Ako je suditi prema novinskim naslovima, u Bosni i Hercegovini sve su prisutniji teški oblici nasilja poput ubistava i samoubistava. Naročito u posljednjoj sedmici rubrika Crna hronika bila je obilježena novim događajima poput jednog iz Sarajeva pod naslovom „Zadavio majku“. U Srpcu pak događaj u kojem je muškarac hicem iz puške usmrtio suprugu, pa izvršio samoubistvo. Zatim, tu je i tragedija koja je u crno zavila Gradišku, gdje je dvadesetdvogodišnji mladić ubio bivšu djevojku, njenog momka pa sebe. Isto tako, tužna je ovih dana i Zenica gdje su svirepo ubijena dva mladića, a za ubicama se još traga.
I građani tvrde da je u posljednje vrijeme primjetan porast raznog nasilja:
Građanin 1: "Zbog ekonomske situacije mislim da ima puno samoubistava, a što se tiče ubistava, to je više kriminal koji je aktuelan kod nas u državi. Katastrofalan je i uopšte ne izgleda da će se uskoro prekinuti sve to.“
Građanin 2: „Često se dešava, jer su živci ljudima popustili. Neimaština je.“
Građanin 3: „Porast ubistava i samoubistava? Mislim da je ta pojava jedna klasična pojava poslije rata koja se dešava kad su ljudi u tako bezizlaznoj situaciji da se, s jedne strane, odaju alkoholu, a s druge strane nemaju nikakvih primanja.“
Građanin 4: „Vjerovatno nekakvi poremećaji u atmosferi, uveženo nam je svega i svačega sa ovom, he he, demokratijom, pa moguće da i to ima nekog uticaja.“
Socijalni psiholog Ibro Prohić zaposlen je u Kazneno-popravnom zavodu u Tuzli. On navodi kako većina tamošnjih zatvorenika kaznu izdržava upravo zbog počinjenih raznih vidova nasilja. Prohić kaže kako crne hronike mogu posvjedočiti samo o jednom, da je bosanskohercegovačko društvo bolesno, i to ne od juče, već više od jedne decenije:
„To je ne samo rat i ono postkonfliktno stanje koje još uvijek nije prevladano, nego po mome sudu, činjenica da društvena kriza, time ekonomska i socijalna, dakle esencijalno-egzistencijalna kriza, traje dugo, odnosno predugo. Dakle, kod jednog velikog broja ljudi, građana Bosne i Hercegovine, odbrambeni psihološki mehanizmi, njihovi odbrambeni kapaciteti su potrošeni i i polako, sve veći broj ljudi biva slomljeno pod teretom tih takvih izazova.“
Psiholog iz Banjaluke Srđan Puhalo ističe da je nasilje posebno evidentno kod mladih ljudi, te da je gorući problem i dalje velika količina naoružanja zaostalog iz rata koje je lako dostupno na ulici:
„Ma ja mislim da je to prosto jedan model ponašanja koji mladi ljudi veoma lako usvajaju, a to je da se nasiljem može sve riješiti. Druga stvar je da mi u novinama čitamo detaljne opise svih tih zločina, naći ćete to onako tečno napisano, ali prosto, s jedne strane, ljudi ukazuju na tu problematiku, a s druge strane prave jednu medveđu uslugu, a to je da pokazuju kako to rješavaju naši ljudi.“
Statistika je nešto drugačija
U Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske navode kako statistike ne idu u prilog tvrdnjama o povećanju nasilnog ponašanja. Inspektorica u Upravi krim-policije entitetskog MUP-a Svjetlana Bijelić:
„Na osnovu iznesenih statističkih pokazatelja može se zaključiti da u odnosu na posmatrani period u protekloj godini nije došlo do porasta nasilja. Ono što možemo dodati je broj izvršenih krivičnih djela kojima je inkriminisano nasilje je relativno mali u odnosu na broj stanovnika ukoliko napravimo poređenje sa zemljama u okruženju.“
Prohić sa druge strane ističe da statistiku treba prihvatiti obzirno jer često suština problema ostane skrivena. On kaže da pojedine procjene stručnjaka govore o tome da više od polovine stanovništva BiH ima neki psihološki poremećaj:
„Ljudi imaju sve manje strpljenja. Njihov prag tolerancije je sve niži. Perspektiva im je sve nepovoljnija, zapravo njihova percepcija sopstvene perspektive je sve nepovoljnija. Imamo sve više depresivnih ljudi. Jedno opšte stanje u društvu je takvo da se može zaključiti da imamo tzv. društvenu anomiju, stanje nevjerovanja da se stvari mogu promijeniti.“
I Puhalo i Prohić kažu da je trenutno najveći problem to što institucionalno još nema nikakve strategije koja bi se bavila mentalnim ozdravljenjem stanovništva. Pitaju se i koji je to prag nasilja koji je potrebno preći da bi se situacija pokrenula sa mrtve tačke.
I građani tvrde da je u posljednje vrijeme primjetan porast raznog nasilja:
Građanin 1: "Zbog ekonomske situacije mislim da ima puno samoubistava, a što se tiče ubistava, to je više kriminal koji je aktuelan kod nas u državi. Katastrofalan je i uopšte ne izgleda da će se uskoro prekinuti sve to.“
Građanin 2: „Često se dešava, jer su živci ljudima popustili. Neimaština je.“
Građanin 3: „Porast ubistava i samoubistava? Mislim da je ta pojava jedna klasična pojava poslije rata koja se dešava kad su ljudi u tako bezizlaznoj situaciji da se, s jedne strane, odaju alkoholu, a s druge strane nemaju nikakvih primanja.“
Građanin 4: „Vjerovatno nekakvi poremećaji u atmosferi, uveženo nam je svega i svačega sa ovom, he he, demokratijom, pa moguće da i to ima nekog uticaja.“
Socijalni psiholog Ibro Prohić zaposlen je u Kazneno-popravnom zavodu u Tuzli. On navodi kako većina tamošnjih zatvorenika kaznu izdržava upravo zbog počinjenih raznih vidova nasilja. Prohić kaže kako crne hronike mogu posvjedočiti samo o jednom, da je bosanskohercegovačko društvo bolesno, i to ne od juče, već više od jedne decenije:
„To je ne samo rat i ono postkonfliktno stanje koje još uvijek nije prevladano, nego po mome sudu, činjenica da društvena kriza, time ekonomska i socijalna, dakle esencijalno-egzistencijalna kriza, traje dugo, odnosno predugo. Dakle, kod jednog velikog broja ljudi, građana Bosne i Hercegovine, odbrambeni psihološki mehanizmi, njihovi odbrambeni kapaciteti su potrošeni i i polako, sve veći broj ljudi biva slomljeno pod teretom tih takvih izazova.“
Psiholog iz Banjaluke Srđan Puhalo ističe da je nasilje posebno evidentno kod mladih ljudi, te da je gorući problem i dalje velika količina naoružanja zaostalog iz rata koje je lako dostupno na ulici:
„Ma ja mislim da je to prosto jedan model ponašanja koji mladi ljudi veoma lako usvajaju, a to je da se nasiljem može sve riješiti. Druga stvar je da mi u novinama čitamo detaljne opise svih tih zločina, naći ćete to onako tečno napisano, ali prosto, s jedne strane, ljudi ukazuju na tu problematiku, a s druge strane prave jednu medveđu uslugu, a to je da pokazuju kako to rješavaju naši ljudi.“
Statistika je nešto drugačija
U Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske navode kako statistike ne idu u prilog tvrdnjama o povećanju nasilnog ponašanja. Inspektorica u Upravi krim-policije entitetskog MUP-a Svjetlana Bijelić:
„Na osnovu iznesenih statističkih pokazatelja može se zaključiti da u odnosu na posmatrani period u protekloj godini nije došlo do porasta nasilja. Ono što možemo dodati je broj izvršenih krivičnih djela kojima je inkriminisano nasilje je relativno mali u odnosu na broj stanovnika ukoliko napravimo poređenje sa zemljama u okruženju.“
Prohić sa druge strane ističe da statistiku treba prihvatiti obzirno jer često suština problema ostane skrivena. On kaže da pojedine procjene stručnjaka govore o tome da više od polovine stanovništva BiH ima neki psihološki poremećaj:
„Ljudi imaju sve manje strpljenja. Njihov prag tolerancije je sve niži. Perspektiva im je sve nepovoljnija, zapravo njihova percepcija sopstvene perspektive je sve nepovoljnija. Imamo sve više depresivnih ljudi. Jedno opšte stanje u društvu je takvo da se može zaključiti da imamo tzv. društvenu anomiju, stanje nevjerovanja da se stvari mogu promijeniti.“
I Puhalo i Prohić kažu da je trenutno najveći problem to što institucionalno još nema nikakve strategije koja bi se bavila mentalnim ozdravljenjem stanovništva. Pitaju se i koji je to prag nasilja koji je potrebno preći da bi se situacija pokrenula sa mrtve tačke.