RSE: Posljednji album posvetili ste zavičaju. Da li je to povratak u djetinjstvo ili žal za vremenom kada je budućnost bila obećanje?
ČOLIĆ: Ni jedno, ni drugo, već nekako sve to zajedno. Svi smo mi negdje počeli, negdje smo trenutno i negdje ćemo završiti. Kad kažem «zavičaj», ne mislim samo na grad u kojem sam se rodio i živio najveći dio života, već prije svega na jednu emociju, na jedno okruženje, na ljude i na tu dobru vibraciju.
RSE: Kako koji album, sve je više pjesama sa etno motivima. Nije li to ona faza zrelosti kada imamo potrebu vratiti se svojim korijenima?
ČOLIĆ: To je tačno. Međutim, etno motiva je bilo i u počecima moje karijere, recimo u «Pjevam danju, pjevam noću», «Mađarici» i tako dalje. Mislim da je to nešto što je prirodno za ovu našu sredinu, potreba da se na neki način nametne nešto osobeno, da ljudi prepoznaju tu muziku indirektno, da to bude neka svjetska muzika, ali da na neki način opet prepoznajemo mjesto odakle to dolazi. U krajnjem slučaju, to ljudima godi i u jednom komercijalnom smislu jer to imaju u svojim genima.
RSE: Volite li sevdalinku i ima li to uticaj na opredijeljenost za etno muziku?
ČOLIĆ: Ja sam dedi na krilu pjevao: «Haj, Kiseljak, Kiseljak, svaki momak veseljak…». Mi smo na tome odrasli, ja to imam u svojoj genetici. To je nešto što smo morali znati kao bukvar u osnovnoj školi. Dakle, onaj koji ne zna pravu sevdalinku i koji ne zna pravu narodnu pjesmu, ne može dalje nigdje da krene.
RSE: Kako danas gledate na svoj zavičaj? Mnogo toga se promijenilo. Doselili su neki novi ljudi, sistem vrijednosti je totalno poremećen. Naravno, ne samo u ovoj državi, nego i u državi u kojoj vi danas živite. Osjetite li to kada dođete ovdje?
ČOLIĆ: Da. Vidim da se prilično promijenila struktura stanovništva. Međutim, to je sasvim normalno, svuda vrijeme utiče na neku promjenu. Ni London iz sedamdesetih nije isti kao London danas. Danas izgleda kao da si došao u Bombaj – puno Indijaca, raznoraznih ljudi iz Afganistana, Poljske i tako dalje. Dakle, normalno je da se stvari mijenjaju, pa tako i u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu pogotovo. Ja sam u Sarajevu vezan za ljude koje sam poznavao od prije, i preko njih znam i neke nove ljude. To je još uvijek moj grad, tako da ja u njega ne dolazim kao u neki sasvim novi grad, iako se puno toga promijenilo. Mislim da nosim u sebi svoje Sarajevo iz onog prošlog vremena, ali isto tako pokušavam, kada dođem, da se prilagodim nekom današnjem vremenu u kojem živimo.
RSE: Shodno činjenici da u posljednjih 16 godina na ovim prostorima sve ima nacionalni predznak, jeste li ikada imali potrebu za pripadanjem nekom kolektivitetu, bilo u nacionalnom, bilo u regionalnom smislu?
ČOLIĆ: U nacionalnom smislu sam zaista sebe poštedio od svega toga. Nisam bio ni član one bivše partije. Mada sada, u ovim vremenima, često kažemo da je ona partija bila mnogo bolja nego stranke koje sad postoje. Dakle, kao što nisam nikad pušio, tako nikad nisam imao nikakvu želju da budem pripadnik neke stranke ili neke partije, da bih kroz takvu neku vrstu organizacije kasnije profitirao ili imao neki povlašten status. Tako isto i u nacionalnom smislu. Većina mojih prijatelja su bili muslimani, Hrvati, najmanje možda Srbi. Ja nikada nisam osjećao tu neku nacionalnu pripadnost, niti sam imao neku veliku izraženu želju za nekim micanjima lijevo ili desno.
RSE: Imate li još neki predmet interesovanja osim muzike? Šta volite da čitate?
ČOLIĆ: U zadnje vrijeme sam se vratio nekoj našoj klasici – Meši, Andriću… Onda Dostojevskom, Stendhal… Htio sam vidjeti kako to izgleda iz ovog vremena, htio sam to ponovo da doživim. Ali, generalno, više sam na Internetu. Isto tako volim kanale kao što su «National Geographic» i tako dalje. To me vraća u neko školsko vrijeme, koje opušta. U zadnje vrijeme, pošto imam dvije male djevojčice – jednu od pet godina, jednu od pet mjeseci – najviše vremena provodim s njima, pored svojih profesionalnih obaveza.
RSE: Već izvjesno vrijeme se bavite i komponovanjem. Za posljednji album ste komponovali muziku za 11 numera. Jeste li ikada poželjeli da komponujete muziku za neki film?
ČOLIĆ: Meni je važno da napravim ploču koja ne mora biti komercijalna, gdje ću pokazati samo glas, gdje će biti lijepi aranžmani, pjesme koje će odražavati jedan ambijent. Ta neka neangažovana ploča mi je ostala kao neki moj budući rad. A što se tiče filmske muzike, ovo je prvi put da me neko pita nešto na tu temu. O tome stvarno nisam razmišljao. Možda je to nova sfera koja bi mogla biti zanimljiva.
RSE: Zdravko Čolić ovih dana dolazi u Sarajevo na promociju svog novog albuma. Nakon toga je planirana turneja od 60 koncerata širom svijeta.
ČOLIĆ: Ni jedno, ni drugo, već nekako sve to zajedno. Svi smo mi negdje počeli, negdje smo trenutno i negdje ćemo završiti. Kad kažem «zavičaj», ne mislim samo na grad u kojem sam se rodio i živio najveći dio života, već prije svega na jednu emociju, na jedno okruženje, na ljude i na tu dobru vibraciju.
RSE: Kako koji album, sve je više pjesama sa etno motivima. Nije li to ona faza zrelosti kada imamo potrebu vratiti se svojim korijenima?
ČOLIĆ: To je tačno. Međutim, etno motiva je bilo i u počecima moje karijere, recimo u «Pjevam danju, pjevam noću», «Mađarici» i tako dalje. Mislim da je to nešto što je prirodno za ovu našu sredinu, potreba da se na neki način nametne nešto osobeno, da ljudi prepoznaju tu muziku indirektno, da to bude neka svjetska muzika, ali da na neki način opet prepoznajemo mjesto odakle to dolazi. U krajnjem slučaju, to ljudima godi i u jednom komercijalnom smislu jer to imaju u svojim genima.
RSE: Volite li sevdalinku i ima li to uticaj na opredijeljenost za etno muziku?
ČOLIĆ: Ja sam dedi na krilu pjevao: «Haj, Kiseljak, Kiseljak, svaki momak veseljak…». Mi smo na tome odrasli, ja to imam u svojoj genetici. To je nešto što smo morali znati kao bukvar u osnovnoj školi. Dakle, onaj koji ne zna pravu sevdalinku i koji ne zna pravu narodnu pjesmu, ne može dalje nigdje da krene.
RSE: Kako danas gledate na svoj zavičaj? Mnogo toga se promijenilo. Doselili su neki novi ljudi, sistem vrijednosti je totalno poremećen. Naravno, ne samo u ovoj državi, nego i u državi u kojoj vi danas živite. Osjetite li to kada dođete ovdje?
ČOLIĆ: Da. Vidim da se prilično promijenila struktura stanovništva. Međutim, to je sasvim normalno, svuda vrijeme utiče na neku promjenu. Ni London iz sedamdesetih nije isti kao London danas. Danas izgleda kao da si došao u Bombaj – puno Indijaca, raznoraznih ljudi iz Afganistana, Poljske i tako dalje. Dakle, normalno je da se stvari mijenjaju, pa tako i u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu pogotovo. Ja sam u Sarajevu vezan za ljude koje sam poznavao od prije, i preko njih znam i neke nove ljude. To je još uvijek moj grad, tako da ja u njega ne dolazim kao u neki sasvim novi grad, iako se puno toga promijenilo. Mislim da nosim u sebi svoje Sarajevo iz onog prošlog vremena, ali isto tako pokušavam, kada dođem, da se prilagodim nekom današnjem vremenu u kojem živimo.
RSE: Shodno činjenici da u posljednjih 16 godina na ovim prostorima sve ima nacionalni predznak, jeste li ikada imali potrebu za pripadanjem nekom kolektivitetu, bilo u nacionalnom, bilo u regionalnom smislu?
ČOLIĆ: U nacionalnom smislu sam zaista sebe poštedio od svega toga. Nisam bio ni član one bivše partije. Mada sada, u ovim vremenima, često kažemo da je ona partija bila mnogo bolja nego stranke koje sad postoje. Dakle, kao što nisam nikad pušio, tako nikad nisam imao nikakvu želju da budem pripadnik neke stranke ili neke partije, da bih kroz takvu neku vrstu organizacije kasnije profitirao ili imao neki povlašten status. Tako isto i u nacionalnom smislu. Većina mojih prijatelja su bili muslimani, Hrvati, najmanje možda Srbi. Ja nikada nisam osjećao tu neku nacionalnu pripadnost, niti sam imao neku veliku izraženu želju za nekim micanjima lijevo ili desno.
RSE: Imate li još neki predmet interesovanja osim muzike? Šta volite da čitate?
ČOLIĆ: U zadnje vrijeme sam se vratio nekoj našoj klasici – Meši, Andriću… Onda Dostojevskom, Stendhal… Htio sam vidjeti kako to izgleda iz ovog vremena, htio sam to ponovo da doživim. Ali, generalno, više sam na Internetu. Isto tako volim kanale kao što su «National Geographic» i tako dalje. To me vraća u neko školsko vrijeme, koje opušta. U zadnje vrijeme, pošto imam dvije male djevojčice – jednu od pet godina, jednu od pet mjeseci – najviše vremena provodim s njima, pored svojih profesionalnih obaveza.
RSE: Već izvjesno vrijeme se bavite i komponovanjem. Za posljednji album ste komponovali muziku za 11 numera. Jeste li ikada poželjeli da komponujete muziku za neki film?
ČOLIĆ: Meni je važno da napravim ploču koja ne mora biti komercijalna, gdje ću pokazati samo glas, gdje će biti lijepi aranžmani, pjesme koje će odražavati jedan ambijent. Ta neka neangažovana ploča mi je ostala kao neki moj budući rad. A što se tiče filmske muzike, ovo je prvi put da me neko pita nešto na tu temu. O tome stvarno nisam razmišljao. Možda je to nova sfera koja bi mogla biti zanimljiva.
RSE: Zdravko Čolić ovih dana dolazi u Sarajevo na promociju svog novog albuma. Nakon toga je planirana turneja od 60 koncerata širom svijeta.