Jednom me u Kninu, pred sam početak rata, kanadski novinar John Hasek, koji je na kraju rata poginuo kod Bihaća, pitao kako će razlikovati Hrvate i Srbe. "Teško", odgovorio sam. Možda nedjeljom kad vidiš tko će u koju crkvu - Hrvati u katoličku, Srbi u pravoslavnu. Nećeš ih razlikovati ni po jeziku, ni po pjesmi - Hrvati pjevaju skoro isto kao i Srbi.
Nećeš ih razlikovati ni po običajima, ni po hrani. Svi na tom krajnjem europskom rubu, zone pečene janjetine, koja se proteže od Irana i Azerbejdžana, vole, pogotovo u ovo doba godine, janjetinu s ražnja. Srbe i Hrvate nećeš razlikovati ni po igrama. Svi su igrali, i Hrvati i Srbi, u tom dijelu Hrvatske, u Dalmatinskoj zagori, šijavicu, temperamentnu igru koja se igra s pet prstiju jedne ruke, tako da pogađate zbroj ispruženih vlastitih prstiju i prstiju svog suparnika.
Devedesete godine i kasnije, ljudi s pet prstiju su se povukli. Ta šaka se raspala - Srbi su na svojim mitinzima pokazivali tri prsta, a Hrvati su odgovarali sa dva prsta. Uvezeni nacionalizam iz Srbije naišao je na spremni hrvatski odgovor: "Za dom spremni!" Igra je prekinuta uz pucnjeve.
Malo ih je bilo koji su se suprotstavili bezumlju. Jedan od njih je bio načelnik Kriminalističkog odjela policije u Kninu, Živko Ognjenović. Ovaj Srbin nije pristao uz tadašnjeg kninskog šerifa Milana Martića, današnjeg haaškog osuđenika:
"Meni je minirana kuća 1991. godine i nanesena mi je velika materijalna šteta. Nastala je jedna velika izolacija, prozivanje neprijateljem."
Istovremeno, Hrvat, Ivan Čajić iz Biskoga, pokraj Sinja, je napustio svoj dobro plaćeni posao u splitskom brodogradilištu:
"Desetog listopada sam otišao u Domovinski rat jer je većina teritorije naše općine i županije bila okupirana."
Živko, Srbin, se krio od mobilizacije. No, više nije išlo. Godine 1994. se od prvih linija bojišnice sačuvao tako da mu je prijatelj iz djetinjstva omogućio da radi u kninskom zatvoru kao zamjenik zapovjednika. Iste godine ni Ivan, Hrvat, nije imao sreće - pao je u srpsko zarobljeništvo. Prvo je bio zatvoren u Staroj Gradiški, te Frkašiću i Korenici u Lici, gdje je više puta isprebijan, a onda je, zajedno s još dvanaestoricom, prebačen u Knin i tu se našim junacima ukrštavaju putevi.
Ivan: "Ja i moje kolege smo se najviše plašili Knina jer se Knin smatrao najzloglasnijim zatvorom SAO Krajine. Prva večer je bila najgora. Sutradan se pojavio gospodin Živko i rekao nam da problema neće biti, da nas neće niko dirati, i da nas neće niko tuči. Rekao je i da ako bude ikakvih problema, možemo da se javimo njemu."
Živko: "Čim su došli, porazgovarao sam s njima. To što sam rekao, mislim da se i obistinilo. Trudio sam se da se maksimalno zaštite."
"Po očima čovjeka sam odmah zaključio da on uopće nema zla u sebi. Bili smo neobrijani i nečisti. On je od svojih novaca, to sam osobno vidio, kupio žilete i donio nam jednu ćošu, kantu i ogledalo da se obrijemo."
Razgovarao sam sa Živkom i Ivanom u Ivanovom stanu u Sinju. Ova dva ratna druga se posjećuju ima već više od 12 godina. Prvi put je Ivan bio u posjeti kod Živka dok je bio ratni zarobljenik:
"On nas je doveo kod sebe u kuću i rekao da ima inćuna, blitve i pečene svinjetine. Donio je vina na stol i rekao da se ne bojimo, da nas niko neće tuči i da ćemo doći, ako Bog da, kući živi i zdravi."
"Ja sam ih hrabrio da će rat brzo završiti. Naravno, patnje se nikada neće zaboraviti, ali sam i rekao da će možda biti sreće i da ćemo, jednoga dana kada sve ovo stane, zajedno piti kavu i sve ovo prepričavati. I evo, do današnjeg dana, moj prijatelj Ivan i ja, o tome razgovaramo."
Živko je, zapravo, mnogo riskirao. Na to ga je gonila želja da ga se jednog dana sinovi ne stide:
"Računao sam da će mi se nešto dogoditi, ali zato, jednoga dana, kada mene ne bude bilo, moji sinovi mogu reći da je njihov otac u ovim teškim vremenima imao jedno korektno ponašanje, da nije ukaljao obraz. Tog momenta sam gledao na budućnost svoje djece."
Prije Oluje, kad je hrvatska vojska vratila Knin, Ivan je u svibnju 1991. godine razmijenjen. No, prijatelji su cijelo vrijeme imali plan - što raditi ako Hrvatska vojska napadne Knin, što bi moglo ugroziti živote zatvorenika izloženih odmazdi. Živko:
"Dogovorili smo se da ja otvorim zatvor, što je i bila moja namjera, da dozvolim zatvorenicima srpske nacionalnosti da bježe kuda znaju. Trinaestorici hrvatskih zarobljenika sam pokazao put, kako će, mimo očiju ljudi, doći preko livada kroz neke šumarke do moje kuće, da se tu svi grupišemo. Čak smo se malo i šalili. Rekao sam Ivanu, pošto je on bio najveći, dok se ja budem u podrumu skrivao, ti ćeš čekati hrvatsku vojsku, zaustaviti je i reći da me ne diraju."
Tako je otprilike i bilo. Nakon Oluje Živko nije bježao u Srbiju, nego je s obitelji ostao u Kninu, a Ivan se pobrinuo da se njegovom humanom tamničaru, danas prijatelju, ne bi što dogodilo:
"Pošto sam časnik Hrvatske vojske, otišao sam do svojih službi i kazao kako nam je gospodin Živko pomogao dok smo bili zatočeni i da, kada krenu gore, zaštite njega i njegovu familiju."
"To je istina. Drugi dan Oluje dolazi Vojna policija u dvorište moje obiteljske kuće i pita - Ko je Živko Ognjenović. Rekao sam da sam to ja. Pitali su me da li poznajem izvjesnog Ivana Čajića iz Sinja. Rekao sam da poznajem. Bili su upućeni od generala Čermaka da me obiđu, da vide da li sam tu i da li imamo problema."
"Bio je kod istražnog sudije. Došao sam u Zadar i kazao kakav je Živko bio. Gospodin Živko je pušten bez problema."
"Dva dana iza toga, četiri-pet dana iza Oluje, Ivan je došao osobno u moju kuću, obišao nas, posjetio, ohrabrio. Moram priznati da se sada susrećemo u jednoj drugoj situaciji, ali u svakom slučaju sretni smo i jedan i drugi jer smo preživjeli sve to skupa."
Živko i Ivan su u ratu bili rijetki, potpuni ljudi s pet prstiju. To su i danas u miru. Živko je terenski suradnik humanitarne udruge Dalmatinski odbor solidarnosti, a Ivan, premda je u mirovini, svakodnevno radi na svojoj zemlji:
"Imam 3000 loza, dva traktora, bavim se lovom, kukumarim kukuruzom, ječmom, pšenicom."
Ivan radi, unatoč tome što je iz ličkih ratnih zatvora izišao kao sedamdeset postotni invalid:
"Ipak je taj zatvor ostavio posljedice, ali najviše me ljuti kada dođem kod psihijatra i kažem da ne mogu spavati, a on mi kaže da se uhvatim nečega da radim. Ja na to odmah promijenim liječnika."
Srbin Živko i Hrvat Ivan, ta dva izuzetna primjera ljudskosti, pobijedili su rat. Shvatili su na vrijeme da su im tek crkve i nacionalnosti različite, a sve ostalo u njihovom kraju im je isto, zajedničko. I sutrašnji Prvi maj će zajedno proslaviti. Ivan:
"Mi ćemo kao dva prijatelja otići na janjetinu u Klis, kod 'Uskoka.."
"Obilježit ćemo Praznik rada, ali ćemo još jednom potvrditi naše prijateljstvo."
Nećeš ih razlikovati ni po običajima, ni po hrani. Svi na tom krajnjem europskom rubu, zone pečene janjetine, koja se proteže od Irana i Azerbejdžana, vole, pogotovo u ovo doba godine, janjetinu s ražnja. Srbe i Hrvate nećeš razlikovati ni po igrama. Svi su igrali, i Hrvati i Srbi, u tom dijelu Hrvatske, u Dalmatinskoj zagori, šijavicu, temperamentnu igru koja se igra s pet prstiju jedne ruke, tako da pogađate zbroj ispruženih vlastitih prstiju i prstiju svog suparnika.
Devedesete godine i kasnije, ljudi s pet prstiju su se povukli. Ta šaka se raspala - Srbi su na svojim mitinzima pokazivali tri prsta, a Hrvati su odgovarali sa dva prsta. Uvezeni nacionalizam iz Srbije naišao je na spremni hrvatski odgovor: "Za dom spremni!" Igra je prekinuta uz pucnjeve.
Malo ih je bilo koji su se suprotstavili bezumlju. Jedan od njih je bio načelnik Kriminalističkog odjela policije u Kninu, Živko Ognjenović. Ovaj Srbin nije pristao uz tadašnjeg kninskog šerifa Milana Martića, današnjeg haaškog osuđenika:
"Meni je minirana kuća 1991. godine i nanesena mi je velika materijalna šteta. Nastala je jedna velika izolacija, prozivanje neprijateljem."
Istovremeno, Hrvat, Ivan Čajić iz Biskoga, pokraj Sinja, je napustio svoj dobro plaćeni posao u splitskom brodogradilištu:
"Desetog listopada sam otišao u Domovinski rat jer je većina teritorije naše općine i županije bila okupirana."
Živko, Srbin, se krio od mobilizacije. No, više nije išlo. Godine 1994. se od prvih linija bojišnice sačuvao tako da mu je prijatelj iz djetinjstva omogućio da radi u kninskom zatvoru kao zamjenik zapovjednika. Iste godine ni Ivan, Hrvat, nije imao sreće - pao je u srpsko zarobljeništvo. Prvo je bio zatvoren u Staroj Gradiški, te Frkašiću i Korenici u Lici, gdje je više puta isprebijan, a onda je, zajedno s još dvanaestoricom, prebačen u Knin i tu se našim junacima ukrštavaju putevi.
Ivan: "Ja i moje kolege smo se najviše plašili Knina jer se Knin smatrao najzloglasnijim zatvorom SAO Krajine. Prva večer je bila najgora. Sutradan se pojavio gospodin Živko i rekao nam da problema neće biti, da nas neće niko dirati, i da nas neće niko tuči. Rekao je i da ako bude ikakvih problema, možemo da se javimo njemu."
Živko: "Čim su došli, porazgovarao sam s njima. To što sam rekao, mislim da se i obistinilo. Trudio sam se da se maksimalno zaštite."
"Po očima čovjeka sam odmah zaključio da on uopće nema zla u sebi. Bili smo neobrijani i nečisti. On je od svojih novaca, to sam osobno vidio, kupio žilete i donio nam jednu ćošu, kantu i ogledalo da se obrijemo."
Razgovarao sam sa Živkom i Ivanom u Ivanovom stanu u Sinju. Ova dva ratna druga se posjećuju ima već više od 12 godina. Prvi put je Ivan bio u posjeti kod Živka dok je bio ratni zarobljenik:
"On nas je doveo kod sebe u kuću i rekao da ima inćuna, blitve i pečene svinjetine. Donio je vina na stol i rekao da se ne bojimo, da nas niko neće tuči i da ćemo doći, ako Bog da, kući živi i zdravi."
"Ja sam ih hrabrio da će rat brzo završiti. Naravno, patnje se nikada neće zaboraviti, ali sam i rekao da će možda biti sreće i da ćemo, jednoga dana kada sve ovo stane, zajedno piti kavu i sve ovo prepričavati. I evo, do današnjeg dana, moj prijatelj Ivan i ja, o tome razgovaramo."
Živko je, zapravo, mnogo riskirao. Na to ga je gonila želja da ga se jednog dana sinovi ne stide:
"Računao sam da će mi se nešto dogoditi, ali zato, jednoga dana, kada mene ne bude bilo, moji sinovi mogu reći da je njihov otac u ovim teškim vremenima imao jedno korektno ponašanje, da nije ukaljao obraz. Tog momenta sam gledao na budućnost svoje djece."
Prije Oluje, kad je hrvatska vojska vratila Knin, Ivan je u svibnju 1991. godine razmijenjen. No, prijatelji su cijelo vrijeme imali plan - što raditi ako Hrvatska vojska napadne Knin, što bi moglo ugroziti živote zatvorenika izloženih odmazdi. Živko:
"Dogovorili smo se da ja otvorim zatvor, što je i bila moja namjera, da dozvolim zatvorenicima srpske nacionalnosti da bježe kuda znaju. Trinaestorici hrvatskih zarobljenika sam pokazao put, kako će, mimo očiju ljudi, doći preko livada kroz neke šumarke do moje kuće, da se tu svi grupišemo. Čak smo se malo i šalili. Rekao sam Ivanu, pošto je on bio najveći, dok se ja budem u podrumu skrivao, ti ćeš čekati hrvatsku vojsku, zaustaviti je i reći da me ne diraju."
Tako je otprilike i bilo. Nakon Oluje Živko nije bježao u Srbiju, nego je s obitelji ostao u Kninu, a Ivan se pobrinuo da se njegovom humanom tamničaru, danas prijatelju, ne bi što dogodilo:
"Pošto sam časnik Hrvatske vojske, otišao sam do svojih službi i kazao kako nam je gospodin Živko pomogao dok smo bili zatočeni i da, kada krenu gore, zaštite njega i njegovu familiju."
"To je istina. Drugi dan Oluje dolazi Vojna policija u dvorište moje obiteljske kuće i pita - Ko je Živko Ognjenović. Rekao sam da sam to ja. Pitali su me da li poznajem izvjesnog Ivana Čajića iz Sinja. Rekao sam da poznajem. Bili su upućeni od generala Čermaka da me obiđu, da vide da li sam tu i da li imamo problema."
"Bio je kod istražnog sudije. Došao sam u Zadar i kazao kakav je Živko bio. Gospodin Živko je pušten bez problema."
"Dva dana iza toga, četiri-pet dana iza Oluje, Ivan je došao osobno u moju kuću, obišao nas, posjetio, ohrabrio. Moram priznati da se sada susrećemo u jednoj drugoj situaciji, ali u svakom slučaju sretni smo i jedan i drugi jer smo preživjeli sve to skupa."
Živko i Ivan su u ratu bili rijetki, potpuni ljudi s pet prstiju. To su i danas u miru. Živko je terenski suradnik humanitarne udruge Dalmatinski odbor solidarnosti, a Ivan, premda je u mirovini, svakodnevno radi na svojoj zemlji:
"Imam 3000 loza, dva traktora, bavim se lovom, kukumarim kukuruzom, ječmom, pšenicom."
Ivan radi, unatoč tome što je iz ličkih ratnih zatvora izišao kao sedamdeset postotni invalid:
"Ipak je taj zatvor ostavio posljedice, ali najviše me ljuti kada dođem kod psihijatra i kažem da ne mogu spavati, a on mi kaže da se uhvatim nečega da radim. Ja na to odmah promijenim liječnika."
Srbin Živko i Hrvat Ivan, ta dva izuzetna primjera ljudskosti, pobijedili su rat. Shvatili su na vrijeme da su im tek crkve i nacionalnosti različite, a sve ostalo u njihovom kraju im je isto, zajedničko. I sutrašnji Prvi maj će zajedno proslaviti. Ivan:
"Mi ćemo kao dva prijatelja otići na janjetinu u Klis, kod 'Uskoka.."
"Obilježit ćemo Praznik rada, ali ćemo još jednom potvrditi naše prijateljstvo."