RSE: Tvoja knjiga o Al Kaidi izazvala je značajnu pažnju u Bosni i Hercegovini. Ali kako to obično kod nas biva, odmah su se stvorila dva oprečna fronta – jedni bi da u njoj dobiju potvrdu kako su u pravu, a drugi opet apriorno odbijaju čak i potrebu da se o ovome piše, sumnjajući u autentičnost motivacije. Računao si na te, po autora jednako neprijatne opasnosti?
AZINOVIĆ: Jesam. Moram reći da su me upravo takve stvari dijelom potakle na istraživanje za potrebe ove knjige, zato što sam i sam bio polivalentan prema tom pitanju. Jer, čovjek kada pročita, recimo, natpise koji se posljednjih godina, posebno nakon 11. septembra 2001. godine i terorističkih napada na New York i Washington, pojavljuju u stranoj štampi, ali i vrlo renomiranim akademskim publikacijama, može naići na vrlo dramatične naslove u kojima se tvrdi kako je Bosna i Hercegovina leglo Al Kaide, regrutni centar, odskočna daska za terorističke aktivnosti Al Kaide po Evropi… Tako da se, s obzirom na moje bosansko iskustvo, u meni, kao neka prva reakcija, javlja potpuno odbijanje prihvaćanja takve mogućnosti. Međutim, kad to počnete čitati, vidite da tu postoje stvari koje čovjek ne može baš apriori odbijati po nekom automatizmu i prihvaćati neka stereotipna viđenja stvarnosti u Bosni u vezi s time. Dakle, to je bio dio motiva koji je i mene naveo da istražujem tu temu, tako da me ne iznenađuju takve reakcije. Naravno, one su bile očekivane. Ali mislim da je krajnji cilj ove knjige, ako se tako može reći, potaći jedan naš unutrašnji dijalog o ovim temama. Jer, mislim da ukoliko se budemo zakivali u svoje pozicije o ovoj, kao i o drugim temama, ukoliko ne budemo spremni o tome razgovarati i ukoliko nismo spremni čuti argumente druge strane, onda baš i nema pomaka.
RSE: Upravu tu se krije profesionalna radoznalost na koju se pozivaš kao na motivaciju za pisanje knjige.
AZINOVIĆ: Pozivam se na dvije stvari. Prvo, na svoje neznanje, a drugo, na svoju radoznalost. Dakle, knjiga nije nastala iz nekog višeg interesa, moram priznati da je nastala iz sebičnosti jednog autora koji o tome nije puno znao. Na kraju, kada je čovjek pročeprkao po svemu tome, razgovarao sa jako puno ljudi koji se profesionalno bave ovim pitanjem, od obavještajaca, stručnjaka za terorizam, sociologa, teologa, novinara – doduše rijetkih koji se zbilja i ozbiljno bave ovom temom, jasno je da tu ima puno stvari o kojima treba govoriti i koje treba uzeti u obzir. I kada sam na kraju podvukao crtu pod sve to, činilo mi se da bi moglo biti važno da se dio toga i objavi u formi ove knjige.
RSE: Inače među našim naučnim i publicističkim izdanjima, unatoč ogromnoj gladi javnosti, nema previše sličnih naslova. Čak se i kolege novinari nerado bave ovom temom – ozbiljno, istraživački, izvan dnevnopolitičkog konteksta.
AZINOVIĆ: Jeste. Ima tu više ili manje ozbiljnih problema, ali, barem meni najveći predstavljala je činjenica da se sada treba baviti istraživanjem optužbi za navodni terorizam ljudi i naroda koji je u Bosni i Hercegovini bio izložen jednoj vrsti sistematskog terora četiri godine i u čijem je samo jednom, nesretnom i stravičnom činu poginulo skoro dvostruko više ljudi nego u kombiniranom broju žrtava u New Yorku i Washingtonu 2001. godine, mislim, naravno, na genocid u Srebrenici. Kad čovjek sada počinje istraživati te sumnje i te navode koji se pojavljuju u zapadnoj, ali i u štampi naših susjeda, pa čak i u nekim dijelovima BiH, osjeća jednu vrstu nelagode i čini se da je ponekad zbilja neumjesno kopati po tome. Međutim, isto tako, jedna stvar ne potire drugu. I to što se dogodila Srebrenica i sve što je s njom u vezi, ne potire druge činjenice koje idu u prilog tome da dokazuju da je Al Kaida, ipak, imala neku operativnu djelatnost u Bosni i Hercegovine i moguće da je ima i do danas.
RSE: Vlado, ovo je prilika da te potaknem na odgovor na jedno zaista ozbiljno pitanje, ozbiljnu temu – odnos novinarstva i nauke. Ti si i novinar i naučni radnik sa akademskim zvanjima sa uglednih svjetskih univerziteta, pa možeš o tome govoriti.
AZINOVIĆ: Mogu, ali mi se čini, u neku ruku, malo neumjesnim sjediti ovdje u Pragu i izricati vrijednosne sudove o nečemu u čemu samo posredno učestvujem, i to sa ovakve distance.
RSE: Meni nije ni palo na pamet da ovu našu malu profesiju stavljam rame uz rame s naukom. Međutim, i neki ozbiljni naučnici se pozivaju na novinarske uratke kao na nepatvorene naučne izvore. Evo, recimo, Mishu Glennyja uzimaju kao istoričara. Malcolmov, inače izvanredni esej o istoriji Bosne, citira se kao referentni istorijski izvor.
AZINOVIĆ: Da, to je tako. Mi, nažalost, živimo u vremenu kada se suočavamo sa vrlo teškim pitanjima, kojima pokušavamo objasniti – pogotovo u Bosni – ovu našu postkonfliktnu sadašnjost. U takvim okolnostima, neko tko želi doći autonomno do tog odgovora, odnosno do odgovora na pitanja koja ga tište, mora se upustiti u jednu avanturu koja podrazumijeva i čitanje i istraživanje i razgovore s ljudima. Nažalost, nisam siguran da kod nas postoji dovoljna kritična masa ljudi koji tom problemu pristupaju na taj način. Mnogo je lakše prihvatiti pojednostavljena, kao što maloprije rekoh, stereotipna tumačenja, koja daju vrlo jednostavne dogovore na vrlo teška pitanja, na koja biste inače potrošili mjesece ili sedmice da biste sami i nezavisno došli do njih. Nažalost, isto tako, živimo u vremenu u kojem se nekako podrazumijeva da je sve ono što čujete ili pročitate istina. A u slučaju da se uspostavi da to nije bila istina, nitko za to ne snosi odgovornost. Tako da u čitavom tom spletu tih i takvih okolnosti, ovo o čemu govoriš nije začuđujuće. To, naravno, ne znači da ne treba čitati Mishu Glennyja i Noela Malcolma, dapače, ali naša znanja ne mogu počinjati i zaustavljati se samo na novinskom feljtonu ili na Glennyjevoj ili Malcolmovoj knjizi.
RSE: Da, ali mi se ipak čini da ovo što mi radimo ima nekog značaja za istorijsku nauku, međutim, ta nauka mora biti ozbiljna i prilaziti faktima iz naše profesije kao sirovoj građi za vlastitu reciklažu.
AZINOVIĆ: Tako je. U ovom slučaju i historijska nauka o kojoj govoriš i novinarstvo imaju neki zajednički cilj. Bilo bi, naravno, pretenciozno reći da je taj cilj – utvrditi istinu, jer je, naravno, pitanje šta je istina i tako dalje, da sada ne ulazimo u filozofske rasprave. Međutim, taj zajednički cilj je utvrditi činjenice, na osnovu kojih bi onda netko mogao donositi informirana mišljenja. Bojim se da, uz vrlo rijetke izuzetke, posljednjih godina nismo bili svjedoci takvom procesu. Za istraživanje ove teme me je – to moram reći jer mislim da je ovo pravo mjesto za to – dobrim dijelom ponukalo pisanje novinara sarajevskih «Dana», njihovog dopisnika iz Zenice Esada Hećimovića, koji je prije nekoliko mjeseci objavio sjajnu knjigu koja se zove «Garibi». Esad je, dakle, jedan od zbilja rijetkih novinara u Bosni i Hercegovini koji se vrlo ozbiljno, temeljito i krajnje profesionalno bave ovom temom. Moram isto tako reći da su nezavisni magazini «Dani, «Slobodna Bosna» i «Start» – govorim samo o njima jer mi je njihovo pisanje poznatije i do njih lakše dolazim – zapravo jedine adrese koje su se, među pisanim medijima, ozbiljno i često bavile ovom temom.
RSE: Misliš li nastaviti istraživanje u vezi s ovom temom kao novinar ili možda kao naučnik?
AZINOVIĆ: To je sad teško pitanje, zato što dolazi u jednoj mojoj privatnoj situaciji kada pokušavam razmisliti o tome što dalje, kako i gdje u životu raditi. Tema je jako zanimljiva i ja mislim da sam, površno se baveći njome u protekle dvije godine, uspio identificirati oblasti koje bi vrijedilo dalje istraživati, zbog nekog općeg dobra, ali i zbog ispunjenja nekih mojih osobnih ambicija. Tako da se ovom temom mislim i dalje baviti, ali gdje i na koji način, to u ovom trenutku ne mogu ni sebi odgovoriti.
AZINOVIĆ: Jesam. Moram reći da su me upravo takve stvari dijelom potakle na istraživanje za potrebe ove knjige, zato što sam i sam bio polivalentan prema tom pitanju. Jer, čovjek kada pročita, recimo, natpise koji se posljednjih godina, posebno nakon 11. septembra 2001. godine i terorističkih napada na New York i Washington, pojavljuju u stranoj štampi, ali i vrlo renomiranim akademskim publikacijama, može naići na vrlo dramatične naslove u kojima se tvrdi kako je Bosna i Hercegovina leglo Al Kaide, regrutni centar, odskočna daska za terorističke aktivnosti Al Kaide po Evropi… Tako da se, s obzirom na moje bosansko iskustvo, u meni, kao neka prva reakcija, javlja potpuno odbijanje prihvaćanja takve mogućnosti. Međutim, kad to počnete čitati, vidite da tu postoje stvari koje čovjek ne može baš apriori odbijati po nekom automatizmu i prihvaćati neka stereotipna viđenja stvarnosti u Bosni u vezi s time. Dakle, to je bio dio motiva koji je i mene naveo da istražujem tu temu, tako da me ne iznenađuju takve reakcije. Naravno, one su bile očekivane. Ali mislim da je krajnji cilj ove knjige, ako se tako može reći, potaći jedan naš unutrašnji dijalog o ovim temama. Jer, mislim da ukoliko se budemo zakivali u svoje pozicije o ovoj, kao i o drugim temama, ukoliko ne budemo spremni o tome razgovarati i ukoliko nismo spremni čuti argumente druge strane, onda baš i nema pomaka.
RSE: Upravu tu se krije profesionalna radoznalost na koju se pozivaš kao na motivaciju za pisanje knjige.
AZINOVIĆ: Pozivam se na dvije stvari. Prvo, na svoje neznanje, a drugo, na svoju radoznalost. Dakle, knjiga nije nastala iz nekog višeg interesa, moram priznati da je nastala iz sebičnosti jednog autora koji o tome nije puno znao. Na kraju, kada je čovjek pročeprkao po svemu tome, razgovarao sa jako puno ljudi koji se profesionalno bave ovim pitanjem, od obavještajaca, stručnjaka za terorizam, sociologa, teologa, novinara – doduše rijetkih koji se zbilja i ozbiljno bave ovom temom, jasno je da tu ima puno stvari o kojima treba govoriti i koje treba uzeti u obzir. I kada sam na kraju podvukao crtu pod sve to, činilo mi se da bi moglo biti važno da se dio toga i objavi u formi ove knjige.
RSE: Inače među našim naučnim i publicističkim izdanjima, unatoč ogromnoj gladi javnosti, nema previše sličnih naslova. Čak se i kolege novinari nerado bave ovom temom – ozbiljno, istraživački, izvan dnevnopolitičkog konteksta.
AZINOVIĆ: Jeste. Ima tu više ili manje ozbiljnih problema, ali, barem meni najveći predstavljala je činjenica da se sada treba baviti istraživanjem optužbi za navodni terorizam ljudi i naroda koji je u Bosni i Hercegovini bio izložen jednoj vrsti sistematskog terora četiri godine i u čijem je samo jednom, nesretnom i stravičnom činu poginulo skoro dvostruko više ljudi nego u kombiniranom broju žrtava u New Yorku i Washingtonu 2001. godine, mislim, naravno, na genocid u Srebrenici. Kad čovjek sada počinje istraživati te sumnje i te navode koji se pojavljuju u zapadnoj, ali i u štampi naših susjeda, pa čak i u nekim dijelovima BiH, osjeća jednu vrstu nelagode i čini se da je ponekad zbilja neumjesno kopati po tome. Međutim, isto tako, jedna stvar ne potire drugu. I to što se dogodila Srebrenica i sve što je s njom u vezi, ne potire druge činjenice koje idu u prilog tome da dokazuju da je Al Kaida, ipak, imala neku operativnu djelatnost u Bosni i Hercegovine i moguće da je ima i do danas.
RSE: Vlado, ovo je prilika da te potaknem na odgovor na jedno zaista ozbiljno pitanje, ozbiljnu temu – odnos novinarstva i nauke. Ti si i novinar i naučni radnik sa akademskim zvanjima sa uglednih svjetskih univerziteta, pa možeš o tome govoriti.
AZINOVIĆ: Mogu, ali mi se čini, u neku ruku, malo neumjesnim sjediti ovdje u Pragu i izricati vrijednosne sudove o nečemu u čemu samo posredno učestvujem, i to sa ovakve distance.
RSE: Meni nije ni palo na pamet da ovu našu malu profesiju stavljam rame uz rame s naukom. Međutim, i neki ozbiljni naučnici se pozivaju na novinarske uratke kao na nepatvorene naučne izvore. Evo, recimo, Mishu Glennyja uzimaju kao istoričara. Malcolmov, inače izvanredni esej o istoriji Bosne, citira se kao referentni istorijski izvor.
AZINOVIĆ: Da, to je tako. Mi, nažalost, živimo u vremenu kada se suočavamo sa vrlo teškim pitanjima, kojima pokušavamo objasniti – pogotovo u Bosni – ovu našu postkonfliktnu sadašnjost. U takvim okolnostima, neko tko želi doći autonomno do tog odgovora, odnosno do odgovora na pitanja koja ga tište, mora se upustiti u jednu avanturu koja podrazumijeva i čitanje i istraživanje i razgovore s ljudima. Nažalost, nisam siguran da kod nas postoji dovoljna kritična masa ljudi koji tom problemu pristupaju na taj način. Mnogo je lakše prihvatiti pojednostavljena, kao što maloprije rekoh, stereotipna tumačenja, koja daju vrlo jednostavne dogovore na vrlo teška pitanja, na koja biste inače potrošili mjesece ili sedmice da biste sami i nezavisno došli do njih. Nažalost, isto tako, živimo u vremenu u kojem se nekako podrazumijeva da je sve ono što čujete ili pročitate istina. A u slučaju da se uspostavi da to nije bila istina, nitko za to ne snosi odgovornost. Tako da u čitavom tom spletu tih i takvih okolnosti, ovo o čemu govoriš nije začuđujuće. To, naravno, ne znači da ne treba čitati Mishu Glennyja i Noela Malcolma, dapače, ali naša znanja ne mogu počinjati i zaustavljati se samo na novinskom feljtonu ili na Glennyjevoj ili Malcolmovoj knjizi.
RSE: Da, ali mi se ipak čini da ovo što mi radimo ima nekog značaja za istorijsku nauku, međutim, ta nauka mora biti ozbiljna i prilaziti faktima iz naše profesije kao sirovoj građi za vlastitu reciklažu.
AZINOVIĆ: Tako je. U ovom slučaju i historijska nauka o kojoj govoriš i novinarstvo imaju neki zajednički cilj. Bilo bi, naravno, pretenciozno reći da je taj cilj – utvrditi istinu, jer je, naravno, pitanje šta je istina i tako dalje, da sada ne ulazimo u filozofske rasprave. Međutim, taj zajednički cilj je utvrditi činjenice, na osnovu kojih bi onda netko mogao donositi informirana mišljenja. Bojim se da, uz vrlo rijetke izuzetke, posljednjih godina nismo bili svjedoci takvom procesu. Za istraživanje ove teme me je – to moram reći jer mislim da je ovo pravo mjesto za to – dobrim dijelom ponukalo pisanje novinara sarajevskih «Dana», njihovog dopisnika iz Zenice Esada Hećimovića, koji je prije nekoliko mjeseci objavio sjajnu knjigu koja se zove «Garibi». Esad je, dakle, jedan od zbilja rijetkih novinara u Bosni i Hercegovini koji se vrlo ozbiljno, temeljito i krajnje profesionalno bave ovom temom. Moram isto tako reći da su nezavisni magazini «Dani, «Slobodna Bosna» i «Start» – govorim samo o njima jer mi je njihovo pisanje poznatije i do njih lakše dolazim – zapravo jedine adrese koje su se, među pisanim medijima, ozbiljno i često bavile ovom temom.
RSE: Misliš li nastaviti istraživanje u vezi s ovom temom kao novinar ili možda kao naučnik?
AZINOVIĆ: To je sad teško pitanje, zato što dolazi u jednoj mojoj privatnoj situaciji kada pokušavam razmisliti o tome što dalje, kako i gdje u životu raditi. Tema je jako zanimljiva i ja mislim da sam, površno se baveći njome u protekle dvije godine, uspio identificirati oblasti koje bi vrijedilo dalje istraživati, zbog nekog općeg dobra, ali i zbog ispunjenja nekih mojih osobnih ambicija. Tako da se ovom temom mislim i dalje baviti, ali gdje i na koji način, to u ovom trenutku ne mogu ni sebi odgovoriti.