Slastičarna je počela sa radom pedesetih godina, a njen rad prekinuo je rat. 16 godina poslije, vlasnik Saša Bukvić ponovo je otvorio „Jadranku“ na istom mjestu, na Grbavici, preko puta MIS-a, rekle bi stare Sarajlije:
„Ja sam bio ovih 15 godina u Kanadi, tamo sam živio i radio i čitavo vrijeme ja sam imao želju da se vratim. E sad, kad su se stekli svi uslovi za moj povratak, ja sam se vratio i vrlo sam sretan zbog toga. Reakcije naših starih mušterija, ’Jadrankinih’ starih mušterija, bile su izvanredne. Ja sam frapiran kako su emotivno, sa nekom pozitivnom energijom primili sve ovo što se dešava oko otvaranja ’Jadranke’. Vrlo sam zadovoljan.“
Zanat pravljenja kolača započeo je Sašin otac Nikola 1956. godine. Saša se danas sjeća kako je bilo teško početi:
„Moj otac Nikola i majka Zora su došli iz Beograda u Sarajevo i otvorili su slastičarnu. U to vrijeme Grbavica nije bila kao što je sada, bilo je samo pet kuća okolo i ovi vojni paviljoni, tako da je to bio vrlo težak početak. I otprilike deset godina smo životarili dok poslije deset godina nije posao počeo da ide.“
Pored toga što je slastičarna otvorena na istom mjestu, kolače pravi, ali i prodaje, isto osoblje. Kuhar Budimir Đerić radio je u „Jadranki“ punih 25 godina:
„Bili smo u kontaktu inače, ali ipak drago mi je bilo što se radnja otvara, a naravno da ću ja tu ponovo biti.“
Tijesto za kolače ponovo peče i Salko Vrabac, koji je to prije rata radio 17 godina:
„Bilo mi je drago da ima povjerenje u mene da radim ponovo u njega. Čuli smo se mi, gazda je bio vani, u Kanadi. Bili smo u kontaktu neko vrijeme. Kad je riješio da otvori radnju, zvao me, kontaktirao da li ću ponovo kod njega. Ja sam pristao.“
Jedini novi član osoblja je Salkov sin Almir:
„Pa jesam novi član, ali sam maltene pa rođen uz ’Jadranku’, jer moj otac i moja majka, majka 15 godina, otac 17 godina su već ovdje radili, tako da sam ja od svoga naučio zanat. ’Jadranka’ mi nije bila strana. Bilo mi je zadovoljstvo prvo što je moj otac ovdje ponovo počeo raditi, a samim tim kad me gazda Saša pozvao da i ja radim tu, na neki način i meni je ukazano povjerenje.“
Mušterije dočekuju ponovo dugogodišnje prodavačice Senija i Sema:
„Ja sam zadovoljna, imamo fine mušterije, gazda je fin. Ja mislim da sasvim dovoljno govori kad smo ekipa kompletna, prijeratna. Imamo majstore koji su ovdje završili zanat dok je bio još čika Nikola pokojni živ.“
„Ja sam se radovala, bilo mi je drago i jedva sam čekala da se vratim.“
Gazda Saša, kako ga zove osoblje, kaže da je „Jadranka“ bila jedna velika porodica koju ni ratni vihor nije uspio razdvojiti:
„Ja sam imao sreću da su svi ostali živi i zdravi i ja sam bio u kontaktu čitavo vrijeme za ovih 15 godina sa svojim starim majstorima, sa prodavačicama. Mi smo bili i prije rata više kao porodica, tako da su ti dobri odnosi i dalje nastavljeni i, na sreću svih nas, mi smo ponovo zajedno. I vjerujte da je to jedna iskusna ekipa ljudi koja zna da radi svoj posao.“
Sudeći prema prvim danima rada nakon otvaranja, „Jadranka“ će opet biti ono što je nekad bila - mjesto na koje se dolazi uvijek ponovo:
„Ovdje se kupovalo tonama i tonama kolača. Ja sam nosio svake godine za rođendan sebi, djeci i ženi.“
„Ranije sam dolazio i s obzirom da se ponovo otvorila, drago mi je da ponovo navratim, jer stvarno su kolači kvalitetni.“
„Na prvom mjestu je bila ’Jadranka’ u gradu, koliko ja znam. Ja sam ovdje 30 godina i znam.“
Iako je prošlo vrijeme, promijenili se stanovnici, ali i izgled grada Sarajeva, ukus kolača iz „Jadranke“ ostao je isti. Za vlasnika Sašu Bukvića sve je isto kao ranije:
„Mi insistiramo da recepti budu isti kao prije i uopšte nemamo namjeru da išta mijenjamo. Ljudi koji dođu ovdje mogu da se susretnu sa istim okusima, sa istom formom kolača kao i prije.“
„Ja sam bio ovih 15 godina u Kanadi, tamo sam živio i radio i čitavo vrijeme ja sam imao želju da se vratim. E sad, kad su se stekli svi uslovi za moj povratak, ja sam se vratio i vrlo sam sretan zbog toga. Reakcije naših starih mušterija, ’Jadrankinih’ starih mušterija, bile su izvanredne. Ja sam frapiran kako su emotivno, sa nekom pozitivnom energijom primili sve ovo što se dešava oko otvaranja ’Jadranke’. Vrlo sam zadovoljan.“
Zanat pravljenja kolača započeo je Sašin otac Nikola 1956. godine. Saša se danas sjeća kako je bilo teško početi:
„Moj otac Nikola i majka Zora su došli iz Beograda u Sarajevo i otvorili su slastičarnu. U to vrijeme Grbavica nije bila kao što je sada, bilo je samo pet kuća okolo i ovi vojni paviljoni, tako da je to bio vrlo težak početak. I otprilike deset godina smo životarili dok poslije deset godina nije posao počeo da ide.“
Pored toga što je slastičarna otvorena na istom mjestu, kolače pravi, ali i prodaje, isto osoblje. Kuhar Budimir Đerić radio je u „Jadranki“ punih 25 godina:
„Bili smo u kontaktu inače, ali ipak drago mi je bilo što se radnja otvara, a naravno da ću ja tu ponovo biti.“
Tijesto za kolače ponovo peče i Salko Vrabac, koji je to prije rata radio 17 godina:
„Bilo mi je drago da ima povjerenje u mene da radim ponovo u njega. Čuli smo se mi, gazda je bio vani, u Kanadi. Bili smo u kontaktu neko vrijeme. Kad je riješio da otvori radnju, zvao me, kontaktirao da li ću ponovo kod njega. Ja sam pristao.“
Jedini novi član osoblja je Salkov sin Almir:
„Pa jesam novi član, ali sam maltene pa rođen uz ’Jadranku’, jer moj otac i moja majka, majka 15 godina, otac 17 godina su već ovdje radili, tako da sam ja od svoga naučio zanat. ’Jadranka’ mi nije bila strana. Bilo mi je zadovoljstvo prvo što je moj otac ovdje ponovo počeo raditi, a samim tim kad me gazda Saša pozvao da i ja radim tu, na neki način i meni je ukazano povjerenje.“
Mušterije dočekuju ponovo dugogodišnje prodavačice Senija i Sema:
„Ja sam zadovoljna, imamo fine mušterije, gazda je fin. Ja mislim da sasvim dovoljno govori kad smo ekipa kompletna, prijeratna. Imamo majstore koji su ovdje završili zanat dok je bio još čika Nikola pokojni živ.“
„Ja sam se radovala, bilo mi je drago i jedva sam čekala da se vratim.“
Gazda Saša, kako ga zove osoblje, kaže da je „Jadranka“ bila jedna velika porodica koju ni ratni vihor nije uspio razdvojiti:
„Ja sam imao sreću da su svi ostali živi i zdravi i ja sam bio u kontaktu čitavo vrijeme za ovih 15 godina sa svojim starim majstorima, sa prodavačicama. Mi smo bili i prije rata više kao porodica, tako da su ti dobri odnosi i dalje nastavljeni i, na sreću svih nas, mi smo ponovo zajedno. I vjerujte da je to jedna iskusna ekipa ljudi koja zna da radi svoj posao.“
Sudeći prema prvim danima rada nakon otvaranja, „Jadranka“ će opet biti ono što je nekad bila - mjesto na koje se dolazi uvijek ponovo:
„Ovdje se kupovalo tonama i tonama kolača. Ja sam nosio svake godine za rođendan sebi, djeci i ženi.“
„Ranije sam dolazio i s obzirom da se ponovo otvorila, drago mi je da ponovo navratim, jer stvarno su kolači kvalitetni.“
„Na prvom mjestu je bila ’Jadranka’ u gradu, koliko ja znam. Ja sam ovdje 30 godina i znam.“
Iako je prošlo vrijeme, promijenili se stanovnici, ali i izgled grada Sarajeva, ukus kolača iz „Jadranke“ ostao je isti. Za vlasnika Sašu Bukvića sve je isto kao ranije:
„Mi insistiramo da recepti budu isti kao prije i uopšte nemamo namjeru da išta mijenjamo. Ljudi koji dođu ovdje mogu da se susretnu sa istim okusima, sa istom formom kolača kao i prije.“