Nizozemska se digla na noge, glasaju, utiču, svi su pred TV ekranima da vide ko je pobjednik, ko će dobiti Lizin bubreg. Trojica mladih ljudi, finalista, stoje i čekaju odluku. Ko dobija bubreg i preživljava, a koja su dvojica finalista bez šanse? Liza objavljuje: “Bubreg dobija...” (“A kidney goes to...”). Voditelj tada prekida i objavljuje da je Liza, hvala bogu, sasvim zdrava, da su trojica mladića finalista za dobijanje doniranog bubrega unaprijed upoznati sa idejom, te da je Liza tek – glumica. Tako se reality show koji se završava rečenicom “Bubreg dobija...” (“A kidney goes to...”) pretvara u rečenicu “Oskara dobija…” (”Oscar goes to...”). Vlasnici televizije kažu da im je namjera bila da podignu svijest Nizozemaca o doniranju organa, da godišnje umire 200 ljudi kojima treba bubreg, da se tokom serijala prijavilo na tisuće ljudi koji žele donirati svoje organe.
Motive je teško provjeravati. Da li je ovo bila manipulacija gledateljima ili tek uspješna humanitarna akcija?
Ima u Engleskoj jedno tijelo koje je nadležno za kontrolu medijskog prostora i koje je odgovorno da sve teče otvoreno, demokratski, profesionalno. To tijelo je zaduženo da vodi računa o tome što se definira kao javni interes. Ima jedno dva mjeseca kako je u tom tijelu otvorena debata o učestalim telefonskim anketama koje razne televizijske stanice organiziraju po raznim pitanjima. Tema rasprave nije činjenica da televizijske stanice i komunikacijske kompanije zarađuju na tome novce – nego nešto sasvim drugo. Lako se, naime, događa da telefonske ankete dovedu do rezultata koji se zatim citiraju po novinama, utiču na javno mnjenje, mijenjaju čak i neke političke odluke – iako je sve zasnovano na nenaučnom postupku. Lažna slika motivira na lažne zaključke i može dovesti do pogrešnih postupaka. Rezultata rasprave još nema, ali sam osobno siguran da će se na tom planu ubrzo uspostaviti stroga pravila.
Jedan incident koji se dogodio prije nekoliko mjeseci u Londonu, u okviru "reality show" programa tamošnjeg četvrtog TV kanala (Channel 4) poprimio je čak međudržavne razmjere. Incident je imao rasističke elemente kada je jedna Engleskinja bijele kože, sa rasne točke gledišta napala jednu Indijku, malo tamnije boje kože. Digla se na noge i engleska i indijska javnost da zastite Indijku, inače poznatu glumicu. Sve je brzo izglađeno i nije bilo ozbiljnijih problema. Ne bih se međutim čudio da je gorki ukus ostao u ustima mnogih Indijaca.
Nije, dakle, teško dokazati ni pozitivni, ni negativni utjecaj pojedinih televizijskih programa. Nisu nepoznati ni televizijski ratovi, ni govori mržnje na televiziji, ni velike laži. Ne bore se bez razloga svi svjetski lideri za televizijsko vrijeme i za utjecaj na svoje građane. Dosta od tih događanja se dešava mimo volje samih televizijskih stanica, ali dosta se dešava i uz njihovu volju i uz njihovu suglasnost.
Zato mene, u povodu one priče o Lizi brine nešto drugo: Kome će, naime, gledatelji u Nizozemskoj ubuduće vjerovati? Hoće li vjerovati nekoj drugoj Lizi, koja neće biti glumica, i kojoj zaista treba pomoć? Kad se na televiziji pokrene istinska humanitarna akcija za recimo izgradnju neke dječje bolnice – ko će vjerovati, odnosno ko neće pomisliti – opet su našli neku glumicu! Gdje su televizijske granice? Ko ih uspostavlja čak i u tako dobro organiziranim državama kao što je Nizozemska? Može li se, čak i sa krajnje humanim namjerama, ovako prevariti gledateljstvo?
Email me Nenad Pejic
Motive je teško provjeravati. Da li je ovo bila manipulacija gledateljima ili tek uspješna humanitarna akcija?
Ima u Engleskoj jedno tijelo koje je nadležno za kontrolu medijskog prostora i koje je odgovorno da sve teče otvoreno, demokratski, profesionalno. To tijelo je zaduženo da vodi računa o tome što se definira kao javni interes. Ima jedno dva mjeseca kako je u tom tijelu otvorena debata o učestalim telefonskim anketama koje razne televizijske stanice organiziraju po raznim pitanjima. Tema rasprave nije činjenica da televizijske stanice i komunikacijske kompanije zarađuju na tome novce – nego nešto sasvim drugo. Lako se, naime, događa da telefonske ankete dovedu do rezultata koji se zatim citiraju po novinama, utiču na javno mnjenje, mijenjaju čak i neke političke odluke – iako je sve zasnovano na nenaučnom postupku. Lažna slika motivira na lažne zaključke i može dovesti do pogrešnih postupaka. Rezultata rasprave još nema, ali sam osobno siguran da će se na tom planu ubrzo uspostaviti stroga pravila.
Jedan incident koji se dogodio prije nekoliko mjeseci u Londonu, u okviru "reality show" programa tamošnjeg četvrtog TV kanala (Channel 4) poprimio je čak međudržavne razmjere. Incident je imao rasističke elemente kada je jedna Engleskinja bijele kože, sa rasne točke gledišta napala jednu Indijku, malo tamnije boje kože. Digla se na noge i engleska i indijska javnost da zastite Indijku, inače poznatu glumicu. Sve je brzo izglađeno i nije bilo ozbiljnijih problema. Ne bih se međutim čudio da je gorki ukus ostao u ustima mnogih Indijaca.
Nije, dakle, teško dokazati ni pozitivni, ni negativni utjecaj pojedinih televizijskih programa. Nisu nepoznati ni televizijski ratovi, ni govori mržnje na televiziji, ni velike laži. Ne bore se bez razloga svi svjetski lideri za televizijsko vrijeme i za utjecaj na svoje građane. Dosta od tih događanja se dešava mimo volje samih televizijskih stanica, ali dosta se dešava i uz njihovu volju i uz njihovu suglasnost.
Zato mene, u povodu one priče o Lizi brine nešto drugo: Kome će, naime, gledatelji u Nizozemskoj ubuduće vjerovati? Hoće li vjerovati nekoj drugoj Lizi, koja neće biti glumica, i kojoj zaista treba pomoć? Kad se na televiziji pokrene istinska humanitarna akcija za recimo izgradnju neke dječje bolnice – ko će vjerovati, odnosno ko neće pomisliti – opet su našli neku glumicu! Gdje su televizijske granice? Ko ih uspostavlja čak i u tako dobro organiziranim državama kao što je Nizozemska? Može li se, čak i sa krajnje humanim namjerama, ovako prevariti gledateljstvo?
Email me Nenad Pejic