Imovina nakon razvoda jugoslovenskog braka još nije raspdijeljena. Nisu u pitanju samo zgrade diplomatskih predstavništava, devizne rezerve i devizni dugovi, već i neka umjetnička djela koja su bila vlasništvo bivše države. Neočekivano je sukcesija poslužila Beogradu kao razlog za neustupanje slike Petra Lubarde za veliku izložbu na Cetinju. O tome govori Petar Ćuković, direktor crnogorskog Narodnog muzeja.
RFE: Vlada Srbije je odbila da ustupi slike Petra Lubarde za veliku izložbu koja je održana u cetinjskom Plavom dvorcu iako su pokrovitelji te izložbe bili predsjednici Crne Gore i Srbije. Kako to komentarišete?
ĆUKOVIĆ: Prije svega moram da kažem da je to šest radova koji su bili izloženi i u vlasništvu nekadašnjeg Saveznog izvršnog vijeća. Izgovor je da su te slike predmet sukcesije bivše zajedničke države i postoji bojazan da se te slike ne bi vratile, navodno, zbog toga što je jedan sličan slučaj bio prije nekoliko godina sa Slovencima. Ja zaista mislim da nije bilo mjesta bilo kakvoj bojazni, da je izložba Petra Lubarde toliko značajna za obje zemlje i obje kulture i da se moralo postaviti iznad tako partikularnih i prilično politikanskih argumentacija. Ja jedino mogu da kažem da žalim što ti radovi nijesu došli ovdje i što crnogorska publika nije u prilici da ih vidi. Vidjeće ih, naravno, beogradska publika, budući da ova izložba, u jednoj svojoj prilagodjenoj formi, treba da bude organizovana zajedno sa našim partnerom iz Beograda - Muzejem savremene umetnosti. Utoliko prije je trebalo imati razumijevanja za to da je Lubarda značajniji od ovih političkih argumentacija.
RFE: Koliko su umjetnine i pitanje vlasništva nad tim dragocjenostima predmet sporenja bivših jugoslovenskih republika?
ĆUKOVIĆ: Ja lično ne znam za druge slučajeve, osim ovoga o čemu sam govorio sada. To će svakako biti predmet sukcesije, ali moram biti... evo neću reći ironičan, ali nešto sasvim blisko tome. Ja mislim da će grabež biti, prije svega, za neke druge stvari: nekretnine, zgrade... Oko umjetnosti će se, kako je to obično slučaj, manje prepirati. Umjetnost je u retoričkom smislu za politiku uvijek manje važna. Kada bih, recimo, ja bio na mjestu pregovarača u ime Crne Gore, najpre bih se borio za to da od tog zajedničkog nasledja dobijemo nešto ove vrste. Kada bih ja birao, radije bih to nego neku gradjevinu u svijetu.
RFE: Zašto mislite da je to tako? Da li sugerišete da aktuelna vlast nema smisla za kulturu i kulturnu zaostavštinu i nešto što je nacionalno bogatstvo?
ĆUKOVIĆ: Ne. Ne mislim ja konkretno na ovu našu vlast. To je svugdje, uvijek u svijetu. Politika je za političare svugdje u svijetu stvar prvoga reda, a kultura je svugdje drugoga reda u ovakvim situacijama. Dakle tu naši političari nijesu nešto drukčiji od drugih.
RFE: Neke druge države ipak tragaju za svojim umjetninama. Poznato je da su tokom ratnih operacija u Hrvatskoj pokradena mnoga cijenjena djela koja su završila u Crnoj Gori. Neka od njih su vraćena, ali pojedina se i dalje nalaze u nelegalnim privatnim kolekcijama. Da li tim djelima neko pokušava da udje u trag? Šta se čini po tom pitanju?
ĆUKOVIĆ: Ja ne znam detalje, ali dobro ste me pitali. Najprije ću reći da postoje svijetli primjeri. Narodni muzej Crne Gore je odbio da primi tako zločinački poharana djela iz Konavala i dubrovačke regije. Mogu da vam kažem i sljedeće: svojevremeno kada je ministar kulture bio Branimir Popović, mi smo bili u zajednočkoj, prvoj oficijelnoj posjeti Hrvatskoj. Sa nama je još bio i direktor Crnogorskog narodnog pozorišta Branimir Mićunović i tokom jednog sastanka sa ministrom kulture Hrvatske, ja sam predložio i to je bilo prihvaćeno da mi prosto objavimo spisak svega što nedostaje iz dubrovačke regije i da javno pozovemo Crnogorce, ukoliko se kod njih nešto od toga nalazi, da to prosto vrate, a da eventualno razmotrimo i modalitete eventualnog obeštećenja, ako je neko nešto kupio, ne znajući odakle to dolazi.
RFE: Mislite li da bi takav apel zaista imao neki odjek?
ĆUKOVIĆ: Taj apel bi bio politički veoma dobrodošao kao jedna od formi izvinjenja za nepočinstva učinjena u dubrovačkoj regiji. S druge strane doprinijeli bi nekakvim efektima da se ponešto i pronadje. Niko ne kaže da se baš sve od toga nalazi u Crnoj Gori kod privatnih kolekcionara, ali moguće je da je jedan broj tih kulturnih dobara kod njih. To bi bio gest dobre volje i najminimalnije što bi mi kao društvo trebalo javno da uradimo. Svi su se složili da je to odlična ideja, ali kada smo došli nazad u Crnu Goru, tadašnji ministar unutrašnjih poslova, gospodin Andrija Jovićević je, ne znam iz kojih razloga nije... ta stvar nije operacionalizovana. Spisak nije objavljen, nego je rečeno da se ipak sačeka da se to drugim metodama uradi. Na žalost, stvar se završila na tome.
RFE: Jedna su priča ratni profiteri. Koliko u Crnoj Gori ima istinskih i strastvenih kolekcionara, a koliko je to u zadnje vrijeme postala stvar prestiža i pomodarstva?
ĆUKOVIĆ: Ja ne bih isključio da postoje i ljudi koji to rade sa strašću, ali po svemu onome što ja znam, prije bih rekao da je u pitanju ovo drugo: pomodarstvo ili da kažem neka amblematika novih bogatih ljudi koji i kroz kolekcioniranje vrijednih umjetničkih radova žele da uljepšaju svoj javni lik ili pokažu moć. Mislim da je više takvih, iako ne isključujem ni one druge.
RFE: Da predjemo na drugu temu. Bili ste u centru polemike oko izgradnje objekta na Cetinju u kome bi se čuvale tri hrišćanske relikvije. Da li mislite, da taj projekat za koji ste se zalagali jasno definiše medjusobne odnose države, crkve... mislim na Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori i grada Cetinja?
ĆUKOVIĆ: Ja sam tome pristupao apsolutno racionalno. Kada me pitate - da li se to moglo urediti izmedju države i SPC u Crnoj Gori... mada se oni ljute kada se tako nazivaju. Insistiraju na tome da su oni Crnogorsko-primorska mitropolija. Sa njima se to moglo urediti, vrlo preciznim ugovorima, polazeći od pragmatičnih razloga da je zbilja najbolje rješenje da se te tri relikvije nadju zajedno. Oko svega toga je pokrenuta jedna javna polemika. Ja lično mislim da je dobro što je ta polemika pokrenuta da bi se sva gledišta u vezi ovog pitanja objavila, da bi se onda, hladne glave vidjelo - šta činiti. Ja zbilja vjerujem da se država gradi iznutra prije nego spolja. Kad kažem spolja, sasvim jasno možete da zaključite da: neće nama pomoći Evropska unija tako što će nam nametati odgovarajuće administrativne procedure da bismo izgradili državu, ako mi sami sebi ne pomognem ne gradeći je iznutra i snažeći njene institucije. U tom smislu ja sam vjerovao i vjerujem i dalje da je sa bilo kim u Crnoj Gori moguće napraviti dogovor: precizan, rigorozan i striktan, jer bi se država pojavljivala kao garant takvoga ugovora. A o svim problematičnim stvarima u vezi toga - da li relikvije pripadaju Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, to ide svojim tokom, svojim putem i to će se sasvim sigurno rješavati nezavisno od ovoga. Ovo nije bila prilika da se koncentracija problema stavi na to pitanje Crnogorske pravoslavne crkve koja je bila autokefalna taj proces je sada otvoren i on je potpuno ireverzibilan. To dakle ide svojim tokom i neće zavisiti od ovih pitanja u vezi tri relikvije. Ja sam tako gledao na tu stvar. Da li je neko drugi gledao drugačije i da li je neko drugi želio da ostvari nešto drugo ja u to nijesam ulazio, ali prosto vjerujem da se država, ako baš hoćete tako da kažem, snaži i gradi iznutra, mnogo više nego izvana.
RFE: Da li zaista mislite da se može napraviti jedan temeljan u pošten dogovor ili ugovor sa institucijom koja je prema ranijim izvještajima Ministarstva kulture devastirala oko 70 - 80 posto vjerskih objekata u Crnoj Gori? Da li i to nešto govori?
ĆUKOVIĆ: To sasvim sigurno nešto govori, govori o vremenima u kojima se ništa nije poštovalo, pa i između ostalog, ni Crnogorsko primorska mitropolija koja je sebi često davala za pravo da restaurira objekte onako kako ona misli da to treba da uradi. Moj stav u tom pogledu je jasan i ja sam ga nekoliko puta u javnosti i iznosio. Niko nema pravo da radi bilo šta na spomenicima kulture bez saglasnosti i mišljenja stručnih službi. Znate da ni Papa ne može da naredi da se nešto izmijeni u crkvi Svetor Petra u Rimu bez saglasnosti neke italijanske institucije koja se bavi zaštitom spomenika kulture. Ovdje je čak riječ o dvije države. Ni Papa ne može u crkvi Svetog Petra da uradi ništa bez saglasnosti neke institucije italijanske države koja određuje na koji način se nešto može mijenjati na takvim spomenicima. U tom pogledu ja mogu da kažem da osuđujem sve što ne poštuje pravila igre u uređenom svijetu, ali ako neko radi neka nepočinstva ili neke neprimjerene stvari da ne treba i njega privoditi, kako se kaže, poznaniju prava. Svako je, ako je bio grešan, ima pravo da se privede poznaniju prava. U tom smislu mislim da je i Mitropolija crnogorsko primorska, dok postoji ovdje u ovoj zemlji, dužna da se u tom pogledu koriguje, a kako će se korigovati, tako što ćemo mi osnažiti neke unutrašnje mehanizme koji će spriječavati da bilo ko radi neke stvari koje su ne primjerene ili koje nijesu po zakonu.
RSE: Jedna je stvar pokajanje ili kako vi kažete poznanije prava, ali da li se bojite da država na ovaj način daje legitimitet jednoj instituciji koju kritičari optužuju za radikalno anticrnogorsko djelovanje prethodnih godina, pošto su to bile neke od glavnih primjedbi na račun mitropolita Amfilohija Radovića, a i sjedište te crkve je u Beogradu. Koje su garancije da tamo neće i završavati novac prihodovan na Cetinju od ovog oblika vjerskog turizma?
ĆUKOVIĆ: Ja ne mogu da kažem kakve su motivacije države u odnosu na tu crkvu jer ja prosto nemam mandat da o tome govorim. Ja naravno pratim šta se zbiva u javnom životu, a u ovom konkretnom slučaju ja sam, moram se prosto ponoviti, čovjek koji vjeruje da se moraju napraviti neka fer pravila društvene igre. Ako to ne napravimo nema nam spasa. Ako stalno budemo pokretali pitanje, naravno, vrlo je važno znati kako se ko ponašao u prošlosti da biste mislili bilo šta u ovom svijetu morate poznavati genezu nekoga problema. I to je važno, ali u jednoj tački mora se graditi povjerenje iznutra. Ja lično sam smatrao da ovdje ne bi trebalo da ima bojazni da bi novac koji se na ovaj ili onaj način prihoduje vezano za ovu ideju religijskog turizma sad nešto preliva u drugu državu. Takođe je i tu moguće vrlo precizno i jasnom formom ugovora formulisati sve te stvari. Kako ja vidim stvari, da li sam ja idealist ili ne ja zbilja ne mogu da kažem, moguće da sam ja idealist, ali mislim da je to jedini put, izgradnja povjerenja iznutra, a sva otvorena pitanja i dalje ostavljati otvorenim i analizirati ih hladne glave, bez neke povećane strasti koja nikad nije dobar sagovornik racionalnosti i dobrih društvenih razvojnih rješenja ili oblikovanja stanja iznutra.