Crnu Goru i Bosnu su ovih dana povezala dva događaja. Naime, ovih dana navršilo se petnaest godina od kada su crnogorske vlasti deportovale bosanskohercegovačke izbjeglice snagama Radovana Karadžića, od kojih je najmanje osamdeset troje kasnije ubijeno. U isto vrijeme Internacionalna liga humanista iz Sarajeva predložila je da priznanja za mir budu dodijeljena Milu Đukanoviću i Svetozaru Maroviću što je izazvalo niz negativnih reakcija domaće, ali i dijela bosanskohercegovačke javnosti. O tome smo razgovarali sa Borom Kontićem, novinarom i direktorom Medija centra iz Sarajeva.
RSE: Gospodine Kontiću, u Sarajevu je ovih dana obilježena neslavna petnaestogodišnjica deportovanja bosanskohercegovačkih izbjeglica od strane crnogorskih vlasti koji su izručeni Karadžićevim snagama i od kojih je više od osamdesettroje ubijeno. Vi ste bili i producent filma koji je skoro prije godinu dana napravljen o ovim događajima. Koja je po Vama dimenzija odgovornosti Crne Gore najproblematičnija, to što nije krivično procesuirala počinitelje i nalogodavce ili to što na neki način opstruira čak i obeštećenje porodicama nastradalih?
KONTIĆ: Jako bi bilo teško izračunati što bi zapravo to bilo, a mi se nalazimo u toj konfornoj poziciji da nakon petnaest godina iz jedne istorijske perspektive gdje se tačno vidi ko je krivac, a ko je žrtva, procjenjujemo. Zapravo, mi kao ljudska bića dijelimo jedno zajedničko nasljeđe koje nam govori, barem od Aušvica, pa do danas da smo nastavljači jedne poruke koja se izražava kao nikad više. Iako sve ono što se desilo od Drugog svjetskog rata, posebno tokom ovog rata na području bivše Jugoslavije, govori da ljudi ništa ne pamte. Ipak je naša obaveza da i pored tog ponavljanja zločina treba uvijek da stanemo na tu jednu crtu jedne ljudskosti i želje da se ovakve stvari nikada više i nikome nigdje ne ponove. Da ga, što bi se reklo, ne bi prekrio stid i ja bih u ključu tih razloga posmatrao crnogorsku, a i neku našu ličnu odgovornost, jer ono što se desilo sa tim nesretnim izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine zapravo je nešto što se moglo dogoditi svima nama, da se nađemo u okruženju ljudi koji su zaboravili na solidarnost, na neku elementarnu ljudskost i koji su umjesto pomoći tim nevoljnicima izabrali da ispune nalog jedne arogantne i silničke, zločinačke i fašističke grupe. Ja govorim o tom ratnom vođstvu te nesretne Republike Srpske i koja, svjedoci smo, ipak plaća tu cijenu svog zločina odgovarajući što pred Tribunalom ili krijući se od te odgovornosti, što po meni samo dokazuje da je to sve bila istina. Prema tome, izračunavati krivicu Crne Gore ili bilo koga u Crnoj Gori na neki način je, poslije petnaest godina, možda i jalov zadatak. Možda je najbolja stvar pokušati da se učini nešto da se tim ljudima pomogne.
RSE: Petnaest godina je dosta dug period. Od zvanične Podgorice do sada nije stiglo niti makar javno izvinjenje za ovaj konkretan događaj i ne može se negdje amnestirati crnogorska vlast od odgovornosti za sudbinu tih ljudi.
KONTIĆ: To je tačno, ali vi sad možete upirati prstom i tražiti tu odgovornost, ali na kraju stvar će biti te vlasti da se suoči sa tim. Ukoliko oni i dan danas kada su sve koordinate tog događaja potpuno jasne, sve činjenice istražene i precizirane ne žele da se suoče sa tim i da ponesu taj dio odgovornosti, pa makar u vidu jednog javnog izvinjenja, onda to jako teško i optužujuće govori o toj vlasti. Ali mislim da moramo sačekati da vidimo šta će biti njihova reakcija, jer pretpostavljam da ta tišina ne bi trebala ili ne bi smjela da dugo traje, pogotovo sa činjenicom da je glavni nezavisni dnevni list objavio film koji precizno govori o tim događajima u 25000 primjeraka, da je drugi sedmični list objavio to u 5000 primjeraka, zapravo ne mogu reći da to nisu znali, jer se odgovor mora dobiti.
RSE: Da li je ovakav odnos crnogorskih vlasti prema deportaciji u osnovi jednog drugog protesta koji se ovih dana bilježi u Sarajevu, a to je vraćanje nagrada Internacionalne lige humanista od strane istaknutih bosanskohercegovačkih ličnosti iz razloga što tu nagradu treba da prime Milo Đukanović i Sveto Marović?
KONTIĆ: Da, to bi se na više načina naravno moglo povezati, ali sada bismo onda zašli u jednu jako duboku priču koju bismo trebali tražiti zapravo ko je ta Liga humanista i kakva je njihova vrijednost, šta oni rade osim što jednom godišnje dijele te nagrade i kada vi vidite način na koji i kome oni dodjeljuju te nagrade vi vidite da se radi o grupi ljudi koji su precizno izučili nešto što se zove matrica javnog komuniciranja. Jako je teško sad slučaocima sve to objašnjavati, ali vi kao neko ko se razumije u novinarstvo znate da u ovoj profesiji najčešće nije važno šta je rečno nego ko je rekao. Prema tome, ovi ljudi stalno imaju mete, tačno oni „gađaju“ vrhunske političke ličnosti kojima dodjeljuju nagrade, iako to nema neke veze sa realnim životom, jer ko poznaje šta se dešavalo na ovom prostoru u posljednjih petnaest godina zna da su posljednje ličnosti koje bi mogle dobiti ikakvu nagradu iz humanosti političari, da su to ljudi koji su generatori krize, ljudi koji su kreirali kompletnu priču, ljudi koji su najviše odgovorni za sve ono što se desilo na ovom prostoru. Prema tome, ako postoje ljudi koji ne bi trebalo da dobiju nagradu to su oni. U principu oni jednostavno ciljaju na njih, jer da su te nagrade dodijelili nekom drugom ne bi bilo nekakve reakcije javnosti, ali na ovaj način je stvorena fama. Naravno, sve je to na više načina povezano, više ne možete da znate šta je i koja veza između svih tih ljudi, na koji su način uopšte sve te nagrade dodijeljene, koji su razlozi, koji su motivi i povodi uopšte iza svega toga.
RSE: Još jedno pitanje otvara objašnjenje koje je stiglo iz Lige humanista. Oni su naime rekli da su Đukanović i Marović prvi iz regiona priznali greške iz bliže prošlosti i pružili ruku pomirenja. Da li je po Vama to dovoljno ili je jedino adekvatno suočavanje sa prošlošću procesuiranje krivice za ono što su određeni ljudi u određenom periodu uradili?
KONTIĆ: Naravno, ja smatram da taj proces pomirenja na kojem mi insistiramo možda i nije toliko bitan. Mnogo je bitnije da se svaka sredina suoči sa svojim likom u ogledalu u ovih posljednjih petnaest godina. Zaista, ako taj pogled u ogledalo crnogorske, bosanskohercegovačke, srbijanske, hrvatske javnosti ukazuje da u posljednjih petnaest godina postoje svi razlozi da se nagrade ljudi koji su vodili državu, pa dobro onda neka se nagrade, ali elementarno koliko poznajem situaciju, ne bih želio da budem onaj konačni presuditelj svemu tome, ali je potpuno jasno da kada se suočimo sa onim što se desilo, bez obzira što je neko priznao ’97., ’98., ili već kada svoje zablude, ostaje činjenica da su prije toga učinjene neke nepopravljive greške za koje se treba odgovarati ili bar u neku ruku se skloniti sa javnih reflektora, jer greške koje su učinjene su koštale na hiljade ili na stotine hiljada života. A u ovom slučaju o kojem mi u ovom trenutku govorimo jeste više od osamdesettoje potpuno nevino isporučenih i kasnije ubijenih ljudi, ljudi koji su pokušali da nađu spas u Crnoj Gori kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini.