Dapače, imao je razloga vjerovati da definitivno dolaze bolji dani. Sačekao je trenutak, uhvatio taktove, pridružio se prijateljima i sa njima zapjevao.
Muaba je lagano prebirala po hrani koju je muž uspio donijeti. Parče starog kruha, nekoliko kostiju od nekog mesa, sasvim malo brašna. Moraće dodati malo trave. Muž joj je zarađivao jedan dolar dnevno. Pokušavali su nešto zasaditi, ali je u Africi to gotovo nemoguće, tražili posao ali je i to nemoguće. Gledala ga je tužno kako oznojen i umoran spava i nije vidjela načina da se iz svega izvuče. Iz jednog ćoska gledalo je dijete. Kosa crna, kovrdžava, oči velike. Stomak mu se polako nadimao i ona je znala da je gladan.
Jean je mrzovoljno gledao u svoje vino i ostatke hrane. Malo se udebljao, ali se nije htio odreći svoje večere i svoga vina. A i zašto bi? Poplave u Engleskoj, suša na jugu, otrovi u zraku, požari u Grčkoj, Španiji i Francuskoj, rat u Iraku, cijena nafte tvrdoglavo raste, današnja djeca su izgubljena, pokvarilo mu se treće auto u obitelji, ne isplati se ga više popravljati. Ode sve do vraga. I ova Evropska unija se pokazala poprilično skupom. Nekad mu se činilo da njemu ta Evropa nije ni trebala. Gleda oko sebe pariške turiste – ni kod kuće više nema mira.
Hu-Ha-Chan je radio punom parom. Nije se bio previše ni umorio i imao je još snage da završi šta mu je šef naredio. Odnedavno mu se i supruga zaposlila pa su već sakupili lijepo svoticu. Neće još imati djece dok ne sakupe dovoljno da kupe stan. Ima ideju i o jednom malom, obiteljskom biznisu. Volio bi to. Nešto u vezi sa Olimpijadom. Zvao ga je jedan rođak da ode za Evropu, ali nije htio. U Pekingu ima sve više posla i ne radi samo onaj ko neće. Nije ga ni partija zanimala – više te nisu ni tjerali da im budeš član.
Parnaz je negdje čula da će III svjetski rat početi zbog vode. Bilo joj je to smiješno. Zbog vode? Razmišljala je o tome dok je gledala onu polupraznu flašu sa vodom za piće. Stajala je već dugo na stolu i htjela je okvasiti grlo. Ali, djeca će uskoro dotrčati i biće žedni. Ipak – mora malo. Popi samo jedan gutljaj. Stvarno je danas sve teže naći vodu za piće. Gdje se to sve potroši, mada u Islamabadu zaista ima sve više ljudi?
John je svoju obitelj doveo pred kuću i htio otići do garaže. Nešto mu je bilo sumnjivo, učinilo mu se da vidi jedan prozor otvoren. Otrča, reče zeni da sačeka i da ne ulazi. Prozor razbijen, otvoren. Alarm također razbijen, kamere neupotrebljive. A iako su radile lopovi su sigurno imali čarape na licima. Ovo je bilo već treći put kako lopovi provaljuju u kuću u godinu dana. Ljudi već skidaju prstenje ili ogrlice kad idu ulicom. U Johanesburgu te mogu opljačkati na sred ulice i u po bijela dana.
Ni jedna od ovih šest priča nije "iz života", već svih šest potiču iz literature - ali to ih ne čini manje istinitim. Ako nisu opis nečeg što se već dogodilo - onda svakako opisuju nešto što se moglo dogoditi. Evo i razloga: istraživanja rađena u 47 zemalja su, naime, pokazala da su u LATINSKOJ AMERICI najzadovoljniji porastom standarda. Onaj Pedro iz prve priče je zasigurno među onih 62% građana koji su zadovoljno prihodima, što je za 16 procenata više nego 2002-e godine. Veći je procenat zadovoljnih naprimjer u SAD-u (72%) ili zapadnoj Evropi (65%), ali tamo su već navikli da dobro žive. Muaba, iz Afrike, spada medju 43% AFRIKANACA koji tvrde da ne mogu nabaviti potrebne količine hrane. Tamo su najgladniji... Taj je procenat jako visok i u Latinskoj Americi (41%) ili u bivšoj Istočnoj Evropi (32%) ali su kriteriji šta je to "potrebna količina" hrane bitno drugačiji.
Zanimljivo je uočiti pravilo da što je zemlja bogatija to su i mišljenja o budućnosti pesimističnija. Jean je medju onih 80% FRANCUZA koji misle da će slijedeća generacija ljudi živjeti lošije. U Njemačkoj to misli 73% građana, u Japanu 70%, u Italiji 69% ispitanih, u Brazilu 64%, u Britaniji i SAD-u 60% misli da će situacija za slijedeću generaciju biti gora. Oni manje bogati, da ne kažem siromašni misle da će slijedećoj generaciji biti bolje. Nada umire posljednja. Taj procenat je u KINI 86% i onaj Hu-Ha-Chan bi to sigurno potvrdio. Puno nade imaju i oni u Bangladešu - 84%, Obali Slonove Kosti - 73%, Slovačkoj - 68%, Maroku - 67%, i u Čileu - 62%,
Za JUŽNU AFRIKU (93%) i Bangladeš (86%) najveći je problem – kriminal. Prije par dana mi je to potvrdila kolegica sa nekadašnjeg radio Sarajeva koja je tamo živjela jedno virjeme. Za Nigeriju (82%) i Češku (78%) najveći su problem korumpirani političari, u Tanzaniji i Južnoj Africi to su AIDS i druge bolesti. Prisutnost otrovnih čestica u zraku je najveća briga za Italiju (84%) i Peru (81%), za građane Malija (70%) i Maroka (67%) najveći su problem slabe škole dok terorizam definiraju kao najveći problem u Maroku (712%) i Bangladešu (77%). U Italiji misle da im je najveći problem imigracija (64%) dok u Pakistanu i Boliviji misle da im je najveći problem emigracija (53% ispitanika u obje države). Za Parnaz iz gornje priče i PAKISTAN najveći je problem – voda za piće, to misli čak 70% ljudi.
Ali, kažu ti isti stručnjaci planeta zemlja je srećnija danas nego li je bila 2002-e godine. Dobro zvuči. Zašto ne pominjem nijednu državu gdje čitaju ove kolumne? Nema ih u istraživanju. Kad budu radili ankete o tome šta ko misli o sebi - e tu već ima dosta prostora za Balkan koji je od kada je svijeta i vijeka sam sebi bio uvijek – najpametniji!
Email me Nenad Pejic
Muaba je lagano prebirala po hrani koju je muž uspio donijeti. Parče starog kruha, nekoliko kostiju od nekog mesa, sasvim malo brašna. Moraće dodati malo trave. Muž joj je zarađivao jedan dolar dnevno. Pokušavali su nešto zasaditi, ali je u Africi to gotovo nemoguće, tražili posao ali je i to nemoguće. Gledala ga je tužno kako oznojen i umoran spava i nije vidjela načina da se iz svega izvuče. Iz jednog ćoska gledalo je dijete. Kosa crna, kovrdžava, oči velike. Stomak mu se polako nadimao i ona je znala da je gladan.
Jean je mrzovoljno gledao u svoje vino i ostatke hrane. Malo se udebljao, ali se nije htio odreći svoje večere i svoga vina. A i zašto bi? Poplave u Engleskoj, suša na jugu, otrovi u zraku, požari u Grčkoj, Španiji i Francuskoj, rat u Iraku, cijena nafte tvrdoglavo raste, današnja djeca su izgubljena, pokvarilo mu se treće auto u obitelji, ne isplati se ga više popravljati. Ode sve do vraga. I ova Evropska unija se pokazala poprilično skupom. Nekad mu se činilo da njemu ta Evropa nije ni trebala. Gleda oko sebe pariške turiste – ni kod kuće više nema mira.
Hu-Ha-Chan je radio punom parom. Nije se bio previše ni umorio i imao je još snage da završi šta mu je šef naredio. Odnedavno mu se i supruga zaposlila pa su već sakupili lijepo svoticu. Neće još imati djece dok ne sakupe dovoljno da kupe stan. Ima ideju i o jednom malom, obiteljskom biznisu. Volio bi to. Nešto u vezi sa Olimpijadom. Zvao ga je jedan rođak da ode za Evropu, ali nije htio. U Pekingu ima sve više posla i ne radi samo onaj ko neće. Nije ga ni partija zanimala – više te nisu ni tjerali da im budeš član.
Parnaz je negdje čula da će III svjetski rat početi zbog vode. Bilo joj je to smiješno. Zbog vode? Razmišljala je o tome dok je gledala onu polupraznu flašu sa vodom za piće. Stajala je već dugo na stolu i htjela je okvasiti grlo. Ali, djeca će uskoro dotrčati i biće žedni. Ipak – mora malo. Popi samo jedan gutljaj. Stvarno je danas sve teže naći vodu za piće. Gdje se to sve potroši, mada u Islamabadu zaista ima sve više ljudi?
John je svoju obitelj doveo pred kuću i htio otići do garaže. Nešto mu je bilo sumnjivo, učinilo mu se da vidi jedan prozor otvoren. Otrča, reče zeni da sačeka i da ne ulazi. Prozor razbijen, otvoren. Alarm također razbijen, kamere neupotrebljive. A iako su radile lopovi su sigurno imali čarape na licima. Ovo je bilo već treći put kako lopovi provaljuju u kuću u godinu dana. Ljudi već skidaju prstenje ili ogrlice kad idu ulicom. U Johanesburgu te mogu opljačkati na sred ulice i u po bijela dana.
Ni jedna od ovih šest priča nije "iz života", već svih šest potiču iz literature - ali to ih ne čini manje istinitim. Ako nisu opis nečeg što se već dogodilo - onda svakako opisuju nešto što se moglo dogoditi. Evo i razloga: istraživanja rađena u 47 zemalja su, naime, pokazala da su u LATINSKOJ AMERICI najzadovoljniji porastom standarda. Onaj Pedro iz prve priče je zasigurno među onih 62% građana koji su zadovoljno prihodima, što je za 16 procenata više nego 2002-e godine. Veći je procenat zadovoljnih naprimjer u SAD-u (72%) ili zapadnoj Evropi (65%), ali tamo su već navikli da dobro žive. Muaba, iz Afrike, spada medju 43% AFRIKANACA koji tvrde da ne mogu nabaviti potrebne količine hrane. Tamo su najgladniji... Taj je procenat jako visok i u Latinskoj Americi (41%) ili u bivšoj Istočnoj Evropi (32%) ali su kriteriji šta je to "potrebna količina" hrane bitno drugačiji.
Zanimljivo je uočiti pravilo da što je zemlja bogatija to su i mišljenja o budućnosti pesimističnija. Jean je medju onih 80% FRANCUZA koji misle da će slijedeća generacija ljudi živjeti lošije. U Njemačkoj to misli 73% građana, u Japanu 70%, u Italiji 69% ispitanih, u Brazilu 64%, u Britaniji i SAD-u 60% misli da će situacija za slijedeću generaciju biti gora. Oni manje bogati, da ne kažem siromašni misle da će slijedećoj generaciji biti bolje. Nada umire posljednja. Taj procenat je u KINI 86% i onaj Hu-Ha-Chan bi to sigurno potvrdio. Puno nade imaju i oni u Bangladešu - 84%, Obali Slonove Kosti - 73%, Slovačkoj - 68%, Maroku - 67%, i u Čileu - 62%,
Za JUŽNU AFRIKU (93%) i Bangladeš (86%) najveći je problem – kriminal. Prije par dana mi je to potvrdila kolegica sa nekadašnjeg radio Sarajeva koja je tamo živjela jedno virjeme. Za Nigeriju (82%) i Češku (78%) najveći su problem korumpirani političari, u Tanzaniji i Južnoj Africi to su AIDS i druge bolesti. Prisutnost otrovnih čestica u zraku je najveća briga za Italiju (84%) i Peru (81%), za građane Malija (70%) i Maroka (67%) najveći su problem slabe škole dok terorizam definiraju kao najveći problem u Maroku (712%) i Bangladešu (77%). U Italiji misle da im je najveći problem imigracija (64%) dok u Pakistanu i Boliviji misle da im je najveći problem emigracija (53% ispitanika u obje države). Za Parnaz iz gornje priče i PAKISTAN najveći je problem – voda za piće, to misli čak 70% ljudi.
Ali, kažu ti isti stručnjaci planeta zemlja je srećnija danas nego li je bila 2002-e godine. Dobro zvuči. Zašto ne pominjem nijednu državu gdje čitaju ove kolumne? Nema ih u istraživanju. Kad budu radili ankete o tome šta ko misli o sebi - e tu već ima dosta prostora za Balkan koji je od kada je svijeta i vijeka sam sebi bio uvijek – najpametniji!
Email me Nenad Pejic