Odmah nakon emitiranja prvog izvještaja da je katolički svećenik uhvaćen i pretučen od strane srpskih snaga, telefoni su brujali od gledalaca srpske nacionalnosti koji su nas optužili da smo "ustaška" televizija. Samo dvije minute nakon toga, objavili smo i drugi izvještaj, da je uhvaćen pravoslavni svećenik i pretučen od strane hrvatskih snaga. Naravno, odmah su počeli zvoniti telefoni optužujući nas da smo "četnicka" televizija.
Pročitao sam vijest da prema presudi Suda BiH, Momčilo Mandić, bivši ministar pravde nije kriv za zlostavljanja u zatvorima bosanskohercegovačke države, niti je kriv za zločine počinjene tokom napada na školu za obuku policajca na Vracama u Sarajevu dok je bio pomoćnik ministra unutarnjih poslova. Optužnica ga je teretila da je vodio napad na policijsku školu na Vracama. Sumjam da ćete naći puno Sarajlija, bez obzira na ime i vjeru, koji bi se složili sa sudskom presudom. Ali, priča o toj sudskoj presudi nije priča o tome da li je Mandić kriv ili ne, nego je to priča o sudskom procesu. U svakom, pa i ovom sudskom procesu, postoji optužba i postoji odbrana. Sud ne cijeni po tome šta MISLI o nečijoj krivici nego da li je ta krivica DOKAZANA. Optužba krivicu nije uspjela dokazati, odbrana je bila uspješnija. Ako je, dakle, krivica postojala problem je u tome što tim tužilaštva to nije uspio dokazati, a ne u tome što sud nije krivicu presudio. Ima stotine presuda u svijetu koje su pravedne po zakonu, a nepravedne po mišljenju javnosti. Nije posao suda da donosi "poštene" presude nego je posao suda da sudi po dokazima i činjenicama. Kad nema dokaza ponekad ono što je ljudski nepošteno postaje sudski pravedno.
Ako je pravosuđe svake države, pa i Bosne i Hercegovine, temelj pravnog poretka tada ova presuda može biti samo pozdravljena, jer ona taj pravni temelj jača. Nije dokazano - znači nije kriv. Podsjetilo me to na jednu drugu, mnogo ozbiljniju sudsku presudu, onu Međunarodnog suda pravde o genocidu. Čak ni suci nisu poricali da je genocid postojao, ali nije dokazan. Dakle koliko god haška presuda, kako mnogi kazu bila "nepravedna", ona je posljedica neuspjeha bosansko-hercegovačkog tima da pokaže činjenice vezane uz taj genocid. Sarajevski sud, nakon presude Mandiću na neki način nastavlja taj "nepravedan" slijed. Mogu obje te presude, i ona haška i ova sarajevska, biti "nepravedne" – ali one obje otkrivaju da bosanskohercegovačka država i njeni timovi, haški i sarajevski, nisu uspješno obavili svoj zadatak. Nisu dokazali ono što su podnijeli kao tužbu. Kad bi svi sudovi u BiH sudili po tim kriterijumima – svi bi već odavno bili plaćeni - u eurima.
Jedino se nadam da ova sarajevska presuda neće biti prenesena u medijima na isti način kao što je prenesena ona haška. U mnogim novinama, na televizijskim stanicama i u mnogim političkim izjavama presuda haškog suda tada je trijumfalno dočekana kao "srpska" pobjeda i kao "bošnjački" poraz, kao da je bitnije što genocid nije dokazan nego što je počinjen! Manje je bitno što je 8.000 muslimana pobijeno, bitno je da to "nama" nije dokazano!!! Ostaje mi nada, mala moram priznati, da se i ovo neće tako tumačiti. Jer i jedna i druga presuda su daleko i od "srpske" pobjede i od "bošnjačkog" poraza. To je pobjeda suda i neovisnog sudstva, trijumf odbrane i poraz tužilaštva.
Kakve sad to ima veze sa onom pričom iz listopada 1991-e godine sa početka? Izvještaji koje je tadašnja TV Sarajevo (bio sam tada njen glavni urednik) emitirala o ona dva svećenika nisu gledali gledaoci nego Bošnjaci, Hrvati, Srbi. Oni su već imali svoja mišljenja i svaki izvještaj koji bi im ta mišljenja dovodio pod sumnju nije bio prihvatljiv. Moj zločinac je meni heroj, tvoj heroj je meni zločinac! Pocijepana Bosna i Hercegovina sudila je tada o svemu po osnovu svojih etničkih kriterija, a ne po činjenicama. Sarajevski sud je sudio po obrnutim kriterijumima – po činjenicama i dokazima. Neće i tu presudu valjda slaviti po srpskim kafanama kao "srpsku" pobjedu ili oplakivati po bošnjačkim kafanama kao "bošnjački" poraz.
Jer ako hoće – onda smo ponovo u listopadu 1991-e godine.
Email me Nenad Pejic
Pročitao sam vijest da prema presudi Suda BiH, Momčilo Mandić, bivši ministar pravde nije kriv za zlostavljanja u zatvorima bosanskohercegovačke države, niti je kriv za zločine počinjene tokom napada na školu za obuku policajca na Vracama u Sarajevu dok je bio pomoćnik ministra unutarnjih poslova. Optužnica ga je teretila da je vodio napad na policijsku školu na Vracama. Sumjam da ćete naći puno Sarajlija, bez obzira na ime i vjeru, koji bi se složili sa sudskom presudom. Ali, priča o toj sudskoj presudi nije priča o tome da li je Mandić kriv ili ne, nego je to priča o sudskom procesu. U svakom, pa i ovom sudskom procesu, postoji optužba i postoji odbrana. Sud ne cijeni po tome šta MISLI o nečijoj krivici nego da li je ta krivica DOKAZANA. Optužba krivicu nije uspjela dokazati, odbrana je bila uspješnija. Ako je, dakle, krivica postojala problem je u tome što tim tužilaštva to nije uspio dokazati, a ne u tome što sud nije krivicu presudio. Ima stotine presuda u svijetu koje su pravedne po zakonu, a nepravedne po mišljenju javnosti. Nije posao suda da donosi "poštene" presude nego je posao suda da sudi po dokazima i činjenicama. Kad nema dokaza ponekad ono što je ljudski nepošteno postaje sudski pravedno.
Ako je pravosuđe svake države, pa i Bosne i Hercegovine, temelj pravnog poretka tada ova presuda može biti samo pozdravljena, jer ona taj pravni temelj jača. Nije dokazano - znači nije kriv. Podsjetilo me to na jednu drugu, mnogo ozbiljniju sudsku presudu, onu Međunarodnog suda pravde o genocidu. Čak ni suci nisu poricali da je genocid postojao, ali nije dokazan. Dakle koliko god haška presuda, kako mnogi kazu bila "nepravedna", ona je posljedica neuspjeha bosansko-hercegovačkog tima da pokaže činjenice vezane uz taj genocid. Sarajevski sud, nakon presude Mandiću na neki način nastavlja taj "nepravedan" slijed. Mogu obje te presude, i ona haška i ova sarajevska, biti "nepravedne" – ali one obje otkrivaju da bosanskohercegovačka država i njeni timovi, haški i sarajevski, nisu uspješno obavili svoj zadatak. Nisu dokazali ono što su podnijeli kao tužbu. Kad bi svi sudovi u BiH sudili po tim kriterijumima – svi bi već odavno bili plaćeni - u eurima.
Jedino se nadam da ova sarajevska presuda neće biti prenesena u medijima na isti način kao što je prenesena ona haška. U mnogim novinama, na televizijskim stanicama i u mnogim političkim izjavama presuda haškog suda tada je trijumfalno dočekana kao "srpska" pobjeda i kao "bošnjački" poraz, kao da je bitnije što genocid nije dokazan nego što je počinjen! Manje je bitno što je 8.000 muslimana pobijeno, bitno je da to "nama" nije dokazano!!! Ostaje mi nada, mala moram priznati, da se i ovo neće tako tumačiti. Jer i jedna i druga presuda su daleko i od "srpske" pobjede i od "bošnjačkog" poraza. To je pobjeda suda i neovisnog sudstva, trijumf odbrane i poraz tužilaštva.
Kakve sad to ima veze sa onom pričom iz listopada 1991-e godine sa početka? Izvještaji koje je tadašnja TV Sarajevo (bio sam tada njen glavni urednik) emitirala o ona dva svećenika nisu gledali gledaoci nego Bošnjaci, Hrvati, Srbi. Oni su već imali svoja mišljenja i svaki izvještaj koji bi im ta mišljenja dovodio pod sumnju nije bio prihvatljiv. Moj zločinac je meni heroj, tvoj heroj je meni zločinac! Pocijepana Bosna i Hercegovina sudila je tada o svemu po osnovu svojih etničkih kriterija, a ne po činjenicama. Sarajevski sud je sudio po obrnutim kriterijumima – po činjenicama i dokazima. Neće i tu presudu valjda slaviti po srpskim kafanama kao "srpsku" pobjedu ili oplakivati po bošnjačkim kafanama kao "bošnjački" poraz.
Jer ako hoće – onda smo ponovo u listopadu 1991-e godine.
Email me Nenad Pejic