* * * * *
„Vlasti BiH imaju posljednju šansu da u sljedeće tri godine urade ono neophodno za skoro četvrtinu raseljenog stanovništva Bosne i Hercegovine i da svima koji to žele, omoguće povratak“, jedan je od zahtjeva koji se čuo na Prvom kongresu koji je Savez udruženja izbjeglih i raseljenih organizovao 15. juna u Sarajevu. Kongres je završen usvajanjem zaključaka od kojih izdvajamo samo neke:
Dejtonski mirovni sporazum, aneks VII, samo je djelomično realiziran. Povrat imovine, stanarskih prava, realiziran je gotovo u potpunosti, dok su povratak i rekonstrukcija stambenih jedinica i infrastrukture još uvijek nedovršen proces. Najslabiji rezultati urađeni su na planu stvaranja uvjeta za održivost povratka.
Traži se promjena svih diskriminirajućih odredbi u ustavnim rješenjima u Bosni i Hercegovini i bosanskohercegovačkim propisima i osiguranje svih prava zagarantiranih međunarodnim konvencijama, posebno konvencijama o ljudskim pravima.
Od ukupno oko 225.000 u ratu privremeno zauzetih stambenih jedinca, tokom procesa implementiranja imovinskih propisa vraćeno je oko 99,7 posto te imovine. Preostali dio povrata imovine se selektivno provodi od općine do općine i to se mora spriječiti. Međunarodna zajednica treba nadzirati ovaj proces skupa sa vlastima na razini države kako bi se pojačao monitoring provedbe aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma i proces usmjeravao na pravi način.
Imovinski fond za izbjeglice i raseljene osobe, koji se trebao oformiti pri Centralnoj banci BiH, a kojim je trebala upravljati Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica, nikada nije zaživio.
Službeni pokazatelji UNHCR-a i resornih ministarstava nisu dovoljno pouzdani u smislu procjene koliko se osoba stvarno vratilo na svoje prijeratno prebivalište, jer su se u rezultate povratka u prošlosti evidentirali i povrat imovine i druge činjenice koje su vezane za povratak, ali nisu uvijek rezultirale stvarnim povratkom.
U Bosni i Hercegovini, na razini države, ali i entiteta i kantona, postoji prilično zadovoljavajući pravni osnov za rješavanje pitanja rekonstrukcije pojedinačnih stambenih jedinica u svrhu povratka, ali je također potrebno izraditi zakonska rješenja za rekonstrukciju objekata zajedničkog stanovanja, to jest zgrada.
Potrebno je također uraditi regulativu za neke slučajeve, to jest situacije, za koje je praksa pokazala da nisu na zadovoljavajući način podzakonski riješeni. Raseljene osobe, izbjeglice ili povratnici koji su na primjer samci, često teško dolaze na red za rekonstrukciju, jer u svim konkursima osvajaju nedovoljno bodova u odnosu na mnogočlane obitelji.
Potrebno je pojasniti i osnažiti ulogu općinskih komisija pri odabiru korisnika, ali i odgovornost implementiranja projekta (član 39 uputstva).
Traži se povećana transparentnost utroška sredstava namijenjenih povratku na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini.
Nema kvalitetne regulative za rekonstrukciju stambenih jedinica onih osoba koje se ne žele vratiti, nego žele ostati na prostoru gdje su se raselile.
Na zahtjeve određenih udruženja za naknadom štete za imovinu koju nije moguće vratiti izbjeglicama i raseljenim osobama, treba gledati kao na legalne zahtjeve, i za ove potrebe, potpisnice Dejtonskog mirovnog sporazuma, Predsjedništvo BiH i ostali odgovorni, trebaju osigurati neophodna sredstva za hitna rješavanja prava zagarantirana Dejtonskim mirovnim sporazumom.
Muradif Kurtović, iz udruženja „Moj Dom“ Mostar, predložio je da se u zaključcima naglasi potreba većeg povratka u gradove odnosno u urbane centre:
„Postoji masa povratnika koja traži povratak u urbane sredine, a gradovi su još uvijek razvaljeni. Za razliku od ruralnih područja, gdje se povratci ažuriraju i non-stop odvijaju, u gradove se povratak ne dešava. Zato sam i tražio da ovaj prijedlog uđe u zaključak kongresa, da se obrati pozornost na povratak u urbane sredine. Lako je urediti selo, međutim grad, to je malo teže. Međutim, gradovi također moraju biti uređeni. Imamo pravo na to.“
Težak je život u gradovima…
„Težak je i za ljude koji imaju posao, a možete zamisliti kako je težak za one koji nemaju posao, za populaciju penzionera i socijalno ugrožene. Možete zamisliti kako oni žive u gradskim sredinama – jako teško. Zato sam to potencirao.“
Predsjednica Saveza udruženja izbjeglica, raseljenih lica i povratnika u BiH Mirhunisa Zukić naglasila je da strategija za implementaciju aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma treba da bude završena do 2010. godine. O Kongresu i njegovom značaju ona kaže:
ZUKIĆ: Mi smo željeli da uputimo jednu snažnu poruku da proces povratka nema politički karakter, već humanitarni, i da nas naš dejtonski ustav upravo od toga štiti jer su u njega ugrađeni svi mehanizmi zaštite ljudskih prava. Smatrali smo da moramo razmišljati o ljudima koji su se re-registrovali. Radi se o 43.000 porodica, koje se nalaze u bazu podataka Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice. Ako tome dodamo još 2.550 porodica koje žive jako teško u kolektivnim centrima, onda činjenicu da država ove godine nije mogla izdvojiti sredstva za proces povratka i da entiteti povremeno mogu, prema punjenju budžeta, uticati na udruživanje sredstava i pomoć u procesu povratka, to govori o tome koliko će stranci biti ozbiljni pri pružanju pomoći, u pomoći u procesu rekonstrukcije i održivog povratka. Dakle, to je bila prva poruka. S druge strane smo željeli da ukažemo na to da se mnogi u Bosni i Hercegovini zaklinju u dejtonski ustav, a i mi želimo da on doživi svoju potpunu implementaciju i da se primijeni u praksi –na izbjeglicama. Jer, mi ništa bolje ne bi mogli izmisliti od toga što on jeste. Ali, nažalost, evo vidimo da se politika ovdje potpuno upetljala i na jedan vrlo licemjeran način pokušava da razbije taj problem izbjeglica; upućuje se na to da se taj problem treba rješavati na neki drugi način, a taj drugi način je zapravo jedna potpuna nebriga. Predstavnici lokalnih vlasti su pozvani da dođu, međutim nisu došli. Povratnici su ljudi koji su živjeli prije rata u tim lokalnim sredinama i predstavnicima lokalnih vlasti smo htjeli objasniti između ostalog i to da te ljude više ne treba označavati za povratnike jer su oni punopravni stanovnici svojih gradova. Cilj naših zaključaka je – deblokada povratka.
RSE: U vašem Savezu tvrdite da je proces povratka blokiran.
ZUKIĆ: On je u potpunosti blokiran. O tome svjedoči i činjenica da državna Komisija za izbjeglice još uvijek nije formirana. Kuće se ne mogu praviti zimi, već se upravo sada idealno vrijeme za to. To govori da se zapravo implementiraju projekti od prošlih godina. Tako da smo htjeli da uputimo snažnu poruku svima njima.
RSE: Najavili ste da ćete zaključke kongresa proslijediti na brojne značajne adrese.
ZUKIĆ: I Vijeću ministara i Vijeću za implementaciju mira i ambasadama i svima onima koji su u govorili o tome koliko je potrebno da se u Bosni i Hercegovini riješi problem izbjeglica, da bez toga nema mira.
Učesnicima se obratio i državni ministar za ljudska prava i izbjeglice Safet Halilović riječima da je „nedostatak finansijskih sredstava danas najveća smetnja ubrzanom povratku, jer je uglavnom savladana većina političkih, administrativnih i drugih zapreka povratku“:
„Svima nama je jasno da sada ulazimo u zadnju fazu rješavanja pitanja provedbe aneksa VII Dejtonskog sporazuma i od suštinskog je značaja utvrditi stvarne prioritete, eliminirati dvojne korisnike nedovoljne raspoložive pomoći u BiH“, kazao je Halilović:
„Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice će biti u obavezi da provede sve zaključke kongresa, odnosno sve ono što je program Vijeća ministara BiH. Ja bih rekao da mi trčimo posljednji krug. Sljedeće tri godine su za povratak odlučujuće. Još uvijek imamo preko milion građana izvan granica ove zemlje. Svakom od njih smo dužni da obezbijedimo mogućnost da se vrati. Naravno, za to su potrebna ogromna materijalna sredstva. Za stanove i za održivi povratak 135.000 ljudi, koliko je u ovoj godini prijavljeno, potrebno je milijarda i pedeset miliona maraka. Mi smo ta sredstva tražili u budžetu. Rečeno nam je da će dio sredstava biti osiguran kroz rebalans. Međutim, mi se oslanjamo i na međunarodne institucije i organizacije koje su nam i do sada pomagale. Pokušaćemo i sa određenim donatorskim konferencijama i tako dalje. Međutim, ključno je to da niko od građana ne bi smio da izgubi mogućnost i šansu da se vrati svom domu. „
Šta će biti prioriteti u radu Ministarstva:
„Održivi povratak. Dakle, da se ljudi vrate u svoje domove, stvaranje pretpostavki da rade i da žive od svog rada, da školuju svoju djecu. Imamo razrađene planove za svaku od ovih faza. Nudimo projekte, manje i veće, ciljane, regionalne, globalne i tako dalje. Potpuno smo na raspolaganju kao servis svima onima koji žele da nam pomognu da realiziramo ovaj projekat povratka, koji zahtjeva – kažem – ogromna sredstva, samo za ovu godinu preko milijardu maraka.“
* * * * *
Mile Marčeta, najistaknutiji organizator prvih povrataka u Drvar, odnosno uopšte u BiH, zajedno sa udruženjem Drvarčana orgnizuje u Drvaru proslavu Međunarodnog dana izbjeglica – 20. jun.
MARČETA: To ustvari nije proslava, to je obilježavanje 10 godina početka povratka u BiH. Uz to koristimo priliku i da obilježimo Međunarodni dan izbjeglica. Pozivamo sve medije da dođu u Drvar. Okrugli sto će se održati 19. juna, a sa zaključcima i platformom ćemo izaći na javnom skupu 20. juna u Sportskom centru u Drvaru. Pozvali smo sve međunarodne institucije, ambasade, Visokog predstavnika, državne vlasti, ljude iz Hrvatske i iz Srbije, država potpisnica Dejtonskog mirovnog sporazuma, ustvari Ustava BiH. Kasnimo sa nekim operativnim stvarima. Moram priznati da je bilo i opstrukcije. Možda sada nije vrijeme za iznošenje tih stvari, jer uvijek radimo na pomirenju i na toleranciji između ljudi. Međutim, mogli smo i brže i prije i lakše ovo organizovati, da ne radimo to na prečac. Mi smo još prošle godine najavili da ćemo obilježiti 10 godina od prvog organizovanog povratka u BiH. Ljudi su to znali, međutim, oni koji su trebali da nam pomognu su otezali, pa su mnogi kasno informisani jer ih nismo mogli zvati napamet, naročito ne ljude iz međunarodnih institucija. Udruženje Drvarčana, koje je organizovalo prvi organizovani povratak, planira podijeliti i zahvalnice. Mislili smo prikazati i film i izložbu, međutim, nažalost, to će biti teško jer za sve treba sredstava, a mi ta sredstva nemamo. Neka sredstva su bila na pomolu, možda ćemo ih i dobiti, ali, moramo biti strpljivi. Udruženja Drvar, Grahovo, Glamoč i Bosanski Petrovac, zajedno sa Ključom, dogovorila su se da budu suorganizatori. Državno Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice nam je nam je priteklo u pomoć, međutim ta administrativna procedura poprilično dugo traje. Ništa nam ne koristi tražiti krivca u nama ili bilo kome drugom. Jednostavno, šta je tu je. Počeli smo na livadi i na livadi možemo i završiti. Radili smo najmanje prvih godinu dana i po snijegu i po kiši bez kancelarije, bez faksa, bez ičeg, ali smo uspjeli. Znači, bili smo uporni. Ta upornost postoji i poslije 10 godina. Mi ćemo to održati, makar na livadi. Pozivam još jednom građane i Dvara i Grahova, Glamoča i Bosanskog Petrovca i drugih dijelova BiH da dođu. A posebno bih pozvao ambasadore i Visokog predstavnika i javno ih zamolio da dođu. Isto tako državne vlasti, entitetske, kantonalne i opštinske. Vidjećemo šta će biti.
RSE: Vi ste na kongresu posebno istakli problem privatizacije preduzeća i postojećih zakona koji ne odgovaraju prije svega povratnicima.
MARČETA: Najviše pogađa to što te velike ribe – lopovi i kriminalci – prolaze, jer oni su nedodirljivi. Najbolnija stvar je zaposlenje. Posla nema, a ako ga ima, onda se dobija po stranačkim i rodbinskim linijama. Apelovao bih na ljude iz Evropske unije, Vijeća za implementaciju mira i drugih međunarodnih institucija da održe jednu posebnu tematsku konferenciju sa svim domaćim političarima i dati im do znanja da izbjeglice ne smiju biti predmet diskusije samo onda kad su izbori i predmet manipulacija. Jer, ti ljudi su unesrećeni po raznoraznim osnovama i sad su ponovo u takvom jednom ponižavajućem položaju. Zato još jednom kažem da Vijeće za implementaciju mira i ljudi koji su najodgovorniji u Evropi i u svijetu moraju shvatiti da se mi nalazimo u jednoj vrlo teškoj situaciji, a za to nismo krivi, i da se moraju natjerati oni koji su za to zaduženi da naš problem konačno počnu rješavati. Moraju se natjerati, pa čak, ako treba da im se uvrću uši. Ja nisam pristalica toga da međunarodna zajednica ovdje ostane zauvijek, ali je činjenica da ako međunarodna zajednica nije prisutna, onda nema rješenja. Taj materijalni momenat nas je najviše pogodio. Ono što se može pohvaliti to su tablice koje su nametnute i nekoliko zakona koji su otvorili put slobodnijem kretanju u BiH.
RSE: Šta je bilo presudno za prve organizovane povratke u Bosni i Hercegovini?
MARČETA: Pod broj jedan, narod se htio vratiti. Ja sam bio inicijator, a narod je to prihvatio. Tako da smo skupa na tome radili. Da je bilo teško, to je već poznata stvar. U to vrijeme je praćena implementacija Dejtonskog mirovnog sporazuma, praćeni su prvi povratci, to je bilo u žiži interesovanja svjetske javnosti. S ove vremenske distance mogu kazati da kajanju nema mjesta. Svaki čovjek koji nešto u životu radi i vidi rezultat tog svog rada je zadovoljan, pa nekad i ponosan. A da je bilo i tužnih momenata, sigurno da je bilo. Činjenica je da je međunarodna zajednica, zajedno sa našim narodom, odigrala veliku ulogu. Pod broj jedan Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija, znači praktično SFOR, i UNHCR kao vodeća nevladina svjetska organizacija. Kasnije su tu bili OSCE, pa IPTF i ostale međunarodne organizacije kojima mi sigurno ostajemo zahvalni.
* * * * *
U Sarajevu je održan sastanak Radne grupe za pitanja stare devizne štednje, na kojem su dogovoreni prvi koraci za rješavanje tog problema.
Radnu grupu je imenovalo Vijeće ministara BiH, sa zadatkom da, u okviru načela na kojima se temelji Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, razmotri sporna pitanja i ponudi odgovarajuća rješenja, saopćilo je Ministarstvo finansija i trezora BiH.
Zamjenik resornog ministra Fuad Kasumović, predsjedavajući i koordinirajući aktivnosti ove grupe, kazao je da je uspostavljen dijalog i da su dogovoreni prvi koraci za rješavanje pitanja povrata stare devizne štednje.
Naglasio je kako očekuje da će konačna, zadovoljavajuća rješenja biti utvrđena na narednom, završnom sastanku, koji bi trebao biti održan 2. ili 3. jula.
Istovremeno, brojne štediše nastoje doći do svog otetog novca. Jedan primjer bilježi naš saradnik Zoran Matkić:
Već punih devet godina Nihad Mehmedalić, umirovljenik iz Orašja, traži pravdu. Ovaj stari devizni štediša, kao i tisuće drugih sličnih njemu, žalio se skoro svima u ovoj državi. Dobivao je pozitivna sudska rješenja, koja bi bar donekle zadovoljila pravdu. Ali slaba vajda od rješenja koja nitko ne poštuje. Na kraju se obratio Sudu za ljudska prava u Strasburu.
Dana 25. lipnja, umirovljenik Nihad Mehmedalić ulazi u desetu godinu traženja pravde. Toga dana 1998. godine, on je sa još nekoliko starih deviznih štediša pokrenuo postupak pred Ustavnim sudom BiH. Presuda je izrečena 2005. godine:
„Dom za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH nalaže da se svim podnosiocima prijava dodijeli po 500 maraka za sudske troškove, koje sam dobio, i da se stara devizna štednja isplati sa po 100 maraka mjesečno ili sve odjednom, uz propisanu kamatu. Međutim, to federalno Ministarstvo finansija Federacije BiH nije htjelo da izvrši.“
Nakon toga Mehmedalić pokreće postupak za izvršenje pred Općinskim sudom u Sarajevu, gdje dobiva spor, na koji žalbu ulaže federalno ministarstvo, tako da sudski postupak još uvijek traje:
„Ja sam nekoliko puta odlazio u federalno Ministarstvo finansija, međutim, oni o povratku stare devizne štednje neće ni da čuju. Nakon razgovora s njima dobivam utisak kao da sam ja dužan njima, a ne oni meni.“
Razočaran nemarom državnih institucija i kršenjem ljudskih prava svojih građana, potražio je pravdu izvan granica ove države pred Evropskim sudom za ljudska prava. Odgovor još uvijek čeka. U međuvremenu jedva sastavlja kraj s krajem:
„Jedva preživljavam, sa skromnom mirovinom. Nedavno je malo povećana, međutim, to povećanje ni u kom slučaju ne može pratiti troškove života.“
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju „Neću tuđe, hoću svoje“. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
„Vlasti BiH imaju posljednju šansu da u sljedeće tri godine urade ono neophodno za skoro četvrtinu raseljenog stanovništva Bosne i Hercegovine i da svima koji to žele, omoguće povratak“, jedan je od zahtjeva koji se čuo na Prvom kongresu koji je Savez udruženja izbjeglih i raseljenih organizovao 15. juna u Sarajevu. Kongres je završen usvajanjem zaključaka od kojih izdvajamo samo neke:
Dejtonski mirovni sporazum, aneks VII, samo je djelomično realiziran. Povrat imovine, stanarskih prava, realiziran je gotovo u potpunosti, dok su povratak i rekonstrukcija stambenih jedinica i infrastrukture još uvijek nedovršen proces. Najslabiji rezultati urađeni su na planu stvaranja uvjeta za održivost povratka.
Traži se promjena svih diskriminirajućih odredbi u ustavnim rješenjima u Bosni i Hercegovini i bosanskohercegovačkim propisima i osiguranje svih prava zagarantiranih međunarodnim konvencijama, posebno konvencijama o ljudskim pravima.
Od ukupno oko 225.000 u ratu privremeno zauzetih stambenih jedinca, tokom procesa implementiranja imovinskih propisa vraćeno je oko 99,7 posto te imovine. Preostali dio povrata imovine se selektivno provodi od općine do općine i to se mora spriječiti. Međunarodna zajednica treba nadzirati ovaj proces skupa sa vlastima na razini države kako bi se pojačao monitoring provedbe aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma i proces usmjeravao na pravi način.
Imovinski fond za izbjeglice i raseljene osobe, koji se trebao oformiti pri Centralnoj banci BiH, a kojim je trebala upravljati Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica, nikada nije zaživio.
Službeni pokazatelji UNHCR-a i resornih ministarstava nisu dovoljno pouzdani u smislu procjene koliko se osoba stvarno vratilo na svoje prijeratno prebivalište, jer su se u rezultate povratka u prošlosti evidentirali i povrat imovine i druge činjenice koje su vezane za povratak, ali nisu uvijek rezultirale stvarnim povratkom.
U Bosni i Hercegovini, na razini države, ali i entiteta i kantona, postoji prilično zadovoljavajući pravni osnov za rješavanje pitanja rekonstrukcije pojedinačnih stambenih jedinica u svrhu povratka, ali je također potrebno izraditi zakonska rješenja za rekonstrukciju objekata zajedničkog stanovanja, to jest zgrada.
Potrebno je također uraditi regulativu za neke slučajeve, to jest situacije, za koje je praksa pokazala da nisu na zadovoljavajući način podzakonski riješeni. Raseljene osobe, izbjeglice ili povratnici koji su na primjer samci, često teško dolaze na red za rekonstrukciju, jer u svim konkursima osvajaju nedovoljno bodova u odnosu na mnogočlane obitelji.
Potrebno je pojasniti i osnažiti ulogu općinskih komisija pri odabiru korisnika, ali i odgovornost implementiranja projekta (član 39 uputstva).
Traži se povećana transparentnost utroška sredstava namijenjenih povratku na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini.
Nema kvalitetne regulative za rekonstrukciju stambenih jedinica onih osoba koje se ne žele vratiti, nego žele ostati na prostoru gdje su se raselile.
Na zahtjeve određenih udruženja za naknadom štete za imovinu koju nije moguće vratiti izbjeglicama i raseljenim osobama, treba gledati kao na legalne zahtjeve, i za ove potrebe, potpisnice Dejtonskog mirovnog sporazuma, Predsjedništvo BiH i ostali odgovorni, trebaju osigurati neophodna sredstva za hitna rješavanja prava zagarantirana Dejtonskim mirovnim sporazumom.
Muradif Kurtović, iz udruženja „Moj Dom“ Mostar, predložio je da se u zaključcima naglasi potreba većeg povratka u gradove odnosno u urbane centre:
„Postoji masa povratnika koja traži povratak u urbane sredine, a gradovi su još uvijek razvaljeni. Za razliku od ruralnih područja, gdje se povratci ažuriraju i non-stop odvijaju, u gradove se povratak ne dešava. Zato sam i tražio da ovaj prijedlog uđe u zaključak kongresa, da se obrati pozornost na povratak u urbane sredine. Lako je urediti selo, međutim grad, to je malo teže. Međutim, gradovi također moraju biti uređeni. Imamo pravo na to.“
Težak je život u gradovima…
„Težak je i za ljude koji imaju posao, a možete zamisliti kako je težak za one koji nemaju posao, za populaciju penzionera i socijalno ugrožene. Možete zamisliti kako oni žive u gradskim sredinama – jako teško. Zato sam to potencirao.“
Predsjednica Saveza udruženja izbjeglica, raseljenih lica i povratnika u BiH Mirhunisa Zukić naglasila je da strategija za implementaciju aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma treba da bude završena do 2010. godine. O Kongresu i njegovom značaju ona kaže:
ZUKIĆ: Mi smo željeli da uputimo jednu snažnu poruku da proces povratka nema politički karakter, već humanitarni, i da nas naš dejtonski ustav upravo od toga štiti jer su u njega ugrađeni svi mehanizmi zaštite ljudskih prava. Smatrali smo da moramo razmišljati o ljudima koji su se re-registrovali. Radi se o 43.000 porodica, koje se nalaze u bazu podataka Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice. Ako tome dodamo još 2.550 porodica koje žive jako teško u kolektivnim centrima, onda činjenicu da država ove godine nije mogla izdvojiti sredstva za proces povratka i da entiteti povremeno mogu, prema punjenju budžeta, uticati na udruživanje sredstava i pomoć u procesu povratka, to govori o tome koliko će stranci biti ozbiljni pri pružanju pomoći, u pomoći u procesu rekonstrukcije i održivog povratka. Dakle, to je bila prva poruka. S druge strane smo željeli da ukažemo na to da se mnogi u Bosni i Hercegovini zaklinju u dejtonski ustav, a i mi želimo da on doživi svoju potpunu implementaciju i da se primijeni u praksi –na izbjeglicama. Jer, mi ništa bolje ne bi mogli izmisliti od toga što on jeste. Ali, nažalost, evo vidimo da se politika ovdje potpuno upetljala i na jedan vrlo licemjeran način pokušava da razbije taj problem izbjeglica; upućuje se na to da se taj problem treba rješavati na neki drugi način, a taj drugi način je zapravo jedna potpuna nebriga. Predstavnici lokalnih vlasti su pozvani da dođu, međutim nisu došli. Povratnici su ljudi koji su živjeli prije rata u tim lokalnim sredinama i predstavnicima lokalnih vlasti smo htjeli objasniti između ostalog i to da te ljude više ne treba označavati za povratnike jer su oni punopravni stanovnici svojih gradova. Cilj naših zaključaka je – deblokada povratka.
RSE: U vašem Savezu tvrdite da je proces povratka blokiran.
ZUKIĆ: On je u potpunosti blokiran. O tome svjedoči i činjenica da državna Komisija za izbjeglice još uvijek nije formirana. Kuće se ne mogu praviti zimi, već se upravo sada idealno vrijeme za to. To govori da se zapravo implementiraju projekti od prošlih godina. Tako da smo htjeli da uputimo snažnu poruku svima njima.
RSE: Najavili ste da ćete zaključke kongresa proslijediti na brojne značajne adrese.
ZUKIĆ: I Vijeću ministara i Vijeću za implementaciju mira i ambasadama i svima onima koji su u govorili o tome koliko je potrebno da se u Bosni i Hercegovini riješi problem izbjeglica, da bez toga nema mira.
Učesnicima se obratio i državni ministar za ljudska prava i izbjeglice Safet Halilović riječima da je „nedostatak finansijskih sredstava danas najveća smetnja ubrzanom povratku, jer je uglavnom savladana većina političkih, administrativnih i drugih zapreka povratku“:
„Svima nama je jasno da sada ulazimo u zadnju fazu rješavanja pitanja provedbe aneksa VII Dejtonskog sporazuma i od suštinskog je značaja utvrditi stvarne prioritete, eliminirati dvojne korisnike nedovoljne raspoložive pomoći u BiH“, kazao je Halilović:
„Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice će biti u obavezi da provede sve zaključke kongresa, odnosno sve ono što je program Vijeća ministara BiH. Ja bih rekao da mi trčimo posljednji krug. Sljedeće tri godine su za povratak odlučujuće. Još uvijek imamo preko milion građana izvan granica ove zemlje. Svakom od njih smo dužni da obezbijedimo mogućnost da se vrati. Naravno, za to su potrebna ogromna materijalna sredstva. Za stanove i za održivi povratak 135.000 ljudi, koliko je u ovoj godini prijavljeno, potrebno je milijarda i pedeset miliona maraka. Mi smo ta sredstva tražili u budžetu. Rečeno nam je da će dio sredstava biti osiguran kroz rebalans. Međutim, mi se oslanjamo i na međunarodne institucije i organizacije koje su nam i do sada pomagale. Pokušaćemo i sa određenim donatorskim konferencijama i tako dalje. Međutim, ključno je to da niko od građana ne bi smio da izgubi mogućnost i šansu da se vrati svom domu. „
Šta će biti prioriteti u radu Ministarstva:
„Održivi povratak. Dakle, da se ljudi vrate u svoje domove, stvaranje pretpostavki da rade i da žive od svog rada, da školuju svoju djecu. Imamo razrađene planove za svaku od ovih faza. Nudimo projekte, manje i veće, ciljane, regionalne, globalne i tako dalje. Potpuno smo na raspolaganju kao servis svima onima koji žele da nam pomognu da realiziramo ovaj projekat povratka, koji zahtjeva – kažem – ogromna sredstva, samo za ovu godinu preko milijardu maraka.“
* * * * *
Mile Marčeta, najistaknutiji organizator prvih povrataka u Drvar, odnosno uopšte u BiH, zajedno sa udruženjem Drvarčana orgnizuje u Drvaru proslavu Međunarodnog dana izbjeglica – 20. jun.
MARČETA: To ustvari nije proslava, to je obilježavanje 10 godina početka povratka u BiH. Uz to koristimo priliku i da obilježimo Međunarodni dan izbjeglica. Pozivamo sve medije da dođu u Drvar. Okrugli sto će se održati 19. juna, a sa zaključcima i platformom ćemo izaći na javnom skupu 20. juna u Sportskom centru u Drvaru. Pozvali smo sve međunarodne institucije, ambasade, Visokog predstavnika, državne vlasti, ljude iz Hrvatske i iz Srbije, država potpisnica Dejtonskog mirovnog sporazuma, ustvari Ustava BiH. Kasnimo sa nekim operativnim stvarima. Moram priznati da je bilo i opstrukcije. Možda sada nije vrijeme za iznošenje tih stvari, jer uvijek radimo na pomirenju i na toleranciji između ljudi. Međutim, mogli smo i brže i prije i lakše ovo organizovati, da ne radimo to na prečac. Mi smo još prošle godine najavili da ćemo obilježiti 10 godina od prvog organizovanog povratka u BiH. Ljudi su to znali, međutim, oni koji su trebali da nam pomognu su otezali, pa su mnogi kasno informisani jer ih nismo mogli zvati napamet, naročito ne ljude iz međunarodnih institucija. Udruženje Drvarčana, koje je organizovalo prvi organizovani povratak, planira podijeliti i zahvalnice. Mislili smo prikazati i film i izložbu, međutim, nažalost, to će biti teško jer za sve treba sredstava, a mi ta sredstva nemamo. Neka sredstva su bila na pomolu, možda ćemo ih i dobiti, ali, moramo biti strpljivi. Udruženja Drvar, Grahovo, Glamoč i Bosanski Petrovac, zajedno sa Ključom, dogovorila su se da budu suorganizatori. Državno Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice nam je nam je priteklo u pomoć, međutim ta administrativna procedura poprilično dugo traje. Ništa nam ne koristi tražiti krivca u nama ili bilo kome drugom. Jednostavno, šta je tu je. Počeli smo na livadi i na livadi možemo i završiti. Radili smo najmanje prvih godinu dana i po snijegu i po kiši bez kancelarije, bez faksa, bez ičeg, ali smo uspjeli. Znači, bili smo uporni. Ta upornost postoji i poslije 10 godina. Mi ćemo to održati, makar na livadi. Pozivam još jednom građane i Dvara i Grahova, Glamoča i Bosanskog Petrovca i drugih dijelova BiH da dođu. A posebno bih pozvao ambasadore i Visokog predstavnika i javno ih zamolio da dođu. Isto tako državne vlasti, entitetske, kantonalne i opštinske. Vidjećemo šta će biti.
RSE: Vi ste na kongresu posebno istakli problem privatizacije preduzeća i postojećih zakona koji ne odgovaraju prije svega povratnicima.
MARČETA: Najviše pogađa to što te velike ribe – lopovi i kriminalci – prolaze, jer oni su nedodirljivi. Najbolnija stvar je zaposlenje. Posla nema, a ako ga ima, onda se dobija po stranačkim i rodbinskim linijama. Apelovao bih na ljude iz Evropske unije, Vijeća za implementaciju mira i drugih međunarodnih institucija da održe jednu posebnu tematsku konferenciju sa svim domaćim političarima i dati im do znanja da izbjeglice ne smiju biti predmet diskusije samo onda kad su izbori i predmet manipulacija. Jer, ti ljudi su unesrećeni po raznoraznim osnovama i sad su ponovo u takvom jednom ponižavajućem položaju. Zato još jednom kažem da Vijeće za implementaciju mira i ljudi koji su najodgovorniji u Evropi i u svijetu moraju shvatiti da se mi nalazimo u jednoj vrlo teškoj situaciji, a za to nismo krivi, i da se moraju natjerati oni koji su za to zaduženi da naš problem konačno počnu rješavati. Moraju se natjerati, pa čak, ako treba da im se uvrću uši. Ja nisam pristalica toga da međunarodna zajednica ovdje ostane zauvijek, ali je činjenica da ako međunarodna zajednica nije prisutna, onda nema rješenja. Taj materijalni momenat nas je najviše pogodio. Ono što se može pohvaliti to su tablice koje su nametnute i nekoliko zakona koji su otvorili put slobodnijem kretanju u BiH.
RSE: Šta je bilo presudno za prve organizovane povratke u Bosni i Hercegovini?
MARČETA: Pod broj jedan, narod se htio vratiti. Ja sam bio inicijator, a narod je to prihvatio. Tako da smo skupa na tome radili. Da je bilo teško, to je već poznata stvar. U to vrijeme je praćena implementacija Dejtonskog mirovnog sporazuma, praćeni su prvi povratci, to je bilo u žiži interesovanja svjetske javnosti. S ove vremenske distance mogu kazati da kajanju nema mjesta. Svaki čovjek koji nešto u životu radi i vidi rezultat tog svog rada je zadovoljan, pa nekad i ponosan. A da je bilo i tužnih momenata, sigurno da je bilo. Činjenica je da je međunarodna zajednica, zajedno sa našim narodom, odigrala veliku ulogu. Pod broj jedan Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija, znači praktično SFOR, i UNHCR kao vodeća nevladina svjetska organizacija. Kasnije su tu bili OSCE, pa IPTF i ostale međunarodne organizacije kojima mi sigurno ostajemo zahvalni.
* * * * *
U Sarajevu je održan sastanak Radne grupe za pitanja stare devizne štednje, na kojem su dogovoreni prvi koraci za rješavanje tog problema.
Radnu grupu je imenovalo Vijeće ministara BiH, sa zadatkom da, u okviru načela na kojima se temelji Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, razmotri sporna pitanja i ponudi odgovarajuća rješenja, saopćilo je Ministarstvo finansija i trezora BiH.
Zamjenik resornog ministra Fuad Kasumović, predsjedavajući i koordinirajući aktivnosti ove grupe, kazao je da je uspostavljen dijalog i da su dogovoreni prvi koraci za rješavanje pitanja povrata stare devizne štednje.
Naglasio je kako očekuje da će konačna, zadovoljavajuća rješenja biti utvrđena na narednom, završnom sastanku, koji bi trebao biti održan 2. ili 3. jula.
Istovremeno, brojne štediše nastoje doći do svog otetog novca. Jedan primjer bilježi naš saradnik Zoran Matkić:
Već punih devet godina Nihad Mehmedalić, umirovljenik iz Orašja, traži pravdu. Ovaj stari devizni štediša, kao i tisuće drugih sličnih njemu, žalio se skoro svima u ovoj državi. Dobivao je pozitivna sudska rješenja, koja bi bar donekle zadovoljila pravdu. Ali slaba vajda od rješenja koja nitko ne poštuje. Na kraju se obratio Sudu za ljudska prava u Strasburu.
Dana 25. lipnja, umirovljenik Nihad Mehmedalić ulazi u desetu godinu traženja pravde. Toga dana 1998. godine, on je sa još nekoliko starih deviznih štediša pokrenuo postupak pred Ustavnim sudom BiH. Presuda je izrečena 2005. godine:
„Dom za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH nalaže da se svim podnosiocima prijava dodijeli po 500 maraka za sudske troškove, koje sam dobio, i da se stara devizna štednja isplati sa po 100 maraka mjesečno ili sve odjednom, uz propisanu kamatu. Međutim, to federalno Ministarstvo finansija Federacije BiH nije htjelo da izvrši.“
Nakon toga Mehmedalić pokreće postupak za izvršenje pred Općinskim sudom u Sarajevu, gdje dobiva spor, na koji žalbu ulaže federalno ministarstvo, tako da sudski postupak još uvijek traje:
„Ja sam nekoliko puta odlazio u federalno Ministarstvo finansija, međutim, oni o povratku stare devizne štednje neće ni da čuju. Nakon razgovora s njima dobivam utisak kao da sam ja dužan njima, a ne oni meni.“
Razočaran nemarom državnih institucija i kršenjem ljudskih prava svojih građana, potražio je pravdu izvan granica ove države pred Evropskim sudom za ljudska prava. Odgovor još uvijek čeka. U međuvremenu jedva sastavlja kraj s krajem:
„Jedva preživljavam, sa skromnom mirovinom. Nedavno je malo povećana, međutim, to povećanje ni u kom slučaju ne može pratiti troškove života.“
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju „Neću tuđe, hoću svoje“. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba