Josip Bešlić iz Bokšić Luga kraj Đurđenovca rekorder je u proizvodnji pšenice, kukuruza i suncokreta, posjeduje poljoprivrednu mehanizaciju vrijednu četiri milijuna kuna, završio je poljoprivrednu školu i on i njegova obitelj isključivo žive od poljoprivrede. Jedan je od rijetkih seljaka koji kaže kako obrađivanje zemlje može biti unosan posao, te de se hrvatski seljak ne mora plašiti ulaska u Europsku uniju:
"Danas u Hrvatskoj seljak može živjeti od poljoprivrede, ali isključivo seljak, znači onaj čovjek koji se duže vremena bavi poljoprivredom, koji ima iskustva, znanja, potrebnu mehanizaciju i, što je najbitnije, zemljište na kojem taj posao može raditi."
Da bi povećao svoje obiteljsko gospodarstvo, Bešlić se javio na natječaj za otkup državne zemlje. Čekao je, kaže, taj trenutak i za njega se godinama pripremao:
"Još od malih nogu sam se spremao za ovu privatizaciju. Znao sam da će ovom sistemu biti kraj i da će poljoprivredni kombinati, zbog svog lošeg poslovanja, jednog dana propasti i da će tu zemlju obrađivati ljudi kao ja. Išao sam i u srednju poljoprivrednu školu prije 25-26 godina i godinama sam kupovao noviju i noviju mehanizaciju, veću i veću. Poljoprivredni kombinati jesu propali, ali, na žalost, ja zemlju nisam dobio."
No, za razliku od Bešlića, koji ispunjava sve uvjete za otkup zemlje, oranice su odlukom općinske komisije pripale onima koji se uopće ne bave poljoprivredom, nemaju potrebnu mehanizaciju ni znanje. Bešlić nije jedini koji je tako prošao. Zoran Kragojević iz Sušina, iako najveći stočar u đurđenovačkom kraju, također je ostao bez zemlje:
"Moje gospodarstvo se isključivo bavi stočarstvom. Posjedujem pedesetak konja, desetak krava muzara i nešto svinja za svoje potrebe. Imam svu potrebnu mehanizaciju, tri traktora i ostale priključke. Momentalno obrađujem oko tridesetak jutara zemlje. Radio sam jednu tablu od 22 hektara na koju sam imao jednogodišnji zakup četiri godine i ta je otišla na koncesiju, a već na drugom natječaju uopće ne dobivam priliku da kupim poljoprivredno zemljište koje mi je neophodna za proizvodnju."
U općini Đurđenovac pravo na otkup zemlje uglavnom su dobili radnici koji rade u obližnjoj cementari, jedan autoprijevoznik, čak i umirovljenik. Bešlić i Kragojević sumnjaju da se zemlja zapravo otkupljuje za lokalnog tajkuna:
"Izgleda da zemlju trebaju kupiti tajkuni, a mi koji živimo od zemlje, kojima je to isključivo ostvarivanje prihoda, najvjerojatnije ne možemo doći u tu priliku."
Dok Josip Bešlić sada ne zna što će s mehanizacijom, s kojom može obrađivati i tisuću hektara zemlje, pa mu ostaje da drugima ore, sije i žanje, Kragojević najavljuje da će prodati stoku i početi se baviti nečim drugim:
"Nema mi druge. Morat ću rasprodati svu stoku i, kao i drugi, prijaviti se na biro i čekati neki posao."
Svi ugovori o prodaji zemlje sada se nalaze u Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku pa se Bešlić i Kragojević nadaju da će nezakonitosti biti otklonjene, a njima omogućeno da kupe zemlju i nastave se baviti poslom u kojem su itekako uspješni.
"Danas u Hrvatskoj seljak može živjeti od poljoprivrede, ali isključivo seljak, znači onaj čovjek koji se duže vremena bavi poljoprivredom, koji ima iskustva, znanja, potrebnu mehanizaciju i, što je najbitnije, zemljište na kojem taj posao može raditi."
Da bi povećao svoje obiteljsko gospodarstvo, Bešlić se javio na natječaj za otkup državne zemlje. Čekao je, kaže, taj trenutak i za njega se godinama pripremao:
"Još od malih nogu sam se spremao za ovu privatizaciju. Znao sam da će ovom sistemu biti kraj i da će poljoprivredni kombinati, zbog svog lošeg poslovanja, jednog dana propasti i da će tu zemlju obrađivati ljudi kao ja. Išao sam i u srednju poljoprivrednu školu prije 25-26 godina i godinama sam kupovao noviju i noviju mehanizaciju, veću i veću. Poljoprivredni kombinati jesu propali, ali, na žalost, ja zemlju nisam dobio."
No, za razliku od Bešlića, koji ispunjava sve uvjete za otkup zemlje, oranice su odlukom općinske komisije pripale onima koji se uopće ne bave poljoprivredom, nemaju potrebnu mehanizaciju ni znanje. Bešlić nije jedini koji je tako prošao. Zoran Kragojević iz Sušina, iako najveći stočar u đurđenovačkom kraju, također je ostao bez zemlje:
"Moje gospodarstvo se isključivo bavi stočarstvom. Posjedujem pedesetak konja, desetak krava muzara i nešto svinja za svoje potrebe. Imam svu potrebnu mehanizaciju, tri traktora i ostale priključke. Momentalno obrađujem oko tridesetak jutara zemlje. Radio sam jednu tablu od 22 hektara na koju sam imao jednogodišnji zakup četiri godine i ta je otišla na koncesiju, a već na drugom natječaju uopće ne dobivam priliku da kupim poljoprivredno zemljište koje mi je neophodna za proizvodnju."
U općini Đurđenovac pravo na otkup zemlje uglavnom su dobili radnici koji rade u obližnjoj cementari, jedan autoprijevoznik, čak i umirovljenik. Bešlić i Kragojević sumnjaju da se zemlja zapravo otkupljuje za lokalnog tajkuna:
"Izgleda da zemlju trebaju kupiti tajkuni, a mi koji živimo od zemlje, kojima je to isključivo ostvarivanje prihoda, najvjerojatnije ne možemo doći u tu priliku."
Dok Josip Bešlić sada ne zna što će s mehanizacijom, s kojom može obrađivati i tisuću hektara zemlje, pa mu ostaje da drugima ore, sije i žanje, Kragojević najavljuje da će prodati stoku i početi se baviti nečim drugim:
"Nema mi druge. Morat ću rasprodati svu stoku i, kao i drugi, prijaviti se na biro i čekati neki posao."
Svi ugovori o prodaji zemlje sada se nalaze u Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku pa se Bešlić i Kragojević nadaju da će nezakonitosti biti otklonjene, a njima omogućeno da kupe zemlju i nastave se baviti poslom u kojem su itekako uspješni.