošnjaka, nekih 30 do 40 posto Hrvata, a ostatak su činili Srbi. Međutim, problem je ustavno uređenje BiH, koje nije dozvolilo da povratak bude onakav kakav smo mi zamišljali. Ljudi nemaju od čega da žive, privatizacija je urađena prije povratka, država se, znači, taktički dijeli i ona je podijeljena i dan danas, bez obzira koliko mi smatrali da smo uradili neki posao. Podijeljena je iz kojeg razloga? Srbi su, recimo, došli, ali su uglavnom prodali stanove i kuće i opet otišli. Ovdje se takođe vodi jedna kampanja aparthejda. Da biste se zaposliti u, recimo, Elektroprivredi, pošti i tako dalje, morate biti ,po zanatu‘ Hrvat. Ne morate biti električar da biste se zaposlili i Centrali, ali morate biti Hrvat. Zdravstvo je u lošem stanju, bolnica je uništena. Bezbjednost je u redu, to moram priznati, ali ljudi nemaju od čega da žive. Privreda je pala, privatizacija nije urađena kako treba, opljačkano je. Prije rata je bilo zaposleno 13.500 građana, a sada ih je 2.500 zaposlnih, i to su zaposleni uglavnom u nekakvoj administraciji. Jajce kao da je kažnjeni grad u Bosni i Hercegovini. Oko njega se stalno nešto razigrava, da li zbog kralja, da li zbog Tita. Međutim, mislim da bi se Jajčani trebali dičiti time što imamo toliko spomenika; to je samo plus za Jajce. Međutim, ne znam, kažem, možda je kažnjeno zbog toga. Ustavno uređenje Bosne i Hercegovine se mora riješiti. Mi sada imamo 14 ustava, imamo podijeljenu državu na dva entiteta – Federaciju BiH koja ne štima i Republiku Srpsku koja svaki čas hoće da se odcijepi. Odmah da se ogradim, mi nismo potpali ni pod jednu politiku. Ovo udruženje je pomagalo svakome ko mu se obratio. Ali, shvatite, ovakvo uređenje ne dozvoljava povratak.“
RSE: Koliko se ljudi vratilo u Jajce?
„Imamo 8.000 do 10.000 izbjeglica iz Jajca u skandinavskim zemljama. Među njima je najveći broj Bošnjaka. To su građani koje smo izgubili zauvijek, više ih nikada nećemo moći vratiti. Ja imam dvije sestre i brata koji su sada Šveđani i normalno da se neće nikada vratiti. Postali su turisti u svom vlastitom gradu. Jajčani srpske nacionalnosti se uglavnom nalaze u Brčkom i Banjaluci. Veći broj njih je prodao svoje stanove i kuće. Od ukupno 41.000 stanovnika, koliko je u Jajcu bilo prije rata, sada baratamo nekakvom cifrom od 28.000, sa selima. Nije više u pitanju bezbjednost, već ljudi sebi traže selameta u drugim gradovima – odlaze tražiti posao u Travniku, Bugojnu, Sarajevu… U pitanju je egzistencija. Što se tiče bezbjednosti, što se tiče slobode kretanja, tu više nema problema, ljudi sarađuju. Običan svijet hoće da živi zajedno. Postoji bezbroj primjera komšijske saradnje i u najtežim momentima povratka. Ljudi su željeli da se što prije vide, da što prije uspostave kontakt. Ali je politika odrađivala svoj dio posla – povratak je blokiran, određivan je broj koliko se familija može vratiti. U povratku je bilo zaista teških momenata.“
Po čemu je Kiseljak izuzetak
Jedan od najboljih povrataka u BiH ostvaren je u Kiseljaku, o čemu govori načelnik ove opštine Mladen Mišurić Ramljak. On ističe da je priča o povratku završena prije četiri godine, te da je povratak ostvaren u potpunosti:
„Povratak je u potpunosti uspješno okončan. Postoji određen broj ljudi koji se vode na sarajevskim općinama, iz razloga nekakvih beneficija koje imaju, u pitanju su liječenje, besplatan javni prijevoz i tako dalje, pa oni malo šetaju između općine Kiseljak i susjednih općina, prije svega općine Ilidža i općine Hadžići. Međutim, i ti ljudi su se zapravo vratili, ostvarili su svoje pravo na povratak, obnovu obiteljskih domova i tako dalje. Oni su ovdje, samo se vode na susjednim općinama. Povratak je ovdje već odavno gotova priča. Ljudi su se vratili, vraćeni su u posjed svoje imovine. Dobar dio ratom razrušenih obiteljskih domova je obnovljen. Ostao je neobnovljen još jedan manji broj, posebno onih domova visoke kategorije oštećenja. Ali se nadam da ćemo angažiranjem sredstava iz proračuna općine Kiseljak, potom županije Središnja Bosna, kao i federalnog i državnog budžeta, okončati postupak obnove. Tako da bismo s tim u potpunosti završili priču vezanu za rat i ratna događanja. Doduše, ne možemo biti zadovoljni dinamikom ispunjavanja obećanja svih razina vlasti i međunarodne zajednice. Jer, sve ono što su obećali vezano za općinu Kiseljak, uglavnom nisu ispoštovali. Federalna vlada je kroz određene projekte pomagala obnovu ratom porušenih obiteljskih domova. Potom je tu bio značajan doprinos međunarodnih humanitarnih organizacija. Međutim, oni koji su najviše obećavali, oni su najmanje učinili.“
RSE: Da li su povratnici dobrodošli, odnosno ima li povratnika zaposlenih u administraciji, i da li su podijeljene službe, bošnjačka i hrvatska, objedinjene?
„Nije nimalo neskromno ako kažem da je općina Kiseljak najsvjetliji primjer u BiH kad je u pitanju povratak. Godine 2000. je došlo do ujedinjavanja ove dvije općinske administracije koje su funkcionirale na području općine Kiseljak. Od 55 uposlenih u općini Kiseljak, 21 je Bošnjak. Od pet pomoćnika načelnika općine Kiseljak, tri su Bošnjaka, a dva Hrvata. Imali smo utemeljenje nove javne ustanove – Doma zdravlja odnosno Ljekarne Kiseljak. Ujedinjena su oba pravna subjekta iz oblasti zdravstva – Dom zdravlja Bilalovac i Dom zdravlja Kiseljak – i sad funkcioniraju kao jedinstvena zdravstvena ustanova. To se odnosi i na Ljekarnu. Ljudi polako shvaćaju da je rat dano iza nas, sve manje i manje gledaju na prošlost i okreću se budućnosti. To je moj dojam iz osobnih kontakata sa građanima. Sve više gledaju u budućnost i pitaju se što će biti sutra-prekosutra, kako ćemo živjeti, a sve manje pričaju o onome što je bilo i što je iza nas.“
Imovina uništena nakon Dejtona
Regionalno udruženje izbjeglih i raseljenih za opštine Bijeljina, Lopare, Ugljevik i Janja, poznato je zbog pripreme i podizanja velikog broja tužbi za uništenu imovinu u FBiH. Govori Veljko Stevanović, predsjednik ovog udruženja:
„Svima nam je poznata činjenica da obnova porušene imovine u Bosni i Hercegovini ne ide onako kako je građanima obećavano i kako se svake godine obećava. Isto tako nam je poznata činjenica da je aneksom VII Dejtonskog mirovnog sporazuma garantovano osnivanje fonda za pravičnu nadoknadu, što se nikad nije desilo. Vlasti BiH nikad nisu ni pokušavale da ga osnuju. Kada sve ove činjenice uzmemo u obzir, jedino što je preostalo, to je da građani iz reda naše izbjegličke populacije traže pravdu putem sudova u BiH, ako zatreba i putem međunarodnog suda za ljudska prava u Strasburu, s kojim smo mi i do sada kontaktirali i oni prate ove procese. Mi od ovih procesa nećemo odustati. Ići ćemo do samog kraja. Normalno da očekujemo da će sudstvo u Bosni i Hercegovini raditi svoj posao onako kako ga i treba da radi. Svima je poznato da je poslije rata, iz čitavog svijeta, po glavni stanovnika došlo više novca nego Njemačkoj poslije II svjetskog rata. Gdje je taj novac, ko ga je primio i trošio, to treba pitati njih, a obične građane obeštetiti za ono što su čitav život sticali svojim radom, a ne da od takvih domaćina pravimo socijalne slučajeve, kojih, nažalost, sve više ima, i u Republici Srpskoj, a vjerovatno i u čitavoj BiH, gledati ih kako s hrane po kontejnerima i kako žive po šupama.“
RSE: Koliko je to otprilike tužbi i kolika je njihova vrijednost?
„Ukupna cifra je bila negdje oko 455. Neki, nažalost, nisu mogli da ispoštuju sve ono što je sud tražio. Nažalost, veliki broj tužitelja je umro. Neki su prodali svoju imovinu u onom stanju u kojem je bila, tako da su otpali. Ostalo je oko njih 200. Novih tužbi imamo negdje oko 3.700. Sve smo to obradili i poslali smo svim sudovima, znači u negdje 73 opštine, na području BiH i čekamo od njih odgovore. Naš advokatski tim koji radi na ovoj prvoj tužbi, počeće da obrađuje opštinu po opštinu, na onaj način kao što rade i ovu prvu tužbu.“
RSE: Ta imovina je uništena i tokom rata i poslije Dejtonskog sporazuma?
„Velika većina naše imovine je uništena poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Mali dio je porušen u toku ratnih dejstava. Prvom tužbom je tužena FBiH, a ove druge tužbe šaljemo prvo opštinama. Znači, tužimo opštine, pa ćemo da vidimo. Ići ćemo do kraja. Kako smo se i dogovorili s pojedinim ljudima iz Međunarodnog suda za ljudska prava u Strasburu, moramo da obavimo sve sudske procese na prostoru BiH da bi onda Međunarodni sud za ljudska prava mogao da razmatra ovaj problem.“
Okupljanje Mostaraca
Ljeto u Bosni i Hercegovini prošlo je u znaku dolaska ljudi koji žive vani. Mostarska odnosno hercegovačka dijaspora organizovano se družila u Omladinskom kulturnom centru „Abrašević“. Voditelj „Abraševićevog medija centra“ Husein Oručević o tome kaže:
„Inicijativa je potekla od samih klubova dijaspore, odnosno Mostaraca, i ne samo Mostaraca, iz skandinavskih zemalja, prije svega Švedske. Oni su prije gotovo dvije godine otvorili Centar za lokalni razvoj. Uz pomoć grada Mostara taj Centar za lokalni razvoj pokušava iskomunicirati odnose građana u lokalnoj zajednici i dijaspori. Prije nekoliko dana sam imao jako zanimljiv susret sa ljudima iz Švedske, tačnije iz Malmea, koji ne potiču direktno iz Mostara, ali su u kontaktu s Mostarcima. Oni su u švedski školski sistem uključili jedan poseban predmet, koji su sami godinama dolazeći u BiH, a koji se oslanja na ljudska prava i demokraciju. Oni su ga još malo razradili i sada će taj predmet biti obavezan za srednjoškolce u Švedskoj. Mi ćemo se u to pokušati uključiti kroz neformalnu edukaciju u ,Abraševiću‘, zajedno s ljudima koji promoviraju takve oblike edukacije u Švedskoj, a za osnovu imaju određene predmete koji su pokrenuti u Bosni i Hercegovini.“