Istorija nam nikada neće oprostiti

Branka KOVACEVIC, zamjenica šefa kancelarije UNICEF-a u Crnoj Gori

Subota, 14. jul 2007. godine
Ustajem rano u želji da što više planova ostvarim tokom vikenda. Uz kafu prelistavam dnevne novine i sa zadovoljstvom čitam subotnji komentar Balše Brkovića u dodatku Vijesti. Razmišljam o sedmici koja je prošla. Krećemo za Tivat kod moje sestre koja je 1991. godine, kao izbjeglica iz Hrvatske, sa suprugom i malom bebom, našla spas u Norveškoj. Tamo imaju pristojan život, ali ih vuče nostalgija. Kupili su stan u Tivtu i ljeti borave ovdje. Dan provodimo na plaži. Uživam u plivanju, razgovoru i divnom ručku od školjki, rižota i dobrog vina. Veče provodimo na rivi. Do kasno u noć prisustvujem koncertu Gorana Karana na prelijepom jedrenjaku Jadran, kojeg mi, starije generacije, pamtimo kao školski brod Mornarice JNA.
Gostovanje pjevača i uopšte umjetnika iz zapadnog dijela ex Jugoslavije za mene je mala utjeha jer stvara iluziju da nam se oprašta nešto što nam istorija nikad neće oprostiti. Ono zlo vrijeme koje smo živjeli devedesetih, moj suprug je, još tada, matematički precizno definisao ovako: "Mali narod o kome se čulo samo zahvaljujući časnoj i junačkoj borbi za slobodu kroz vjekove, dozvolio je sebi da tu jedinu vrijednost okalja napadom na onaj dio Balkana koji nikad nije gajio ratničku tradiciju i to oružjem koje su oni kupili".
Možda Goran, Oliver, Tereza, Kemal i drugi ne znaju da se u ono vrijeme njihova pjesma slušala samo u kafićima i na ulicama Cetinja i da smo išli tamo da uz miris lipa udišemo slobodu.

Nedjelja, 15. jul 2007. godine
Dan provodim na Studenom. Svježi planinski vazduh poslije velike podgoričke vrućine prosto opija. Čitam "Zovem se Crveno" Orhana Pamuka i odmaram u debeloj hladovini. Pozvani smo na ručak kod rođaka koji žive u Danilovgradu. Stižemo kasno jer želimo da izbjegnemo vrućinu. Jedemo jaretinu u mlijeku, crnogorski specijalitet, i najljepši kukuruzni hljeb koji pravi strina mog supruga. Pada mi na pamet davna želja, da konačno počnem sa radom na pripremi kuvara nacionalnih jela Crne Gore.

Ponedjeljak, 16. jul 2007. godine
Prvi susret sa Martom Santos, koleginicom iz Ženeve. Razgovaramo o ulozi UNICEF-a i podršci Vladi Crne Gore u procesu pristupa Evropskoj uniji. Nastavljam sastanak sa novinarkom Tinom Kirkas iz Finske koja želi da piše o romskoj djeci u Crnoj Gori. Iznenađuje me saznanje da je situacija u Finskoj slična našoj i da je problem diskriminacije Roma veoma prisutan. Odlazim na spavanje kasno. Po običaju slušam zadnje vijesti Radija Slobodna Evropa i prelistavam dnevne novine.

Utorak, 17 jul 2007. godine
Sa Martom odlazim na sastanak u Save the Children. Razgovaramo o programima, partnerstvu, saradnji i rezultatima. Pitamo se koliko aktivnosti međunarodnih organizacija u oblasti zaštite prava djece utiču da promjene zažive.
Na sastanku sa NVO, Centar za prava djeteta, razgovaramo o godišnjim izvještajima o položaju prava djece u Crnoj Gori, i saradnji Vlade i nevladinog sektora u promociji dječjih prava.
Sastajem se sa Ann Lis Svensson, bivšom šeficom UNICEF-a za Hrvatsku, Srbiju i Crnu Goru, koja je nedavno pošla u penziju. Ona je izabrala Crnu Goru kao mjesto stalnog boravka. Sa oduševljenjem priča o novom domu u blizini Herceg Novog. Sjedimo do kasno u noć kod Waheeda Hassana, šefa UNICEF-a za Crnu Goru, i jedemo specijalitete sa Maldiva. Užasno je vruće.

Srijeda, 18. jul 2007. godine
Vrućina od ranog jutra. Prvi sastanak sa Anom Vukadinović, sekretarom Sekretarijata Vlade Crne Gore za evropske integracije, ostavlja veoma pozitivan utisak. Razgovaramo o značaju novoformiranog Sekretarijata u praćenju procesa pristupa Evropskoj uniji, kao i koordinaciji međunarodne pomoći Crnoj Gori. Ohrabruje širok konsenzus oko pristupa Evropskoj uniji kao nacionalnog interesa i razumijevanje da bi Crna Gora, iako mala država, dajući prioritet djeci i mladima, mogla postati model drugima u humanom razvoju.
Odlazimo na Konik u posjetu izbjegličkom naselju gdje živi oko 1400 Roma, raseljenih sa Kosova. Dvije trećine stanovništva čine djeca i mladi. Zadržavamo se u vrtiću i razgovaramo sa velikom grupom nasmijanih mališana. Žurimo na sastanak sa Reginom De Dominicis iz EAR. Još jednom potvrđujemo značaj saradnje i partnerstva u procesu pristupa Evropskoj uniji. Slažemo se da je ovo velika šansa za Crnu Goru i da zaštita prava djeteta zauzima ključno mjesto. Sastanak zaključujemo citirajući Čerčila: "O demokratiji jedne zemlje sudićemo kada posjetimo njene škole, bolnice i zatvore". Nastavljam druženje sa Martom van kancelarije.

Četvrtak, 19. jul 2007. godine
Vrućina ne jenjava. Radni dan počinjem sastankom sa predstavnikom gradske opštine Tuzi o mogućnosti saradnje u okviru projekta "Škola bez nasilja". U Crnoj Gori projekt se sprovodi od 2006. godine.
Opravdanost uključivanja naših škola potvrdili su rezultati istraživanja nasilja među djecom (ispitivanjem obuhvaćeno 6200 učenika iz osam škola) po kojima 45% učenika ili od 39% do 53% učenika ima iskustvo vršnjačkog nasilja u školi. Pitam se što sve treba uraditi ako smo večeras bili svjedoci da na utakmici Budućnost-Hajduk, djeca koja u vrijeme crnogorskog pohoda na Dubrovnik, nisu, ili jedva da su bila prohodala, kliču: "Srušili smo Dubrovnik".

Petak, 20. jul 2007. godine
Još jedan veoma topao dan. Žurim da završim sve obaveze u kancelariji. Radujem se vikendu. Planiram da posjetim moje unuke, Milicu i Ivanu, koje već 20 dana borave sa roditeljima na Žabljaku. Svakodnevno se čujemo ali mi mnogo nedostaju. Uživam da pratim njihovo odrastanje. Nažalost, zbog mojih obaveza, ostaje mi malo vremena za njih. Tješi me pomisao da mojim radom doprinosim stvaranju ljepšeg svijeta za svu djecu u Crnoj Gori.