Mještani Lovasa, koji su preživjeli prolazak kroz minsko polje, u kojem je poginulo 22 njihovih prijatelja i znanaca, traumatično proživljavaju sjećanje na taj 18. listopada 1991. godine:
"Onaj dan kada su nas sakupili u dvorištu, ona noć koju smo presjedili, i u meni i u većini nas ubilo je duha. Bili smo izgubljeni. Nismo znali šta nas čeka. Pretpostavljali jesmo. Nismo znali da li ćemo preživjeti."
Prije nego što su krenuli u minsko polje, prisjeća se Ivan Mujkić, svi su morali doći u dvorište poljoprivredne zadruge, gdje su ih dočekali pripadnici JNA i paravojnih srpskih formacija. Uzeli su im novac i sve vrijedne predmete, a u krugu poljoprivredne zadruge proveli su noć:
"Cijelu noć smo tu presjedili da bi nas u toku noći došli popisati – ime, prezime, adresa. U toku noći su ponekoga izvodili van i ispitivali, da bi nas sutradan u jutro prozivali. Nas dvadesetak su prozvali i poredali u vrstu. Rekli su nam da ćemo ići brati grožđe, pa ako koji stane na minu, nije važno. Tu je počela tortura."
Po noći su ih tukli i maltretirali, a onda su ujutro, kaže Đuka Radočaj, postrojeni krenuli – kako su im rekli - u berbu grožđa. Od sela do miniranog polja djeteline, koje se nalazilo ispred vinograda, neki su prebijeni od teških batina, jedva hodali:
"Na krivini je još jedan čovjek ubijen, Boško Bođanac, koji je bio boden nožem. Rekli su - Ko ne može hodati, neka stane. Mi ostali smo morali ići i gledati samo naprijed i nismo se smjeli okretati, niti gledati šta se dešava iza nas. Jedan iz špalira vojske je rekao – Stani, ja ću ti pomoći. Čuli smo samo rafal. Mislim da se i danas, na mjesto gdje je on likvidiran, pali svijeća svake godine."
Kad su došli do minskog polja, naređeno im je da krenu i mašu nogama, kao da kose travu. Ljudi su u strahu stali, no naredba je bila da idu. Na one koji su oklijevali, prisjeća se Lovro Gersner, vojska i pripadnici paravojnih jedinica otvorili su vatru:
"Pitali su nas što smo stali. Jedan četnik je gurnuo u leđa Ivu. Pao je na mine, koje su eksplodirale. Od mina nije stradalo puno ljudi, već od metaka, koje su nam kukavice ispalile u leđa automatima. Ranili su me u nogu. Najviše je ljudi stradalo od metaka."
Za muke koje su prošli i za smrt 22 svojih sumještana, Lovašani najodgovornijim smatraju Ljubana Devetaka, šefa tamošnje poljoprivredne zadruge. Mato Mađarević kaže da je Devetak bio najutjecajnija osoba u Lovasu i da su ga svi slušali:
"Po mome, Ljuban je bio Alfa i Omega svega. Mi svi možemo zaključiti da je njegova uloga bila velika, njega se sve pitalo. On je, normalno, imao svoje izvršioce."
"Onaj dan kada su nas sakupili u dvorištu, ona noć koju smo presjedili, i u meni i u većini nas ubilo je duha. Bili smo izgubljeni. Nismo znali šta nas čeka. Pretpostavljali jesmo. Nismo znali da li ćemo preživjeti."
Prije nego što su krenuli u minsko polje, prisjeća se Ivan Mujkić, svi su morali doći u dvorište poljoprivredne zadruge, gdje su ih dočekali pripadnici JNA i paravojnih srpskih formacija. Uzeli su im novac i sve vrijedne predmete, a u krugu poljoprivredne zadruge proveli su noć:
"Cijelu noć smo tu presjedili da bi nas u toku noći došli popisati – ime, prezime, adresa. U toku noći su ponekoga izvodili van i ispitivali, da bi nas sutradan u jutro prozivali. Nas dvadesetak su prozvali i poredali u vrstu. Rekli su nam da ćemo ići brati grožđe, pa ako koji stane na minu, nije važno. Tu je počela tortura."
Po noći su ih tukli i maltretirali, a onda su ujutro, kaže Đuka Radočaj, postrojeni krenuli – kako su im rekli - u berbu grožđa. Od sela do miniranog polja djeteline, koje se nalazilo ispred vinograda, neki su prebijeni od teških batina, jedva hodali:
"Na krivini je još jedan čovjek ubijen, Boško Bođanac, koji je bio boden nožem. Rekli su - Ko ne može hodati, neka stane. Mi ostali smo morali ići i gledati samo naprijed i nismo se smjeli okretati, niti gledati šta se dešava iza nas. Jedan iz špalira vojske je rekao – Stani, ja ću ti pomoći. Čuli smo samo rafal. Mislim da se i danas, na mjesto gdje je on likvidiran, pali svijeća svake godine."
Kad su došli do minskog polja, naređeno im je da krenu i mašu nogama, kao da kose travu. Ljudi su u strahu stali, no naredba je bila da idu. Na one koji su oklijevali, prisjeća se Lovro Gersner, vojska i pripadnici paravojnih jedinica otvorili su vatru:
"Pitali su nas što smo stali. Jedan četnik je gurnuo u leđa Ivu. Pao je na mine, koje su eksplodirale. Od mina nije stradalo puno ljudi, već od metaka, koje su nam kukavice ispalile u leđa automatima. Ranili su me u nogu. Najviše je ljudi stradalo od metaka."
Za muke koje su prošli i za smrt 22 svojih sumještana, Lovašani najodgovornijim smatraju Ljubana Devetaka, šefa tamošnje poljoprivredne zadruge. Mato Mađarević kaže da je Devetak bio najutjecajnija osoba u Lovasu i da su ga svi slušali:
"Po mome, Ljuban je bio Alfa i Omega svega. Mi svi možemo zaključiti da je njegova uloga bila velika, njega se sve pitalo. On je, normalno, imao svoje izvršioce."