Stigao sam u svojoj šetnji do nekog velikog trga koji je bio potpuno prazan. Kako sam morao ići do slijedeće ulice lijevo, bilo mi je logično da trg jednostavno – presječem. Na njemu nije bilo ama baš ništa i nije se radilo o ulici. Negdje pri kraju prišao mi je neki policajac i rekao da trg ne smijem tako presjecati. Začudjen – rekao sam da nema nikoga, ali mi ništa nije pomoglo. Provjerio je moje papire i vratio me nazad. Umjesto dijagonalno obišao sam trg okolo. On me čitavo vrijeme posmatrao. Valjda nije imao šta da radi.
Moskva je danas naravno sasvim drugačija i ne vjerujem da se išta slično može sada opisati. Priča se, medjutim, nekako izmigoljila iz moje podsvijesti kad sam čitao kako je Putin, govoreći o Staljinovim progonima i logorima, hladno izjavio da Rusija nema čega da se stidi u svojoj povijesti. Naravno, kampanja ide u pravcu upiranja prsta prema Americi sa osnovnom porukom kako je Amerika u povijesti uradila gore stvari od Rusije.
Kad krenete u raspravu na tu temu i kad vam zagrijani sugovornik izgubi argumente upotrijebi onaj zadnji – Amerikanci linčuju Crnce!! Točno, bilo je linčovanja Crnaca. Ali su to zaustavili – Amerikanci "velikim maršom na Washington" 1963-e godine kada je gotovo pola milijuna ljudi protestiralo tražeći ista ljudska prava za svoje crnobojne sugradjane. Nisam nikad čuo da se u Moskvi u zadnjih recimo 5-6 godina okupilo više od 1000 ljudi protiv kršenja ljudskih prava u Čečeniji. U zadnjih nekoliko godina nikakvih protesta nije ni bilo.
Točno, SAD su izvršile invaziju na Vijetnam i gotovo sve što je tamo uradjeno je bilo pogrešno. Protesti u Americi protiv tog rata su dosezali brojke od milijun ljudi. Kad je Rusija izvršila invaziju Čehoslovačke 1968-e godine, OSAM ljudi je protestiralo na moskovskom Crvenom trgu od kojih je SEDAM bilo odmah uhapšeno. Osmi je valjda bio onaj ko je sve prijavio KGB-u. U SAD-u je 5.000 naučnika, medju kojima je bilo 129 članova Nacionalne Akademije Nauka i 17 nobelovaca uputilo otvoreno pismo Bijeloj kuci prije 40 godina protestirajući zato što je vojska upotrijebila tada kemijsko i bakteriološko oružje u Vijetnamu. Pentagon je bio prisiljen odustati od takvih postupaka. U Rusiji, samo je jedan naučnik protestirao protiv rata u Afganistanu, ime mu je Andrei Sakharov. Odmah je deportiran na 7 godina u tadašnji Gorky, današnji Nizhnii Novgorod, osam sati daleko od Moskve.
Nije ovo priča o tome kako su SAD demokratskija ili bogatija država od Rusije, to valjda ne treba nikom dokazivati. Ovo je priča o tome kako američke greške najprije otkrivaju Amerikanci sami dok ruske greške otkrivaju neki drugi ljudi, a najmanje Rusi.
Drzanje zatvorenika u bazi Quantanamo je otkriveno najprije u američkim medijima; strahote torture u zatvoru Abu Ghraib u Iraku su fotografijama najprije objavljene i dokumentovane u američkom tisku; sumnje u ponašanje Bijele kuće nakon teroristickih napada na New York su izražene u dokumentarnom filmu Michaela Moora koji je bio jedno vrijeme najgledaniji dokumentarac u SAD-u; mediji u SAD-u su puni analiza o pogreškama predsjednika Busha itd. Prije nekoliko dana je objavljeno da je još jedan marinac proglašen krivim za ubijanje civila u Iraku, inspektor Stuart Bowen je prošli tjedan objavio da vodi istragu u 57 slučajeva zloupotrebe novca u programu pomoći Iraku. Naveo je i primjer kako je 90 milijuna dolara potrošene na jednu trafo stanicu ali se ona odmah pokvarila.
Kad se nešto slično dogodilo u Rusiji? U Strasbourgu se nalaze TISUĆE predmeta za kršenje ljudskih prava koji su stigli iz Čečenije, rijetke su novine koje kritiziraju Putina da o TV i ne govorimo, nema izvještaja o zloupotrebama u zatvorima i slično.
Svako je, bukvalno svako, nekad nešto učinio u životu čega treba da se stidi (ja takodjer). To se odnosi i na pojedince i na grupe i na države. Ja ne bih, osobno, definirao problem u tome kad se nešto zbog čega se treba stiditi učini nego u tome što se to ne shvati i ne prizna – barem ne samom sebi. Nije glupost u tome što se napravi greška nego je glupost u tome što se ona ne prizna i ne učini ništa da se greška ne ponovi.
Stvar je Rusije hoće li tako razvijati svoje medijske slobode i svoje društvo u pravcu otkrivanja svojih grešaka i njihovog korigiranja. Kako su to osnovice slobode jednog otvorenog društva to se kad-tad mora dogoditi. Svijet je već odavno donio svoj sud o Staljinu ali je svakako prije svega stvar same Rusije hoće li definirati milijune izbugljenih života u Staljovim logorima kao nešto čega se ona treba stidjeti.
Ja mogu samo ovo dodati: Teško zemlji koja nema čega da se stidi.
Email me Nenad Pejic
Moskva je danas naravno sasvim drugačija i ne vjerujem da se išta slično može sada opisati. Priča se, medjutim, nekako izmigoljila iz moje podsvijesti kad sam čitao kako je Putin, govoreći o Staljinovim progonima i logorima, hladno izjavio da Rusija nema čega da se stidi u svojoj povijesti. Naravno, kampanja ide u pravcu upiranja prsta prema Americi sa osnovnom porukom kako je Amerika u povijesti uradila gore stvari od Rusije.
Kad krenete u raspravu na tu temu i kad vam zagrijani sugovornik izgubi argumente upotrijebi onaj zadnji – Amerikanci linčuju Crnce!! Točno, bilo je linčovanja Crnaca. Ali su to zaustavili – Amerikanci "velikim maršom na Washington" 1963-e godine kada je gotovo pola milijuna ljudi protestiralo tražeći ista ljudska prava za svoje crnobojne sugradjane. Nisam nikad čuo da se u Moskvi u zadnjih recimo 5-6 godina okupilo više od 1000 ljudi protiv kršenja ljudskih prava u Čečeniji. U zadnjih nekoliko godina nikakvih protesta nije ni bilo.
Točno, SAD su izvršile invaziju na Vijetnam i gotovo sve što je tamo uradjeno je bilo pogrešno. Protesti u Americi protiv tog rata su dosezali brojke od milijun ljudi. Kad je Rusija izvršila invaziju Čehoslovačke 1968-e godine, OSAM ljudi je protestiralo na moskovskom Crvenom trgu od kojih je SEDAM bilo odmah uhapšeno. Osmi je valjda bio onaj ko je sve prijavio KGB-u. U SAD-u je 5.000 naučnika, medju kojima je bilo 129 članova Nacionalne Akademije Nauka i 17 nobelovaca uputilo otvoreno pismo Bijeloj kuci prije 40 godina protestirajući zato što je vojska upotrijebila tada kemijsko i bakteriološko oružje u Vijetnamu. Pentagon je bio prisiljen odustati od takvih postupaka. U Rusiji, samo je jedan naučnik protestirao protiv rata u Afganistanu, ime mu je Andrei Sakharov. Odmah je deportiran na 7 godina u tadašnji Gorky, današnji Nizhnii Novgorod, osam sati daleko od Moskve.
Nije ovo priča o tome kako su SAD demokratskija ili bogatija država od Rusije, to valjda ne treba nikom dokazivati. Ovo je priča o tome kako američke greške najprije otkrivaju Amerikanci sami dok ruske greške otkrivaju neki drugi ljudi, a najmanje Rusi.
Drzanje zatvorenika u bazi Quantanamo je otkriveno najprije u američkim medijima; strahote torture u zatvoru Abu Ghraib u Iraku su fotografijama najprije objavljene i dokumentovane u američkom tisku; sumnje u ponašanje Bijele kuće nakon teroristickih napada na New York su izražene u dokumentarnom filmu Michaela Moora koji je bio jedno vrijeme najgledaniji dokumentarac u SAD-u; mediji u SAD-u su puni analiza o pogreškama predsjednika Busha itd. Prije nekoliko dana je objavljeno da je još jedan marinac proglašen krivim za ubijanje civila u Iraku, inspektor Stuart Bowen je prošli tjedan objavio da vodi istragu u 57 slučajeva zloupotrebe novca u programu pomoći Iraku. Naveo je i primjer kako je 90 milijuna dolara potrošene na jednu trafo stanicu ali se ona odmah pokvarila.
Kad se nešto slično dogodilo u Rusiji? U Strasbourgu se nalaze TISUĆE predmeta za kršenje ljudskih prava koji su stigli iz Čečenije, rijetke su novine koje kritiziraju Putina da o TV i ne govorimo, nema izvještaja o zloupotrebama u zatvorima i slično.
Svako je, bukvalno svako, nekad nešto učinio u životu čega treba da se stidi (ja takodjer). To se odnosi i na pojedince i na grupe i na države. Ja ne bih, osobno, definirao problem u tome kad se nešto zbog čega se treba stiditi učini nego u tome što se to ne shvati i ne prizna – barem ne samom sebi. Nije glupost u tome što se napravi greška nego je glupost u tome što se ona ne prizna i ne učini ništa da se greška ne ponovi.
Stvar je Rusije hoće li tako razvijati svoje medijske slobode i svoje društvo u pravcu otkrivanja svojih grešaka i njihovog korigiranja. Kako su to osnovice slobode jednog otvorenog društva to se kad-tad mora dogoditi. Svijet je već odavno donio svoj sud o Staljinu ali je svakako prije svega stvar same Rusije hoće li definirati milijune izbugljenih života u Staljovim logorima kao nešto čega se ona treba stidjeti.
Ja mogu samo ovo dodati: Teško zemlji koja nema čega da se stidi.
Email me Nenad Pejic