Više opozicionih partija reagovalo je na odluku crnogorske Vlade da u Avganistan uputi 1500 automatskih pušaka, stotinu puškomitraljeza i 250 hiljada metaka kao doprinos međunarodnoj mirovnoj misiji u toj zemlji. Srpska lista zatražila je od Vlade odgovor zašto je prilikom donošenja takve odluke zaobiđen parlament, dok je Liberalna partija ocijenila da bi bilo bolje da je crnogorska Vlada u Avganistan poslala hranu, odjeću i lijekove nego oružje, ocijenivši da se Vlada svrstala na jednu stranu. Na optužbe Ministarstvo odbrane reagovalo je saopštenjem u kome se navodi da je upućivanje donacija u ingerencijama Vlade, a ne parlamenta. O ovim crnogorskim dilemama za RSE govori Aleksandar Radić, vojni analitičar iz Beograda.
RSE: Crnogorska Vlada je, kako je i bilo najavljeno, odlučila da uputi vojnu pomoć Avganistanu. To je izazvalo različitete komentare u ovdašnjoj janosti. Iako ste Vi nedavno izjavili da je to uobičajeno za zemlje koje teže NATO-u, da li to ipak Crnu Goru izlaže izvjesnom stepenu rizika da se nađe na udaru islamskih terorista?
RADIĆ: Crna Gora ne može biti izolirana u aktuelnim planetarnim političkim igrama i naravno da svakim svojim potezom snosi određeni stepen rizika. Ako Crna Gora želi da se integriše sa zapadom to podrazumijeva i neku cijenu, prije svega u sudjelovanju i podjeli zadataka u gobalnoj bezbijednostni .To se u ovom trenutku se svodi na isporuke naoružanja, u budućnosti možda će to biti i neke konkretne akcije na terenu, ali u svakom slučaju Crna Gora nije jedna od zemalja koje se isturaju u prvi plan kada je riječ o ratu protiv terorizma i s te strane rizik koji ona snosi nije ni već ni manji nego za desetine drugih država. Treba imati u vidu da smo mi na Balkanu u vrijeme Miloševićevog režima pomalo zaboravili pravila igre koja su postojala u svijetu prije 1991. godine. I tada je bivša Jugoslavija u kojoj smo živjeli direktno učestvovala u mnogobrojnim krizama. Slanje naoružanje je bilo čak i najbezazlenije od svega što se činilo, na stranim terenima su se pojavljivali i naši instruktori, pojedini ljudi iz tadašnje Jugoslovenske Narodne Armije i tada niko nije postavljao pitanje da li to donosi neki posebni dodatni rizik. To se smatralo dijelom političke realnosti. I u ovom trenutku zatvaramo jedan krug i sve zemlje Balkana se ponovo vraćaju na međunarodnu pozornicu i treba računati da će se morati slati i ljudi i oružje na strane terene.
RSE: Dio opozicije optužio je Ministarstvo za neodgovornost, smatrajući da je ova odluka o slanju vojne pomoći Vladi u Kabulu trebala biti donijeta u Skupštini Crne Gore. Da li mislite da takve odluke treba donositi na najvećoj instanci tipa Skupštine?
RADIĆ: Od zemlje do zemlje postoje različiti pristupi kako se donosi odluka o međunarodnoj bezbjednosnoj saradnji. U nekim zemljama je zaista i potrebno odobrenje parlamenta, ali u većini zemalja izvršna vlast ima jako širok izbor ovlašćenja na osnovu smjernica u čijem oblikovanju sudjeluje zakon o državnoj vlasti. Crna Gora je zemlja u kojoj postoji vrlo snažna opozicija, pa je zato to posebno izrazito, ali postoji drugi ekstrem. Na primjer, u Srbiji preterana ovlašćenja parlamenta blokiraju mogućnost međunarodne saradnje jer u Srbiji parlament mora da odobri svako angažovanje ljudi van zemlje tako da je već godinu dana nemoguće poslati jednog jedinog pripadnika Sanitetske službe koji je trebao da se pojavi zajedno sa Norvežanima u Avganistanu. S te strane je potrebno balansirati odnose, postići konsenzus između vlasti i opozicije, ali s druge strane pretjerano mnogo odluka koje se donose u parlamentu moglo bi onemogućiti ili u boljem slučaju drastično usporiti odluke izvršne vlasti.
RSE: Upravo je to negdje na fonu mog sljedećeg pitanja jer ce o eventualnom uključivanju u mirovne misije Brigade za specijalne operacije crnogorske vojske odlučivati parlament. Da li sam dobro shvatila da u Srbiji takođe parlament donosi te odluke i kakva je tu praksa zemalja u regionu kada su u pitanju mirovne misije?
RADIĆ: Slanje ljudi u inostranstvo je izuzetno ozbiljan problem i to je upravo primer kako postići balans između izvršne i zakonodavne vlasti. Neki nivo odluka kao što je slanje vojne pomoći zaista bi trebalo da se donose na nivou Vlade, ali u trenutku kada odlučite da pošaljete svoje vojnike potrebno je da postoji jedan visok nivo nacionalnog konsenzusa i jedna kvalitetna priprema javnosti za tako nešto. Politički dobici su vrlo jasni i mislim da ne treba jako duboko ući u priču da bi bilo prepoznatljivo da zapad u ovom trenutku očekuje od svakog saveznika da prije svega kroz neki savremeni „danak u krvi“ pokaže da je spreman da snosi rizik, ako već želi da snosi i dobit prisustva u međunarodnoj zajednici, ali s druge strane do sada se pokazalo da u parlamentima mnogih zemalja se ta odluka jako teško donosila. Doduše, sve zemlje Evrope ili gotovo sve u ovom trenutku su prisutne u međunarodnim misijama u ovom ili onom obimu. Neke su se posle pritiska javnosti povukle iz misija koje su imale borbene zadatke, otišle su u uslovno rečeno mekše misije, ali sve su prisutne.
RSE: Crnogorski ministar odbrane najavio je i potpisivanje Sporazuma o snabdijevanju i međusobnim uslugama sa SAD-om. O kakvom je sporazumu riječ, s obzirom da su neki raniji sporazumi sa Amerikom u Crnoj Gori izazvali velike polemike. Da li je i ovo dio nekog uobičajenog puta ka NATO-u?
RADIĆ: Riječ je o dokumentu koji spada u jedan niz unificiranih papira koje potpisuju sve zemlje u komunikaciji sa Sjedinjenim Američkim Državama. Amerikanci su davno morali da prevaziđu početne boljke komunikacije sa velikim brojem zemalja u bezbjednosnom planu i pronasle su jedan pravni mehanizam, jedan niz dokumenata koji omogućava kretanje ljudi, kretanje materijala između tih zemalja. Za Crnu Goru to može da bude samo od koristi. Ono što je kontroverzno je famozni član 98 i zapravo tu su nastali problemi u Crnoj Gori jer riječ je o jednom dokumentu za koji je većina zemalja ili odlučno odbila ili na ovaj ili onaj način pokušala da obmanjujući negativne reakcije Vašingtona izbjegne potpisivanje i s te strane je potpuno jasno da je član 98 dokument koji je morao da dovede do političkog usijanja u Crnoj Gori, ali dokumenti kao što je SOFA i dokument koji će biti potpisan o snabdijevanju nepredstavljaju sami po sebi izvor problema.