One posljednje, upućene su njegovoj ženi Armeli, dan uoči Enesovog svjedočenja u Hagu:
„Kad je nazvala, pitala je gdje vam je suprug. Žena je priupita - a što vam treba. Bilo joj je rečeno: Mi znamo gdje je on. Otišao je da svjedoči protiv naših. Kuku njemu. Dabogda se nikada ne vratio. A ako se i vrati, stučićemo mu glavu. Vas ćemo možda tokom noći poklati, zaklat tebe i djecu. Zvali su me prije suđenja da bih imao dovoljno prostora da razmišljam hoću li u sudnici, i šta ću, govoriti.“
Ono što je Delalić snimio u novembru 1993. godine potvrdio je i izvještaj zapovjednika HVO-a, Miljenka Lasića, kojeg je kao dokaz ranije priložilo Tužilaštvo. U tom dokumentu Lasić izvještava nadležnu komandu kako je sa 50 projektila tenk uspješno pogodio cilj - Stari most. Time je video-materijal odbrane o rušenju Starog mosta od strane Armije Bosne i Hercegovine odbačen kao montiran:
„Dirnula me neistina od gospodina Praljka. Čuo sam da se on navodno brani tim da je Armija Bosne i Hercegovine postavila eksploziv ispod mosta i srušila stari most. To me je dotaklo. Svi smo plakali zbog mosta. Mi znamo da nam je taj most bio život.“
Delalić, inače 70-postotni ratni vojni invalid, dodaje kako je pravi šok uslijedio nakon što je po povratku iz Haga ostao bez posla. Iako po zanimanju kvalificirani vozač sa dugogodišnjim iskustvom, prebačen je na mjesto stražara u mostarskom Autoprevozu, što je tadašnji direktor pokušao opravdati i PTSP- sindromom, od kojeg Delalić, navodno, boluje, iako nijedan dokaz za to nije priložio. Pozadina svega, smatra Delalić, je prošlost bivšeg direktora, koji je u ratu bio pripadnik HVO-a:
„Pošto sam bio borac, čak sam i pričao priče da je Kuko boravio u Brani, da je on bio pripadnik drugih oružanih snaga. Po mom ubjeđenju to bi mogao biti razlog jer kakav drugi razlog može biti da me on skine sa vozača i postavi na kapiju, da od mene napravi to što je napravio.“
Delalić danas jedva preživljava. Brine za svoju djecu i njihovu budućnost. Sa minimalnim primanjima otplaćuje zemljište, iako mu je, navodno, poklonjeno od strane boračkih organizacija.
Osim Reisu-ul-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, niko na njegovu tužnu priču nije reagirao. Mogao je prodati video-materijal koji posjeduje, mogao je svoju šutnju dobro naplatiti. Pa ipak, kako zaključuje, obraz je najteže kupiti:
„Ne strahujem od bilo kakvih prijetnji. To vam garantujem svojim životom. Neistinu neću reći. Ako će me istina koštati, neka me ovoga trena košta dok sa vama razgovaram.“
„Kad je nazvala, pitala je gdje vam je suprug. Žena je priupita - a što vam treba. Bilo joj je rečeno: Mi znamo gdje je on. Otišao je da svjedoči protiv naših. Kuku njemu. Dabogda se nikada ne vratio. A ako se i vrati, stučićemo mu glavu. Vas ćemo možda tokom noći poklati, zaklat tebe i djecu. Zvali su me prije suđenja da bih imao dovoljno prostora da razmišljam hoću li u sudnici, i šta ću, govoriti.“
Ono što je Delalić snimio u novembru 1993. godine potvrdio je i izvještaj zapovjednika HVO-a, Miljenka Lasića, kojeg je kao dokaz ranije priložilo Tužilaštvo. U tom dokumentu Lasić izvještava nadležnu komandu kako je sa 50 projektila tenk uspješno pogodio cilj - Stari most. Time je video-materijal odbrane o rušenju Starog mosta od strane Armije Bosne i Hercegovine odbačen kao montiran:
„Dirnula me neistina od gospodina Praljka. Čuo sam da se on navodno brani tim da je Armija Bosne i Hercegovine postavila eksploziv ispod mosta i srušila stari most. To me je dotaklo. Svi smo plakali zbog mosta. Mi znamo da nam je taj most bio život.“
Delalić, inače 70-postotni ratni vojni invalid, dodaje kako je pravi šok uslijedio nakon što je po povratku iz Haga ostao bez posla. Iako po zanimanju kvalificirani vozač sa dugogodišnjim iskustvom, prebačen je na mjesto stražara u mostarskom Autoprevozu, što je tadašnji direktor pokušao opravdati i PTSP- sindromom, od kojeg Delalić, navodno, boluje, iako nijedan dokaz za to nije priložio. Pozadina svega, smatra Delalić, je prošlost bivšeg direktora, koji je u ratu bio pripadnik HVO-a:
„Pošto sam bio borac, čak sam i pričao priče da je Kuko boravio u Brani, da je on bio pripadnik drugih oružanih snaga. Po mom ubjeđenju to bi mogao biti razlog jer kakav drugi razlog može biti da me on skine sa vozača i postavi na kapiju, da od mene napravi to što je napravio.“
Delalić danas jedva preživljava. Brine za svoju djecu i njihovu budućnost. Sa minimalnim primanjima otplaćuje zemljište, iako mu je, navodno, poklonjeno od strane boračkih organizacija.
Osim Reisu-ul-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, niko na njegovu tužnu priču nije reagirao. Mogao je prodati video-materijal koji posjeduje, mogao je svoju šutnju dobro naplatiti. Pa ipak, kako zaključuje, obraz je najteže kupiti:
„Ne strahujem od bilo kakvih prijetnji. To vam garantujem svojim životom. Neistinu neću reći. Ako će me istina koštati, neka me ovoga trena košta dok sa vama razgovaram.“