„Izumire već preko deset godina, jer ima sada i u prodavnici tih proizvoda da se kupe. Neće više niko tim poslom da se bavi jer je težak, a inače i narod bježi sa sela, a mi smo najviše od njih uzimali poslove. Najviše, na primjer, sjekire, prave se kosijeri, lampe za kuću, krampovi, špicevi, klinovi za vuču balvana“.
RSE: Ima li to neku svoju draž kada se sa gvožđem užarenim boriš?
ŠEMOVIĆ: Kako da ne. To je jedna vrsta umjetnosti. Onda, izvlači se kako treba. Na primjer, kovane ograde se rade to je umjetnost.
RSE: Hoće li željezo da sluša kovača?
ŠEMOVIĆ: Kako da ne. Ako je pravi majstor to je normalno. Ugrije ga i obrađuje kako njemu odgovara.
Posljednju potkovicu, simbol kovačkog zanata, Bućko Šemović iskovao je prije par mjeseci. Ne traže se više:
„Jedno vrijeme najviše su se radile potkovice. Sada u zadnje vrijeme niko više ne drži konje, to je gotovo izumrlo. Prije su tražili na dan deset, petnaest pari tih potkovica, a danas mjesec, dva prođe niko ne traži“.
RSE:Ima li veze to što potkovica više nema sa srećnim društvom?
ŠEMOVIĆ: Ne znam ni ja sam.
RSE: Skujete li poneku nekom čisto za sreću?
ŠEMOVIĆ: Kako da ne. Dođe narod i traži da mu se otkuje jedna potkovica da bi stavio na auto, na kući, za neku sreću, eto.
RSE: Puno je izreka vezano za kovače.
ŠEMOVIĆ: Kako ono bijaše: „Kod kovača crne ruke, a bijeli hljeb“. A nekada davno kada bi, na primjer, išao na hadžiluk dolazili su kod kovača ti ljudi da bi mijenjali pare, da bi uzeli od njega te pare, zamijene novac da bi išli na hadžiluk jer je bio taj novac bio halal, kako se kaže . Tako se to nekad radilo.
RSE: Zapravo novac koji je najpoštenije zarađen.
ŠEMOVIĆ: On je najpoštenije zarađen, znojem, radom, pravim radom.
RSE: Koliko je težak vaš čekić, malj, kako se to kaže?
ŠEMOVIĆ: Ima najmanji od kilo i po, ima od dva i po kilograma i ovaj veliki od šest kilograma.
RSE: Od šest kilograma vi zamahnete u minuti, recimo, koliko?
ŠEMOVIĆ: Nijesam brojao, ali.
RSE: Svake sekunde se može udariti po jednom.
ŠEMOVIĆ: Kako da ne, i više.
RSE: Šezdeset puta šest, tristošezdeset kilograma u vis za minut.
ŠEMOVIĆ: Kako da ne. Može toliko.
RSE: Kuću na desnicu dignete.
ŠEMOVIĆ: Tako nešto. Teško je to. Težak zanat. Treba dosta snage i života, što se kaže.
RSE: Ima li to neku svoju draž kada se sa gvožđem užarenim boriš?
ŠEMOVIĆ: Kako da ne. To je jedna vrsta umjetnosti. Onda, izvlači se kako treba. Na primjer, kovane ograde se rade to je umjetnost.
RSE: Hoće li željezo da sluša kovača?
ŠEMOVIĆ: Kako da ne. Ako je pravi majstor to je normalno. Ugrije ga i obrađuje kako njemu odgovara.
Posljednju potkovicu, simbol kovačkog zanata, Bućko Šemović iskovao je prije par mjeseci. Ne traže se više:
„Jedno vrijeme najviše su se radile potkovice. Sada u zadnje vrijeme niko više ne drži konje, to je gotovo izumrlo. Prije su tražili na dan deset, petnaest pari tih potkovica, a danas mjesec, dva prođe niko ne traži“.
RSE:Ima li veze to što potkovica više nema sa srećnim društvom?
ŠEMOVIĆ: Ne znam ni ja sam.
RSE: Skujete li poneku nekom čisto za sreću?
ŠEMOVIĆ: Kako da ne. Dođe narod i traži da mu se otkuje jedna potkovica da bi stavio na auto, na kući, za neku sreću, eto.
RSE: Puno je izreka vezano za kovače.
ŠEMOVIĆ: Kako ono bijaše: „Kod kovača crne ruke, a bijeli hljeb“. A nekada davno kada bi, na primjer, išao na hadžiluk dolazili su kod kovača ti ljudi da bi mijenjali pare, da bi uzeli od njega te pare, zamijene novac da bi išli na hadžiluk jer je bio taj novac bio halal, kako se kaže . Tako se to nekad radilo.
RSE: Zapravo novac koji je najpoštenije zarađen.
ŠEMOVIĆ: On je najpoštenije zarađen, znojem, radom, pravim radom.
RSE: Koliko je težak vaš čekić, malj, kako se to kaže?
ŠEMOVIĆ: Ima najmanji od kilo i po, ima od dva i po kilograma i ovaj veliki od šest kilograma.
RSE: Od šest kilograma vi zamahnete u minuti, recimo, koliko?
ŠEMOVIĆ: Nijesam brojao, ali.
RSE: Svake sekunde se može udariti po jednom.
ŠEMOVIĆ: Kako da ne, i više.
RSE: Šezdeset puta šest, tristošezdeset kilograma u vis za minut.
ŠEMOVIĆ: Kako da ne. Može toliko.
RSE: Kuću na desnicu dignete.
ŠEMOVIĆ: Tako nešto. Teško je to. Težak zanat. Treba dosta snage i života, što se kaže.