Gledam ovih dana kako se iz Crvene džamije u Pakistanu izvlače djeca da se predaju policiji i vojsci. Kad je sve završeno jedna vrlo mlada djevojka još nije pronađena. Zove se Khalida Begum. Njena tetka daje slijedeću izjavu: "Nestanak našeg djeteta nas nije toliko rastužio koliko gubitak Ghazija (ubijeni esktremista – NP!)” Pročitao sam ovu vijest nekoliko puta: nestanak našeg djeteta nas nije toliko rastužio kao gubitak našeg vođe…. ili da “pročitam” drugačije: život moga djeteta je manje važan od života moga vođe; ili još drugačije: moj vođa je moj život! Sjećam se još nekih takvih vođa: Hitler, Staljin...
U Tadžikistanu su odlučili da povedu akcije protiv nelegalnih islamskih škola. Shamsullo Mahmudov, šef policijskog odjeljenja u općini Sino, u Dushanbeu, glavnom gradu Tadžikistana kaže: “U ulici Jabbor Rasulov našli smo maloljetnu djecu koja navodno uče religiju. Kad smo ušli u kuću našli smo djecu u nevjerojatnim uvjetima, bila su gladna i očigledno je nad njima vršena tortura.”
U Iranu su od 1990-e godine, kaže Amnesty International, izvršili smrtnu kaznu nad 24-oro djece – više nego i jedna druga zemlja na svijetu. U travnju je od života odvojen Said Muhammad Reza Mousavi. Imao je 20 godina, a navodno kriminalno djelo je počinio sa 16 godina. Osim Irana, jedine zemlje u svijetu koje su izvršile smrtne kazne nad djecom su Kina, Sudan i Pakistan.
Ministar unutarnjih poslova Afganistana objavio je prije nekoliko dana da je samoubica u južnoj provinciji Oruzgan aktivirao bombu i ubio - 12-oro djece i 5-oro odraslih. Glasnogovornik Talibana se uredno javio i potvrdio da oni stoje iza ovog terorističkog napada. Pokušavam da rekonstruiram tu situaciju: obučeš se, staviš oko sebe pojas sa eksplozivom, pogledaš se u ogledalo da vidiš jesi li sve dobro zakumuflirao, šetaš ulicom i pokušavaš da se ponašaš nonšalantno, biraš trenutak kada ćeš i gdje ćeš pritisnuti dugme. Odšetaš na jednu stranu, kažeš sebi – neću ovdje. Odšetaš na drugu, neću ni ovjde zaključiš. Onda dođeš do škole, vidiš djecu i kažeš sam sebi: baš fino? I odlučiš da pritisneš dugme! Umireš nesretan, jer ne znaš da si ubio "samo" 12-oro djece, ili umireš sretan jer si uspio da ih ubiješ čak 12!? Svijest izvještava da je tvoja "misija" izvršena! Misliš svi pričaju o tebi iako ti ime nigdje ne spominju.
I za kraj najgora priča: Događa se negdje polovinom travnja ove godine također u Afganistanu. Sljedbenici Al-Qaide su uhapsili Nabi Ghulama koji je bio talibanski borac i počeo navodno surađivati (njegov otac to demantira) sa Amerikancima. Na video snimci poslatoj tamošnjim TV stanicama Nabi je klečao ispred DJEČAKA koji je bio u kamuflažnoj uniformi. Čule su se pjesme koje slave jihad. Dječak je optužio Nabi Ghulama da je američki špijun i uhvatio ga za bradu. “Ovo je lekcija za sve izdajice!” – reče dječak i nožem odreže glavu Nabiju!!!
Onaj dvanaestogodišnjak sa početka priče bio je poslat preko granice, u Izrael, da počini samoubojstvo. Srećom – uhapšen je. Meni ostaju moja pitanja: kako neko može uopće očekivati da će ga Allah pozdraviti i proglasiti ga svetim ratnikom nakon što je ubio djecu čija je jedina "krivica" bila što su tog dana otišla u školu? Koji su ti ciljevi i koja zaslijepljenost kad se dvanaestogosnjak šalje sa eksplozivom oko pojasa? Kakvo će to ljudsko biće postati onaj dječak koji je odrubio glavu Nabi Ghulamu i kroz koje će traume sve prolaziti? Jesu li mu roditelji bili ponosni kad su ga vidjeli na televiziji kako odrubljuje Nabijevu glavu!?
Ili da pomenem one strahote manijaka što siluju djecu, a koji su pohapšeni s početka lipnja ove godine, one poslodavce koji u svijetu zapošljavaju, vjerovali ili ne, 218 milijuna djece od pet do sedam godina! Jedan milijun i 200 tisuća su žrtve krijumčarenja, gotovo 6 milijuna ih živi u ropstvu, oko dva milijuna se bavi prostitucijom, ratuje čak 300 tisuća.
Na tako crne priče i podatke evo i vijesti koja je 22-og lipnja stigla iz Indije. Tamo je negdje DVOGODIŠNJI, dječak UHAPŠEN I OPTUŽEN za pobunu, te oružani napad na policajca!!! Policijski oficiri su ga okružili i zatražili da se PREDA.
U kakvom ja to svijetu živim? Dvogodišnjaci napadaju policiju, dvanaestogošnjaci postaju bombaši-samoubice, petnaestogodišnjaci (da li je uopće i imao toliko?) odrubljuju glave. Odrasli siluju djevojčice i dječake, drže djecu u ropstvu, zapošljavaju ih u rudnicima urana. Stručnjaci već pišu knjige na temu KAKO SA DJECOM RAZGOVARATI O RATU.
Poližeš sladoled i onda odeš da postaneš samoubica; odrubiš nekome glavu i pojedeš zatim komad čokolade.
Email me Nenad Pejic
U Tadžikistanu su odlučili da povedu akcije protiv nelegalnih islamskih škola. Shamsullo Mahmudov, šef policijskog odjeljenja u općini Sino, u Dushanbeu, glavnom gradu Tadžikistana kaže: “U ulici Jabbor Rasulov našli smo maloljetnu djecu koja navodno uče religiju. Kad smo ušli u kuću našli smo djecu u nevjerojatnim uvjetima, bila su gladna i očigledno je nad njima vršena tortura.”
U Iranu su od 1990-e godine, kaže Amnesty International, izvršili smrtnu kaznu nad 24-oro djece – više nego i jedna druga zemlja na svijetu. U travnju je od života odvojen Said Muhammad Reza Mousavi. Imao je 20 godina, a navodno kriminalno djelo je počinio sa 16 godina. Osim Irana, jedine zemlje u svijetu koje su izvršile smrtne kazne nad djecom su Kina, Sudan i Pakistan.
Ministar unutarnjih poslova Afganistana objavio je prije nekoliko dana da je samoubica u južnoj provinciji Oruzgan aktivirao bombu i ubio - 12-oro djece i 5-oro odraslih. Glasnogovornik Talibana se uredno javio i potvrdio da oni stoje iza ovog terorističkog napada. Pokušavam da rekonstruiram tu situaciju: obučeš se, staviš oko sebe pojas sa eksplozivom, pogledaš se u ogledalo da vidiš jesi li sve dobro zakumuflirao, šetaš ulicom i pokušavaš da se ponašaš nonšalantno, biraš trenutak kada ćeš i gdje ćeš pritisnuti dugme. Odšetaš na jednu stranu, kažeš sebi – neću ovdje. Odšetaš na drugu, neću ni ovjde zaključiš. Onda dođeš do škole, vidiš djecu i kažeš sam sebi: baš fino? I odlučiš da pritisneš dugme! Umireš nesretan, jer ne znaš da si ubio "samo" 12-oro djece, ili umireš sretan jer si uspio da ih ubiješ čak 12!? Svijest izvještava da je tvoja "misija" izvršena! Misliš svi pričaju o tebi iako ti ime nigdje ne spominju.
I za kraj najgora priča: Događa se negdje polovinom travnja ove godine također u Afganistanu. Sljedbenici Al-Qaide su uhapsili Nabi Ghulama koji je bio talibanski borac i počeo navodno surađivati (njegov otac to demantira) sa Amerikancima. Na video snimci poslatoj tamošnjim TV stanicama Nabi je klečao ispred DJEČAKA koji je bio u kamuflažnoj uniformi. Čule su se pjesme koje slave jihad. Dječak je optužio Nabi Ghulama da je američki špijun i uhvatio ga za bradu. “Ovo je lekcija za sve izdajice!” – reče dječak i nožem odreže glavu Nabiju!!!
Onaj dvanaestogodišnjak sa početka priče bio je poslat preko granice, u Izrael, da počini samoubojstvo. Srećom – uhapšen je. Meni ostaju moja pitanja: kako neko može uopće očekivati da će ga Allah pozdraviti i proglasiti ga svetim ratnikom nakon što je ubio djecu čija je jedina "krivica" bila što su tog dana otišla u školu? Koji su ti ciljevi i koja zaslijepljenost kad se dvanaestogosnjak šalje sa eksplozivom oko pojasa? Kakvo će to ljudsko biće postati onaj dječak koji je odrubio glavu Nabi Ghulamu i kroz koje će traume sve prolaziti? Jesu li mu roditelji bili ponosni kad su ga vidjeli na televiziji kako odrubljuje Nabijevu glavu!?
Ili da pomenem one strahote manijaka što siluju djecu, a koji su pohapšeni s početka lipnja ove godine, one poslodavce koji u svijetu zapošljavaju, vjerovali ili ne, 218 milijuna djece od pet do sedam godina! Jedan milijun i 200 tisuća su žrtve krijumčarenja, gotovo 6 milijuna ih živi u ropstvu, oko dva milijuna se bavi prostitucijom, ratuje čak 300 tisuća.
Na tako crne priče i podatke evo i vijesti koja je 22-og lipnja stigla iz Indije. Tamo je negdje DVOGODIŠNJI, dječak UHAPŠEN I OPTUŽEN za pobunu, te oružani napad na policajca!!! Policijski oficiri su ga okružili i zatražili da se PREDA.
U kakvom ja to svijetu živim? Dvogodišnjaci napadaju policiju, dvanaestogošnjaci postaju bombaši-samoubice, petnaestogodišnjaci (da li je uopće i imao toliko?) odrubljuju glave. Odrasli siluju djevojčice i dječake, drže djecu u ropstvu, zapošljavaju ih u rudnicima urana. Stručnjaci već pišu knjige na temu KAKO SA DJECOM RAZGOVARATI O RATU.
Poližeš sladoled i onda odeš da postaneš samoubica; odrubiš nekome glavu i pojedeš zatim komad čokolade.
Email me Nenad Pejic