U ciklusu intervjua "Crna Gora i region" ovaj put govorimo o problemu aktuelnom i u Crnoj Gori i u susjednoj Hrvatskoj, masovnoj prodaji zemljišta, posebno u primorskoj regiji strancima. „Crna Gora i Hrvatska su na istoj opasnoj strmoglavici da većinski vlasnici njihove teritorije budu stranci“, kaže za Radio Slobodna Evropa profesor Pravnog fakulteta u Rijeci Petar Simoneti (Simonetti), koji je objavio preko stotinu naučnih radova na temu promjene vlasništva nad nekretninama, uključujući i procese denacionalizacije. Profesor Simoneti kaže i da bi i Hrvatska i Crna Gora morale zakonom zabraniti prodaju državnog zemljišta kako bi se makar djelimično ublažio ovaj opasan trend.
RSE: U posljednje vrijeme Crna Gora je preplavljena strancima, posebno Rusima koji kupuju nekretnine i to u ogromnim razmjerama, posebno na primorju. Gospodine Simoneti, kakva su iskustva Hrvatske po tom pitanju i nose li ovakvi trendovi opasnost za zemlju domaćina?
SIMONETI: Tu treba razlikovati dvije stvari. Na jednoj strani imate zemljište u privatnom vlasništvu i tu se više u Crnoj Gori, pa mislim i u Hrvatskoj, malo se šta više može popraviti. Daleko smo otišli. Daleko smo otišli po principu uzajamnosti Rusi kupuju zemlju u Crnoj Gori i Crnogorci mogu u Sibiru, prema tome tu se bilo šta ozbiljno ne može učiniti. Međutim, drugo je državno zemljište, a toga zemljišta ima dosta i u Crnoj Gori. To zemljište je po prirodnom pravu neotuđivo, jer je to baština svih građana Crne Gore. Nijedno potomstvo, nijedna generacija ne može lišiti toga dobra potonje potomstvo jer je ona naslijedila i mora ga ostaviti potomstvu. Prema tome, postoji dubok razlog da se zakonom zabrani prodaja ijednog metra državnog zemljišta. To govorim i za Hrvatsku i za Crnu Goru. Postoje četiri načina kako se može koristiti građevinsko zemljište bez prava vlasništva i da to ne koči razvoj nego naprotiv da ga podstiče. To je pravo građenja, to je zakup koncesije i pravo služnosti. Ja ću samo spmenuti pravo građenja ovde, jer ovo drugo se manje više razumije. Pravo građenja je pravo koje odvaja zgradu od zemljišta i nosilac prava građenja je vlasnik zgrade, ali on je dužan stalno plaćati rentu vlasniku zemljišta, u ovom slučaju bila bi država ili ako država prenese građevinsko zemljište na jedinice lokalne samouprave koje su dužne se brinuti o komunalnoj infrastrukturi onda one beru rentu, ali zemljište ostaje vazda u vlasništvu te zajednice.
RSE: Da li su u Hrvatskoj primijenjena ova rješenja o kojima govorite kada je u pitanju državno zemljište?
SIMONETI: Kod nas ne, ali postoji Zakon o šumama u Hrvatskoj, ja mislim da je i u Crnoj Gori tako, koji zabranjuje prodaju šuma u državnom vlasništvu. Zašto se ne može donijeti takav zakon za prodaju građevinskog zemljišta na moru, ako je u državnom vlasništvu. Ne govorim ja o privatnom zemljištu.
RSE: Da li mi možemo doći u jednu apsurdnu situaciju ukoliko se ovakvi trendovi nastave, da većinski vlasnici crnogorske teritorije budu stranci?
SIMONETI: Apsolutno. To je budućnost. To je crna budućnost. Može nam se desiti, jer mi smo na istoj strmoglavici, kao onom vojniku Gorčinu Maka Dizdara da „u svojoj zemlji leži, ali na baštini tuđoj“ .
RSE: Koje su još opasnosti ... kulturološke, demografske?
SIMONETI: Opasnosti su te što je kapital moćan, pogotovo kada se spoji sa vlasništvom nad zemljištem, onda dobiva nesrazmjernu moć i lomi i lokalnu samoupravu i razumije se onda nameće svoja rješenja u pogledu iskorištavanja zemljišta, u pogledu planskog uređenja jer on neće gledati ništa drugo nego da se oplodi. To je svrha kapitala da dođe do profita i nikakva dobra ne donosi, on dolazi zato da se umnoži.
RSE: Bez obzira na moguce štete koje će nanijeti okolini, ekološke i svake druge:
SIMONETI: Bez obzira i Crnogorci to znaju „Čija zemlja, toga i dvori“. Ako oni kupe zemlju onda su dvori njihovi, a u dvorima njihovim zna se ko je posluga.
RSE: Kako je Hrvatska kao zemlja koja je ipak najbliža Evropskoj Uniji riješila pitanje vraćanja zemljišta ili nadoknade za oduzeto zemljište nakon Drugog svjetskog rata, pošto su to aktelni problemi i u Crnoj Gori?
SIMONETI: Hrvatska je ograničila i krug dobara koji su predmet denacionalizacije i krug ovlaštenika prava na denacionalizaciju. U Hrvatskoj nema pravo tražiti natrag ono što je oduzeto od ’45. do ’91. niko osim prvi nasljedni red. Braća i sestre ne mogu, ni dalji rođaci. Drugo, u Hrvatskoj se uopće ne nalazi u zakonu izgrađeno građevinsko zemljište koje je oduzeto kao neizgrađeno, a sad je izgrađeno pa nema onda nikakve naknade. Zašto, zato što su drugi, to su vlasnici zgrada, postali vlasnici zemljišta bez ikakve naknade. To je jedno naopako rješenje. Drugo, što se tiče restitucije, to znači povraćaja, velika su ograničenja zbog toga što dominira javni interes u pogledu sprečavanja vraćanja, iako nominalno Hrvatska ima princip restitucije, ali u stvarnosti ga nema .Druga ograničenja jesu stečena prava. Ako je netko stekao pravo na tu nekretninu na zakonit način nakon što je bila oduzeta drugome taj ne može biti sada na šteti, jer ono što po zakonu stečeš niko ti oduzeti ne može. I to je crnogorski Imovinski zakonik rekao.
RSE: Da li mislite da će biti problema ka putu ka Evropskoj uniji dok se sve to ne rješi na jedan korektan način. Ovdje makar vlada mišljenje da u Evropu ne možemo dok i te stvari neregulišemo kako treba?
SIMONETI: Principijelno bi bilo ovo. Nema društvenog vlasništva, nema više ni zakona na temelju kojih se oduzimalo. Prema tome, sve što je oduzeto se mora vratiti samo postoje dva ograničenja. Ona stečena prava o kojima sam prije govorio i drugo ograničenje i javni interes, ali u jednom i u drugom slučaju mora se bivšem vlasniku, odnosno njegovim nasljednicima, dati naknada u visini tržišne cijene. Ovdje se kaže da država nema mogućnosti podnijeti takav teret, kada kaže država kaže poreski obveznici. Ako nemaju mogućnost poreski obveznici po principu solidarnosti jer ono što je oduzeto, na jedan ili drugi način, ipak postaje državno, onda se nacionalizacija, odnosno svi osnovi oduzimanja, konačno produžavaju.