RSE: Bilo bi dobro na samom početku naše slušaoce podsjetiti, a nekima bogami i objasniti šta se krije iza naslova „Zrno soli“?
IMAMOVIĆ: Ovi sedmi književni susreti „Cum grano salis“ održaće se od 6. do 9. septembra 2007. godine. Prve susrete smo imali 2001. godine. Postavili smo pitanje da li mi govorimo istim jezikom? Svi su se u osnovi složili da govorimo istim jezikom. Postavili smo pitanje da li imamo jedan govorni prostor? Svi su se složili da je to jedan govorni prostor – Srbije, Hrvatske, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Onda smo se zapitali da li mi trenutno taj jedan isti jezik zovemo različitim imenima? Da. Da li imamo pravo da ga zovemo različitim imenima? Da. Da li je ime pisca iz Tuzle, Meše Selimovića, dovoljno vrijedno za nagradu za najbolji roman na govornom prostoru Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine? Svi su rekli da je više nego dovoljno, jer se radi o, ako ne najvećem, onda jednom od najvećih romanopisaca s ovog govornog prostora. Dogovorili smo se da to bude nagrada na književnim susretima pisaca, izdavača, kritičara i slavista. Dogovorili smo se da ćemo te susrete „Cum grano salis“ imati svake godine.
RSE: Najvažniji čin ove svečanosti pisane riječi je dodjela nagrade „Meša Selimović“. Tuzli služi na čast što je našeg velikog pisca vratila kući. Na isti način joj komplimentira činjenica da je Mešina nagrada postala jedna od najprestižnijih u regionu.
IMAMOVIĆ: Svake godine imamo odvojene selektore za Zagreb, Beograd, Podgoricu i Sarajevo. Zatim imamo i žiri, koji donosi konačnu odluku. Selektorica za Hrvatsku je Jagna Pogačnik. Selektorica za BiH je Alma Denić-Grabić. Selektor za područje Srbije je Gojko Tešić. Selektor za Crnu Goru je Ognjen Spahić. Žiri čine: predsjednik Semezdin Mehmedinović i članovi Mile Stojić, Muhamed Dželilović, slavistica iz Njemačke Renate Lachman, Maciej Falski iz Poljske. Žiri se odlučio za najuži izbor i u najužu konkurenciju su ušli romani: Igor Štiks, „Elijahova stolica“, Faktura, Zagreb, Andrej Nikolaidis, „Sin“, u izdanju Dirijea iz Zagreba, Srđan Valjarević „B92“, izdavač Komo, Miljenko Jergović „Ruta Tanenbaum“, izdavač Dirije iz Zagreba i Josip Mlakić, „Psi i klaunovi“, izdavač VBZ iz Zagreba.
RSE: Očigledno se radi o zaista uglednim imenima, koja s jednakim pravom i jednakom radošću konkurišu za vašu nagradu. Međutim, ja u ovom trenutku jednostavno ne mogu propustiti priliku da podsjetim slušaoce da je u vezi s prošlogodišnjim izborom u dijelu javnosti, doduše sasvim definisanom dijelu javnosti, bilo dosta osporavanja žestokih riječi u vezi s odlukom žirija.
IMAMOVIĆ: To je normalno. Kad imate romane Igora Štiksa, Andreja Nikolaidisa, Srđana Valjarevića, Miljenka Jergovića, Josipa Makića, na žiriju je velika odgovornost. Dosadašnji dobitnici međunarodne nagrade „Meša Selimović“ su Marinko Koštrec sa romanom „Netko drugi“ iz Hrvatske, Irfan Horozović sa romanom „Šekspir u Dar es salamu“ iz Bosne i Hercegovine, Ivica Đikić s „Cirkusom Kolumbija“ - on je nominiran i od BiH i od Hrvatske, Ognjen Spahić s „Hansenovom djecom“ iz Crne Gore, Sanja Domazet s romanom „Ko plače“ iz Srbije.
RSE: Ja se sjećam zaista velike gužve, koja se desila prošle godine poslije proglašenja. Čini mi se da se nekim ljudima u Bosni i Hercegovini nije svidjela činjenica da je ovoliko laureata izvan BiH. Možda se nekom nije svidjelo ime ili porijeklo prošlogodišnje dobitnice Sanje Domazet. Kao da se nekom učinilo da smo izmislili ovako zvučnu nagradu, a onda je dijelimo kojekakvima izvan Bosne i Hercegovine. Govorim o nekim skrivenim porukama grupe autora koji su bili vrlo rezolutni u vezi s odlukom prošlogodišnjeg žirija.
IMAMOVIĆ: Ja u to ne mogu ulaziti. Žiri neka odluči. Evo recimo iz Bosne i Hercegovine su do sada bila dva autora – Irfan Horozović i Ivica Đikić – od ukupno pet dosadašnjih laureata. Mislim da su te polemike stvar ukusa, kritičari na to imaju pravo, više su govorili o tome da je nagradu trebao dobiti Nedžad Ibrišimović jer se njima više sviđa njegov roman nego roman Sanje Domazet, nego što su govorili protiv same nagrade. Ja sam tako to doživio. Ljudi na to imaju pravo, konkurencija je vrlo oštra, žiri preuzima veliku odgovornost. Meni je bitno da žiri bude neovisan od svake politike, kao sud, znači sam da presudi, na svoju odgovornost. Polemika će sigurno biti, njih bude uvijek kada je u konkurenciji više romana, ali naša ambicija je da nagrada bude regionalna, da to bude najveća nagrada za roman, a roman je velika matura književnosti, znači da budemo glavni grad romana u regionu, a to možemo postići samo jednom nepristranošću i potpunom autonomijom žirija. I bivši i sadašnji žiri su ljudi koje ja toliko poštujem da se njima ne bih usudio i mislim da se niko ne bi usudio nešto sugerisati. Bitno je da se oni između sebe usaglase, nemaju nimalo lak posao, opet imaju ovdje jake pisce, internacionalno poznate. Međutim, žiri ima zadatak da se opredijeli i neka ponese teret svoje odgovornosti. Da li će biti gužve iza ovoga, vidjećemo.
RSE: Neka je i bude. U svakom slučaju, radi se o kompetentnom žiriju, koji će voditi računa i o vlastitim imenima i o vlastitom integritetu, ali isto tako i o činjenici da se radi o regionalnoj nagradi, o jednoj od najprestižnijih nagrada na prostoru štokavskog jezika, kojeg svi ovdje razumijemo. Hvala mnogo na ovom razgovoru.
IMAMOVIĆ: Ovi sedmi književni susreti „Cum grano salis“ održaće se od 6. do 9. septembra 2007. godine. Prve susrete smo imali 2001. godine. Postavili smo pitanje da li mi govorimo istim jezikom? Svi su se u osnovi složili da govorimo istim jezikom. Postavili smo pitanje da li imamo jedan govorni prostor? Svi su se složili da je to jedan govorni prostor – Srbije, Hrvatske, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Onda smo se zapitali da li mi trenutno taj jedan isti jezik zovemo različitim imenima? Da. Da li imamo pravo da ga zovemo različitim imenima? Da. Da li je ime pisca iz Tuzle, Meše Selimovića, dovoljno vrijedno za nagradu za najbolji roman na govornom prostoru Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine? Svi su rekli da je više nego dovoljno, jer se radi o, ako ne najvećem, onda jednom od najvećih romanopisaca s ovog govornog prostora. Dogovorili smo se da to bude nagrada na književnim susretima pisaca, izdavača, kritičara i slavista. Dogovorili smo se da ćemo te susrete „Cum grano salis“ imati svake godine.
RSE: Najvažniji čin ove svečanosti pisane riječi je dodjela nagrade „Meša Selimović“. Tuzli služi na čast što je našeg velikog pisca vratila kući. Na isti način joj komplimentira činjenica da je Mešina nagrada postala jedna od najprestižnijih u regionu.
IMAMOVIĆ: Svake godine imamo odvojene selektore za Zagreb, Beograd, Podgoricu i Sarajevo. Zatim imamo i žiri, koji donosi konačnu odluku. Selektorica za Hrvatsku je Jagna Pogačnik. Selektorica za BiH je Alma Denić-Grabić. Selektor za područje Srbije je Gojko Tešić. Selektor za Crnu Goru je Ognjen Spahić. Žiri čine: predsjednik Semezdin Mehmedinović i članovi Mile Stojić, Muhamed Dželilović, slavistica iz Njemačke Renate Lachman, Maciej Falski iz Poljske. Žiri se odlučio za najuži izbor i u najužu konkurenciju su ušli romani: Igor Štiks, „Elijahova stolica“, Faktura, Zagreb, Andrej Nikolaidis, „Sin“, u izdanju Dirijea iz Zagreba, Srđan Valjarević „B92“, izdavač Komo, Miljenko Jergović „Ruta Tanenbaum“, izdavač Dirije iz Zagreba i Josip Mlakić, „Psi i klaunovi“, izdavač VBZ iz Zagreba.
RSE: Očigledno se radi o zaista uglednim imenima, koja s jednakim pravom i jednakom radošću konkurišu za vašu nagradu. Međutim, ja u ovom trenutku jednostavno ne mogu propustiti priliku da podsjetim slušaoce da je u vezi s prošlogodišnjim izborom u dijelu javnosti, doduše sasvim definisanom dijelu javnosti, bilo dosta osporavanja žestokih riječi u vezi s odlukom žirija.
IMAMOVIĆ: To je normalno. Kad imate romane Igora Štiksa, Andreja Nikolaidisa, Srđana Valjarevića, Miljenka Jergovića, Josipa Makića, na žiriju je velika odgovornost. Dosadašnji dobitnici međunarodne nagrade „Meša Selimović“ su Marinko Koštrec sa romanom „Netko drugi“ iz Hrvatske, Irfan Horozović sa romanom „Šekspir u Dar es salamu“ iz Bosne i Hercegovine, Ivica Đikić s „Cirkusom Kolumbija“ - on je nominiran i od BiH i od Hrvatske, Ognjen Spahić s „Hansenovom djecom“ iz Crne Gore, Sanja Domazet s romanom „Ko plače“ iz Srbije.
RSE: Ja se sjećam zaista velike gužve, koja se desila prošle godine poslije proglašenja. Čini mi se da se nekim ljudima u Bosni i Hercegovini nije svidjela činjenica da je ovoliko laureata izvan BiH. Možda se nekom nije svidjelo ime ili porijeklo prošlogodišnje dobitnice Sanje Domazet. Kao da se nekom učinilo da smo izmislili ovako zvučnu nagradu, a onda je dijelimo kojekakvima izvan Bosne i Hercegovine. Govorim o nekim skrivenim porukama grupe autora koji su bili vrlo rezolutni u vezi s odlukom prošlogodišnjeg žirija.
IMAMOVIĆ: Ja u to ne mogu ulaziti. Žiri neka odluči. Evo recimo iz Bosne i Hercegovine su do sada bila dva autora – Irfan Horozović i Ivica Đikić – od ukupno pet dosadašnjih laureata. Mislim da su te polemike stvar ukusa, kritičari na to imaju pravo, više su govorili o tome da je nagradu trebao dobiti Nedžad Ibrišimović jer se njima više sviđa njegov roman nego roman Sanje Domazet, nego što su govorili protiv same nagrade. Ja sam tako to doživio. Ljudi na to imaju pravo, konkurencija je vrlo oštra, žiri preuzima veliku odgovornost. Meni je bitno da žiri bude neovisan od svake politike, kao sud, znači sam da presudi, na svoju odgovornost. Polemika će sigurno biti, njih bude uvijek kada je u konkurenciji više romana, ali naša ambicija je da nagrada bude regionalna, da to bude najveća nagrada za roman, a roman je velika matura književnosti, znači da budemo glavni grad romana u regionu, a to možemo postići samo jednom nepristranošću i potpunom autonomijom žirija. I bivši i sadašnji žiri su ljudi koje ja toliko poštujem da se njima ne bih usudio i mislim da se niko ne bi usudio nešto sugerisati. Bitno je da se oni između sebe usaglase, nemaju nimalo lak posao, opet imaju ovdje jake pisce, internacionalno poznate. Međutim, žiri ima zadatak da se opredijeli i neka ponese teret svoje odgovornosti. Da li će biti gužve iza ovoga, vidjećemo.
RSE: Neka je i bude. U svakom slučaju, radi se o kompetentnom žiriju, koji će voditi računa i o vlastitim imenima i o vlastitom integritetu, ali isto tako i o činjenici da se radi o regionalnoj nagradi, o jednoj od najprestižnijih nagrada na prostoru štokavskog jezika, kojeg svi ovdje razumijemo. Hvala mnogo na ovom razgovoru.