Za građane Brčko Distrikta, koji su imali stanarsko pravo nad stanovima uništenim tokom rata, 31. avgusta ističe rok za dostavljanje zahtjeva radi ostvarivanja prava na adekvatnu zamjenu stambenog prostora. Građani zahtjeve treba da dostave Odjeljenju za raseljena lica i stambena pitanja Vlade Brčko Distrikta, dok će način procjene vrijednosti stanova potvrditi Javno pravobranilaštvo Distrikta, u skladu sa odredbama iz Pravilnika o utvrđivanju približne vrijednosti stana.
Vlada Brčko Distrikta raspolaže sa 430 stanova, a predstavnici Odjeljenja za raseljena lica i stambena pitanja navode da neće biti problema prilikom dodjeljivanja stanova nosiocima stanarskog prava koji su tokom rata ostali bez krova nad glavom. Ukupno je registrovanih 300 predratnih nosilaca stanarskog prava na stanovima koji su uništeni, ali se svi nisu prijavili njihov povrat ranije, a sada ni za dodjelu zamjenskih stanova. O ovom prvom slučaju dodjele stanova za ratom uništene u Bosni i Hercegovini, sa službenikom Odjeljenja za raseljena lica i stambena pitanja Vlade Brčko Distrikta , Enesom Šerifovićem, razgovarao je naš dopisnik Zoran Matkić:
RSE: Gospodine Šerifoviću, rok za dodjelu zamjenskih stanova nositeljima stanarskih prava čiji su stanovi porušeni tijekom minulog rata, ističe 1. rujna. Što su ustvari zamjenski stanovi i ko ima pravo na takve stanove?
ŠERIFOVIĆ: To su stanovi koji će se dodijeliti nosiocima stanarskih prava čiji su stanovi u vremenu 1992-1995. godina porušeni, uz uslov da su prošli primjenu imovinskih zakona od 1998. godine. Znači, pravo na dodjelu zamjenskog stana imaju samo oni nosioci stanarskih prava čiji su stanovi u navedenom vremenskom periodu porušeni, ali uz uslov da su prošli primjenu imovinskih zakona.
RSE: Koliko je stanova u Brčkom, u minulom ratu porušeno, a koliko je do sada Brčaka podnijelo zahtjeve za zamjenske stanove?
ŠERIFOVIĆ: Prema našim evidencijama, u vremenu 1992-1995. godina, na prostoru Brčko Distrikta je porušeno negdje oko 300 stambenih jedinica. Međutim, svim nosiocima stanarskih prava čiji su stanovi porušeni se njihove stambene jedinice neće nadomjestiti, obzirom da svi ti nosioci stanarskih prava čiji su stanovi porušeni nisu prošli obavezan proces primjene imovinskih zakona. Slijedom ovoga, Odjeljenje ima obavezu provesti proceduru dodjele zamjenskog stana za 192 nosioca stanarskog prava, koji su prošli primjenu imovinskih zakona. Početkom ove godine Odijeljene je objavilo javni poziv za prijavu takvih nosilaca stanarskih prava čiji su stanovi porušeni, te smo do 31. jula 2007. godine zaprimili 137 takvih zahtjeva. Odjeljenje će zaprimati zahtjeve do 1. septembra. Ali evo sad se najavljuje jedna mogućnost da svi nosioci stanarskih prava u ovom propisanom roku ne podnesu zahtjeve. Inače, imajući na umu ovakvu mogućnost, mi pokušavamo stupiti u kontakt sa njima, kako bi oni ispunili ovu svoju zakonom propisanu obavezu i time ne bi došli u situaciju da im stanarsko pravo prestane.
RSE: Do sada je 137 Brčaka, kako ste kazali, podnijelo zahtjeve za dodjelu zamjenskih stanova. Koliko je zahtjeva do sada riješeno?
ŠERIFOVIĆ: Do 31. jula 2007. godine je podneseno 137 zahtjeva. Kroz proceduru i upravni postupak, do sada su riješena 24 zahtjeva. Naime, u toku rješavanja ovih zahtjeva, u Odjeljenju su se u toku rada pojavili određeni problemi, koje smo na tragu da otklonimo. U proceduru smo stavili jedan pravilnik koji će nam pomoći u rješavanju ovih zahtjeva, a taj pravilnik se tiče utvrđivanja približne vrijednosti stana koji je porušen u odnosu na približnu vrijednost stana koji se dodjeljuje kao zamjenski. Ta procedura je pri samom kraju, tako da ćemo donošenjem ovog pravilnika stvoriti jednu dodatnu pretpostavku da ovaj proces riješimo.
RSE: Izgradnja stanova je skupa investicija. Odakle je Distrikt namaknuo sredstva za zamjenske stanove?
ŠERIFOVIĆ: Trenutno, u Brčko Distriktu nema gradnje stanova kojima bi se nadomjestili porušeni stanovi. Ono iz čega Brčko Distrikt, odnosno Vlada Brčko Distrikta, odnosno ovo Odjeljenje, nadomještava te porušene stanove je uslovni stambeni fond čiji nosioci stanarskog prava do 1992. godine takođe nisu podnijeli zahtjev za njegov povrat. Primjenom imovinskih zakona, stanarsko pravo prestaje, stan se stavlja pod upravu ovog Odjeljenja i takvi stanovi će biti dodijeljeni onim nosiocima stanarskih prava čiji su stanovi porušeni, a podnijeli su zahtjev da im se vrati, pa makar i porušeni stan. Eventualni nedostajući stambeni fond za dodjelu zamjenskog stana će se nadomjestiti gradnjom novih stambenih jedinica, za što postoje obezbjeđena sredstva iz Zakona o otkupu stanova.
RSE: I na kraju, koliko očekujete da će Brčaka na ovaj način riješiti svoje stambeno pitanje?
ŠERIFOVIĆ: Očekujemo da na ovaj način svoja stambena pitanja riješi negdje oko 120 porodica u Brčko Distriktu. Znači, ne očekujemo da će vi iz onog inicijalnog broja od 192 svi podnijeti zahtjeve, nekima će možda zahtjev biti odbijen.
* * * * *
Svi korisnici vojnih stanova u Federaciji BiH koji imaju urednu dokumentaciju – Rješenje i Ugovor o dodjeli stana, te tzv. nadovjeru tih ugovora, koji su podnijeli zahtjev za njihov otkup, moći će bez prikupljanja dodatne dokumentacije krenuti u proceduru otkupa stanova.
Očekuje se da Vlada dopuni odluku kako bi se fondu ovih stanova mogli dodati i stanovi bivšeg Minstarstva odbrane Vlade Federacije. Korisnicima vojnih stanova koji su u procesu otkupa, preporučuje se da se obrate nadležnoj službi, odnosno da posjete zgradu Vojno-stambenog fonda u ulici Hamdije Kreševljakovića 98 u Sarajevu. Direktor Službe za zajedničke poslove FBiH, Haris Ihtijarević, izjavio da je u toku priprema posla, prebacivanje dokumentacije, sastavljanje evidencije i drugi poslovi:
„Čekali smo na objavu Izmjena Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo, čime je Službi omogućeno da u ime Vlade FBiH vrši taj otkup. Služba će učiniti sve da posao bude obavljen u najkraćem roku“, izjavio je Ihtijarević.
* * * * *
Mnogi se često zapitaju – ko su ti mladi ljudi koji su kao djeca od tri ili četiri godine napustili domovinu, jer su ih iz zemlje, zahvaćene ratom, u svijet gdje nema ubijanja, gladi i umiranja poveli njihovi roditelji. Koliko znaju o Bosni i Hercegovini, šta žele da u njoj vlastitim snagama promijene, na koji način održavaju veze i planiraju li jednom zauvijek doći – vratiti se.
O tome se, između ostalog, razgovaralo na danima „Mlade dijaspore BiH“, koja je krajem prošlog mjeseca održana u Sarajevu. Bilježimo samo neka razmišljanja mladih Bosanaca i Hercegovaca:
„Zovem se Emir Sakić. Na ovaj prvi susret mladih dijaspore dolazim iz Švedske. Došao sam prvenstveno zbog toga se povežem sa drugim mladim ljudima u dijaspori, sa organizacijama u Bosni i Hercegovini, radi saradnje na stručnom i na poslovnom planu. Većina nas je ovdje zbog toga da vidimo kakve je ovdje situacija i kakve su mogućnosti za povratak u Bosnu i Hercegovinu. Mnogi od nas se ne bi vratili možda odmah sutra, međutim, mislim da svi planiraju da se vrate u nekom doglednom vremenu.
„Ja se zovem Ajna Galičić, dolazim iz Italije, inače sam rođena u Sarajevu. U Italiji živim već dugo, predugo – 15 godina. Mi smo organizovali jedno udruženje u Italiji, zove se ,Ja BiH‘ Youth Association Bosna-Italia-Herzegovina. Radimo na tome da okupimo naše mlade ljude u Italiji, dakle da se prvenstveno družimo, da bi očuvali naš bosanskohercegovački identitet. Ja lično jako mnogo volim svoju državu i gledam kako bih jednom nogom da ostanem u Italiji, a drugom da zakoračim prema Bosni i Hercegovini. Najveća prepreka povratku u BiH mi je još uvijek ne riješen boravak u Italiji. Iako tamo živim već 15 godina, svake godine moram obnavljati boravišnu dozvolu. Kad bih se vratila u Bosnu i Hercegovinu, automatski bih izgubila sve svoje privilegije u Italiji. To je jedina stvar koja me sprječava da se vratim. Mislim da ovoj državi sada treba kapaciteta i da mi, mladi Bosanici i Hercegovci koji živimo vani, možemo mnogo da doprinesemo razvoju ove države. Njoj je potreban novi duh. Željela bih, kroz svoju organizaciju, mlade Bosance i Hercegovce odvesti u Italiju – pogotovo one koji žive van većih gradova jer oni imaju još manje mogućnosti otići u inostranstvo – s ciljem da, barem malo, na taj način promijenim način razmišljanja u ovoj zemlji. Pokušavamo da stvorimo neke konkretne projekte, recimo studentske, koji bi mlade iz BiH malo izveli u druge države. Ne treba se bojati da bi ti mladi mogli u tim državama ostali, jer u njima nije baš tako lako opstati. Međutim, na taj način možemo pomoći njihovom još većem obrazovanju, možemo im pomoći da usavrše strane jezike i da se vrate sa mnogo većim iskustvom. Mislim da će nam ova tri dana ovdje biti korisna baš zbog toga, da razradimo neke konkretne planove i ideje kako da se stvori udruženje, recimo, mladih stomatologa iz raznih zemalja dijaspore, koji bi se mogli umrežiti, recimo, sa studentima stomatologije ovdje u Bosni i Hercegovini. Ima jako puno načina.“
„Ja sam Kenan Terzić, dolazim iz Španije. U Španiji sam već tri i po godine, gdje studiram administrativno-direktivno upravljanje privredom. U Španiju sam otišao iz BiH nakon završetka srednje škole ovdje. Što se tiče naših organizacija u Španiji, one tamo ne postoje. Ne postoji, znači, neko udruženje koje predstavlja Bosnu i Hercegovinu. Naši ljudi u Španiji se druže čisto familijarno. Bosanski jezik kao takav se gubi. Naši mladi ljudi tamo teško pričaju naš jezik, nemaju uopšte interesa da prave bilo kakve projekte, da učestvuju u bilo kakvim idejama. Ja naravno da se mislim vratiti u Bosnu i Hercegovinu. Zbog toga sam i otišao u Španiju, da stičem novo znanje koje ću ovdje primijeniti. Mislim da svi mladi koji su izašli iz Bosne i Hercegovine trebaju da se vrate, jer ovdje postoje ideje, postoji mogućnost razvoja i definitivno postoji želja, postoji patriotizam među ljudima koji su vani. Znači, sve to možemo spojiti, možemo se udružiti, možemo donijeti nove promjene. Pokušaj stvaranja omladinske političke partije, koja ne bi imala za cilj da ima ogroman broj zastupnika, ni u skupštini, ni u parlamentu, već jednostavno da bude neka vrsta otpora svim političkim kretanjima koja se trenutno dešavaju u BiH, zbog kojih omladina više ne izlazi na izbore, zbog kojih je ne nezainteresirana za politiku, ne zainteresirana je, na kraju krajeva, za bilo koja kretanja. Ljudi su, a pogotovo omladina, izgubili vjeru u sebe, izgubili su vjeru u državu, izgubili su vjeru u sutra. To je, znači, jedini način na koji mogu ponovo započeti građenje povjerenja. Izgubili smo mnogo posljednjih godina s ovakvom politikom kakvu imamo. To je projekat koji se gradio 10-20 godina, da bismo ponovo došli na nivo iz 1996. godine. To je, znači, jedan projekat, a drugi projekat bi bilo udruženje ideja. Novac uvijek postoji. Dobra ideja uvijek privlači novac. Nije tačno da ovdje nema novca. Strani ulagači ovdje dolaze. Problem je što nema stručnog kadra i nema kadra koji njima odgovara. Univerziteti u BiH na žalost, iako ne svi, ne pružaju dovoljno znanja i naši studenti su, nažalost, kada izađu iz univerziteta, nespremni da ispune zahtjeve koje traže strani ulagači. Postoje fantastične ideje, postoje fantastične inicijative i fantastične želje da se nešto uradi. Mi koji namjeravamo da se vratim ovdje se možemo udružiti s omladinom koja živi u BiH, da im mi plasiramo ideje, a oni da ih realiziraju.
„Zovem se Zejna Kaunic, imam 24 godine, porijeklom sam iz Sarajeva, ali već 14 godina živim u Holandiji. Iz opkoljenog Sarajeva sam izašla 1992. godine, sama sa mamom. Ponijeli smo jedan ruksak, misleći da će sve to trajati jako kratko i da ćemo se vratiti. S tom idejom sam i stigla u Holandiju. Zbog toga je kod mene ostala nada da ću se jednog dana vratiti, međutim, sve to se jako odužilo. Upravo sam diplomirala orto-pedagogiju u Holandiji. To je nešto kao socijalna pedagogija ili psihologija. U BiH taj studij još uvijek ne postoji. Imala sam čak šansu da isprobam taj moj povratak, jer je ta želja za povratkom kod mene uvijek bila relevantna. Prošle godine sam došla na pola godine prakse – radila sam za organizaciju ,Wings of Hope‘ koja se bavi psihosocijalnom podrškom u postratnom društvu djece i njihovih roditelja. Znači, već sam živjela ovdje pola godine, što mi je još više ojačalo tu želju za povratkom. Mislim da u BiH postoji mnogo mogućnosti za moju struku, odnosno da ima posla za mene, jer su tu sve te organizacije, i strane i nevladine i tako dalje. Jedino što mi preostaje je da nađem konkretan posao ovdje i da se definitivno vratim. Što se mene tiče, situacija za mlade u Holandiji je tužna. Naša omladina se ponekad druži, međutim rijetko. Oni mlađi sve teže govore naš jezik. Ljudi više ne čitaju na našem jeziku, ne pišu na našem jeziku. Dolaze ovamo isključivo na godišnji odmor i ne pada im na pamet da se vrate. Situacija je takva kakva jeste. Ja sam član organizacije ,Mladi BiH‘ iz Holandije. Došli smo ovdje sa četiri člana, međutim, vraćamo se sa šest, jer smo baš ovdje dobili još dva, jer su tu došli neki naši mladi ljudi Holandije individualno. Družimo se, ali radimo i na bitnim stvarima koje se tiču saradnje između BiH i Holandije, kao što je, na primjer, komemoracija Srebrenice, jer je to i naša historija, a i holandska. To je bio jedan od projekata koji smo radili, da bi i Holanđani znali šta se desilo u Srebrenici, da se toga sjete svake godine i da ljudi koji su porijeklom iz Srebrenice, a nemaju holandski status – radi se o 200 ljudi – taj status dobiju. Jer, nije fer i nije OK da su oni, nakon sedam-osam godina boravka u Holandiji, još uvijek izbjeglice koje nemaju nikakva prav i nikakvu slobodu. Znači, veoma sam aktivna i mislim da je ta energija potrebna našoj državi i jedino što mogu još da kažem je da jedva čekam da se vratim. Sad imam i gdje živjeti, što do sad nisam imala jer je naša kuća pogođena i u nju se nisam mogla vratiti. Sada imam jedan mali stančić, negdje malo više u brdu. Još trebam naći neki način da se izdržavam i to je to. Imam i holandsko državljanstvo, što je stvar koju treba iskoristiti u svoju korist i za svoju dobrobit. Znači, ukoliko ne mognem ovdje naći posao, neću imati od čega da živim i onda ću se vratiti u Holandiju i upisati postdiplomski studij. Dalje bih razradila temu svog diplomskog rada – psihotraumatska posljedica rata kod djevojaka u BiH. To bih, dakle, razradila na nekom višem nivou i poslije dvije godine, naravno, ponovo pokušala da se vratim.
„Ja sam Amel Lizde. Rođen sam u Mostaru. Imam 25 godina. Živio sam u Roterdamu, u Nizozemskoj 15 godina. Tamo sam završio informatički fakultet i radio godinu dana. Onda sam čuo za projekt IOM, preko kojeg sam se ovdje vratio. Imam ugovor na pola godine, radim u nevladinoj organizaciji ,New Step‘ u Mostaru. Radimo neke projekte za omladinu. Vratio sam se jer mislim da je ovdje život kvalitetniji, da su mi mogućnosti ovdje ipak veće, ovdje sam kući jer sam ovdje rođen, u Holandiji sam i uvijek ću biti stranac. U Bosni i Hercegovini mi se sviđa to što je život mnogo opušteniji. Imaš dosta kontakata sa ljudima, sa familijom. To se ipak cijeni. U Holandiji to nije tako. Ja sam radio osam i po sati, tri sata provedeš u autu, znači ostane ti bukvalno pet sati za tvoj život i onda normalno da nemaš vremena da se vidiš s ljudima. To me je najviše ubijalo u Nizozemskoj. Međutim, nije ni ovdje sve perfektno i sjajno. Država je još u razvoju, administracija je nekad frustrirajuća. Međutim, mislim da to ne treba da bude prepreka za povratak. Isto tako je pasivnost kod omladine malo frustrirajuća, što je negativno u BiH.“
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju u predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba.
Vlada Brčko Distrikta raspolaže sa 430 stanova, a predstavnici Odjeljenja za raseljena lica i stambena pitanja navode da neće biti problema prilikom dodjeljivanja stanova nosiocima stanarskog prava koji su tokom rata ostali bez krova nad glavom. Ukupno je registrovanih 300 predratnih nosilaca stanarskog prava na stanovima koji su uništeni, ali se svi nisu prijavili njihov povrat ranije, a sada ni za dodjelu zamjenskih stanova. O ovom prvom slučaju dodjele stanova za ratom uništene u Bosni i Hercegovini, sa službenikom Odjeljenja za raseljena lica i stambena pitanja Vlade Brčko Distrikta , Enesom Šerifovićem, razgovarao je naš dopisnik Zoran Matkić:
RSE: Gospodine Šerifoviću, rok za dodjelu zamjenskih stanova nositeljima stanarskih prava čiji su stanovi porušeni tijekom minulog rata, ističe 1. rujna. Što su ustvari zamjenski stanovi i ko ima pravo na takve stanove?
ŠERIFOVIĆ: To su stanovi koji će se dodijeliti nosiocima stanarskih prava čiji su stanovi u vremenu 1992-1995. godina porušeni, uz uslov da su prošli primjenu imovinskih zakona od 1998. godine. Znači, pravo na dodjelu zamjenskog stana imaju samo oni nosioci stanarskih prava čiji su stanovi u navedenom vremenskom periodu porušeni, ali uz uslov da su prošli primjenu imovinskih zakona.
RSE: Koliko je stanova u Brčkom, u minulom ratu porušeno, a koliko je do sada Brčaka podnijelo zahtjeve za zamjenske stanove?
ŠERIFOVIĆ: Prema našim evidencijama, u vremenu 1992-1995. godina, na prostoru Brčko Distrikta je porušeno negdje oko 300 stambenih jedinica. Međutim, svim nosiocima stanarskih prava čiji su stanovi porušeni se njihove stambene jedinice neće nadomjestiti, obzirom da svi ti nosioci stanarskih prava čiji su stanovi porušeni nisu prošli obavezan proces primjene imovinskih zakona. Slijedom ovoga, Odjeljenje ima obavezu provesti proceduru dodjele zamjenskog stana za 192 nosioca stanarskog prava, koji su prošli primjenu imovinskih zakona. Početkom ove godine Odijeljene je objavilo javni poziv za prijavu takvih nosilaca stanarskih prava čiji su stanovi porušeni, te smo do 31. jula 2007. godine zaprimili 137 takvih zahtjeva. Odjeljenje će zaprimati zahtjeve do 1. septembra. Ali evo sad se najavljuje jedna mogućnost da svi nosioci stanarskih prava u ovom propisanom roku ne podnesu zahtjeve. Inače, imajući na umu ovakvu mogućnost, mi pokušavamo stupiti u kontakt sa njima, kako bi oni ispunili ovu svoju zakonom propisanu obavezu i time ne bi došli u situaciju da im stanarsko pravo prestane.
RSE: Do sada je 137 Brčaka, kako ste kazali, podnijelo zahtjeve za dodjelu zamjenskih stanova. Koliko je zahtjeva do sada riješeno?
ŠERIFOVIĆ: Do 31. jula 2007. godine je podneseno 137 zahtjeva. Kroz proceduru i upravni postupak, do sada su riješena 24 zahtjeva. Naime, u toku rješavanja ovih zahtjeva, u Odjeljenju su se u toku rada pojavili određeni problemi, koje smo na tragu da otklonimo. U proceduru smo stavili jedan pravilnik koji će nam pomoći u rješavanju ovih zahtjeva, a taj pravilnik se tiče utvrđivanja približne vrijednosti stana koji je porušen u odnosu na približnu vrijednost stana koji se dodjeljuje kao zamjenski. Ta procedura je pri samom kraju, tako da ćemo donošenjem ovog pravilnika stvoriti jednu dodatnu pretpostavku da ovaj proces riješimo.
RSE: Izgradnja stanova je skupa investicija. Odakle je Distrikt namaknuo sredstva za zamjenske stanove?
ŠERIFOVIĆ: Trenutno, u Brčko Distriktu nema gradnje stanova kojima bi se nadomjestili porušeni stanovi. Ono iz čega Brčko Distrikt, odnosno Vlada Brčko Distrikta, odnosno ovo Odjeljenje, nadomještava te porušene stanove je uslovni stambeni fond čiji nosioci stanarskog prava do 1992. godine takođe nisu podnijeli zahtjev za njegov povrat. Primjenom imovinskih zakona, stanarsko pravo prestaje, stan se stavlja pod upravu ovog Odjeljenja i takvi stanovi će biti dodijeljeni onim nosiocima stanarskih prava čiji su stanovi porušeni, a podnijeli su zahtjev da im se vrati, pa makar i porušeni stan. Eventualni nedostajući stambeni fond za dodjelu zamjenskog stana će se nadomjestiti gradnjom novih stambenih jedinica, za što postoje obezbjeđena sredstva iz Zakona o otkupu stanova.
RSE: I na kraju, koliko očekujete da će Brčaka na ovaj način riješiti svoje stambeno pitanje?
ŠERIFOVIĆ: Očekujemo da na ovaj način svoja stambena pitanja riješi negdje oko 120 porodica u Brčko Distriktu. Znači, ne očekujemo da će vi iz onog inicijalnog broja od 192 svi podnijeti zahtjeve, nekima će možda zahtjev biti odbijen.
* * * * *
Svi korisnici vojnih stanova u Federaciji BiH koji imaju urednu dokumentaciju – Rješenje i Ugovor o dodjeli stana, te tzv. nadovjeru tih ugovora, koji su podnijeli zahtjev za njihov otkup, moći će bez prikupljanja dodatne dokumentacije krenuti u proceduru otkupa stanova.
Očekuje se da Vlada dopuni odluku kako bi se fondu ovih stanova mogli dodati i stanovi bivšeg Minstarstva odbrane Vlade Federacije. Korisnicima vojnih stanova koji su u procesu otkupa, preporučuje se da se obrate nadležnoj službi, odnosno da posjete zgradu Vojno-stambenog fonda u ulici Hamdije Kreševljakovića 98 u Sarajevu. Direktor Službe za zajedničke poslove FBiH, Haris Ihtijarević, izjavio da je u toku priprema posla, prebacivanje dokumentacije, sastavljanje evidencije i drugi poslovi:
„Čekali smo na objavu Izmjena Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo, čime je Službi omogućeno da u ime Vlade FBiH vrši taj otkup. Služba će učiniti sve da posao bude obavljen u najkraćem roku“, izjavio je Ihtijarević.
* * * * *
Mnogi se često zapitaju – ko su ti mladi ljudi koji su kao djeca od tri ili četiri godine napustili domovinu, jer su ih iz zemlje, zahvaćene ratom, u svijet gdje nema ubijanja, gladi i umiranja poveli njihovi roditelji. Koliko znaju o Bosni i Hercegovini, šta žele da u njoj vlastitim snagama promijene, na koji način održavaju veze i planiraju li jednom zauvijek doći – vratiti se.
O tome se, između ostalog, razgovaralo na danima „Mlade dijaspore BiH“, koja je krajem prošlog mjeseca održana u Sarajevu. Bilježimo samo neka razmišljanja mladih Bosanaca i Hercegovaca:
„Zovem se Emir Sakić. Na ovaj prvi susret mladih dijaspore dolazim iz Švedske. Došao sam prvenstveno zbog toga se povežem sa drugim mladim ljudima u dijaspori, sa organizacijama u Bosni i Hercegovini, radi saradnje na stručnom i na poslovnom planu. Većina nas je ovdje zbog toga da vidimo kakve je ovdje situacija i kakve su mogućnosti za povratak u Bosnu i Hercegovinu. Mnogi od nas se ne bi vratili možda odmah sutra, međutim, mislim da svi planiraju da se vrate u nekom doglednom vremenu.
„Ja se zovem Ajna Galičić, dolazim iz Italije, inače sam rođena u Sarajevu. U Italiji živim već dugo, predugo – 15 godina. Mi smo organizovali jedno udruženje u Italiji, zove se ,Ja BiH‘ Youth Association Bosna-Italia-Herzegovina. Radimo na tome da okupimo naše mlade ljude u Italiji, dakle da se prvenstveno družimo, da bi očuvali naš bosanskohercegovački identitet. Ja lično jako mnogo volim svoju državu i gledam kako bih jednom nogom da ostanem u Italiji, a drugom da zakoračim prema Bosni i Hercegovini. Najveća prepreka povratku u BiH mi je još uvijek ne riješen boravak u Italiji. Iako tamo živim već 15 godina, svake godine moram obnavljati boravišnu dozvolu. Kad bih se vratila u Bosnu i Hercegovinu, automatski bih izgubila sve svoje privilegije u Italiji. To je jedina stvar koja me sprječava da se vratim. Mislim da ovoj državi sada treba kapaciteta i da mi, mladi Bosanici i Hercegovci koji živimo vani, možemo mnogo da doprinesemo razvoju ove države. Njoj je potreban novi duh. Željela bih, kroz svoju organizaciju, mlade Bosance i Hercegovce odvesti u Italiju – pogotovo one koji žive van većih gradova jer oni imaju još manje mogućnosti otići u inostranstvo – s ciljem da, barem malo, na taj način promijenim način razmišljanja u ovoj zemlji. Pokušavamo da stvorimo neke konkretne projekte, recimo studentske, koji bi mlade iz BiH malo izveli u druge države. Ne treba se bojati da bi ti mladi mogli u tim državama ostali, jer u njima nije baš tako lako opstati. Međutim, na taj način možemo pomoći njihovom još većem obrazovanju, možemo im pomoći da usavrše strane jezike i da se vrate sa mnogo većim iskustvom. Mislim da će nam ova tri dana ovdje biti korisna baš zbog toga, da razradimo neke konkretne planove i ideje kako da se stvori udruženje, recimo, mladih stomatologa iz raznih zemalja dijaspore, koji bi se mogli umrežiti, recimo, sa studentima stomatologije ovdje u Bosni i Hercegovini. Ima jako puno načina.“
„Ja sam Kenan Terzić, dolazim iz Španije. U Španiji sam već tri i po godine, gdje studiram administrativno-direktivno upravljanje privredom. U Španiju sam otišao iz BiH nakon završetka srednje škole ovdje. Što se tiče naših organizacija u Španiji, one tamo ne postoje. Ne postoji, znači, neko udruženje koje predstavlja Bosnu i Hercegovinu. Naši ljudi u Španiji se druže čisto familijarno. Bosanski jezik kao takav se gubi. Naši mladi ljudi tamo teško pričaju naš jezik, nemaju uopšte interesa da prave bilo kakve projekte, da učestvuju u bilo kakvim idejama. Ja naravno da se mislim vratiti u Bosnu i Hercegovinu. Zbog toga sam i otišao u Španiju, da stičem novo znanje koje ću ovdje primijeniti. Mislim da svi mladi koji su izašli iz Bosne i Hercegovine trebaju da se vrate, jer ovdje postoje ideje, postoji mogućnost razvoja i definitivno postoji želja, postoji patriotizam među ljudima koji su vani. Znači, sve to možemo spojiti, možemo se udružiti, možemo donijeti nove promjene. Pokušaj stvaranja omladinske političke partije, koja ne bi imala za cilj da ima ogroman broj zastupnika, ni u skupštini, ni u parlamentu, već jednostavno da bude neka vrsta otpora svim političkim kretanjima koja se trenutno dešavaju u BiH, zbog kojih omladina više ne izlazi na izbore, zbog kojih je ne nezainteresirana za politiku, ne zainteresirana je, na kraju krajeva, za bilo koja kretanja. Ljudi su, a pogotovo omladina, izgubili vjeru u sebe, izgubili su vjeru u državu, izgubili su vjeru u sutra. To je, znači, jedini način na koji mogu ponovo započeti građenje povjerenja. Izgubili smo mnogo posljednjih godina s ovakvom politikom kakvu imamo. To je projekat koji se gradio 10-20 godina, da bismo ponovo došli na nivo iz 1996. godine. To je, znači, jedan projekat, a drugi projekat bi bilo udruženje ideja. Novac uvijek postoji. Dobra ideja uvijek privlači novac. Nije tačno da ovdje nema novca. Strani ulagači ovdje dolaze. Problem je što nema stručnog kadra i nema kadra koji njima odgovara. Univerziteti u BiH na žalost, iako ne svi, ne pružaju dovoljno znanja i naši studenti su, nažalost, kada izađu iz univerziteta, nespremni da ispune zahtjeve koje traže strani ulagači. Postoje fantastične ideje, postoje fantastične inicijative i fantastične želje da se nešto uradi. Mi koji namjeravamo da se vratim ovdje se možemo udružiti s omladinom koja živi u BiH, da im mi plasiramo ideje, a oni da ih realiziraju.
„Zovem se Zejna Kaunic, imam 24 godine, porijeklom sam iz Sarajeva, ali već 14 godina živim u Holandiji. Iz opkoljenog Sarajeva sam izašla 1992. godine, sama sa mamom. Ponijeli smo jedan ruksak, misleći da će sve to trajati jako kratko i da ćemo se vratiti. S tom idejom sam i stigla u Holandiju. Zbog toga je kod mene ostala nada da ću se jednog dana vratiti, međutim, sve to se jako odužilo. Upravo sam diplomirala orto-pedagogiju u Holandiji. To je nešto kao socijalna pedagogija ili psihologija. U BiH taj studij još uvijek ne postoji. Imala sam čak šansu da isprobam taj moj povratak, jer je ta želja za povratkom kod mene uvijek bila relevantna. Prošle godine sam došla na pola godine prakse – radila sam za organizaciju ,Wings of Hope‘ koja se bavi psihosocijalnom podrškom u postratnom društvu djece i njihovih roditelja. Znači, već sam živjela ovdje pola godine, što mi je još više ojačalo tu želju za povratkom. Mislim da u BiH postoji mnogo mogućnosti za moju struku, odnosno da ima posla za mene, jer su tu sve te organizacije, i strane i nevladine i tako dalje. Jedino što mi preostaje je da nađem konkretan posao ovdje i da se definitivno vratim. Što se mene tiče, situacija za mlade u Holandiji je tužna. Naša omladina se ponekad druži, međutim rijetko. Oni mlađi sve teže govore naš jezik. Ljudi više ne čitaju na našem jeziku, ne pišu na našem jeziku. Dolaze ovamo isključivo na godišnji odmor i ne pada im na pamet da se vrate. Situacija je takva kakva jeste. Ja sam član organizacije ,Mladi BiH‘ iz Holandije. Došli smo ovdje sa četiri člana, međutim, vraćamo se sa šest, jer smo baš ovdje dobili još dva, jer su tu došli neki naši mladi ljudi Holandije individualno. Družimo se, ali radimo i na bitnim stvarima koje se tiču saradnje između BiH i Holandije, kao što je, na primjer, komemoracija Srebrenice, jer je to i naša historija, a i holandska. To je bio jedan od projekata koji smo radili, da bi i Holanđani znali šta se desilo u Srebrenici, da se toga sjete svake godine i da ljudi koji su porijeklom iz Srebrenice, a nemaju holandski status – radi se o 200 ljudi – taj status dobiju. Jer, nije fer i nije OK da su oni, nakon sedam-osam godina boravka u Holandiji, još uvijek izbjeglice koje nemaju nikakva prav i nikakvu slobodu. Znači, veoma sam aktivna i mislim da je ta energija potrebna našoj državi i jedino što mogu još da kažem je da jedva čekam da se vratim. Sad imam i gdje živjeti, što do sad nisam imala jer je naša kuća pogođena i u nju se nisam mogla vratiti. Sada imam jedan mali stančić, negdje malo više u brdu. Još trebam naći neki način da se izdržavam i to je to. Imam i holandsko državljanstvo, što je stvar koju treba iskoristiti u svoju korist i za svoju dobrobit. Znači, ukoliko ne mognem ovdje naći posao, neću imati od čega da živim i onda ću se vratiti u Holandiju i upisati postdiplomski studij. Dalje bih razradila temu svog diplomskog rada – psihotraumatska posljedica rata kod djevojaka u BiH. To bih, dakle, razradila na nekom višem nivou i poslije dvije godine, naravno, ponovo pokušala da se vratim.
„Ja sam Amel Lizde. Rođen sam u Mostaru. Imam 25 godina. Živio sam u Roterdamu, u Nizozemskoj 15 godina. Tamo sam završio informatički fakultet i radio godinu dana. Onda sam čuo za projekt IOM, preko kojeg sam se ovdje vratio. Imam ugovor na pola godine, radim u nevladinoj organizaciji ,New Step‘ u Mostaru. Radimo neke projekte za omladinu. Vratio sam se jer mislim da je ovdje život kvalitetniji, da su mi mogućnosti ovdje ipak veće, ovdje sam kući jer sam ovdje rođen, u Holandiji sam i uvijek ću biti stranac. U Bosni i Hercegovini mi se sviđa to što je život mnogo opušteniji. Imaš dosta kontakata sa ljudima, sa familijom. To se ipak cijeni. U Holandiji to nije tako. Ja sam radio osam i po sati, tri sata provedeš u autu, znači ostane ti bukvalno pet sati za tvoj život i onda normalno da nemaš vremena da se vidiš s ljudima. To me je najviše ubijalo u Nizozemskoj. Međutim, nije ni ovdje sve perfektno i sjajno. Država je još u razvoju, administracija je nekad frustrirajuća. Međutim, mislim da to ne treba da bude prepreka za povratak. Isto tako je pasivnost kod omladine malo frustrirajuća, što je negativno u BiH.“
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju u predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba.