Kažu mi u Medjugorju da je tamošnji živalj na brdo dovukao križ da ih Gospa čuva od loša vremena i drugih zala. Bilo je to još u doba kad se u tome kraju živjelo od duvana i kada su stariji muškarci u potrazi za boljim životom odlazili u Australiju, Kanadu ili Ameriku. Njemačka je došla tek kasnije. Slali su ponešto i doma kad su mogli i slali ono što nisu potrošili u pijankama po lučkim kafanama bijelog svijeta ili što im nisu uzele noćne dame za nekoliko sekundi užitka. Kad su dolazili doma jednom u par godina, ostavljali su žene trudne i djecu su godinama vidjali tek na slikama. Život težak, na suncu i kamenu, ako kiša ne padne na vrijeme duvan loš, ako sunce ne grije – još gore. Zato su se valjda ovdje odlučili da kad muški jednom dodju doma, da odnesu taj križ na brdo i tamo ga postave da im čuva zenu, djecu i duvan. Zato se brdo danas zove – Križevac. Svi vjernici koji stignu u Medjugorje obavezno se penju na to brdo.
Poranio sam jedno jutro da me ne zatekne vrućina. Tu sam vidio onu ženu s početka priče, ali još i stotine drugih vjernika koji su ćuteći polako napredovali prema križu. Vidio sam ih bose i okrvavljenih nogu kako se na krv ne obaziru i samo idu dalje, gore! Vidio sam ih na štakama kako se probijaju prema vrhu. Niti im ko nudi pomoć niti bi je htjeli. Svako ima svoj usud i svako nosi svoj križ. Vidio sam ih kako se penju klečući i kako nikome nisu bili čudni. Vidio sam žene i djecu, mlade i stare. I ne znaš koje jezike govore dok se ne popneš na vrh. Tek tada čujes molitve i jezike koje ne umiješ ni prepoznati. Čuješ i vjetar koji ovdje uvijek puše.
Svi se oni, i ja, penju putem gdje puta nema, i ne znaš kuda te to put koji to nije vodi ali znaš gdje ćeš stići. Penjemo se bukvalno sa kamena na kamen, izmedju šiblja i žare, ne bojiš se zmija – davno su već pobjegle od ovolikog naroda. Mladji žure da stignu sto prije, stariji imaju vremena.
Kad se popneš, pred tobom puca dolina i križ, nekoliko metara visok. Sve mu strane zauzete vjernicima koji su ga obgrlili i čuješ tihe molitve. Ovdje svi ćute, osim molitve čuje se još samo vjetar. Kad pogledaš dolje vidiš rijeku ljudi koja se penje. Prepoznaješ put koji to nije i po sjaju kamena kojim si došao. Izlizale ga stotine tisuća ljudi što se ovuda penju desetljećima pa ga nastavljaju trljati i ovi što odozdo sada nadiru. U dolini Medjugorje, svetište koje će ove godine, piše Washington Post, posjetiti milijun ljudi. Niko ovdje više ne sadi duvan, niti se odavde više ide vani da se nešto zaradi. Sada ovdje dolaze da rade. Teško je naći par slobodnih ruku da ti nešto pomognu. Čudim im se kad gostima dijele obilate večere i besplatne količine vina, znam neke starije koji svojim gostima daju po bocu vina “da im se nadje za puta.” Lako je biti dobar domaćin kad imaš jednu obitelj ali vidio sam da dijele i oni koji su imali autobus gostiju, pa još jedan, pa još jedan. Sve dok sinovi nisu skočili i rekli – stari, dosta!
Vidim stigla na Križevac i ona žena u dugoj haljini i sa štapom. Prekrižila se ne žureci se da izgovori svoju molitvu. Skide crnu maramu sa glave, pogleda malo oko sebe, prostre maramu i sjede. Prodje rukama po kosi, provjeravajući valjda da se koja vlas nije odmetnula. Nije. Ćutala je i gledala u dolinu. Trgne se u jednom trenutku i pogleda me. Valjda je vidjela da je promatram. Posramih se i okrenuh glavu. Jedan je mladić polako brisao krv sa svojih stopala, toliko pažlljivo kao da je bila nečija druga. Stigao bos, lice mu sijalo – uspio je. Ne ostaneš nijem pred tom količinom upornosti; ne ostaneš nijem ni gledajući vjernike kako šapću svoje molitve grlici križ, imaš utisak da nokte hoće u kamen da zariju; ne ostaneš nijem ni kad shvatiš da ovdje niko s nikim ne priča, svi se bave sobom – i bogom; ne ostaneš nijem ni kad shvatiš da su ovdje u jednom trenu stotine ljudi, a ne čuješ nikoga – svi šapću, mole.
Ali moraš ostati nijem pred tom količinom vjere i snage koja pred tebe dolazi i prolazi u beskrajnim kolonama vjernika koji se kreću u oba pravca. Po putu kojeg nema. Onda ti bude krivo što i ti nisi takav.
Krenuh polako nazad. Ona se žena podiže, protrese crnu maramu, i ponovo je stavi na glavu. Prvo protrese svoje haljine da nebi slučajno ostala koja travka. Ode prema križu da nadje svoj trenutak mira sa bogom. Izgubih je sa vidika. Sakrio je križ. Ne znam da li je bila u crnini zato što je nekog izgubila ili je tek na crninu bila navikla. Težak je ovdje život bio desetljećima. Možda je ona crna marama ipak znak da je sustigao veliki gubitak. Ne znam ni da li je oplakivala grijehe, ali će prije biti da je sa nekim svojim nešto razgovarala grleci križ.
Negdje već pri samom vrhu polako je stizao i onaj muškarac sa štakama.
Ostaneš nijem. Ćuteći se spuštaš. Vjetar ovdje nešto nosi.
Email me Nenad Pejic
Poranio sam jedno jutro da me ne zatekne vrućina. Tu sam vidio onu ženu s početka priče, ali još i stotine drugih vjernika koji su ćuteći polako napredovali prema križu. Vidio sam ih bose i okrvavljenih nogu kako se na krv ne obaziru i samo idu dalje, gore! Vidio sam ih na štakama kako se probijaju prema vrhu. Niti im ko nudi pomoć niti bi je htjeli. Svako ima svoj usud i svako nosi svoj križ. Vidio sam ih kako se penju klečući i kako nikome nisu bili čudni. Vidio sam žene i djecu, mlade i stare. I ne znaš koje jezike govore dok se ne popneš na vrh. Tek tada čujes molitve i jezike koje ne umiješ ni prepoznati. Čuješ i vjetar koji ovdje uvijek puše.
Svi se oni, i ja, penju putem gdje puta nema, i ne znaš kuda te to put koji to nije vodi ali znaš gdje ćeš stići. Penjemo se bukvalno sa kamena na kamen, izmedju šiblja i žare, ne bojiš se zmija – davno su već pobjegle od ovolikog naroda. Mladji žure da stignu sto prije, stariji imaju vremena.
Kad se popneš, pred tobom puca dolina i križ, nekoliko metara visok. Sve mu strane zauzete vjernicima koji su ga obgrlili i čuješ tihe molitve. Ovdje svi ćute, osim molitve čuje se još samo vjetar. Kad pogledaš dolje vidiš rijeku ljudi koja se penje. Prepoznaješ put koji to nije i po sjaju kamena kojim si došao. Izlizale ga stotine tisuća ljudi što se ovuda penju desetljećima pa ga nastavljaju trljati i ovi što odozdo sada nadiru. U dolini Medjugorje, svetište koje će ove godine, piše Washington Post, posjetiti milijun ljudi. Niko ovdje više ne sadi duvan, niti se odavde više ide vani da se nešto zaradi. Sada ovdje dolaze da rade. Teško je naći par slobodnih ruku da ti nešto pomognu. Čudim im se kad gostima dijele obilate večere i besplatne količine vina, znam neke starije koji svojim gostima daju po bocu vina “da im se nadje za puta.” Lako je biti dobar domaćin kad imaš jednu obitelj ali vidio sam da dijele i oni koji su imali autobus gostiju, pa još jedan, pa još jedan. Sve dok sinovi nisu skočili i rekli – stari, dosta!
Vidim stigla na Križevac i ona žena u dugoj haljini i sa štapom. Prekrižila se ne žureci se da izgovori svoju molitvu. Skide crnu maramu sa glave, pogleda malo oko sebe, prostre maramu i sjede. Prodje rukama po kosi, provjeravajući valjda da se koja vlas nije odmetnula. Nije. Ćutala je i gledala u dolinu. Trgne se u jednom trenutku i pogleda me. Valjda je vidjela da je promatram. Posramih se i okrenuh glavu. Jedan je mladić polako brisao krv sa svojih stopala, toliko pažlljivo kao da je bila nečija druga. Stigao bos, lice mu sijalo – uspio je. Ne ostaneš nijem pred tom količinom upornosti; ne ostaneš nijem ni gledajući vjernike kako šapću svoje molitve grlici križ, imaš utisak da nokte hoće u kamen da zariju; ne ostaneš nijem ni kad shvatiš da ovdje niko s nikim ne priča, svi se bave sobom – i bogom; ne ostaneš nijem ni kad shvatiš da su ovdje u jednom trenu stotine ljudi, a ne čuješ nikoga – svi šapću, mole.
Ali moraš ostati nijem pred tom količinom vjere i snage koja pred tebe dolazi i prolazi u beskrajnim kolonama vjernika koji se kreću u oba pravca. Po putu kojeg nema. Onda ti bude krivo što i ti nisi takav.
Krenuh polako nazad. Ona se žena podiže, protrese crnu maramu, i ponovo je stavi na glavu. Prvo protrese svoje haljine da nebi slučajno ostala koja travka. Ode prema križu da nadje svoj trenutak mira sa bogom. Izgubih je sa vidika. Sakrio je križ. Ne znam da li je bila u crnini zato što je nekog izgubila ili je tek na crninu bila navikla. Težak je ovdje život bio desetljećima. Možda je ona crna marama ipak znak da je sustigao veliki gubitak. Ne znam ni da li je oplakivala grijehe, ali će prije biti da je sa nekim svojim nešto razgovarala grleci križ.
Negdje već pri samom vrhu polako je stizao i onaj muškarac sa štakama.
Ostaneš nijem. Ćuteći se spuštaš. Vjetar ovdje nešto nosi.
Email me Nenad Pejic